Zašto trčiš ako to mrziš, bilo je pitanje koje bi mi obitelj i prijatelji postavljali svaki put kada bih imala 15-minutne psihološke pripreme i gunđanja prije običnog, laganog trčkaranja u Maksimiru. I zapravo do svoje prve utrke nisam ni znala odgovor na to pitanje. Da budem iskrena, ponekad se i dan danas sama isto pitam… Ali ima to nešto što te nekako stalno goni, kao da te bičem tjera. Nova sam u svemu tome, potpuna rekreativka i iako nisam još došla do tog stadija da uživam tijekom trčanja, onaj osjećaj koji imam na kraju je osjećaj o kojem postaneš ovisan.

Moja prva utrka bila je Wings for Life i poprilično sam sigurna da nije bila ta da ne bih nastavila s trčanjem. Cijeli život sam u sportu i oduvijek podupirem humanitarne akcije na bilo koji način, pa mi se činila odličnom ideja da fizičkom aktivnošću pomognem zajednici. Da stvar bude bolja, trčala sam u ime jednog tetraplegičara koji nažalost nije mogao sudjelovati tako da je motivacija bila još veća.

U Zadar sam krenula busom na dan utrke bez ijednog dana priprema jer sam prvenstveno išla iz humanitarnih razloga. Ubrzo nakon dolaska, iznenađena količinom dobro raspoloženih ljudi, bezglavo sam počela lutati Zadrom i imitirati iskusnije trkače pri zagrijavanju. Strah, trema, empatija, tuga, sreća, izbezumljenost, zahvalnost, samo su neki od osjećaja koji su se komešali u meni. Što je start bio bliže to je i adrenalin bio veći. Upijala sam svaki detalj iz okoline jer sam došla s potpuno drugačijim očekivanjima koji su bili nadmašeni u prvih petnaest minuta.

Utrka je startala, a s njom i moja životna promjena. Nije to bila novogodišnja, nametnuta, prisilna promjena. To je bila promjena koja se dogodila neočekivano, koja je ostavila duboki trag, koja me između ostalog učinila boljom osobom. Trčala sam kao da mi je zadnje u životu, rasplakala sam se tri puta, popila jednu čašu vode. Pet puta sam prešla u hod jer bi mi se vidokrug počeo smanjivati od crnila. Otrčala sam 10 kilometara. Skoro 11. Sama sebi sam to jutro rekla, hajde Dora izdrži do 5. Tijekom trase htjela sam odustati barem deset puta u minuti. Ali onda bih primijetila ljude oko sebe. Kada bih počela hodati tata i sin bi protrčali pored mene. A kada bih počela psovati sve od reda u glavi, netko na štakama ili u kolicima bi projurio pored mene. I oni mi jednostavno nisu dali da stanem. Svi ti ljudi svak s nekim svojim problemima različitih oblika, ali svi s istim ciljem. Jednostavno, naboj tih emocija, povezanost, zajedništvo, nevjerojatno koliko snage za dalje daje.

Noge su mi otpale, daha nisam imala, cijelo tijelo mi se treslo. Ali unatoč svemu tome postojao je neki žal što nisam otrčala više. Koliko god da sam istrčala više nego sam i mogla zamisliti, toliko mi je u glavi bilo ‘a mogla sam još malo’. I iz svega toga se izrodila ta paradoksalna ljubav prema trčanju. Zapravo, prema svemu što ono donosi.

Nakon povratka, puna dojmova od Zadra, prijavila sam se na sve utrke 5 km koje su se održavale u Zagrebu. Bilo je tu svega i svemu sam se veselila. Međutim, ne dovoljno da bih se možda koji put i pripremila. Gledala sam na te utrke kao na treninge i shvatila sam da ću se natjerati na trčanje jedino ako se prijavim. Odlazila bih sama na te utrke i kada bih došla na start uvijek bih se zapitala što je meni to u životu trebalo. Ali onda utrka krene i krenu kilometri, kao da svi moji problemi, iako su u trenutku uvećani, iz te perspektive izgledaju savladivi.

Uvijek sam mislila da je samo meni teško na tim utrkama, ali sam onda shvatila da je i drugima tako, jer da nije, bili bi ispred mene, a ne iza ili usporedno. I to mi je pomoglo. Shvatila sam i da svatko vodi neku borbu sa sobom. Je li to možda borba zbog fizičke ozljede ili je to borba zbog kasnog povratka ili kao kod mene obična borba s unutarnjim demonima, svejedno. Kakva god, borba je. I uvijek je svaka individua pobjednik za sebe.

Kakva je danas situacija? Pa, prilično slična. I dalje mi treba veliki poticaj da odradim bilo kakav trening trčanja i dalje se prijavljujem na sve žive i nežive petice po Zagrebu, i dalje trčim od utrke do utrke. Nemam tenisice za trčanje nego nekakve obične Nikeice na kojima mi se redovno žniranci odvežu, ali mi inat ne da da stanem i zavežem ih (ovim putem zahvaljujem svi trkačima koji me uvijek upozore na to tijekom utrke, ali nema smisla truditi se). Kad stavim slušalice i pustim bilo koji radio jer nemam dovoljno memorije na mobitelu da bih imala spremljene pjesme (što čak i nije loše jer uvijek čujem neke vijesti ili nešto zanimljivo što mi smetne misli s činjenice da trčim pa mi uvijek bude lakše i brže mi prođe vrijeme). Nemam ni pametni sat ili bilo koji gadget koji bi mi rekao koliko trčim i na kojem sam kilometru tako da se i dalje vodim svojom subjektivnom procjenom. S obzirom na to da nisam dobra u tome, uvijek procijenim da sam otrčala više nego što jesam pa kad vidim okrepnu stanicu za koju znam na kojem je kilometru krenu salve psovki u glavi. I tako u krug. Uvijek ista priča, uvijek ista borba.

Ali uvijek onaj osjećaj na cilju. Osjećaj da sam opet pobijedila, osjećaj da koliko god mi je bilo teško i koliko god to mrzila sam uspjela. Nisam otrčala kilometar za 4 minute, ali sam ga otrčala. I možda se to u budućnosti promjeni, možda čak i uspijem postići neki značajan rezultat (that’s one small step for man, one giant leap for Dora), ali zasad mi je to dovoljno i zasad me to ispunjava. I to je ono što mrzim/volim kod trčanja.

Dora Domaćinović