Sjećate li se svojih prvih trkačkih koraka, prve utrke na 5 kilometara, možda prvog polumaratona i li čak maratona, Traila koji ste tabanali po šumama i planinskim puteljcima? Sjećate li se ushita koji ste doživjeli svaki put kad ste napravili korak više u odnosu na sve što ste dotad probali? E sad zamislite da ste u onom životnom dobu kad vam prvi broj dvoznamenkastih godina počinje sa sedam i da završavate jednu od najpoznatijih i najkultnijih utrka i to na 100 kilometara. Ushit? Ludnica? Birajte!

Safet Čučuk je dobri duh domaćih utrka, to je onaj dobrica koji je redovito među posljednjima na svakoj utrci, ali ne (samo) zato što ne može brže trčati, nego zato što tijekom svake utrke fotografira i snima sudionike i navijače, uživa u trčanju i brzina mu je najmanje važna. Proteklog vikenda, s navršene 74 godine, usudio se stati na start utrke na 100 kilometara, utrke koju i duplo mlađi imaju problema završiti. I ne samo to, uspio je bez većih problema i kriza istrčati cijelu stotku i, pazite sad, poboljšati svoj PB na utrci za šest minuta! Naime, prije četiri godine trčao je Passatore prvi put, no sporije nego 2019.

Za utrku se pripremao mjesecima i vrlo ozbiljno. Znao je što ga čeka i ništa nije prepustio slučaju.

‘Svaki dan sam trenirao po programu koji sam dobio u klubu. Trčao sam po Nasipu, u Maksimiru, na utrkama, kad god bi se ukazala prilika. Redovito sam išao na Sljeme, a kad nisam trčao onda sam hodao po gradu. Sve je bio trening. Meni nikad nije važno vrijeme na utrci, nego samo činjenica da stignem do cilja. Zato sam i trenirao tako da u Italiji stignem do cilja, a ne da rušim nekakve rekorde u svojoj kategoriji’, započeo je priču Safet.

Prije četiri godine prvi put je sa svojim Sljemenašima nastupio na Passatoreu, znao je točno kako pristupiti kojem dijelu staze.

‘Na start smo stigli sat vremena ranije. Fantastično je promatrati ljude kako se pripremaju za jednu takvu utrku. Tri tisuće ljudi, a svatko se na svoj način sprema i bodri. Kad smo krenuli jako sam pazio da me masa ne povuče i da mi tempo ne bude prebrz. Zato sam prvih 10 kilometara trčao s upaljenim satom, a onda sam ga isključio. Baterija mi ne bi izdržala cijelu utrku, pa sam ju čuvao za zadnjih 10 kilometara’.

Staza između Firenze i Faenze nije samo duga, nego i jako zahtjevna, pogotovo u prvoj polovici utrke kad je pred trkačima veliki i naporan uspon.

‘Kad malo bolje razmislim, super je što taj najteži dio trčimo po mraku, bolje da ne vidiš što te čeka. Prije utrke promatraš planine u okolici, ali nisi siguran koja od njih je tvoja, preko kojeg vrha ide tvoj uspon. Zato fino kreneš lagano i kilometar po kilometar do vrha. Kako se približavaš vrhu tako čuješ sve veću graju, jer tamo je prva tranzicija, pa je na malom prostoru puno ljudi koji viču i zovu svoje trkače. Neki stoje na krovu kombija s natpisima koga traže, neki čak imaju reflektirajuće znakove s imenima trkača, ma baš se super doživljaj prolaziti kroz tu gungulu’.

Okrijepe su na svakih 5 kilometara, što je svakako olakotna okolnost za one kojima konačni rezultat nije primarna stvar.

‘Okrijepe su tako bogate da sam već na prvoj poželio ostati. Stvarno su se ljudi potrudili. Ma organizacija je općenito vrhunska’.

Zanimljivo, premda je trčao cijelu noć, nije imao svijetlo. Ne, nije ga zaboravio, nego je jednostavno želio trčati bez naglavne lampe.

‘Prije četiri godine trčao sam s baterijom i vidio nevjerojatno puno krijesnica. Tad sam čak pomislio da mi se pričinjavaju, da sam tako umoran da vidim svijetlo kojeg nema. Kasnije mi je Veronika Jurišić objašnjavala da su to krijesnice i da ih uvijek ima jako puno na tom dijelu Italije. Ove godine sam ih želio snimiti, no vidio sam samo jednu, a i ona je bila iza visoke ograde postavljene uz cestu. Probao sam ju snimiti iz daljine, no nije uspjelo. Očito ću morati opet trčati Passatore, hahahaha’.

Problema s umorom, grčevima, žuljevima ili nečim četvrtim nije imao. Čak si u tranziciji nije ostavljao rezervne tenisice ili odjeću.

‘Ma što će mi to. To treba ovima koji ganjaju rezultat. Meni nije trebala ni pratnja, pa tko će uz mene biciklirati 16 i više sati. Nema to smisla. Uostalom, ako ostavim nešto na tim tranzicijama, moram kasnije i doći po to. Da vidite samo koja je to gužva, kakva ludnica dok si ljudi traže stvari. Ja fino, polako i do cilja. Slušam prije utrke ove svoje iz kluba, svi imaju neku taktiku, ova brzina, onaj pace, a ja po svom, bez sata za trčanje, prema osjećaju, i kilometar po kilometar prema cilju. Želim reći, svatko ima svoj način pripreme, motivacije i pristupa utrci, pa tako i ja’.

U cilj je stigao baš kako je očekivao. Otišao do šatora s okrjepom i sjeo na prvi stolac koji je bio slobodan. Nakon 100 kilometara trčanja i hodanja mnogi od nas ne bi više imali snage ni dopuzati do tog stolca.

‘Sjeo sam i odmah su do mene došle tete s okrjepom, pitale me trebam li još nešto. Vrlo brzo stigao je i Zoran Kos, vidio sam kako me unezvijereno pokušava pronaći u gužvi, pa smo zajedno polako krenuli kući’.

Dio ekipe koja je trčala Passatore ostala je u Firenzi i razgledavala grad, a Safet je s ostatkom ekipe krenuo put Zagreba.

‘Znao sam da će me sve boljeti, pa gdje ću nakon 100 kilometara još razgledavati grad. Trebao mi je odmor, a ne šetnja Firenzom. Bilo je to još jedno jako lijepo iskustvo trčati i družiti se s divnim ljudima iz kluba, baš sam ispunjen pozitivnim emocijama. Čak smo iz zafrkancije i dobili jedan euro poput uličnih svirača. Ma svaki takav put redovito je ispunjen pozitivom i lijepim druženjima’.

Ako ste pomislili da je nakon stotke za Safeta stiglo vrijeme odmora, prevarili ste se. Već planira odlazak na Plitvički maraton, trčat će polumaratonsku stazu.

‘U ponedjeljak sam osjetio zatezanje, ali sad sam već super. Nema nikakvih posljedica ni problema. Spreman sam za nove izazove’.

Neumorni Safet. Usput rečeno, da bi startao na 100 kilometara Passatorea morao je uz prijavu priložiti liječničku potvrdu da je zdrav. Znate li kako je došao do nje? Doktorici je rekao da ide na ‘još jednu svoju utrkicu’ (pazite na umanjenicu), ništa strašno. Naravno, supruga je rekla liječnici o čemu je riječ, no ipak je dobio papir da je zdrav i spreman za takav napor.

Sa 74 godine Safet je zapravo državni rekorder na 100 kilometara u svojoj kategoriji. Službeno vrijeme tog rekorda, istrčanog u prosječnom paceu 9.54, od nedjelje je 16:33:36. Utrku je završio kao 2047. trkač od 2674 finišera. Bravo majstore!

Neven Miladin