Kad se odmaknete od gradske buke, velikih gužvi i stresnih školskih ili poslovnih situacija mir tražite na skrovitim lokacijama. U mjestu gdje je sve tako skladno, gdje je samo jedan put napravljen od asfalta, a svi ostali vode po različitim šumama i brdima, okruženje vas doziva da se maknete od sve tehnologije koja vam uzima vrijeme, i pritom šteti zdravlju, te da jednostavno izađete van i budete dio prirode. Neki odluče hodati, drugi odluče trčati a svima je zajedničko da se nakon aktivnosti osjećaju bolje. Ja sam jedan od onih koji je odlučio trčati.
Pitoreskni zagorski bregi mamac su za mnoge trkače koji su potekli iz ovog podneblja i koji ostvaruju kvalitetne rezultate još od onih vremena kad trčanje nije bilo toliko popularno kao što je to danas. Ta prirodna raznolikost terena, pogodnosti za različitih vrsta tempo i fartlek treninga možda su i meni bile okidač da krenem trčati. Oduvijek sam bio aktivan, a trčanje je došlo kao dobra popuna vremena nakon napornih predavanja i ispita na fakultetu. Trčao sam kad mi se dalo, najčešće jednom ili dva puta tjedno. Nisam trebao posebne tenisice niti posebnu opremu, trčao sam u onome što sam imao. Odlučio sam jedino investirati u tenisice, pa sam izdvojio 180 kn za neki trkači model iz Lidla. Još i danas se sjećam žuljeva i natisaka. Još i danas. Ali svejedno, osjećaj nakon svakog treninga bio je odličan, iako nisam mario za brzinu trčanja, otkucaje srca ili kadencu. Jednostavno sam trčao sebi za gušt što bi me u konačnici uvijek razbudilo i osvježilo da kasnije lakše učim ili budem koncentriraniji u svakodnevnim zadacima.
Međutim, kako sam diplomirao i našao prvi posao, tako je sve krenulo. Kolega Jerko koji sjedi pored mene pitao me čime se bavim u slobodno vrijeme pa sam mu među ostalim spomenuo i trčanje. Pitao me koliko mi vremena treba da laganim tempom otrčim 5 km. Rekao sam mu da nisam baš siguran, ali da mislim da mi treba oko 24-25 minuta. Rekao je da je to dobro pa me pozvao na moju prvu utrku, serijal Zagreb 5×5 – Winter Classic. Dosta ljudi iz firme je trčalo, pa mi je trčanje postalo više fora nego inače. Najviše me motivirala rečenica koju je izrekao Jerko, a to je da iz firme nitko nikada nije osvojio bodove na serijalu, ali je jedan kolega, jednom, bio blizu. Za one koji ne znaju, serijal Zagreb 5×5 sastoji se od 5 utrka kroz godinu, gdje se svaka utrka odvija na različitoj lokaciji u Zagrebu, a plasman prvih 50 natjecatelja nagrađuje se bodovima. Do utrke je ostalo još par tjedana, tenisice iz Lidla svakim su danom bile sve starije, ali trčanje je išlo nekako bolje. Probao sam se u desetak dana pripremiti najbolje što sam mogao. Kako mi je sve bilo novo i kako nisam imao nikakve gadgete ni dri fit majice, naravno da sam trčao u pamučnoj trenirci i najobičnijoj majici iako je vani bilo vrlo hladno, karakteristično za siječanj.
Vrijeme sam mjerio na satu koji nije bio trkači i koji je tu i tamo uspio uloviti GPS, ali je imao instaliran Endomondo. Doista sam bio uzbuđen zbog utrke, osjetilo se to po mojim otkucajima iako sam tad jako malo znao o pulsu, zonama, V02 maxu ili o laktatnom pragu. I tako, došao sam na utrku dovoljno rano, krenuo sam se zagrijavati te sam putem sreo ekipu s posla. Kako se približavalo vrijeme starta, došli smo u startnu zonu. Nismo se htjeli gurati, svjesni svojih mogućnosti i brzine koja nije konkurentna. U trenutku kad je označen start, puls mi je još više narastao, a ja sam postao živčan jer sam skužio da su prvi trkači predaleko, te da jednostavno previše vremena gubimo na stajanju u gužvi dok se kolona trkača ne pokrene. Kad je sve konačno krenulo, ubrzo sam ušao sam u zonu, počeo optrčavati druge trkače i jednostavno želio sve nadoknaditi. Nisam se obazirao na vrijeme i brzinu kojom trčim, iako sam znao da taj početni tempo ne mogu predugo zadržati. Prolaskom kraj oznake za prvi kilometar na stazi, sat je pokazao da sam tu udaljenost prošao za 3 minute i svega par sekundi. Mislio sam da se radi o pogrešci, tj u glavi sam mislio da se nekako radi o 4 minute. U tom trenu prvi trkači bili su sve bliže, međutim ubrzo su se počeli udaljavati, a meni se nakon svega odvezala desna tenisica.
To je prije svega bilo psihički vrlo iritantno, ali jednostavno u tom trenu nisam ni pomišljao na stajanje i na gubljenje dragocjenih stotinki i remećenje ritma. Smiješno doduše, jer bih stajanjem vjerojatno izgubio koju sekundu koju bih kasnije vrlo lako nadoknadio jer me više ne bi iritirala odvezana tenisica. Unutarnje i vanjske borbe bile su sve jače, a ritam sve sporiji. Tako to biva, naročito kada si neiskusan. Međutim, bez obzira na nedaće, cilj je bio sve bliže. Predzadnji kilometar, ritam mi je pao na laganih 4 minute i 28 sekundi po kilometru, a oni najbrži su već za koji tren pobjedonosno kročili kroz cilj. Ništa zato, osjećaj je bio dobar, iako sam se ukiselio, a konačno vrijeme s obzirom na sve okolnosti je bilo doista zadovoljavajuće. Završio sam svoj prvi 5-tak ispod 20 minuta, za točno 19 minuta i 28 sekundi, što je bilo dovoljno za 34. mjesto i osvajanje bodova. U cilju sam skoro izbacio pluća iz sebe, bio sam crven kao paprika te mi je sljedeća dva tjedna fućkao nos dok sam disao, ali vrijedilo je. Bodovi i rezultat su me naravno razveseli, ali mislim da je dobar rezultat više oduševio moje kolege koji su dobili novog konja za trku za naredni B2B.
Kako sam s vremenom napredovao, kolege iz ureda uvijek se podsmjehuju mojim trkaćim tenisicama, i to s pravom. Kažu da netko tko trči peticu ispod 18 minuta treba i poštene tenisice. Međutim, nisu samo tenisice bitne. Kao što nije ni bitno da ti je sat pun, jer s praznim satom ne možeš trčati (da, i takvih situacija ima). Jedino što je bitno je to da imaš volju za trčanjem i da te trčanje usrećuje. U konačnici, bitno je krenuti, jer trčanje jest sreća. Pa ako još niste, znate što vam je činiti. Meni je trčanje preko noći, i to potpuno nenadano, postalo život, a možda će to postati i vama.
Domagoj Buzjak