Kažu da je teške stvari najbolje obaviti brzo. Kao skidanje flastera. Ili probijanje krvavog žulja nakon maratona. Ili… evo već okolišam. Dakle, hm, ovaaaj… godinama volim drugu. Eto, izgovoreno je. Napisano. I stvarno, lakše je.

Za početak najbolje je odmah istresti cijelu priču. Zove se Ljubljana i poznajemo se već 23 godine. Srećemo se rijetko. Prerijetko. I uvijek kratko. Na dan-dva, nekad tek i na pokoji sat. Ponekad i krišom, ali uvijek rado i uvijek strastveno. Barem s moje strane.

Započelo je i prije nego smo se upoznali. I odmah je bilo veliko. Ogromno. Veće od života. I bolno. Tako valjda i mora biti, jer sve prave su ljubavi tužne, zar ne? Propuštena i nikad prežaljena Nirvana u Tivoliju.

Prvi susret uživo bio je sudbonosan. Bezočni pokušaj preostalih Sex Pistolsa da izvuku zadnje novčiće na ime stare slave zapakiran u autoironiju. Nešto tih novčića bilo je u mom džepu i više nisam mogao riskirati. A ni čekati. Neće me u tome spriječiti nekakva sitnica kao što je prijemni za faks, zar ne? I nije. Konflikt termina riješen je izborom geodezije i sjedanjem na vlak. Ljubljana me odmah osvojila. Ljubav na prvi pogled.

S vremenom mi je otkrivala svoje čari zavodljivo ih dozirajući. Zelene obale Ljubljanice malo van centra. Tivoli koji je s vremenom prestao biti samo dvorana za koncerte i posudivši Pepeljuginu supermoć transformacije pretvorio se u ogroman, predivan i dijelom ugodno divlji park. Otkrio mi se i Ljubljanski dvorac koji se okružen šumom strmo uzdizao iznad starih ulica popločanih kaldrmom i načičkanih slatkim i cool restorančićima i kafićima…volim Ljubljanu.

I zato nije bilo nikakve dvojbe. Prvi maraton bit će njezin.

Tek godinu i pol ranije, spoznavši da ću morati pronaći zamjensku ovisnost da s pijedestala izgura onu nikotinsku, počeo sam trčati. I nije bilo teško. Uopće. Prvi krug po nasipu, onaj mali preko mosta Slobode, prošao je bez krvi i suza, tek s ponešto znoja. Zamjenska ovisnost odmah je samouvjereno sjela u sedlo i preuzela uzde.

Nekoliko polumaratona kasnije pojavio se zametak ideje. Maraton. San od kojeg sam odustao još u dječačkoj dobi smatrajući to dostignuće rezerviranim tek za malobrojna olimpijska polubožanstva. Ipak, centrifugalne sile pokrenute u mojoj glavi rastućim kilometražama i užitkom koji se pritom javljao (ili možda samo izborom glazbe za samotna introspektivna trčanja) počele su gurati rastopljene ideje kroz sitne rupice i sve se više niti šećerne vune hvatalo za onaj zametak. Trčat ću maraton! Ljubljanski maraton!

Izbor lokacije definirao je i termin. Idealno smješten nekih 5-6 mjeseci u budućnosti. Odabrani plan treninga garantirao je uspjeh sa samo tri trčanja tjedno i pokojim cross treningom. Izvrsno! Triput tjedno sam već trčao, a dvaput igrao hokej. Za 18 tjedana bit ću spreman. Opremio sam se tenisicama i slušalicama, običnim satom sa štopericom i tablicom duljina između pojedinih skulptura na nasipu koje sam očitao s google mapsa za intervalne i tempo treninge, zažmirio i uskočio.

Start. Uzbuđen i nervozan, ali nekako uvjeren da sam spreman. Uvjeren onako čvrsto kako to može biti samo netko dovoljno naivan da vjeruje da ga je onih 40-50 tjednih kilometara raspodijeljenih u tri doze pripremilo na ono što dolazi. Osim toga, razmišljao sam, ispucani su svi pehovi. Problem isteka osobne iskaznice klinca riješen je u sudačkoj nadoknadi, žurnim postupkom. Auto se pokvario još u Zagrebu pa smo lako posudili zamjenski. Sve sjeda na svoje mjesto. Montažstroj s platforme iznad starta udara ritam, mašem navijačkom timu dovikujući zadnje upute gdje i kad trebaju biti na stazi. I krećem.

Osjećam se izvrsno. Stvarno dobro. Svi su mi nekako prespori. U daljini vidim zastavicu s oznakom 3:45 koju sam potajno namjeravao pratiti. Javno sam se, naravno, izjasnio da mi je cilj završiti. Uskoro je sustižem. I ona je prespora. Strogi glas zdravog razuma me upozorava da usporim, ali odbijam. Zašto bih? Sjajno se osjećam. ‘Zato, konju’, odgovara mi zdrav razum ‘što je ovo navala adrenalina. Halo? Kuc kuc? Čitali smo o tome i obećao si da se nećeš zaletjeti’. Gasim frekvenciju razuma. Kombinirani pogled na sat i kilometarske oznake otkriva mi da se vrtim oko 5 minuta po kilometru. Koju sekundu više. Mogu ja to.

Prepuštam se Ljubljani. Milujem je koracima. Ona odgovara slatkim prizorom. Djevojčici od kojih 6-7 godina starci su pred kućom složili mini set bubnjeva i curica roka da bi čovjek stao i u nevjerici je slušao i gledao. Nešto niže netko je složio zvučnike na prozor i raspalio sjajnu muziku. Čujem neko lupkanje iza leđa kao da netko udara loptom u pod. I udara. Dva lika obučeni od glave do pete u dres slovenske košarkaške repke s perikama i ogromnim sunčanim naočalama trče maraton vodeći loptu. Totalno ludilo!

Bujica trkača nosi me kroz Tivoli. Bliži se polovica. Sve je dobro. Osim zdravog razuma. On se nekako probio kroz nametnuti embargo i rezignirano mi skreće pozornost na činjenicu da maraton počinje poslije 30. kilometra. Ili je bio 35.? Pročitali smo negdje, znam.

Kod razdvajanja od polumaratonaca čeka me moje ekipica. Viču da dobro izgledam, da samo tako nastavim i da se vidimo na sljedećoj postaji. Mahnem, zahvaljujem, nasmiješim se i skrećem desno na Groharjevu cestu. Šok. Nigdje nikog. Nema više veselih Ljubljančana, nema muzike, ne čujem ni ritmične udarce košarkaške lopte. Tu smo, dakle. Ostajemo nasamo. Ljubljana i ja. Dobro, tu je ovih nekoliko voajera u kričavim kostimima sa zapuhanim licima, ali kao da smo sami.

Nakon nekoliko kilometara intimnosti atmosfera sramežljivo najavljuje povratak. Na 28. kilometru grupa veseljaka postavila je stol uz prugu i mami mrzlom pivom. Odbijam. Kilometar dalje vidim da moja vjerna pratnja u zadnji tren stiže na dogovoreni punkt. Zapuhani kao da i oni trče. Bodre, ali ne govore previše. Valjda više ne izgledam dobro? Savladavam blagu uzbrdicu i spuštam se prema rijeci. Znam da je iza stabala i preko rijeke Kodeljevo gdje sam jednom gledao NOFX-e prije negoli sam se smrznuo na željezničkom kolodvoru usred ljeta. Imam snage za nostalgični osmijeh. Još sam dobro, ali postaje teže.

Maraton je točan kao švicarski sat. Od 35. kilometra stvari postaju gadne. Osluškujem očekujući slavodobitno šepurenje zdravog razuma. Ne javlja se. Odustao je, valjda, od mene. Tišinu prekida tek tupo odzvanjanje rijetkih koraka po asfaltu i povremeni jauci začinjeni psovkama suboraca koje je pokosio grč.

Prije podvožnjaka oko 39. kilometra javlja se lagani vjetar u prsa i dok proklinjem sudbinu jedna volonterka viče: ‘Maš dobar tempo! Še mal! Šeee maaaal’. Svašta sam joj htio izgovoriti. Srećom nisam bio u stanju. Sada kažem: ‘Hvala’. U daljini se čuje žamor mase i kao da nazirem Kongresni trg. Kako me zdrav razum odavno napustio borim se shvatiti kako je cilj već tu kad sam maloprije tek prošao 39. Gubim li nakon razuma i svijest? Ipak ne. To moja Ljubljana čuva šećer za kraj. Okrutno skretanje za posljednja 2 kilometra kad se kraj činio već tako bliskim i izvjesnim. Začudo, ova spoznaja me ne lomi nego daje neku novu snagu. Čini mi se da jurim ulicama starog grada. Na Tromostovju znam da sam tu, još je kilometar do cilja. Pozdravljam Prešerna i izbijam na Slovensku. Tamo je totalni kaos. Milijuni na ulicama. Konfeti. Buka. Kongresni trg. Cilj. Ime na semaforu. Vrijeme. 3:34:12!

Primam medalju, grabim finišersku majicu, voće i vodu. Bezglavo teturam i ponavljam u sebi rezultat. Provjeravam sat i semafor. Točno je. Čujem negdje kroz buku da me moji dozivaju, ali ne vidim ih. Eno ih, iza ograde. Došepam tamo. Grlimo se, ljubimo, slikamo.

Nekoliko minuta kasnije nepomično ležim na travi, dok mi grč drži nogu u punoj dužini. Klinci me zabrinuto gledaju i pitaju jesam li dobro. Kroz stisnute zube gotovo sikčem da jesam i da će sve biti dobro. Sad će to proći. Ljubljana mi nježno šapće isto to. Kako grčevi popuštaju malo me i grize savjest zbog toga. Jer već znam da joj neću biti vjeran. Trčat ću i drugim gradovima. Ali vratit ću joj se. Sigurno ću se vratiti.

Ante Lakoš