Puljanin Erik Lukšić otputovao je sredinom kolovoza u Finsku i trčao 17-kilometarsku utrku na Helsinki Street Runu, istom onom stazom na kojoj je prije gotovo 100 godina trenirao legendarni leteći Finac, Paavo Nurmi
Došao je i taj dan, dugoočekivani petak kad nas je dočekao leteći Finac u svom rodnom mjestu Turku na jugozapadu Finske. Tragovi da je tu živio vidljivi su na vratima stana koji je pretvoren u muzej, po statui pored rijeke Aure uz koju je beskonačno puta protrčao te po stadionu koji je sagrađen 1890. i na kojem su se od 1957. godine, povodom njegovog 60. rođendana, počele održavati Paavo Nurmi Games. Na stadionu koji je renoviran 1997. i nosi njegovo ime, zabilježena su 22 svjetska rekorda, uključujući i rekord legendarnog Emila Zatopeka u Nurmijevoj omiljenoj disciplini na 10.000 metara.
Sutradan nas je njegov dobri duh dočekao i u Helsinkiju na prijavama za maraton na početku ulice s njegovim imenom, dok je start utrke bio točno ispred njegove statue koja se nalazi ispred stadiona na kojem su se odvijale Olimpijske igre daleke 1952. Već je oko podneva počela gužva koju su stvorili 3.500 natjecatelja koji su odlučili istrčati maraton i više od 700 trkača željnih trčanja na stazi dugoj 17 kilometara.
Trasa je bila prekrasna; trčalo se uzduž Seurasaari uvale kroz morsku uvalu u središtu grada koji okružuje zapadnu stranu i povezuje Helsinki s otvorenim morem. Nekoliko brijegova zadalo je probleme trkači(ca)ma koji nisu navikli na trčanje uzbrdo, ali u konačnici, sve je to zaboravljeno prilikom ulaska u cilj koji je ove godine bio unutar stadiona Telia G5 Arena.
Najbrojniji stranci – Slovenci
Veliki broj natjecatelja nije bio iznenađenje. Ove se godine prijavilo rekordan broj trkača izvan Finske što dodatno govori o popularnosti trčanja diljem Europe i ostalih kontinenata. Posebno je naglašen dolazak 70 trkač(ic)a iz Slovenije koji su bili najmnogobrojnija skupina izvan Finske, a jedan je dugoprugaš krenuo iz Njemačke mjesec dan ranije kako bi promovirao zajedništvo među Europljanima.
Maratonci su istrčali dva kruga oko zaljeva, dok su trkači na 17 kilometara trčali jedan krug. U konačnici se taj jedan krug ispostavio kao savršen izbor budući je nakon četiri sata trčanja počeo pljusak kakvog se ne bi posramili niti mi u Istri. Većina maratonaca i skoro svi rekreativci već su utrčali u stadion, primili medalje, počastili se bezalkoholnim šampanjcem i pivom, kiselim krastavcem, a neki se i izmasirali, ali se jedan veliki dio i pošteno istuširao ljetnom kišom. Istovremeno je bila milina navijati uz stazu za sve one koji su usprkos pljusku nastavili trčati i zasluženo u cilju objesili medalju oko vrata.
Upravo je to onaj pravi spiritus movens koji pokreće sve nas trkače; krepat, ma ne molat! Koliko se god Riječani trudili promovirati taj slogan isključivo na Rujevici, ta je misao svima nama na usnama kad zagusti gdje god se tog vikenda nalazili. Kako god bili spremni i pripremljeni za poneku utrku, uvijek se izrodi neka zapreka, mala poteškoća koja nam želi upropastiti sav trud koji smo uložili kako bo došli do kraja. Nekima tik pred samim ciljem, nekima kojih desetak ili stotinjak metara prije cilja. U tom nam je trenutku svima u glavi tihi glas koji nas gura naprijed, onaj mali crv koji ne dozvoljava da stanemo, da odustanemo!
Najjači kada je najteže
Mi smo trkači(ce) osobe koje su pripravne nadići sve napore koje ostali ljudi u svakodnevnom životu smatraju kao nepremostive probleme. Nama su to samo prepreke na putu koje s lakoćom preskačemo. Neravnine koje su ovdje samo kao podsjetnik da život nije ravna ploha, nego splet neravnina i raznih kolovoza koji su prisutni samo da nas malo uspore. U konačnici prolazimo kroz bolne i manje bolne izazove ali u konačnici nezadržljivo i nezaustavljimo stižemo do cilja. Jednom malo sporije, nekad ultrabrzo, ali uvijek ostvarujemo zacrtano.
Tako je oduvijek bilo, tako će uvijek i biti! Krepat, ma ne molat! Do kraja, do cilja. Itekako smo živi i premostit ćemo bilo koju prepreku pa makar ušli u cilj četveronoške. Za nas ne postoji nedostižan cilj, ne postoji desetka koju nećemo istrčati, polumaraton na kojemu nećemo vidjeti ciljnu ravninu, makar jedan maraton u životu koji ćemo preživjeti. Jer mi smo najjači kada je najteže…
Erik Lukšić
