Klikni za sadržaj u novom broju Trčanja

Na mnogo stvari u svom životu možemo utjecati. Možemo, na primjer, utjecati na stav želimo li ići putem kojim nas vodi naš avanturistički, radoznali duh kojem je bitno da misaone sfere razvija sinkronizirano s napredovanjem tjelesnih mogućnosti ili radije želimo ići putem zone komfora. Ja sam prvo odabrala zonu komfora. No, krenimo redom iako prvi dio popunjava sportska pustoš.

Budući da nisam sportski tip, lukava statična lijenčina u meni redovno je pobjeđivala u raspravama s upornom, ali preslabom rekreativkom. Lijenčina nije imala grižnju savjesti jer je i ona sama bila sklona napredovanju, a jedini je problem što se ono odvijalo isključivo u zoni komfora. Dakle, nakon uredskog sjedilačkog posla, tu je bilo čitanje uz kavu na vrtnoj ležaljci, lektoriranje u fotelji, šivanje u dragom platnenom kutku, prevođenje ugrijano dekicom i šalicom čaja… Kao protuteža lijenčini, rekreativka se cijelo vrijeme, ne gubeći nadu, nastojala riješiti svog nezadovoljstva koje je s vremena na vrijeme bilo zatomljeno kratkim bljeskovima (čitaj: pokušajima da u moj život konačno bude uvedena kondicijska aktivnost) pa se tješila time što u svom životopisu ima tri (čak uzastopna!) odlaska na fitness, deset dana vježbanja kod kuće, pet odlazaka na brzo hodanje, pa opet vježbanje kod kuće (ovog puta jedanaest dana). To čak niti ne bi bio toliko loš rezultat da razmak između tih nastojanja nije bio šest do dvanaest mjeseci. Na kraju, lijenčinu je porazio njezin vlastiti uspjeh.

Živi pijesak dvoumljenja

Prva polovina 2018. godine bila mi je iznenađujuće bogata uspjesima koji su nastali u zoni komfora, ali ta činjenica nije mi donijela očekivano smirenje i zadovoljstvo. Tek je tada statičan i lijeni dio mene konačno priznao poraz jer je shvatio da ne mogu u cijelosti biti sretna dok god zanemarujem potencijale fizičkog dijela sebe. Ta jasna spoznaja djelovala je vrlo snažno, a zbog poleta koji je dobila rekreativka, nisam se željela vratiti u začarani krug dosadašnjih neuspjelih pokušaja, nego sam odlučila biti hrabra kao nikad do sad i posegnuti za onim što u mojoj mašti u piramidi sportova stoji na tronu: trčanjem!

Uspješno trčanje je nešto što oduvijek gledam očima sanjara, ali što istovremeno, ni sama ne znam zašto, shvaćam kao nešto što mi je nedohvatno i čemu nisam dorasla. Međutim, sada sam odlučila suočiti se s time i vidjeti je li energija koju osjećam da imam stvarna i što mogu postići njome. Odlučila sam jednog dana istrčati maraton. Da! Osim glavnog i općenitog cilja postizanja kondicije za kvalitetniji život, maraton shvaćam kao nevjerojatan mamac za opipljiv rezultat.

Pokretačka energija koju sam osjećala odagnala je od mene živi pijesak dvoumljenja, pa sam se usredotočila na osmišljavanje strategije za djelovanje. To planiranje bilo je važno upravo zbog rizika odustajanja budući da nekoliko stvari nije išlo u moju korist: mišićni sustav u zapuštenom stanju, tijelo bez kondicije i s barem deset kilograma viška, svakodnevica totalno popunjena poslom i peteročlanom obitelji, urođena mana u koljenima, a ni činjenica da sljedeće godine slavim 40. rođendan nije zanemariva. Klik koji mi se dogodio u glavi da ove okolnosti ne gledam kao probleme, već kao izazove, bio je presudan.

Kako se ostvariti na tom novom, prekrasnom ali nepoznatom terenu? Za početak, odlučila sam ojačati povezanost sa samom sobom putem pisanja dnevnika i vrlo brzo sam ostala začuđena silinom emocija prenesenih na papir. Već sad, nakon kratkog vremena pisanja, rado listam unatrag mjereći svoj napredak pomoću zapisanih razmišljanja i očekivanja, rezultata s treninga i raznoraznih motivirajućih citata.

Jesam li ovo stvarno ja?

Prije započinjanja trčanja, dva mjeseca sam, po tri puta tjedno, odlazila na funkcionalne treninge s ciljem dobivanja samopouzdanja i aktiviranja mišića. Kako mi se približavao datum prvog trčanja (zaokružen na kalendaru), doslovno sam imala tremu. No, tada sam upoznala svog trenera Dragu Miličića, a to je na moju trkačku priču djelovalo kao kad svemirski brod u SF filmu uključi warp pogon! Drago je osoba koja je spoj znanja, vlastitog iskustva i avanturistički hrabrog duha. Ali, uza sve njegove dragocjene savjete koji su mi zaista potrebni, ono najvažnije čime mi je pomogao bila je činjenica da je vjerovao u mene puno više nego što sam ja sama vjerovala u sebe, a time je i mene potaknuo da imam povjerenja u vlastite mogućnosti. Već prilikom prvog trčanja osjećala sam se nestvarno: ova osoba koja trči kroz prirodu u rano sunčano jutro – jesam li to zaista ja? Jesam li stvarno ja ova osoba koja preskakuje stepenice, oblači trenirku i odlazi na trčanje?

Vrlo brzo sam naučila da mi mentalna i fizička snaga moraju biti koordinirane, tj. iako razmišljanja sa svojim planovima i ciljevima trebaju biti par koraka ispred onoga što je tijelo u stanju odraditi, ipak ne smiju biti predaleko jer se time narušava suradnički odnos. Jednako tako, tijelo mora biti fer i ne smije tvrdoglavo odbijati ono što sanjaju misli. Iako često na treningu imam plan osjetno pomaknuti granicu jer sam prilično nestrpljiva osoba, moje tijelo je, sukladno svojim mogućnostima, odabralo polagan i ustrajan napredak pa sam se s time pomirila i sada svoj mic-po-mic razvoj pratim puno opuštenije. Tijekom tih prvih tjedana treniranja, gledala sam kako se teoretsko znanje mijenja dok postaje prisno iskustvo te kako ovisno o raznim faktorima na drugačije načine proživljavam svoje ushite ili umore, svoj fijasko ili svoj PB. Dokučila sam kako da realnom dinamikom uklopim treninge u obiteljski život te kako da ne osjećam ljutnju i razočaranost kad ne uspijem otići na planirani trening jer upravo je to bio razlog jedne krize zbog koje sam prije tri tjedna skoro odustala.

Naravno, naučila sam i to da obična tenisica za trčanje i profesionalna tenisica za trčanje nisu ista stvar. Moja prva ljubav glede tenisica za trčanje su Brooksice. Ono što bih neonskim slovima voljela napisati jest to da su mi posebno divna iskustva nova poznanstva s osobama koje trče jer su to uspješni pozitivci uvijek spremni pomoći i pružiti podršku! Što se tiče Siska, odlučila sam se za trčanje ne znajući da itko u Sisku trči, a onda, baš kao da sam odjednom stavila naočale, počela sam uočavati i upoznavati fantastičan milje ovdašnjih trkača.

Još uvijek sam u fazi dobivanja kondicije pa mi se često dogodi da u trčanju više uživam mentalno nego fizički, tj. da letim na krilima cijele ideje trčanja, dok mi se tijelo bori savladavajući svaki pojedini kilometar. Iako planiram trčati slušajući svoje misli, sada još uvijek koristim slušalice kao pomoćne kotačiće pa slušam pjesme (jer mi daju dodatni polet) ili audioknjige (jer mi zaokupljaju pažnju da ne budem fokusirana na daljinu koja me čeka, a već sad nemam snage).

Još na samom početku treniranja moj me ambiciozni trener nagovorio da, kao motivacijski faktor, prijavim svoju prvu utrku: Utrku građana u sklopu Zagrebačkog maratona. Iako je riječ o dužini od (samo) 5 km, to mi se tada činilo kao kaskaderska ludost. Međutim, kad sam se, tek mjesec i pol dana nakon prvog trčanja, našla na prepunom Trgu bana Jelačića, bila sam presretna što sudjelujem. Osim što je to bila moja prva utrka, to je ujedno bio i moj prvi konkretan cilj koji je trebalo osvojiti. Bila mi je važna i ozbiljno sam je shvatila (čak i carbloading fazu). Želeći nazočiti ovom povijesnom trenutku, sa mnom su u Zagreb išli moj muž i troje djece –  najdraži navijači!

Zagrebački maraton

Trema je postojala već od samog jutra, ali olakšavajuća pomisao bila je ta da sam pet dana ranije prvi put svoju maksimalnu dužinu uspjela s 5 km pomaknuti na 6 km. Prije same utrke bilo je odlično upoznati ljude koje poznajem s Facebooka i koji su mi odličan primjer za ustrajnost i postizanje uspjeha.

Dolaskom na startno područje osjećala sam se fantastično. Trema je nestala, a ja sam se, nasmijana usred sunčanog zagrebačkog dana, zagrijavala pocupkivanjem u ritmu glazbe. Uživanje u atmosferi pridonijelo je bezbrižnosti kojom sam pogledavala odbrojavanje glavnog sata računajući na to da ću, poput svakog pravog amatera, tek u zadnjoj minuti prije starta uključiti praćenje preko Garmin sata i aplikacije na mobitelu te pokrenuti playlistu (koju nisam uključivala ranije da ne propustim neku obavijest u ionako bučnoj atmosferi). Međutim, sekunde u zadnjoj minuti kao da su se kretale puno brže i odjednom sam se našla u situaciji kad u panici pokrećem Garmin da traži GPS signal i kad drhtavim prstima petljam po mobitelu odvagujući hoću li pokrenuti playlistu ili aplikaciju za praćenje (jer se ispostavilo da za oboje možda neću imati vremena). Budući da je Garmin još tražio GPS, odlučila sam prvo pokrenuti praćenje preko mobitela pa onda… Ali tada se čuo znak za start!

Umjesto da uživam u izvanrednom osjećaju početka utrke, prvih trenutaka u mislima sam jadikovala. Ajme, kako ću bez svoje playliste koju sam pažljivo sastavila upravo za ovu utrku? Još nikad nisam trčala bez slušalica. No, brzo sam se pomirila s novonastalom situacijom budući da stajanje nije dolazilo u obzir jer sam htjela dati svoj maksimum. Ionako je sve vibriralo od glasne muzike i energije kretanja mase ljudi. Trčala sam! Trčala sam punim plućima i širokim osmijehom. Trčala sam brzo (čitaj: prebrzo) jer ja to mogu! Htjela sam viknuti pomaknite se, polijećem!

Ta nevjerojatna situacija trajala je par minuta, a onda se dogodio totalni preokret. Muzika s Trga utihnula je, a zamijenio ju je glasan i obeshrabrujući zvuk mog uspuhanog disanja. U nevjerici sam gledala kako me hrpa ljudi počinje prestizati. Osjećala sam se kao da je jedino meni teško i kao da će mi cijeli ovaj događaj biti promašaj. Međutim, nasreću, u tim paničnim trenucima zdravorazumska logika nadvladala je misli utopljenika te mi dala do znanja da je ovaj događaj uspjeh već samim sudjelovanjem i da se jedino moram staviti u realan kontekst. A koji je moj realni kontekst? Realno očekivanje koje si mogu postaviti i uz koje mogu trčati sretna jest da nađem tempo koji mi sada odgovara i da dođem do cilja (ma kako god da to klišeizirano zvučalo). Nakon što sam prihvatila ova jednostavna očekivanja i odbacila fantazije o dolasku na cilj među prvih sto trkača, počela sam s više uživancije trčati kroz grad u kojem sam provela osam divnih godina u mojim dvadesetima. No, onda se to sve nekako odužilo i činilo mi se kao da je staza puno duža od onih 5 km koje trčim na treningu. Čak sam se dva puta osvrnula da vidim nose li moju sutrkači brojeve na crnoj podlozi ili sam se nekim slučajem našla na stazi za maraton. U svakom slučaju, postalo je mnogo lakše nakon zaokreta jer sam se mogla ohrabriti činjenicom da nisam među zadnjima.

Respekt maratoncima

Na drugoj polovini staze odvezale su mi se vezice na desnoj tenisici ali, kao što sam već spomenula, nisam htjela stati (i onda se teško ponovo pokrenuti) da ne izgubim dosadašnji rezultat kakav god da jest. Radije sam (vrlo glupo) odlučila mlataranje vezica držati na oku i procijeniti koliki mi je rizik od spoticanja. I zato, kad se nakon nekog vremena pojavilo i trbušno probadanje koje me inače obično ne muči, potpuno hladnokrvno sam ga ignorirala.

I tako su se koraci nadovezali jedan na drugog i prenijeli me do mjesta gdje se već osjećala blizina cilja. A tada, jesam li mogla imati bolju motivaciju od one da dam sve od sebe ne bih li što prije uočila najdraža lica i vidjela mijenjanje njihovog izraza od strepnje do oduševljenja. Čak je i stavljanje finišerske medalje bila naša mala obiteljska ceremonija.

Brojčani rezultat moje prve utrke bio je 26:57 min za 5 km, tj. tempo 5:30 min/km, a redni broj pod kojim sam stigla na cilj bolje da ne spominjem da ne pokvarim dojam. U svakom slučaju, najvredniji rezultat, onaj u srcu, bio je taj da sam se tih trenutaka osjećala kao što su se djevojke u Srednjem vijeku osjećale na svom prvom balu. Preda mnom se otvorio jedan novi svijet,  blještav od emocija, kojeg sam od sada i ja dio.

Ova mi je zagrebačka utrka dala novi zanos i dva dana nakon nje počela sam se pripremati za utrku na 10 km koja je na rasporedu 12. studenoga te sam svoj dužinski PB sa 6 km pomaknula na 7 km. Dinamika treniranja za sada mi ostaje ista, tj. tri do četiri puta tjedno po sat vremena.

Iako još ne vidim promjenu na sebi, itekako je vidim u sebi. Žao mi je dvadesetogodišnjih trkača koji ne mogu osjetiti moj osjećaj kada se, trčeći, osjećam dvadeset godina mlađe. Posebno sam zadovoljna što mi se puno stvari u glavi posložilo. Ne straši me neugodan osjećaj da uskoro neću moći pratiti fizički polet svoje djece (jer sada sam ja ta koja njih motivira na dodatne fizičke aktivnosti); više nemam potrebu razbijati glavu razmišljanjima o dijeti (jer mi je puno bitnija kondicija od tjelesne težine); kava na vrtnoj ležaljci sada je dobila pravi smisao (jer je vrijedan dio slagalice u danima kad ne treniram)…

Budući da radim na tome da mu se približim i upoznam ga, moj cilj je u zadnjih mjesec dana poprimio stvarniji, i samim time drugačiji, oblik. Na početku bih za maraton rekla: ‘Pa valjda je izvedivo. Trčiš, trčiš dok ne dođeš do cilja’, a za sebe: ‘Ako toliko ljudi diljem svijeta sudjeluje u maratonima, zar je nemoguće da i ja izdržim jedno takvo dugo trčanje’. No, sad polako uviđam kakav ogroman i zahtjevan uspjeh je istrčati maraton i ljude s ovogodišnjim plavim (maratonskim) startnim brojevima gledala sam očima u kojima je pisalo Respekt!

Međutim, i svoje mogućnosti počela sam gledati drugim očima. Tek sada sam svjesna kakva me upornost čeka ali po prvi put imam osjećaj da sve potrebne korake, ako Bog da, mogu savladati. Želim biti jedna od onih koji s velikim osmijehom i suzama radosnicama prođu kroz cilj prisjećajući se što su sve odlučili odraditi i shvaćajući punim srcem što su sve time dobili.

Zrinka Hafizović

U posljednje dvije-tri godine u Sisku je rekreativno trčanje postalo jako popularno. Sve više mojih poznanika i prijatelja počelo se baviti trčanjem. Pratila sam ih na društvenim mrežama, divila se pretrčanim dionicama i podržavala njihove treninge i utrke. Iako je moja želja da se i trčanjem bavim još uvijek postojala, iako su me ti moji prijatelji zvali da im se priključim, nisam se mogla nikako odlučiti na trčanje, pravdajući se sama sebi (ali sasvim opravdano) pretrpanim dnevnim rasporedom i nedostatkom vremena.

Prvi zajednički trening

Kako se ovo ljeto približavalo, počeli smo se više družiti vani, u prirodi, po vikendicama i roštiljima, te sam slušala sve više oduševljenih priča mojih prijatelja koji se bave trčanjem, te njihovih planova za sudjelovanje na nadolazećim utrkama. Moja prijateljica Maja koja se već godinama bavi trčanjem, a ozlijedila je koljeno na prošlom skijanju, počela je opet nedavno trenirati trčanje, te me jednom prilikom pozvala da trčim s njom. Rekoh joj da sam već nekoliko puta pokušala sama i da mi je to preteško i da iako želim trčati, nije to za mene. Uvjerila me da je u društvu lakše, te da ona sad trči laganim tempom i da ću ju moći pratiti. Pristala sam. Iako nisam baš bila uvjerena da je u društvu lakše.

Taj dan došavši s posla osjetila sam lagano uzbuđenje pred dogovoreni trening, spremila se na brzinu i otrčala do Grabe gdje je bio dogovor da se nađemo. Maja je već trčala s još jednom prijateljicom, te sam im se priključila lagano trčeći i razgovarajući s njima. Odmah sam dobila par dragocjenih savjeta oko disanja koje mi je bilo najteži dio u trčanju jer bih se brzo uspuhala i izgubila dah, te mi je trčanje zbog kratkog i brzog disanja bilo još teže. Tempo je bio lagan i mogla sam ga držati bez većih problema, Maja je zaista pazila da mi ne bude prenaporno i da me ne obeshrabri. Taj prvi zajednički trening od 3 kruga oko Grabe i ukupno gotovo 5 km do moje kuće prošao mi je tako brzo i lagano, a iako mi je samo trčanje bilo teško, osjećala sam se još puna snage stigavši doma. Trkači su u pravu kad kažu – puno je lakše trčati u društvu.

Nekoliko idućih treninga odradile smo na Nasipu, tempo je bio svaki put malo brži i trening malo naporniji. Moj entuzijazam i mogućnosti trčanja ovisile su i o proteklom radnom danu i sakupljenom umoru, ali trudila sam se otići na svaki trening jer me ispunjavao zadovoljstvom koliko god da mi je trčanje i dalje bilo teško i zahtjevno.

Hoću li ja to moći?

Na jednom od tih prvih treninga pridružile smo se već iskusnim trkačicama Divlje sisačke lige koje su naravno trčale duže duljine puno bržim tempom. Oduševila me njihova pozitivna energija i prijateljski duh te njihov entuzijazam oko trčanja. Druženje s njima je od početka bilo puno pozitive i dobre vibre. Odmah su mi podijelile dragocjene savjete oko trčanja i trkaće opreme. Prvi zajednički trening odmah se spomenula utrka na Ozlju; tko ide, s kim tko ide, kad se ide…. Maja me pitala bih li i ja išla. Bila sam iznenađena. Ali ja trčim tek nekoliko dana, pa ne osjećam se niti najmanje spremnom. Radilo se o Ozalj i Vrhovac trail utrci, koja se trebala održati 14. srpnja, najkraća staza iznosila je 6 kilometara i uvjeravali su me da ja to mogu – pa istrčim na treningu samo kilometar manje. Željela sam ići. Taj tren kada sam rekla idem, osjetila sam i instantno uzbuđenje i nestrpljenje i neizvjesnost pred izazovom koji sam sama sebi nametnula. Hoću li ja to moći? Ma hoću… pa nije to tako strašno, samo 6 km, tješila sam se. Nakon par dana Maja me prijavila. Mislila sam si; OK, to je to, sad nema natrag.

To jutro na dan utrke probudila sam se u zoru, nestrpljiva i uzbuđena srknula kavu na brzaka, potrpala stvari u torbu i jurnula na mjesto sastanka s curama. Vozila sam još tri prijateljice na utrku. Maja i Helene su trčale sa mnom 6 km, a Branka je prijavila 15 km. Put je prošao brzo, u veselom ženskom čavrljanju. Kad smo skrenule s autoceste u Karlovcu, te vozile prema Vrhovcu, dočekao nas je lijepi brežuljkasti krajolik, predivna priroda i stari grad Ozalj. Dovezavši se do odredišta otišle smo se prijaviti na start, a tamo me iznenadilo more ljudi. Ugledala sam hrpu ljudi u sportskoj opremi u redu na startu, ispred restorana, na livadi, na cesti… posvuda samo trkači. Osjetila sam se baš nekako sretno i zadovoljno pri pomisli kako i ja tu pripadam, među sve te ljude, među trkače koji su došli provesti dan u toj lijepoj prirodi, trčeći.

Nakon što smo se prijavile i nakon što sam dobila svoj startni broj 31, našle smo se s ostatkom ekipe iz Siska koji je stigao kombijem. Skupa smo se istezali i zagrijali za utrku uz smijeh i zezanciju. Sve je bilo tako opušteno i uz hrpu pozitivne energije, pa i sam start. Stala sam uz svoje Maju i Helenu na začelje i označen je početak utrke. Krenule smo trčati, polagano, razgledavale okolinu, pazile kuda stajemo po neravnom, zemljanom, poljskom putu… Trčale lagano kroz šumu, preskakale potok, pratile oznake za stazu, pričale i smijale se… Dok nije došlo polje, visoka, suha polegnuta trava i dio staze po kojoj je peklo sunce i odjednom strmi uspon. Krenula sam nadobudno trčati prvih par metara po tom usponu, ali noge me nisu dugo slušale, postajale su sve teže, morala sam hodati, grabila sam što sam brže mogla. Uspon je bio prilično dugačak i naporan, penjala sam se bez zaustavljanja, nisam htjela posustati, ali usta su postala suha, a noge su počele peći, jako, sve više, a usponu nikad kraja. I onda su počele one crne, neželjene misli; što je meni ovo trebalo? Tko me natjerao na to? Ima li ovome kraja? Hoću vodeeee!

Izazov samoj sebi

Klikni na sadržaj u novom broju magazina Trčanje

Morala sam se hitno „resetirati“! Sabrala sam se i pomislila – ovo je tvoj vlastiti izbor, tvoj vlastiti izazov samoj sebi, pa ovdje si da uživaš, uživaj sad! Izvukla sam mobitel i još uvijek hodajući usponom opalila par fotki prekrasnih vinograda oko nas i mene i mojih cura dok smo se uspinjale. I u tren oka uspon je prešao u prilično ravan asfaltirani put i nakon toga u šumicu i hlad kojim je opet bilo lijepo trčati do stanice s okrjepom. Tamo nas je čekala ekipa veselih domaćina s vodom i slatkom lubenicom. Naravno i tamo je palo par fotki. Krenule smo vesele i okrijepljene natrag istom stazom nizbrdo, ali nije mi bilo baš lako trčati po tim neravnim stazama nizbrdo; pazila sam dobro da ne iskrenem zglob.

Cijela staza je bila puna grbavih staza po uzvisinama i nizbrdicama i činila mi se vrlo zahtjevnom, bila sam dosta umorna i iscrpljena i od sunca i vrućine. Znam da sam u jednom trenu izgubila svoje cure uza sebe; Maja je otišla naprijed, a Helena ostala malo iza mene. Tjerala sam samu sebe trčati što brže sam mogla, ali u tom trenu mi se činilo da već dugo trčim i da mi je sve to nekako duže i napornije nego sam si ja to zamišljala.

Posljednja uzvisina se činila najdužom i najtežom, ali kada sam na kraju te uzvisine ugledala crkvu do koje se nalazio cilj utrke, osjetila sam iznenadni nalet snage i potrčala sam brzo koliko god brzo sam u tom trenu mogla. Neopisivo zadovoljstvo i sreća je bilo proći kroz ta ciljna vrata. Odmah sam se bacila na vodu i lubenicu koje su nas čekale na cilju, te sjela na travu u hlad kako bih došla k sebi. Bila je to moja prva otrčana utrka.

Osjećaj nakon utrke je zaista neopisiv; zadovoljstvo samim sobom i osjećaj da možeš postići bilo što je najbliže opisu toga osjećaja koji me obuzeo. Bila sam sretna. Umorna, znojna, blatnjava, zamazana, žedna i gladna, ali sretna. Rekli su mi da ću se zaraziti trčanjem nakon prve otrčane utrke – i imali su pravo! Veselim se idućoj, dužoj trail utrci, koju naravno već planiram.

Anita Komazec Prpić

Noć prije se nisam uspio dovoljno i kvalitetno naspavati. Doručak (čaj, šnita punozrnatog kruha s medom) sam malo pojačao jer ipak je to 21 km, a od 7:30 do 13 sati je dosta vremena za biti gladan (utrka je počela u 10 sati, a trebalo je doći najkasnije u 9 radi organiziranog dolaska na start).

Klikni za info o novom broju magazina Trčanje

Cijelo sam vrijeme utrke na glavi imao šiltericu, a prije samog starta sam se lagano namazao kremom po vratu i rukama (hvala Palmini na zaštitnoj kremi). Vrijeme je bilo prekrasno – sunčano, toplo i bez vjetra (moja bolna točka). Staza/ceste su vodile kroz zaselke i bio je pravi užitak trčati bez okolne buke i prizora automobila.

Pred sam start pojavilo se uzbuđenje i ‘leptirići u trbuhu’, adrenalin ili što već… Leptirići su još lepršali neko vrijeme, no kako je trka odmicala i oni su odlučili malo predahnuti. Jest da sam krenuo iz prvih redova (točnije iz prvoga), no nisam navalio s tempom (kako inače znam) jer sam bio svjestan dužine staze i činjenice da ne bih mogao dugo izdržati s meni ubitačnim tempom (ispod 5/km) tijekom cijele utrke. Kako bilo, prve kilometre uvijek istrčim brže, a tako je bilo i ovaj put, no ipak nešto umjerenije. To sam ja, takav sam, ne mogu protiv svoje prirode/naravi.

Moja prosječna brzina je bila ispod prvotno planirane (6/km), a kako su kilometri odmicali, ni sam ne znam kako, no uspijevao sam zadržati prosječni tempo oko 5:25/km. Nisam se nadao da ću taj ritam zadržati do samog kraja utrke (čitaj do završnog uspona) i da mi taj tempo neće predstavljati problem. Bio sam sretan zbog toga. Naravno, bilo je kriza: oko šestog, sedmog i oko 13. kilometra, no kad sam uspio istrčati 15. kilometar (moja do tada najduža dionica u životu), cilj mi se učinio dostupnim. Sve dok nije došao uspon. Zanimljivo je kako sam oko 15. kilometra ja počeo pretjecati druge trkače.

Prije samog uspona valjalo je prijeći nizbrdicu. Tu sam, poučen iskustvom s prošlogodišnje #BeActive utrke građana, pristupio opreznije i nisam pošto-poto nastojao proći nizbrdicu u što kraćem roku i ‘rasturiti’ koljena. Uostalom, i sam trener (Drago) nas je savjetovao da ne pretjeramo na toj dionici. Taj sam dio prolazio lagano – ‘kao po jajima’, reklo bi se. Znao sam da ću se loše osjećati kad će me proći oni koje sam ja nedavno pretekao, ali i bolje tako nego se kasnije nositi s bolnim koljenima i kvadricepsima.

Sam početak završnog uspona je dobro počeo jer sam uspio preteći neke trkače koji su me zaobišli na nizbrdici, no to nije bilo dugog vijeka. Većinu sam uzbrdice ipak prehodao, čak i ravan dio nakon nje, i tako izgubio dosta dragocjenog vremena. Uzbrdice su ipak moje bolne točke glede trčanja. Na treninzima mi usponi predstavljaju izazov s kojim se moram boriti (brzo se uspušem i umorim). Uh, ali onaj komad naranče na kaju uspona je legao k’o naručen! Sladak k’o šećer, a sočan! Inače, tijekom utrke sam nakon svakih 4-5 km popio cca 1,5 dcl vode, a kod 5. km sam pojeo prvi komadić voća (trećina banane), u Oklaju sam pojeo 2 fritule (priznajem jedna je bila dovoljna, no nisam mogao odoljeti, pa sam pojeo još jednu), i gore na kraju uzbrdice komad naranče. Fritule vjerojatno nisam trebao pojesti, no gušti su gušti…

Nakon uzbrdice mi je bilo teško, nikad kraja, a sunce je zapeklo. Znao sam gdje je cilj (uz vojni amfiteatar je u blizini bila podignuta dizalica koja se vidjela iz daljine), no staza kao dase udaljava od cilja. Nikako da se skrene desno (dizalicu vidim s desne strane, par stotina metara dalje), već staza vodi ravno u daljinu kojoj nema kraja. Odlučio sam ubrzati i pri konačnom skretanju u desno začuh nekog navijača uz stazu kako viče ‘Još 150 metara do cilja’, pa nakon zavoja uvidjeh da to nije ‘samo’ 150 metara, #$!?@!#, ah gdje je taj cilj!?, ima tu još par stotina metara… i cilj!

Tijekom uspona mi je prošla misao da je to moj prvi i zadnji polumaraton, a dva dana poslije već sam gledao gdje je iduća utrka…

Dean Klarić
Foto Krka polumaraton

Klikni za info o novom broju magazina Trčanje

Troje nas zagrizlo je i odlučilo se okušati u polumaratonu. Razmišljala sam o njemu još prošle godine, ali ljeti sam se po jakim vrućinama ulijenila i nisam dovoljno trčala pa za jesen nisam bila spremna. Inače svake zime spavam zimski san od prosinca do ožujka. Povučem se pod dekicu uz film ili knjigu. Al’ ove je bila Omega, Anda, Drago, Maksimirci. ‘Najbolje su pripreme zimi! Nema dekice’, veli Drago. Zna čovjek, ako kome mogu vjerovati to je onda Drago, naš trkači virtuoz. Neizmjerno sam sretna što sam ga upoznala i imala prilike trčati pod njegovim vodstvom. Uz treninge, neiscrpno nam je dijelio svoje dugogodišnje iskustvo.

Donosim odluku – u 2018. ću istrčati prvi polumaraton. Cijelu jesen trčim i u odličnoj sam formi. Ali dolazi zima, snijeg, bolesna djeca. Pauziram i kukam: ‘Uf, pet tjedana nisam trčala’. Vraćam se ekipi i trčanju, ponešto odradim i sama ako ne stižem s ekipom. Dobro je, tijelo i noge ipak pamte. Nisam na početku. Forma je još uvijek tu. U tjednu trčim sprinteve, tempo, za vikend ostaje duljina. U društvu ju je lakše odraditi.

Do sad sam trčala samo petake i cenere. Treba krenuti na više. Vrijeme je za prvu dvanaesticu. Drago ostaje sa mnom: ‘Skupa ćemo! Bit će ti lakše’. I bilo je! Zahvalna sam mu ko bratu!

Preskačem jedan vikend. Dolazim idući. Trebala bi povećati, ali ipak ostajem na dvanaestici. S Doris otkrivam novu stazu. Trčimo uz potočić maleni gdje voda žubori. Stiže nam proljeće, cvrkuću ptičice, grije nas sunce, uživam u zrakama sunca i mirisima cvijeća.

Idući vikend Andrea trči s dečkima. Prespora sam za njih, odoše ispred mene u prva dva kruga. Dečki odustaju nakon drugog, a nas dvije trčimo i treći. Pala je prva petnaestica!

Dolazi Uskrs. Idemo na obiteljski izlet. Trebala bi se ustati prije puta i istrčati duljinu, al nemam snage. Ne trčim prije puta. Vozimo se, šećemo, obilazimo gradove… Šetuckam uz Dravu s djecom i suprugom: ‘Ideš li trčati?’ ‘Ja bi, al u trapericama sam’, odgovaram. ‘Ne traži idealne uvjete! Čuvam djecu. Odi!’

Zahvalna sam mu i jurim. Nije važno u čemu trčim. Bitno je da sam zbrisala od djece i muža. Hahahaha! Krka se približava, nemam više vremena. Bitno da istrčim duljinu. Makar u trapericama! Tenisice su na nogama. Bar nešto! Trčim uz Dravu, prelazim ju. Sad malo po baranjskoj strani. Nije baš udobno u trapericama, znojim se, traperice se lijepe, ali trčim. Počinje kiša. Ne smeta. Imam cilj. Imam slobodu. Trčim isplanirano. Nije ujutro, nije doma, al je ipak po planu, na Uskrsnu subotu. Vraćam se mokra i sretna. Uspjela sam se držati plana. Muž i djeca me čekaju u autu. Pobjegli su od kiše. Jedva čekam tuš i krevet.

Nedostaje mi vrijeme. Ne odlazim na trk s Maksimircima, ali nastavljam sama. Polumaraton se primiče. Slijedim Dragine upute o treninzima.

Mislila sam da ću biti flegma, ali nisam. Odbrojavam dane do polumaratona. Uf, hoću li uspjeti? Nije mi bitan rezultat. Bitno mi je stići do cilja. Gledam stazu na karti. Gotovo da je ravna. Čeka me samo jedan veliki spust u kanjon pa nakon toga uspon iz njega. Obitelj ide sa mnom. Odlučili smo spojiti ugodno s korisnim i napraviti obiteljski izlet. Kad istrčim, čeka nas uživancija na Krki i Šibeniku.

U četvrtak pakiramo stvari. Dogovor je da suprug odlazi po djecu, stavlja stvari u auto i dolaze po mene. Gledam prognozu. Čekaju nas dva oblačna dana. Temperatura 10-22 stupnjeva. Idealno! U kontaktu sam s Maksimircima Krkačima. Izmjenjujemo informacije kad tko kreće, treba li kome podići broj, što nosimo od opreme, u čemu trčimo.

Javlja mi se prijateljica maratonka: Upravo stigle upute od trenera: vazelin, obavezna krema za sunčanje, skinut se što više, ne divljati, staza nije za PB-e , paziti se dehidracije, uživati u utrci i ljepoti staze. Ona veli da trči bez gaća. Kako, molim? Veli da je hipersenzibilna pa ju žuljaju. Auuu, s vazelinom i bez gaća! Hahahahaha!

Panika! Spakirala sam tajice i kratke rukave za trčanje. Umrijet ću u tome! Treba mi laganija odjeća. Hitno zovem muža: ‘Molim te ponesi mi šorc, majicu na bratele za trčati, šiltericu, kremu za sunčanje.’ Vazelin? Nemam ga, ma mogu i bez njega! Što će mi on? Tijekom toplog vremena na mjestima gdje se vlažna koža trlja o drugu kožu, može doći do crvenila i malih ogrebotina koje peckaju. To su područja ispod koljena, prepone i ispod pazuha. Mazanjem vazelinom prije utrke, sprječava se oštećivanje kože i crvenilo.

Javlja se Drago: ‘Pokušajte se danas pripremiti za sutra od uzimanja tekućine do ugljikohidrata. Sutra obavite doručak do 7:30. Zatim piti dosta vode ili rehidromix. Pokušajte ne konzumirati mliječne proizvode – mlijeko i jogurt. Zagrijavanje i istezanje! Ako bude vruće, stavite šiltericu da vas sunce ne udara direktno u čelo. Nemojte trčati u dugim tajicama ili rukavima, namažite se kremom. Nemojte piti vodu samo da se nalijete nego pijuckajte malo po malo da vam ne sjedne na želudac kao da ste progutali kamen. Čuvajte se nizbrdice da ne bi fasovali na uzbrdici do cilja. Naspavajte se i sretno vam svima’.

Zlata vrijedni savjeti i podrška. Slušamo ga i puno nam znači njegova zadnja uputa. Uzbuđenje raste, iščekujem poziv i letim do auta. Ipak sam napeta! Čujem se s prijateljima. Svima nam je upitan dolazak i podizanje broja. Mi stižemo na vrijeme. Podižem Andrein, Deanov i svoj broj. Dolazi Anda. Daje mi savjete i ohrabruje.

Djeca se igraju na dječjem igralištu. Stiže prijatelj sa suprugom, kćerkom i psom. Malo se družimo. Odlaze na spavanac. Dolazi Dean s obitelji. Malo ćakulamo. Dajem mu paket. Odlaze i oni na spavanac.

‘Djeeecooooo! Ajmo na spavanac’, dozivam i ja. Mi smo u Skradinu. Raspremamo stvari, večera i spavanac. Treba se dobro naspavati i odmoriti. Ujutro je buđenje u 6:30. Traje to dok se svih šest izredamo u kupaoni. Doručak. Obavljen je do 7 sati.

Oblačim šorc pa na njega tajice. Top, majicu na bratele, kratke, pa duge rukave. Uzimam šiltericu, sunčane naočale, kremu za sunčanje. Vežem tenisice pa još dupli čvor da se slučajno ne bi odvezale. Svi smo spremni. Poruke zvrckaju na mobu. Maksimirci i prijatelji ohrabruju. Nervozna sam.

U 8:15 stižemo na odredište – Burnum, gdje će nam biti cilj. Izgrađen je u I st. poslije Krista. Još su uvijek vidljivi ostaci lukova rimskog vojnog zapovjedništva, a očuvan je i amfiteatar u koji ćemo maestralno utrčavati kroz cilj. Do 9 voze busevi prema startu – Eko kampus Puljane.

Još se družim s obitelji, al nisam od koristi. Stalno visim na mobu i razmjenjujemo dogovore. ‘Odi u bus’, požuruje me muž. Svi me grle i ljube. ‘Sretno mama’, viče ih svih četvero u glas. ‘Sretno ženo’, pridružuje se i ljubav.

U Busu upoznajem Daliborku. Ovo joj je treći polumaraton.  Smiruje me. Ohrabruje. Napeta sam ko šipak pun koštica. Busom prolazimo nizbrdicu i uzbrdicu koja nas čeka na utrci. Majko mila! Što je meni ovo trebalo? Vidjela sam na karti da nam je utrka više-manje ravna i da me čeka spust u kanjon i uspon iz njega. Znam da me čeka spust i dizanje od 200 metara nadmorske visine. Al uživo je puno gore.

Dolazimo u Puljane. Razgledavam muzej gdje je prikazano kako su iskapali i obnavljali amfiteatar. Ne škodi malo povijesti prije utrke. Duge rukave sam ostavila u autu, a sad bi bilo vrijeme izaći iz tajica i kratkih rukava iako mi je još malo hladnjikavo. Nema druge. Skinuti se moram.

Maksimirci Krkači se okupljaju. Nitko nije razmišljao o suncu. Sreća da imam kremu za sunčanje pa se svi redom mackamo. Spremamo stvari u buseve i oni odlaze na cilj gdje će nas dočekati. Zagrijavamo se, istežemo, lagano trčkaramo. Odlazimo do pogleda na kanjon. Uživamo u pogledu. Opet svi redom kukamo kakva nas uzbrdica čeka.

Minute prolaze. Pozdravlja nas voditeljica, ravnatelj Nacionalnog parka Krka Krešimir Šakić, organizator 1. Krka polumaratona Robert Franjković. Tu su i poznata trkačka imena. Zbog naše Ande, gledam njenu konkurenciju, ultramaratonke Mariju Vrajić i Nikolinu Šustić. Tu su i dečki, ali oprostite, ovaj put odmjeravam samo ženske snage.

Primiče se deset sati, primičemo se startu. Dean se probija prema prvim redovima. Ja ne. Ne pucam na rezultat, pucam na prolazak cilja u roku od tri sata na koliko je ograničena utrka. Procijenila sam da bi mogla istrčati za 2:20-2:30. Dobro se poznajem. Nedavno po jednom izračunu PB-a svog petaka i cenera sam došla do tog rezultata. Ma poznam ja sebe i bez matematike, već prije izračuna sam sama napravila upravo takvu procjenu.

Odbrojavanje i pucanj! Ideeeemoooooo! Andrea kreće sa mnom. Odlučila je trčati laganije, sa mnom. ‘Ma idi brže, možeš ti to! Ja bum lagano’, velim joj. Na drugom kilometru se odvaja. Uživam u trci, prirodi, žutom cvijeću na zelenoj livadi, bijele rascvale voćke mirišu mi na med. Približavamo se rijetkim seocima. Tamo u nosnice ulazi svježe pokošena trava. Divim se našem divu Velebitu čiji su vršci pokriveni snijegom. Zahvalna sam mu na svakom dašku vjetra koji nam pošalje. Veseli me cvrkut ptičica. Dan je vruć, ko da je ljeto, sunce prži. Sva sreća da sam se optimalno obukla, da imam šiltericu i kremu za sunčanje.

Prvi kilometri odmiču bez problema. Ulazimo u Nečven, seoce s malobrojnim stanovnicima, ali koji zdušno navijaju i ohrabruju: ‘Ajmo cureeee’. Hvala vam! Djeca veselo daju pet. Došla sam do petog kilometra. Četvrtina je tu! Trčim dalje. Dobro mi ide.

Plan je bio pet okrepa, ali kako je vruć dan, ubačena je jedna dodatna, šesta. Odlučila sam stati na svakoj. Pijem decilitar vode. Savršeno me osvježava. A tek naranča! Kako paše! Vrijedni dječarci skupljaju pobacane plastične boce. Bit će dobar đeparac za povrat plastične ambalaže, a priroda zahvalna za čuvanje okoliša.

Prešla sam sedmi kilometar. Oho! Trećina je iza mene. Ma ide to meni!

Na ceneru sam. Polovica je tu! Dok sam ja na desetki, u susret mi dolaze oni koji su na dvanaestici jer se dio puta preklapa staza. To ohrabruje. Uskoro je okret. Više mi neće sunce tući u prsa junačka, nego u pleća. Jako je vruće. Razmišljam o skidanju. Ipak sam ja žena u najboljim godinama. Mogu li trčati u topu? Naravno da mogu! Skidam potkošulju i uvlačim ju u šorc i gaće. Broj je na njoj. Sad leprša i hladi. A neke trče i bez gaća! Hahahahaha!

Ne znam više koja je to okrepa, mislim treća, tu su i fritule. Moram ju probati! I naravno, voda, naranče, koja kriška banane. Oko dvanaestice vidim dvadeset lipa na podu. Saginjem se i malo me zanaša. Al kupim svoju srećicu i držim ju u šaci. Izdržat ću do kraja!

Došla sam do petnaestice. To su tri četvrtine! Znojna sam. Di je onaj vazelin? Dobro bi došao! A eto, neki su se spasili. Trče bez gaća s vazelinom! Neki su pričali o krizi oko sedamnaestog. Ja ju ne osjećam. Čekam svoju na uzbrdici. Primičem se spustu. Pamtim savjet i na njemu lagano. Treba se kasnije tih dvije stotine metara nadmorske visine i popeti. Obećajem si da neću hodati. Ako krenem, tko će se vratiti trku?

Pogled na kanjon je predivan. Fotkala sam putem trkače, cvijeće, krajolik… Ovo je najdivnije, ne mogu propustiti zabilježiti i ovjekovječiti trenutak. Fotkam.

Stigla sam do Krke i prelazim ju. Odmor za oko ta divna zelenotirkizna boja. Kreće uzbrdica. Lagano cupkam, al ne hodam. Vežem sitnim vezom, tu i tamo okinem koju fotkicu, al cupkam dalje. Na vrhu nas tako onemoćale čekaju fotografi. Eeee, jeste našli pravo mjesto! Al devetnaest ih je iza mene. Nisam hodala! Istrčala sam misleći na Dragu i njegovu izreku: ‘Samo maži! Rukama si pomaži, maši. One će te ispeljati’.

Posljednja okrepa. Pijem vodu, par kriški naranče. Kako pašu! Nikad mi finija nije bila. Još me čeka samo dva kilometra! Ma sad letim kad je uzbrdica prošla. Puno je ljudi. Čuje se žamor, navijanje… Iščitavanje brojeva na mikrofon. Jeeeeeee! Maestralno ulijećem u amfiteatar. Uspjela sam! Ja sam šampionka! Postala sam polumaratonka!

Dean je imao sjajan rezultat: 2:02:12. I Andrea je sjajna: 2:15:47. Nisam ni ja tako loša: 2:28:59.

Rezultat ovaj put nisam smatrala bitnim. Stala sam na svakoj okrepi i u miru popila, osvježila se narančom, putem malo i fotkala. Drugi put, možda budem i ganjala rezultat. Ovaj put mi je bilo bitno pobijediti samu sebe. Krize nije bilo. Činilo mi se da bi mogla još. Uopće nisam bila nešto umorna. Malo su me boljele pete dan-dva. Bez problema sam taj dan šetuckala Šibenikom i cijeli idući dan po Krki uživajući u ljepoti prirode, slapovima, šumu i žuboru vode. Idealan je spoj trke i obiteljskog izleta.

Ovo je bio moj prvi polumaraton, vjerojatno zauvijek najdraži jer sam si dokazala da za ženu u najboljim godinama ništa nije nemoguće. Muž me je dočekao sa smijehom: ‘Već te vidim za par godina kako trčiš maraton’.

Stvarno? Morti! Ništa nije nemoguće!

Palmina Ružić
Foto Krka polumaraton

Kaže se da je u svakoj nesreći neka sreća, pa sam ja tako imala izmišljeno dobru kolegicu u uredu koja je svaki dan tolerirala plačljivu biljku s kojom je sjedila u uredu, ali pomalo kvocala. ‘Trčanje Doris, upiši školu trčanja’. Vukla je ona mene već neko vrijeme po brdima i planinama sa sobom, tjerala da pretrčim kojim metar i usput mi objašnjavala da postoji asfalt, trail i trek, da bi tenisice trebale biti broj veće. Ja sam se dala tu i tamo odvući poslije posla na ubrzanu šetnju od 10-tak kilometara ili na osvajanje kojeg vrha Učke preko vikenda, ali to trčanje je djelovalo tako teško. Ona je bila uporna.

Žuljevi veličine trešanja

Jedan dan sam ju vozila na start slavne utrke 100 milja Istre. Ludilo u mom životu je bilo na vrhuncu. Spomenuti bivši se baš dan ranije žalio kako ga muči što ne zna gdje i s kime provodim svoje slobodno vrijeme, provjeravao je kad sam izašla i kad sam se vratila doma, slao glupe poruke. On je imao drugu, a ja laganu potrebu da ga gutim. U trapericama i s knjigom u ruci sam pozdravljala kolegicu prije starta njezinog puta od 42 kilometra koja su bila pred njom kad je došla još jedna iritantna poruka. Onako živčana i jadna, odlučila sam: ‘Znaš što Ivana, idem ja s tobom malo hodati da se smirim’. Sva sreća imala sam neku staru trenirku u autu u koju sam se presvukla i tenisice na nogama. Osim toga ništa. Ni bocu vode, ni ruksak, ni kremu protiv Sunca. Ništa. Ali sam ljutito i odlučno krenula hodati dok me ne prođe ljutnja. Trebalo mi je skoro 38 kilometara da me prođe. Nije me ni tad baš prošla, ali do tada sam već imala noge pune žuljeva veličine trešanja, jedva sam hodala, izgorjela sam i mislim da sam lagano počela halucinirati.

Drugi dan su mi prijatelji dolazili kuhati kavu i dati jesti jer sam ja cijeli dan pila andole da bi se uopće mogla pomaknuti. Danima sam jedva stajala na nogama i osjećala svaki mišić u tijelu, ali u glavi sam napokon bila bolje. Fizička bol je zamijenila emocionalnu i čim sam opet mogla normalno hodati upisala sam školu trčanja. Živo otkriće!

Bivši je nizao bisere i nije me ostavljao na miru čak i nakon što sam se odselila, na poslu je pošlo po zlu sve što je moglo, bila sam 300 kilometara daleko od pravih prijatelja, obitelji, svega što me u životu veseli, ali sam trčala. Na poslu su skoro svi pili Normabele, a Ivana i ja smo trčale. Kad je stres prevladao, slijedili su kilometri i bila sam dovoljno jadna i motivirana da sam preskočila fazu samog početka i stalno napredovala. Motivacije mi nije falilo, a trčanje je donijelo sve redom pozitivne stvari u moj život. U školi, a i kasnije na utrkama, upoznala sam i stalno upoznajem super ljude. Noge mi nikad bolje nisu izgledale, a i ja se super osjećam u svom tijelu. Otkrila sam cijeli novi svijet koji me neizmjerno veseli i ispunjava. Sav stres uglavnom istrčim, pa sam tako i nakon jednog od luđih tjedana na poslu istrčala svoj prvi polumaraton.

Slijedi samo pozitiva

Jedna od nuspojava je da satima mogu filozofirati o tenisicama, tempu, kilometrima i pričati o dogodovštinama s utrka. Ljudi oko mene me uglavnom malo čudno gledaju kad pričam o svemu tome, ali srećom krug ljudi, onaj koji me mahom okružuje razumije koliko teško je naći dobre tenisice i zašto jedan par nije nikako dovoljan, samo raste.

Moja grupica Omegovaca u Maksimiru je moja oaza neočekivanog tempa i dobre zezancije. Stres je uvijek ovdje da malo pogurne, a naša legenda Drago je tu da izvuče iz nas ono što ni sami nismo znali da možemo. Uvijek nam dokaže da su naše jedine granice one koje smo si sami postavili u glavi. Dobra hrana nam je prioritet, ali i na utrkama smo sve bolji.

Toliko pozitivnih promjena na sebi i u svom životu primjećujem otkad sam dopustila trčanju da mi se uvuče pod kožu da sad sve probleme ljudi oko sebe pokušavam riješiti time da ih tjeram da počnu trčati. Prekidi, problemi u obitelji i na poslu, višak ili manjak kila i vremena, što god vas muči, ako se meni obratite, probat ću vas odvući sa mnom u Maksimir. I pustite se, krenite i pokrenite se. Nakon toga slijedi samo pozitiva, obećajem.

Za kraj, Ivana hvala na svemu, a trčanju najviše.

Doris Fejer

Ali, ovo je časopis za trkače. To bi značilo da si mogu dati oduška. Valjda. I valjda će nekoga onda i zanimati moja priča. Ili ne? A dobro, idemo probati. Nadam se da neću biti predosadan.

Ali otkuda uopće početi? Nemam pojma. Znam samo da mi je ovo nešto najbolje što mi se dogodilo u životu. Trčanje, plivanje, bicikl, crossfit, za nekog u mojim godinama – a eto neki dan navrših ravno pedeset – nije loše. Kad pogledam ove zadnje godine, sve izgleda kao preporod. Buđenje iz mrtvih.

Da mi je netko rekao da ću i nekih sedam godina nakon tog jutra – o njemu više u daljnjem tekstu – i dalje trčati, rekao bih mu da si nađe nekog drugog zaj… Jer, ja sam uvijek bio onaj sjedalački tip koji, kad se uvale u fotelju s pivom u ruci pred telkom, misle da o sportu sve znaju, a u stvarnosti im je znanje jako ograničeno, koji komentiraju a bolji bi im bilo da zašute zauvijek, psuju najdražu majku liku na ekranu zato što nije brži ili precizniji, a sami u svom svakodnevnom životu i na poslu ne znaju kako pomaknuti stvari prema naprijed. Danas, nakon svih treninga, trka, vrijednih trenera i sportaša koje sam upoznao, svoje ‘stručne’ komentare pokušavam ne iznositi. Ili smanjiti doživljaje. Tek toliko.

Često me znaju pitati žalim li što se nisam ranije počeo baviti rekreacijom, što sam godinama pušio, što mi se život svodio na posao i ležanje. Ne, ne žalim. Valjda je tako trebalo biti, to je mogući razlog zašto sada toliko uživam u svakodnevnom treningu. U stvari, skoro svakodnevnom. Pet od sedam dana. Dva dana se odmaram. Rekoše ozbiljni sportaši da je i odmor trening. Pa sam to ozbiljno shvatio.

Pain in the ass za pušače

A sve je počelo prije nekih sedam godina. Tako nešto. Ne brojim. Kako god, nekako u to vrijeme sam – kao mnoga jutra do tada – sjedio s kolegom u kafiću. U dimu ispred mene nekako sam nazirao ekran laptopa, na njemu hrpa neodgovorenih mailova, taskova, deadlinea i remindera. Reminderi iskaču kao političari za vrijeme predizborne kampanje. Produžena kava s mlijekom i dva šećera s lijeve strane, pepeljara s napola izgorenom cigaretom s desne strane. Uobičajena slika za to vrijeme. I kao mnoga jutra prije toga i to jutro smo došli do zaključka da previše pušimo, pijemo kave i sjedimo. Znalo me dupe boljeti od sjedenja. Što u autu, što u uredu, doma u kauču. Samo da je sjediti. Promjena je nužna. Ajmo trčat’!

Kakva odluka! Niti tenisica za trčanje, niti znanja o trčanju. Samo se odnekud i odjednom stvorila ogromna volja i želja za promjenom. Moj prvi krug oko zgrade je bio najvrijedniji. Da, istog tog dana. S jedinim tenisicama koje sam imao. Kad nakon tog kruga zapalite cigaretu shvatite da trčanje i taj lucifer ne idu skupa. Prvi benefit od trčanja! Definitivno odbacujem cigarete! Još jedan klik u glavi koji se dogodio spontano. Naravno da sam danas pain in the ass za sve pušače. Šta ćemo, renome bivših pušača.

Nevjerojatno kako se slika u nekoliko godina izmijenila. Tada nas je bilo svega nekoliko na Nasipu. Danas je nasip ponekad bolje izbjegavati. Tada je pojačan promet s onim trkačima koji inače ne trče po zimi, vjetru, kiši, snijegu. Ali neka njih. Što nas je više to bolje.

Izgovorima nema kraja

Klikni na fotku za info o novom broju magazina Trčanje

Čudni pogledi susjeda dok izlazim iz zgrade u tajicama tada mi nisu smetali. Osjećao sam se robinhudovski. Mojoj ženi nije bilo baš ugodno spustiti se s drugog kata do auta i nadati se da ju nitko neće čudno pogledati. Ili, još gore, priupitati nešto. Ali i njoj je to bio početak novog zajedničkog života. A kad počinješ zajednički život treba puno razumijevanja, kompromisa, treba ti vremena da navikneš jedno na drugo. Mislim da smo se sad već navikli.

E da, u međuvremenu sam promijenio posao. Da nisam, bio bih u uredu kasno navečer, umjesto u bazenu ili na trčanju. Poklopilo se tako. A na kraju je to bilo najbolje što mi se moglo dogoditi.

Kao i svaki početnik, najviše naučiš kroz svoje greške. I premda si kažeš da nećeš, na kraju ipak osjetiš na svojoj koži kako ne bi trebalo. Pamtim onih mjesec dana koje nisam mogao trčati jer sam trčao u starim izlizanim i lošim tenisicama, bez dana odmora, bez plana i programa. I onda kreneš malo i čitati o trčanju, pa shvatiš da si trebao kupiti nove tenisice. Ne jedne, već najbolje dva para. Da ih mijenjaš, kako se ove jedne ne bi prebrzo istrošile. Pa si opet napraviš grešku i kupuješ odjeću s poznatim znakom. Nije da je to loše, ali ti utječe na budžet. Ok, na tenisicama se ne treba štedjeti. Kvalitetne tenisice su must have. Ali, ne kupuješ ih po ful cijeni. Samo na akcijama. Nakon nekog vremena shvatiš da taj znak apsolutno ništa ne jamči. Recimo da mi je i danas jedna od boljih trkačih majica ona kupljena u Primarku za pet eura. A vrijedi više od ovih za 30 eura s prepoznatljivim znakom. Danas znam da trčanje ne treba nužno koštati puno. Posebno ako znaš gdje kupiti opremu i kada su sniženja. Dok sam došao do ovog saznanja potroših hrpu novaca. Još jedna od početničkih grešaka.

Ne znam zašto, ali od prvog dana sam zavolio trčanje. Ja, koji volim spavati više nego medvjed zimi, nemam problema s ranojutarnjim ustajanjem da bih obukao tenisice i odjurio van. Trčao sam i po ludo visokom snijegu u Sloveniji na poslovnom putu, po blatu do koljena u kojekakvim šumama i šumetinama, po najvećem minusu u Lici, po najvećoj žegi i sparini u Lošinju. Samo da je trčati. Trčanjem svake godine ulazim i u Novu godinu s mojim trkačim partnerom Ivorom, bilo -12 kao prošle godine ili +12 kao što je bilo ove godine. I sljedeće ćemo godine, kako god bude.

Imam ovdje potrebu reći ono što sam naučio kroz godine, a tiče se izgovora. Njih treba naučiti prevladati. Vjetar puše, kiša pada, vani je minus, baš je vrućina… izgovorima nema kraja. Btw, meni je trčanje na kiši najljepše. Nekako me opušta. Vjetar ne volim. To je jedino što ne volim kad trčim. I meni je teško izaći van kad je ružno i vjetar puše. Ali taj osjećaj nakon treninga, džoginga ili kako god ga nazvali je fantastičan. A tek kad se staneš pod topli tuš. Ludilo.

Ritam iz zvučnika na cilju

Često mi prijatelji vele da ne mogu trčati jer imaju previše kila, da će mu stradati koljena. I oni i ja znamo da je to idealan izgovor. Nakon što se susretneš sa plus-plus-plus-size ljudima (čitaj +100 kg) koji odrade maraton, ili još jače Ironman utrku, znaš da ta priča ne pije vodu. Sorry ljudi, ali to je tako.

Odmah se sjetim Vite, čovjeka koji je svog drugog Ironmana odradio nekoliko mjeseci nakon druge operacije koljena i uz preporuku doktora da bi bilo dobro da neko duže vrijeme ne trči. Bez brige, i dalje trenira. I priprema trećeg Ironmana. Čudo od čovjeka.

Ali najjači izgovor je kad mi netko kaže da nema vremena. Problem određivanja prioriteta. Priznajem da samo majke u radnom odnosu, s 2-3 male djece zaista teško nađu vremena za sebe. Ali svi drugi kojima je dnevnik na sva tri kanala prioritet, onda je to problem. Njima, ne meni. Ja sam si odredio da je moje zdravlje i kvalitetno privatno vrijeme važnije od partizana i ustaša koje su tema udarnog termina svih dnevnika zadnjih nekoliko desetljeća na ovim našim prostorima. Ljudi, izađite tih pola sata-sat i otrčite malo. Tako nebitno kojim tempom. Ili prošetajte. Ili odite u teretanu. Samo izađite i pokrenite se. Sami sebi ćete zahvaliti za koju godinu.

Kad smo već kod prioriteta često imam diskusiju s mlađom ekipom oko cilja na trci. Naravno da ti je rezultat bitan. Inače bi izgubili motiv, svatko želi više i jače. To je ljudski. Ali je razlika da ti to uglavnom prije utrke stvori pritisak, a nakon utrke razočarenje. Ne, meni se to ne može dogoditi. Ali dobro, to je valjda zato što sam ja drukčiji, nisam natjecateljski nabrijan, meni je to sve jedna dobra zabava. A statistički sam i stariji. Nikada mi neće i ne može pritisak ili razočaranje oko rezultata pokvariti veselje ulaska u cilj. Zato valjda svaki puta osluškujem u daljini ritam koji trešti iz zvučnika i kako proći tih zadnjih tridesetak metara. Kad vidiš da i publiku to ponese, te shvatiš da to baš i nije uobičajeno kod trkača, još ti draže.

Jer, nećemo se lagati, maratonska trka je patnja. Čini mi se da je to bio Dennis Kimetto, važeći svjetski rekorder, koji je rekao da, bez obzira bili vrhunski maratonac ili rekreativac, svi prolazimo kroz svoju patnju za vrijeme maratonske trke. I baš zato mi je taj cilj još slađi. Tako ja razmišljam. I zato me i obuzme ta sreća prilikom ulaska u cilj. Zašto si to oduzeti zbog prevelikih očekivanja prije trke? Nema smisla biti razočaran. Otpleši u cilj, uzmi medalju, otrči po pivo i uživaj u tih nekoliko minuta. Neprocjenjivo. Razumijem da mlađa ekipa – a i poneki starci – briju na rezultat, ali nije vrijedno živciranja i razočarenja. Jer, na koncu, sama činjenica da si otrčao maraton ili odradio bilo koju triatlonsku trku u očima običnih smrtnika si – u najmanju ruku – supermen.

Uvijek želim bolje

Kad sam već kod te teme, dr. Ivo Belan, legenda hrvatskog maratona, me u jednom razgovoru pitao znam li ime čovjeka koji je drugi kročio na Mjesec. Naravno da sam zazujao. E pa to ti je poanta reče. Pamte se prvi i najbrži. Bio pedeseti, stoti, tisućiti ili zadnji, mi rekreativci se moramo radovati svakoj trci. Čovjek valjda zna, trčao je maratone na svim kontinentima. Zasigurno je i to razlog da i danas trči, a ima preko 80 godina! Upravo zato mi je to pivo nakon ulaska u cilj tako slatko. A ako znate da ga neće biti – na pivo mislim – zamolite logistiku (čitaj obitelj), da se pobrine da ga bude, i to hladno, u cilju. Ufuraš si da su ti B vitamini neophodni za oporavak, šta god netko o tome mislio. Pustite one prahove i šejkove. Samo prirodno.

Uživanje u trci posebno vrijedi kada trčiš svoj prvi polumaraton ili maraton. Meni je moj rezultat od 2 sata i 7 minuta na prvom polumaratonu u Salzburgu iz današnje perspektive presmiješan. Ali tada sam bio presretan, kao kad sam dobio svoje prve legače. Kako sam uživao, neviđeno. I sada, dok pišem o tome i sjetim se šume kroz koju smo trčali, navijače koji su drukali većinom staze, dolaska u cilj u centru grada, navuče mi osmijeh na lice. Tada si nisam nikakav cilj nametnuo. Cilj je tada bio ući u cilj. Ta filozofija me prati i danas. Cilj je cilj. Priznajem da i ja uvijek želim bolje i jače od svog najboljeg rezultata, ali mi to nije driver. I neće nikada biti. Jer kroz utrke ovih godina sam shvatio da ti se za odličan rezultat treba poklopiti puno toga, a za savršeni rezultat sve. Zato se ne opterećujem.

Ono što je puno važnije je da imaš realne ciljeve. Meni je nakon tog prvog polumaratona, bio cilj za godinu-dvije istrčati maraton. No, sudbina je htjela da sam pročitao nekakav članak o triatlonu koji me jako zainteresirao. Nisam ja razmišljao o tome da su to tri sporta koje treba, između ostalog, ukomponirati u privatan i poslovni život. Mene je zanimalo mogu li ja osim trčanja, postati i triatlonac. Tada sam smatrao da je to ostvariv cilj, jer si nisam nametnuo vrijeme kada ću to postati. Samo sam znao da to želim.

I tako sam završio u najboljem triatlon klubu u Hrvata. Swibir. Kraćenica od Swim Bike Run. Ne moram niti reći da je meni prvo prošlo kroz glavu da iz toga možeš izvući i izvedenicu SwiBeer. Zvuči isto, a opet drukčije. Pa smo uveli druženje petkom poslije treninga. Uz pivo naravno. Sport & fun. Moj moto. Uvijek.

Utrka – vražja trkača droga

Uglavnom, da se vratimo mom realnom cilju tada. U glavi sam si složio da odradim Ironman utrku za svoj pedeseti rođendan. Imao sam nešto više od dvije godine za to ostvariti. Nije me pokolebalo niti to kad me trener Cole čudno gledao kada sam pokušao preplivati 25 metara u bazenu i čovjek si mislio šta će s ovom letvom. Uvijek kažem novim članovima kluba, ako je od mene mogao napraviti plivača koji je preplivao bez problema skoro 4km onda svatko može proplivati. Reče mi frend Dok uz pivo nakon jednog treninga da se ja ništa ne brinem, samo da budem redovit na treninzima. To the point! Kako u trčanju, posebno u triatlonu, važan je kontinuitet. Nije to lako, jer svi trkači i triatlonci znaju da ima toliko puno dana kada ti se baš ne da. Ali, kad imaš dobar cilj onda znaš da trening moraš odraditi. Jednostavno moraš. Glasovi u glavi ti govore.

Ali ono što je možda još važnije, moraš imati potporu obitelji. Svi mi trkači i triatlonci smo na neki način narkomani i treba nas istrpiti, pažljivo s nama. Tu se pokazuje ljubav. Iz moje perspektive.

Uglavnom, niti jednog trenutka nisam sumnjao da ću odraditi Ironman utrku. Naglašavam riječ odraditi. Utrkivanje je nešto sasvim drugo. A to prepuštam jačima i boljima od sebe. Jer, moja obitelj i ja – kao zaljubljenici u putovanja – biramo gradove i utrke gdje nismo do tada bili. Spojiti ugodno s korisnim. A ako već odemo na neko putovanje gdje ja nemam utrku i ne trčim, onda utrka dođe sama. Ok, ne baš sama. Ja ju nađem. Opet ta vražja trkača droga. Upravo tako sam se našao krajem prošle godine na maratonu u Cancunu, u Meksiku. Rekoh, nikako se tamo nisam slučajno našao. Nadam se da mi mlada dama iz turističke agencije nije jako zamjerila gnjavažu koju sam joj priuštio kombinirajući kako doći na vrijeme na start te utrke. Ali, takvo što se uvijek isplati. Pogotovo kad saznaš da trčiš u Meksiku kao jedini Hrvat do sada i tebi u čast na displayu na startu stoji ‘dobrodošli’ na hrvatskom. Onome tko ne trči to ništa ne znači, meni je to na neki način bila nagrada za sve prijeđene kilometre u treningu prije te utrke.

Dva mjeseca prije toga sam u Italiji ostvario i onaj realni triatlonski cilj. Ironman. Triatlonska utrka od 3,8 km plivanja, 180 km bajka i 42 km trčanja. U jednom danu, da. I onda mi kažu da si čudo i slično. A ja znam da svatko, ako nema neka fizička ograničenja, to može završiti. Zaista to mislim. Svakakvih sam likova vidio kako završavaju trke. Odrediš si prioritet i cilj, obavijestiš obitelj da te idućih godinu dana istrpi, svakodnevno treniraš i onda dođeš na tu trku i uživaš. Doslovno. Jer, sve si to već prošao u treningu i ovo ti dođe kao šlag na tortu. Ja znam da sam odradio utrku s osmijehom na licu. Doslovno. Ok, osim kad sam bio u moru. Čak i od mene bi to bilo previše.

Danas imam situaciju da me ljudi pitaju za savjet. Zamisli! Mene koji se do prije nekoliko godina nisam ni nogomet rekreativno igrao kao većina hrvatskih mužjaka. Čudno. Što da jedem? Koje tenisice da si kupim? Kojim tempom da trčim dužine? Probada me nešto kod trčanja, šta da radim? Još uvijek ne mogu vjerovati da ja odgovaram na ova pitanja. Lagao bih kada bih rekao da mi nije drago. I to mi je na neki način nagrada za sav trud.

Osim toga sam si umislio da sam uspio neke ljude pokrenuti. Pouzdano znam da većini idem na živce recimo sa svojim postovima na fejsu ili ubijanjem s istom pričom uz kavu. Ali ako sam i jednu osobu uspio motivirati da se pokrene, ima smisla to što radim. Srce mi puno.

Meni osobno je važno što provjereno znam pozitivne učinke na moje zdravlje. Zimi, kad većina sjedi pred telkom, ja izlazim van na trčanje. Zato valjda već godinama zimu preživim bez prehlade. Organizam se očito naviknuo.

Sve je u glavi

Moja kćer će mi zamjeriti ako ne spomenem da je sve u glavi. Koliko sam joj to puta samo rekao ovih godina. Trčanje me tome naučilo i siguran sam da je glava ključ i u privatnom životu. Jer, ako glavi pošalješ sms da ne možeš više, odustaješ sigurno. A ako mu pak daš signal da ideš dalje, doći ćeš do cilja. Kako god.

Ne moram niti reći svoje mišljenje o starosti i godinama. I opet je tu glava, taj čudni dio ljudskog mehanizma, playmaker. Ja znam da se ne osjećam pedeset i da ću živjeti svaki dan punim plućima. Previše se toga ružnog dogodi iznenada, kada najmanje očekuješ. A nitko od nas ne zna ako i kada će se to dogoditi. Onda je najbolje provesti vrijeme što kvalitetnije i sadržajnije.

Zato nemojte zaboraviti uživati u treninzima i druženju s prijateljima, u utrkama, ne živcirati se radi rezultata, biti će bolje sljedeći put. Odite na pivo s prijateljima, na hambi. Spojite sport i zabavu.

Ja si ne dozvoljavam i ne želim nikako biti star. ‘Playmaker’ mi veli da sam mlad i tako će i ostati dok sam živ.

Nadam se da vas nisam ugnjavio s mojom pričom. Meni je bilo drago da sam ju mogao podijeliti s vama. Ostanite mi živi i zdravi i trčite, jurite, letite, cugajte, klopajte, uživajte. Na najjače. Danas je taj dan, sutra tko zna.

I da, onaj kolega s početka priče još uvijek nije krenuo trčati. Šteta.

Kruno Vukušić

PS: ako mi urednik dozvoli, htio bih zahvaliti mom klubu Swibir i trenerima na svakom trenutku kojeg su me morali trpiti ali i i za knowhow koji su mi dali, svim trkačim i triatlonskim prijateljima s kojima sam popio pivo nakon treninga i trke, kao i oni s kojima ću tek popiti, svi ste mi motiv više, a posebno hvala mojim curama koje trpe ove moje ludorije… Hvala svima!

Od dijabetesa tipa 1 obolio sam početkom 2004. godine, u dobi od 30 godina. Jedan od prvih savjeta liječnika novooboljelima i ljudima kod koji postoji rizik od dijabetesa, pored neizbježnih uputa o prehrani, jest pojačati fizičku aktivnost. Tako se troši višak glukoze i poboljšava djelovanje inzulina, što dovodi do stabilnijih razina GUK-a. Poslušao sam i uveo lagano trčanje 20 do 30 minuta u svakodnevnu rutinu. Rezultati su bili vidljivi odmah, na glukometru. Nakon trčanja GUK mi je redovito unutar ciljnih granica, a samo jedan dan bez trčanja kvari mi regulaciju sljedećeg dana. S vremenom sam počeo istinski uživati u trčanju i veseliti se svojem dnevnom ritualu. U to doba trčanje nisam doživljavao kao trening niti kao društvenu aktivnost. Nisam sudjelovao na utrkama, razmišljao o tempu i prijeđenim kilometrima, niti pričao s drugim trkačima.

Srebro na 100 kilometara

Na prvu utrku prijavio sam se 2010. Organizirao ju je Novo Nordisk, tvrtka koja proizvodi inzulin, u sklopu akcije Sportom mijenjamo dijabetes. Doživio sam za mene novu, natjecateljsku dimenziju trčanja – mogućnost usporediti se s drugima i pokušati biti brži. Upoznao sam i Nenada Šimunka, našeg poznatog triatlonca i ultramaratonca s dijabetesom. Za pothvate s kakvima se Nenad hvata u koštac, poput trostrukog Ironman triatlona, šećerna bolest predstavlja ozbiljan izazov. Dijabetičari na inzulinskoj terapiji moraju jako paziti da se dugotrajnom iscrpljujućom aktivnosti ne dovedu u stanje hipoglikemije. Nenadu nekako polazi za rukom, pa sam i ja počeo razmišljati o sudjelovanju na dužim utrkama.

Svoj prvi polumaraton završio sam iduće godine, 2011. Naravno, odmah sam počeo planirati sudjelovanje na punom maratonu. To je zahtijevalo znatno više pripreme i treninga, a pokrenuo sam i akciju prikupljanja donacija za nabavku inzulinskih pumpi djeci oboljeloj od dijabetesa. Uz pomoć društva Veliki za male sa šećernom bolešću pri bolnici Rebro, podršku moje liječnice dr. Manje Prašek iz bolnice Vuk Vrhovac i svesrdnu pomoć prijatelja iz Zagrebačkog dijabetičkog društva, završilo je uspjehom. Istrčao sam Zagrebački maraton 2012. u vremenu 3 sata i 21 minutu i uspio prikupiti sredstva na račun društva Veliki za male dovoljna za nabavku nekoliko inzulinskih pumpi.

Idući korak u trčanju napravio sam 2014. godine učlanjenjem u atletski klub i početkom sustavnog treniranja. Svatko tko makar površno prati našu trkačku scenu sigurno je čuo za AK Sljeme i trenera Dragana Jankovića zvanog Janko. To neobično društvo amatera i zaljubljenika u trčanje, mahom sredovječnih zaposlenih ljudi iz Zagreba i širom Hrvatske, Janko svojom karizmom dovodi do respektabilnih atletskih rezultata. Najvrjedniji među njima svakako su uspjesi hrvatske ženske ultramaratonske reprezentacije – Veronike Jurišić, Nikoline Šustić, Antonije Orlić i Paule Vrdoljak – na europskim i svjetskim prvenstvima na 100 kilometara i 24 sata. I moji su se rezultati treniranjem u AK Sljeme znatno poboljšali. Istrčao sam dva maratona ispod 3 sata i nekoliko polumaratona ispod sat i 20 minuta. Ove godine prvi puta sam se odvažio na ultramaraton i osvojio drugo mjesto na državnom prvenstvu na 100 kilometara.

Plavi krug oko Ade

U trčanju je dobro imati cilj, utrku za koju se pripremamo. Nije dobro kad cilj postane prevažan i tjera nas iznad realnih mogućnosti, jer se tada vrlo lako možemo povrijediti. Realno postavljeni ciljevi služe kao motivacija za kvalitetne treninge i napredovanje. Moj sljedeći cilj je maraton Plavi krug oko Ade koji će se održati 12. studenoga u Beogradu.

Organizira ga beogradsko dijabetičko udruženje Plavi krug povodom Svjetskog dana dijabetesa, 14. studenog. Maraton je 2012. pokrenuo njihov dugogodišnji član i maratonac s dijabetesom Ninoslav Rašković. Ninoslav se u međuvremenu preselio u Njemačku, a maraton i dalje s velikim entuzijazmom i vrlo uspješno organizira ekipa iz Plavog kruga pod vodstvom predsjednice Bojane Marković. Sudjelovao sam zadnje dvije godine, a lani sam ga pokušao  završiti ispod 3 sata, ali nisam uspio. Ove godine na šestom izdanju Plavog kruga oko Ade pokušat ću ponovo.

Šećerna bolest je ozbiljna dijagnoza s kojom se nije lako suočiti. Potrebno joj se prilagoditi i naučiti živjeti s novim izazovima i odgovornostima. Meni je donijela i dosta toga pozitivnog u životu, između ostalog trčanje. Bez dijabetesa vjerojatno ne bih bio tako motiviran pomicati svoje granice i popravljati rezultate. Još važnijim od rezultata smatram što sam, potaknut brigom za vlastito zdravlje, pronašao sebe u aktivnosti koja me veseli. U dane između treninga još uvijek često trčim svoj krug po Maksimiru, bez razmišljanja o tempu i kilometrima, u društvu ili sam sa svojim mislima u šumi.

Vedran Krčadinac

Ja sam jurcala kupujući tenisice za prijatelja koji se u zadnji čas prijavio i bježao sa znanstvenog skupa s Briona, ostavljajući pritom i ženu i djecu, Josipa i Erika su rintale po stanu, Mario je pokušavao dobaciti uz Splita (taj dan! naravno da mu je pukla guma, ali sve je uspio); osjećala se uskomešanost; jedino se svemogući krajnje skulirani Erik ujutro, dok sam ga izbezumljena zvala (da riješi ovo i ono), baškario na Verudeli. Nedostižno! To mi je možda teže doseći nego 21 km prevaliti.

Pišem u množini, jer sam iskustva dijelila s trkačicama-kolegicama: šokirala nas je sasvim neočekivano spoznaja da je to neka vrsta javnog nastupa. Doista, trčiš po gradu, izložen pogledima i svijetu, svi mogu promatrati i komentirati, mjerkati; izgledalo nam je da za tu vrstu javnosti nismo spremne. No kada smo, da odmah preskočim na ixica-iskustvo, osjetile podršku od građana, nepoznatih ljudi, koja je doista bila iznimna, srdačna i neposredna, radosna, potpuno smo zaboravile na naše sulude strahove koji su nam razdrmali dan.

Ipak, popila sam šest biljnih tableta za smirenje. Toliko mi je trebalo da se privedem asfaltu i cilju. Sa svojim anarhoidnim (prethodno spomenutim) prijateljem dojurila sam u zadnji čas (njega su cure sredile k’o bolida u boxu: čip na vezicu, broj na majicu), triput ophodila onaj mračni kemijski zahod, nabrzinu zagrijavanje, a pred sam start sam skontala da sam navukla previše robe. Skidanje je krenulo pred sam hitac – sasvim precizno i bezobzirno, nadajući se da su ljudi zaposleniji pametnijim stvarima.

U glavi sam samo vrtjela jedino svoje pravilo: tko polako ide, prije doma dođe. Vjerojatno ima i progresivnijih taktika i vjerojatno se pravi trkači sada zgražaju, ali za nas rekreativce s raznim problemima, što zdravstvenim što životnim, ovo je mjera funkcioniranja: pomalo, ali uporno. A tako nam i naš trener zbori i mora mu se priznati da je vraški u pravu! Uporno nas futra optimizmom, bez obzira na to što mi ipak povremeno pesimističko-saboterski, sumnjamo do zadnjeg trena. Zato je sada uspjeh zbog pretrčanih deset kilometara bio još veći!

Trčale smo polagano, čekajući da tijelo počne tražiti ubrzanje a ne odmor i zrak. Udišući ritmično na nos, izdišući na usta. (Ni vode nisam trebala!) I još smo se uspjele složiti u cvijet formaciju (dvije pa tri pa opet dvije) – crveni cvijet! Tako da smo često dobivale podršku kao ‘Crvene’. Moj plavi prijatelj je malo patio. A najvažnijima su nas učinila dječica koja su ‘tražila pet’ pored staze. Pa kako da ne pružiš ruku! Hoću reći, bilo je tu posla i sa strane.

Kako je staza odmicala, tj. mi na njoj, bilo je sve zanimljivije, ugodnije. Ostalo je čak snage da osvijestimo i okolinu, i zrak, i naš kapacitet. Nismo gledale samo pred noge i molile se za kraj. To je veliki napredak u odnosu na ranija trčanja uopće. Malo smo ipak ovladale svojim tijelom, procjenama i užicima. A kako smo se približile moru, gotovo kao da smo dobile novi izvor napajanja. Prolazak Rivom i kroz centar, sam Forum na kojem su valjda svi dobili energičan vrisak i podršku kao da jure prema zlatu, bio je doista uzbudljiv i nekako nas učinio poletnima. Tu sam negdje i ubrzala, bez puno planiranja. Tijelo se samo odvojilo, morala sam za njim. I tako dva-tri kilometra pred kraj trčala sam kao što je većina cijelo vrijeme.

Ali pred kraj se zgusnuo grad sa svojom groznicom subotnje večeri, navijači, tuneli, što austrougarski, što vizualijski elementi, bubnjari (odlični!), egzaltiranost je rasla proporcionalno zadnjoj uzbrdici koju je trebalo izgurati. Njah, znala sam da mora biti neka caka nakon tako vesele, neobične, sadržajne završnice: uzbrdica na kojoj izgubiš taj dugo skupljani zalet, zalet od 10 km. Ipak, kad je savladaš i upadneš u arenu, dočeka te svjetlost pred kojom se odjednom osjetiš gol, sad ne smiješ zeznuti, a mogu recimo lako zamisliti da se spotaknem, noge su već teške, tih ciljeva mi se čini da ima više, gdje da stanem? Za svaki slučaj i dalje trčim, sad već željna sigurnog kraja i onda ugledam svog dragog kako strpljivo čeka s fotoaparatom. Poskočim od sreće, padnem u zagrljaj svom treneru, udahnem konačno duboko, smirim otkucaje i konačno počnem vjerovati da je i to moguće.

Adrenalin se primirio negdje oko dva u noći. Vizualne spektakle i kafane obišli smo sasvim sportski: uz ples i druženje. Tik pred san, probudio se ponovno poticateljski crv sumnje: miša mu, polumaraton je dupli (pa još mrvu više) od večerašnje utrke… pa kako ću… aaaaaa… zzzzzzzzzzzzzzz.

Nives Franić

Tko me zna, tko ne zna, tko bi me htio znati, tko me zna, a opet ne bi htio, moje ime je Vedran, broj godina 28, domaći dečko – ‘born and raised’ u gradu Novska. Kako bi ovaj dio priče o mojoj malenkosti i utrci bio posložen kako treba, na vašu žalost morat ćete čitati o tome kako sam uopće došao na utrku.

Nekako sam ljubitelj filozofije ‘Support your local…’ i onda dodam vlastiti dodatak ‘…everything’. Čak i ekipa koja je slaba s engleskim shvatit će prijevod, ali i smisao ove izreke. Smatram da seoske, općinske i ove naše malo-gradske (ako je to riječ) zajednice ovise o potpori ljudi, pogotovo domaćih. Kad mi sad netko vrati kontru i kaže ‘Ali ja nikad nisam trčao niti trčim!’, odmah mu šaljem forhend s ovim odgovorom. Kad sam prije godinu i pol dana posjetio izložbu konja točnije Hrvatskog Posavca, definitivno nisam tamo otišao kao ljubitelj ili pak fan konja, u najmanju ruku mogao sam jedino tražiti svoje mjesto da me izlože. No, eto, otišao sam da čujem koju riječ o konjima, da ih vidim, pitam zašto su bitni, uglavnom da tim ljudima dam potporu čisto zbog truda, ali također da im bude drago da su dobili par posjetitelja. Dosta o konjima, ali priča je bila potrebna jer, kao što rekoh, lakše ćete shvatiti daljnji tekst.

Inat i iskušavanja vlastite psihe

Od svoje 7. godine bavim se nogometom, što bi reklo nekih ugrubo 20 godina. Bilo je tu nešto sitno košarke i odbojke, u srednjoj trčanje kros utrka za školu, itd. U novije doba, nekako sam se prebacio na one malo ekstremnije sportove kao što je airsoft, planinarenje i naravno dizanje željeza u lokalnoj teretani. Ako me pitate za trčanje, to je onako čisto rekreativno bilo do jezera i nazad, naravno ne u komadu, nego ono, da prođe dan, da se uživa u prirodi i ljepoti van ovog gradskog betona.

Zbog posla, u srpnju, bio sam odsutan tj. na terenu. Gdje? Ma užas, prokleti Dubrovnik, vani 37 stupnjeva, a ja poslije posla moram na plažu. O proklet da si terenu. Upravo zbog posla ovo je bio moj prvi NovskaRUN. Poslije terena, bolju polovicu treba provesti na moru, da bude sretnija kad krenu zimski dani. Opet nije bitno? Ma je, baš zato što sam dan prije utrke došao natrag u Novsku.

U cijeloj situaciji, zaboravio sam jednu stvar, a to je da sam se prijavio na Spartanu… Zašto? Na pola utrke sam se i ja pitao, ali prije utrke, za vrijeme, pa čak u grčevima poslije utrke znao sam zašto. Glava, karakter, inat, ego…kako god to zovete neka bude.

Mislim da nikad u životu nisam istrčao 8 kilometara u komadu, hajde mooooooožda jednom, ali ne vjerujem jer bih se toga sjećao, a sada 16. Eto što ti je inat i iskušavanja vlastite psihe.

Do cilja, makar i na sve četiri

Došao sam na trg, gledam ekipu ispred sebe, polu ili full profesionalci, ja stojim i koliko mi neugodno, toliko mi je drago, neka, neka dolaze pravi trkači, da podignu kvalitetu utrke. Ubrzo nas par poznanika amatera stali u krug, sprdamo se kako smo van forme, ali neka, neka dolaze domaći amateri, da se podigne broj trkača i da se da potpora organizatoru.

Nekih 15 minuta prije utrke idem se zagrijati, malo potrčati. Osjećao sam se OK iako me nije brinula fizička nego psihička stavka koju moram odigrati da bi otrčao najdužu stazu do sad u životu te praktički tako pobijedio jedan veliki dio sebe. Prebacio sam se ispred startnog balona, stao praktički na kraj, ali sam osjećao zabrinutost. Nešto poput važne noći prije recimo ispita, koji znaš da bi mogao rasturiti i koji su svi položili, ali bojiš da ti budeš baš onaj prvi koji je pao. U glavi je bilo samo: ‘Nemoj dopustiti da ne završiš utrku’. Nakon toga sam pomislio, ma hoćeš, pa makar na sve četiri.

Krenula je utrka, ushićenje sa svih strana, od trkača do domaćih ljudi koji mašu i plješću trkačima iz  svojih domova. Stvarno nešto odlično. Što se tiče mojih nogu i glave, sve je bilo odlično do odvajanja ekipe koja trči 8 kilometara. Potonuo sam psihički jer sam previše razmišljao kako će oni kroz kojih 10-20 minuta piti pivo, a ja biti tek na pola puta.

Naravno preda mnom je bio neugodni makadam s brdima i nikako doći ta Jelenova glava koju sam toliko pohodio biciklom, pješke. Sada kad sam trčao, činila se jaaaaaako daleko, ali došla je. Nakon toga slijedi onaj, meni osobno, ljepši dio, šuma i tu lagano, malo ubrzavam, malo usporavam jer tko sam ja da si znam odrediti tempo kako trebam trčati. Micao sam se u stranu ljudima za koje sam shvatio da će me prestići, pa da se ljudi ne muče i ne gube tempo. Ja sam igrao protiv sebe, ne za plasman pa smatram da je to bilo OK. I tako, malo po malo, stigao je – kraj utrke! Čak sam zadnjih 100-tinjak metara dao sve, ama baš od sebe, ne zbog plasmana ili minuta, nego jednostavno da sam sebi dokažem da koliko god mi je užasno teško, umoran, s grčem u desnom listu, opet mogu dati još. Eh, ta glava, ta psiha.

Dopingiran podrškom uz stazu

Na kraju utrke i nakon ulaska u cilj trebali su mi mjeriti vrijeme do šanka, mislim da bi uzeo medalju i to ne za sudjelovanje, nego jednu od one tri olimpijske, jer pivo mi nikad slađe nije bilo.

Ako ćemo za ove što čitaju, a bitan im je rezultat, trčao sam 1:46, smatram da ne moram pisati da je ovo jedan sat, a što se tiče plasmana 44 od 54. Za mene vrijedno kao da sam bio prvi. Nekako se nadam i da će ekipa koja ovo čita, a nije se u životu izazvala na nešto, ohrabriti i pokrenuti, probati ovako nešto. Ekipa, ne nema potrebe da budete mazohisti i trčite 16, nego jednostavno trčite 8, za gušt, za ponos, za svoju glavu.

Neću niti napominjati, da sam drugi dan pekao roštilj, a na roštilju samo magnezij u tabletama, upacan u magnezij u granulama, ali eto oporavio se, nisam umro. Koliko sam zapravo ponosan na sebe, to znam samo ja, ali ako ćemo uzeti nekakav klišej, onda ću reći da sam jaaaaaako ponosan.

Pred kraj ovog teksta moram reći kako sam bio pod dopingom. Eeeee da, kada svakih par kilometara ekipa iz Planinarskog Društva Zmajevac Novska i ekipa iz HGSS-a stanica Novska, plješće, viče , galami, šali se, udara po, khm, dupetu… jednostavno osmjeh na licu je kao dodatni gas da čovjek gazi naprijed. Nekako mi je to ostalo kao podsjetnik za tu famoznu glavu, bitno je da sam pronašao nešto što te tijekom trčanja tjera naprijed.

Čestitam ostalim natjecateljima, domaćinu, ali neka se nitko ne naljuti, nekako još veću čestitku želim dati amaterima ovog grada koji su trčali i 8 i 16 kilometara, od kojih su, moram to napomenuti, neki postigli rezultate na kojima bi im pozavidjeli i trkači kojima je trčanje na jednom višem levelu. Našoj Nogi… Nozi… Nogi… (prokleto markiranje sata hrvatskog jezika kad se učila sibilarizacija), ma našem domaćinu prsti gore (palci naravno) na organizaciji, na svemu oko organizacije. Onome tko nije ostao poslušati bar dvije pjesme tamburaša, nek bude krivo, smatram da nitko nije toliko profesionalno ozbiljan da nije mogao uživati u našem domaćem glazbenom zvuku. Eto, vaš problem.

Support your local…

Ova moja ispovijed kao amatera koji je prvi put sudjelovao na ovakvom događaju i pobijedio sebe i svoju psihu te dokazao sam sebi da može što hoće (dobro ne mogu baš trčati 100-200 km, jer upravo je te brojeve spiker bacao prije utrke), jedino može biti pouka ovim ‘kauč sportašima’ da nije sve u postolju, nije sve u ‘što ću se sramotiti pred ljudima’, ima nešto i u osobnom zadovoljstvu, ima nešto i u ‘tako je majstore’ (aludirajući na sebe), jer zadovoljstvo kad se prođe cilj nitko mi ne može uzeti.

Sljedeća godina, neću ništa obećati, ali ako sam sada preživio, zašto ne napraviti tradiciju da jednom u godini mogu biti mazohist i odraditi to.

AK NoGa, sugrađani, prijatelji, trkači, sportaši, sebi sam postao naporan pisanjem ovoga, ali eto neka u moru blogera, trkačkih stranica, magazina, pronađe se onaj jedan drljo, kojem je jasno zašto neko trči, ali više od toga zašto ljudi konstantno ispituju sebe, svoje tijelo i tu svoju famoznu glavu.

Do trčanja ili do ispitivanja sebe, čujemo se… ‘Support your local everything’ – jednostavno, zar ne!

Vedran Frkat

Tako je ove godine grah pao da polumaratonski ispit trkači ex-početnici Salomon škole trčanja polažu u Splitu – iako je prvo za taj događaj bila planirana Verona, zbog logističko-nadrealnih zapetljancija odluka je pala na Split. Kako je to bila dobra odluka.

Kava k’o ćevapi s pomfritom

Krenuli smo veselo ispred Arene Zagreb i već nakon nekoliko sati dijeljenja keksi i krafni po busu postali smo nerazdvojni prijatelji. Ne usputni poznanici koji ne znaju kako se tko zove, nego pravi frendovi koji bi bez grča na licu bili jedni drugima jamci za stambeni kredit. Toliki. Doduše, neki su i dalje imali problema s pamćenjem imena svojih kolega sutrkača, no to se više odnosi na mentalnu neuravnoteženost određenih pojedinaca (prvenstveno autora ovih redaka), ali to nije pokvarilo inače savršenu busnu sinergiju.

Put prema Splitu je bio avantura. Kretali smo se cestama kojima su zadnji puta prolazili Mungosi kada su razminiravali to područje. Svaki metar bio je biti ili ne biti, ali mi smo se hrabro othrvali opasnosti i nakon kave popijene u kafiću Fazan u Kninu (5 kuna kava s mlijekom, op.a.) nezaustavljivo smo krenuli put naše finalne destinacije – splitske Rive.

Došli smo, smjestili se u sobe u koje ste mogli ući jedino ako ste riješili zagonetku napisanu na podu pred vratima. Oni koji brže kopčaju uskoro su se raspakiravali u sobi, a oni malo sporiji su bezuspješno tražili rješenje i na kraju prenoćili pred vratima. Jebiga, treba malo češće rješavati Kviskoteku.

Tu večer smo otkrili puno stvari – zašto je sfinga u Splitu? Ima li i kakvih piramida nearby? Otkrili smo da, ako je prostor za ispijanje kave lijep i poluprazan, postoji razlog zašto je lijep i poluprazan. Jer te kava košta k’o ćevapi s pomfritom u Zagrebu. No dobro. Popili kavu, kupili Nevenovu mast, otišli na palačinke i lijepo nakrcani ugljikohidratima do uha krenuli u krpe.

Marjan kao Matterhorn

Jutro je bilo divno. Bauljanje mokrom rivom u 7 sati u potrazi za kavom bilo je stelarno iskustvo. Osoblje spremno u kafićima ali ‘ne rade do osam’. Okej, kontam. Zapravo ne kontam, al hajde. Našlo se tako jedno mjesto koje je bilo milosrdno prema trkačima i već za pola sata bili smo spremni za oblačenje dresa, foto sešn pred hostelom i pokret prema startu svih starteva.

Start. Što reći. Ekipa nabrijana kao da nas očekuje Matterhorn na pola staze, a ne Marjan. Bum. Idemo. Ne idemo. Svi stoje. Vučemo se do tepiha za mjerenje vremena i sad idemo. Prvi metri su odrađeni, još samo 20.090.

Bili smo tako veseli da smo laprdali čak i po uzbrditoj ulici Domovinskog rata, pričali i zbijale proste šale na račun zgrada oko nas. Entuzijazam je, doduše, malčice splasnuo prilikom polualpinističkog uspona na nadvožnjak na petom kilometru, no skoro spuštanje je resetiralo raspoloženje i već smo opet bili spremni za šegu i šalu. I još idemo nizbrdo. Buraz, ovo je DOBRO!

Prošli smo pored DJ-a koji je lijepo plesao, a mi smo lijepo trčali. Super smo se uskladili.

Ekstaza na Poljudu

Nakon toga sišli smo u ratnu luku Lora i po zapovijedi našeg zapovjednika grupe Zokija, svakom vojniku uputili smo pozdrav domovini (Zoki kaže POZDRAV, a mi u glas DOMOVINI!). Bilo je slatko gledati kako ti inače relativno normalni vojnici gledaju u nas s nekim polusmiješkom i razmišljaju koje nam to točno droge daju na startu. Vidjeli smo brodove koji izgledaju kao da bi potonuli kada bi na njega bacili papir od žvakaće, no Zoki nas je uvjerio da rade i da su super i da mogu otpizditi raketu sve do Slovenije. To nas je malo uznemirilo jer volimo Sloveniju i svi smo se složili da bolje da oni ne ispaljuju ništa.

Kada smo izašli iz Lore i ušli u Poljud, to je bio vrhunac. Ekstaza. I to u tantričkom smislu. Trčiš po onom razvaljenom tartanu, na zvučnicima puštaju snimku navijanja s tribina i mi trčimo. Ako ste čuli za pojam treša, to je bio treš. Ali odličan, kvalitetni treš. Ne kao serija ‘lud, zbunjen normalan’, to ljudi krivo nazivaju trešom. To je obično sranje. Da se razumijemo.

Marjan, lipi Marjan, melem za trkačku dušu. Hladovina, drveće, lijevo brdo, desno more. I okej, tu i tamo neka uzbrdica koja je nekima poslužila da malo zastanu i uživaju u pogledu, ali sve u svemu okoliš za trčanje kakav samo možeš poželjeti. Iza nas je već bilo 18, 19 kilometara i već smo mogli nanjušiti krafne koje su nas čekale u cilju. Ono što tada nismo mogli znati jest to da nije bilo nikakvih krafni u cilju… ali mi smo bili gladni i namirisali smo krafne. Hoće to tako. Ipak je to bilo vrijeme poklada…

Učenici položili maturu

Zadnji kilometar, kada u daljini vidiš ciljne lukove iz nekih je izvukao onu nadljudsku snagu za koju pričaju da svi mi imamo kada nam adrenalin šukne u glavu. Ljudi koji su do tada izgledali kao kandidati za skoru obdukciju zapizdili su tempo i jednostavno nestali naprijed. Ostali su se držali svako svog trenera i pažljivo brojali korake do cilja. U koji su na kraju ušli. Kao i svi ostali.

One minute u rezultatu nakon dva sata su potpuno nebitne. 2:10? 2:20? 2:40? Sve je to mrak. Prešli ste udaljenost koju većina ljudi prijeđe u godinu dana (i to oni koji parkiraju dalje od ulaza u garaži šoping centra) i imate svako pravo kolegama gurati medalju pod nos. Ako vas počnu podjebavati da ste išli sporo, shvatit ćete zašto medalja ima onu trakicu – držeći ju u ruci, tako se divno da zafitiljiti nekom posred čela da će pogođena osoba instant promijeniti svoj stav prema vašem trčanju.

Učenici su položili maturu i sada su upisali naprednu trkačku grupu. Fakultet, rekli bi. Doktorat u obliku maratona sada se više ni ne čini tako daleko…

Siniša Mareković