Zovem se Božo, imam 27 godina i prošle godine sam počeo trčati. Iako mi igranje nogometa, primjerice, nije strana stvar, moja tjelesna aktivnost postala je prilično ugrožena nakon završetka fakulteta. Nekada bih trčao Maksimirom gdje bi me povremeno, prilično sporo, zaobilazila grupa trkača u fluorescentnoj sportskoj opremi. U tim trenucima pomislio bih ‘Zašto se i ja ne bih okušao u natjecateljskom trčanju’.

Sitne sam tjelesne građe, ‘žgoljav na babu’, kako volim u šali reći te sam uvijek intuitivno osjećao da bi mi trčanje u kompetitivnoj atmosferi išlo dobro. Razmišljao sam, zašto ne bih probao sport u kojemu bi moja sitna građa bila prednost, za razliku od drugih sportova. Često bih razmišljao o utrkama, ali kao o neostvarenoj želji te nisam ništa poduzimao kako bih ju realizirao. Moj bratić Krešo, kojeg bih  prije nego sam počeo trčati rijetko sretao, često bi spominjao maratone. Njegove priče su me nerijetko natjerale da se dodatno zapitam – zašto ne bih i ja probao?

Moja prva utrka

Jednog jesenskog dana, stižem iz Njemačke gdje sam bio u posjetu bratu (baš sam tipičan Hrvat). Ulazimo u Zagreb, a iz autobusa vidim na plakatu Unicefov oglas za utrku dugu 5 km ‘Mliječna staza’. Pomišljam, ‘sad je stvarno vrijeme’. Ubrzo sam sjeo za računalo i registrirao se na moju prvu utrku. Kontaktiram Krešu, čiji su se otrčani maratoni ‘vrtjeli’ dugo po mojoj podsvijesti. Kad je saznao da sam odlučio otrčati svoju prvu utrku, kao da je dobio ‘injekciju’ motivacije samim spomenom utrke te entuzijastično izjavljuje: ‘Jedva čekam. Trčimo skupa’. Kada je došlo vrijeme utrke, sastali smo se i brzinski riješili dosadnu ‘Kako je na poslu’ spiku te počeli razmjenjivati dojmove prije same utrke. Meni je bio prvi put da sudjelujem u utrci, a njemu osvježenje nakon duže stanke. Na njegovo pitanje kakve tenisice imam, ubrzano sam izvadio njegove stare, istrošene Nikeice, koje su se igrom slučaja našle kod mene. ‘Ti si lud, ne možeš u tome trčati’. Izvadio je svoje Adidas Boosterice i rekao – ‘daj obuci ove, ja imam još jedne’.

Obukao sam prvi put u životu prave tenisice za trčanje i osjećao se kao da stojim na oblacima. Nakon završetka utrke, osjećao sam unutarnje zadovoljstvo i sreću, a rezultat je bio više nego dobar (5 km u 25 minuta). Bio sam u prvih 70, od više od 1.000 natjecatelja. Za amatera, prilično dobro. Vratio sam tenisice i u šali kazao ‘same su otrčale’.

Najviše me očaralo koliko su svi trkači bili dobrog raspoloženja i bodrili jedni druge bez obzira na to što su svi bili u natjecateljskoj atmosferi. Također, odličan je osjećaj energetske nadmoći nad drugim trkačima, ali i zaostatak u odnosu na bolje trkače koji dodatno motivira. U toj ‘pozitivnoj borbi’, priznajem, i danas nalazim poseban užitak.

Druga utrka, treća utrka – dolazak ‘mentora’

Druga utrka bila je Zagrebački cener (10 km). Nagovorio sam najboljeg prijatelja iz djetinjstva, Marca, koji ima fizičke predispozicije za velik broj sportova, da se i on uključi u trčanje. Zapravo, nisam ga trebao previše nagovarati jer i on voli trčanje, a često bi me pitao da idemo trčati po kvartu. To je bila moja prva utrka na 10 km. Kada sam bio na otprilike 7 km, jezik mi je već visio do pola vani. Marac je bio otprilike jednu minutu ispred mene. Rasturao je. Tada se dogodilo ono što je najviše utjecalo da nastavim trčati na utrkama. Usred mog posustajanja, ukorak sa mnom dotrčao je gospodin kojeg nisam poznavao te mi je iznenada rekao: ‘Ajmo sad, uspravi glavu, uspravi leđa, pojačaj tempo i kreni, idemo’. Iz čista mira! Ostao sam zapanjen činjenicom da mi netko bezuvjetno želi pomoći. Njegova iskrenost je bila neupitna. Osjećajući se poput učenika koji bez oklijevanja sluša riječi trenera, zahvalio sam mu se i nabio tempo. Utrka je završila, a ja sam s dodatnom snagom prošao kroz finish. Rezultati su bili više nego dobri za amaterske trkače – Božo: 0:49:05. Kada sam Marcu ispričao kakvu sam podršku imao tijekom utrke, kroz šalu smo se složili da sam imao ‘mentora’.

Marac je istu stvar doživio na utrci Sljeme Trail kada više nije mogao ni hodati, a kamoli trčati. Pojavio se ljubazni gospodin i gotovo trećinu puta ga bodrio, sve do kraja. Kad bi Marac sjeo, on bi rekao ‘ajmo, ustani, još malo’. Na kraju utrke, rekao mu je: ‘Ja sam tu ionako došao podržati svoju kćer’. Kasnije, pri dodijeli nagrada, kćer ljubaznog gospodina osvojila je nagradu kao jedna od pet najboljih. Marac mi je rekao: ‘Ovog puta sam ja dobio svog mentora’.

U konačnici, jedan plakat o utrci, bratić koji mi je poklonio tenisice, prijatelj s kojim mogu dijeliti dojmove, i najvažnije, druželjubivi trkači, glavni su razlozi razvijanja moje ljubavi prema trčanju. Nastavio sam trčati, rezultati su odlični, a napredak se sve više vidi. Veselim se novim utrkama, a još više novim ‘mentorima’!

Božo Cicvarić