Maraton je zapravo jednostavna sportska disciplina; trčiš 42,195 kilometara od starta do cilja i to je to. Barem bi tako trebalo biti. Povijest maratona, međutim, pokazuje da su pojedinci tijekom desetljeća pronalazili prilično kreativne načine da tu jednostavnu ideju zakompliciraju.

Ako mislite da je najteži dio maratona zadnjih deset kilometara, pitajte nekoga tko je 1904. pokušavao preživjeti olimpijski maraton u St. Louisu. Ili Rosie Ruiz, koja je do cilja stigla nevjerojatno brzo – jer je veći dio utrke jednostavno preskočila. Ili braću blizance Motsoeneng, koji su odlučili da 89 kilometara supermaratona ipak nije posao za jednog čovjeka.

Povijest maratona prepuna je priča koje zvuče kao scenarij za komediju. Samo što su se, nažalost ili na sreću, stvarno dogodile.

Maraton od kojeg bi danas Netflix vjerojatno snimio dobar dokumentarac

Ako bismo tražili najluđu olimpijsku utrku svih vremena, maraton na Igrama u St. Louisu 1904. imao bi vrlo ozbiljne argumente za prvo mjesto. Trčalo se po temperaturama višim od 30 stupnjeva Celzijusa, po prašnjavim cestama i uz minimalnu dostupnost vode. Organizatori su čak smatrali da će ograničavanje količine vode biti zanimljiv eksperiment koji će pokazati učinke dehidracije na ljudsko tijelo. Danas bi to vjerojatno bio razlog za hitan sastanak liječničke službe.

A onda je krenula utrka.

Amerikanac Fred Lorz nakon otprilike 14 kilometara više nije mogao dalje. Ušao je u automobil kojim ga je vozio njegov menadžer i tako se prevezao otprilike 17,5 kilometara. Kada se automobil pokvario, Lorz je ponovno počeo trčati, stigao na stadion i završio kao pobjednik. Fotografirao se čak i s Alice Roosevelt, kćeri predsjednika Theodorea Roosevelta.

Problem je bio samo jedan; zapravo nije istrčao maraton. Kada je prijevara otkrivena, Lorz je tvrdio da je sve bila šala. Suspendiran je, ali zanimljiv je nastavak priče: samo godinu poslije potpuno legitimno je pobijedio na Bostonskom maratonu.

Ako vam se Lorz čini dovoljno bizarnim, pričekajte. Službeni pobjednik Thomas Hicks utrku je završio zahvaljujući nečemu što bi današnjem liječniku izazvalo srčani udar: njegov tim davao mu je strihnin pomiješan s bjelanjkom, uz doze brendija. Strihnin je tada u malim količinama smatran stimulansom. Danas je poznat kao snažan otrov koji se koristi, među ostalim, kao pesticid.

Hicks je tijekom završnice halucinirao, jedva hodao, a njegovi su ga treneri praktički nosili prema cilju. Nakon utrke trebala su mu četiri liječnika i oko sat vremena da se dovoljno oporavi da napusti stadion. I da, proglašen je olimpijskim pobjednikom.

Ali ni to nije kraj.

Andarín Carvajal, kubanski poštar koji je došao u St. Louis, na utrku je stigao praktički kao da je krenuo na nedjeljno trčanje. Nosio je improvizirane kratke hlače napravljene od običnih hlača – odrezao je, naime, nogavice svojih poštarskih hlača. Tijekom utrke ogladnio je, skrenuo u voćnjak i pojeo voće. Povijesne knjige navode da su u pitanju bile jabuke ili breskve, nitko nije siguran, no sigurno je da su uslijedili grčevi pa je odlučio malo odspavati uz cestu.

Probudio se, nastavio trčati i završio četvrti. Ukratko, čovjek je usred olimpijskog maratona napravio pauzu za međuobrok i drijemanje, a svejedno završio među prva četiri.

Smithsonian ovu utrku s razlogom opisuje kao jednu od najbizarnijih u povijesti Olimpijskih igara.

Rosie Ruiz: žena koja je osvojila Boston, a gotovo ga uopće nije trčala

Ako postoji ime koje je u svijetu trčanja postalo sinonim za kraćenje staze, onda je to Rosie Ruiz. Mjesto radnje je Boston, datum 21. travnja 1980. godine. Ruiz, tada 26-godišnja Njujorčanka, prelazi cilj kao pobjednica ženskog Bostonskog maratona u vremenu 2:31:56. To bi bilo senzacionalno vrijeme, posebno za tadašnje uvjete. Dobila je medalju, lovorov vijenac i sve što uz pobjedu ide.

Samo što nešto nije štimalo.

Ruiz nije izgledala kao osoba koja je upravo istrčala maraton. Nije bila osobito zadihana, odjeća joj je izgledala gotovo netaknuto, a kada su je novinari i organizatori počeli ispitivati o utrci, nije znala odgovoriti na pitanja koja bi iskusni maratonac očekivao. Još važnije: nije je bilo na videosnimkama, fotografijama i zapisima kontrolora tijekom većeg dijela utrke.

A onda su se javili svjedoci.

Dvojica studenata s Harvarda tvrdila su da su vidjela Ruiz kako se uključuje u utrku u blizini Kenmore Squarea, otprilike kilometar prije cilja. Osam dana nakon utrke Boston Athletic Association jednoglasno joj je oduzeo naslov. Pobjednicom je proglašena Kanađanka Jacqueline Gareau, koja je utrku zapravo istrčala za 2:34:28.

Ali priča je postala još bolja. Istraga je pokazala da je Ruiz i svoj kvalifikacijski rezultat iz New Yorka 1979. dovela u pitanje. Svjedoci su tvrdili da su je vidjeli u podzemnoj željeznici tijekom utrke, a organizatori su je naknadno diskvalificirali i iz te utrke.

Ruiz je, međutim, do kraja života tvrdila da je trčala cijelu utrku. Preminula je 2019. u 66. godini od karcinoma.

U svijetu trčanja izraz ‘doing a Rosie’ s vremenom je postao sinonim za varanje i kraćenje maratonske staze. Drugim riječima, teško je zamisliti lošiju reputaciju za nekoga tko se zove Rosie.

Kada ti je maraton predug, jednostavno uhvati autobus

U listopadu 2011. Britanac Rob Sloan trčao je Kielder Marathon u Northumberlandu. Oko 32. kilometra zaključio je, čini se, da je dosta. Umjesto odustajanja, prema kasnijim izvještajima, ušao je u autobus za gledatelje, vozio se nekoliko kilometara, izašao i ponovno se uključio u utrku. Na cilj je stigao kao treći, s osobnim rekordom od 2:51.

Naravno, netko je primijetio. Uvijek netko primijeti.

Četvrtoplasirani Steve Cairns tvrdio je da ga Sloan tijekom utrke nije mogao prestići. Još je nezgodnije bilo to što su putnici u autobusu opisivali čovjeka u startnom broju i majici trkačkog kluba koji je ušao u autobus. Organizatori su ga diskvalificirali i treće mjesto pripalo je Cairnsu.

Sloan je još neko vrijeme inzistirao da je riječ o zabuni i da nije bio u autobusu. No njegov pokušaj završavanja utrke ostao je zapisana u povijesti kao jedan od najkreativnijih korištenja javnog prijevoza prema maratonskom cilju.

Boston 2014.: kada je tuđi startni broj postao kolektivno vlasništvo

Današnji maratoni imaju elektroničke čipove, kontrolne točke i fotografije gotovo svakog kilometra. Ali prijevara nije uvijek tako sofisticirana. Na Bostonskom maratonu 2014. Kara Bonneau je nakon utrke otvorila službenu stranicu s fotografijama. I pronašla nešto neobično. Osim svojih fotografija, vidjela je fotografije četvero drugih ljudi koji su trčali s istim startnim brojem kao ona.

Kako?

Bonneau je prije utrke objavila fotografiju svog startnog broja na društvenim mrežama. Netko je očito preuzeo fotografiju, napravio kopiju broja i s njom se pojavio na stazi. Još bizarnije, ljudi s kopiranim brojem pojavili su se i na fotografijama s cilja.

Dakle, dok je jedna osoba mjesecima trenirala i kvalificirala se za Boston, nekoliko drugih ljudi odlučilo je da će njihova kvalifikacija biti – printer.

Dorando Pietri: čovjek koji je izgubio zlato i osvojio slavu

No, ne završavaju sve čudne maratonske priče prijevarom, ponekad je dovoljno samo biti toliko iscrpljen da vam tijelo više ne zna gdje je cilj. Na Olimpijskim igrama u Londonu 1908. Talijan Dorando Pietri ušao je na stadion kao vodeći. Pred njim je bilo još samo nekoliko stotina metara.

I tada je sve krenulo po zlu.

Pietri je krenuo u pogrešnom smjeru. Suci su ga okrenuli. Pao je. Ustao. Ponovno pao. Ukupno se pet puta srušio u završnici, a suci i liječnici pomagali su mu da nastavi. Na kraju su ga praktički doveli do cilja. Prvi je stigao do cilja, ali pomoć sudaca značila je diskvalifikaciju. Amerikanac Johnny Hayes, koji je utrku završio bez pomoći, proglašen je pobjednikom.

Ipak, publika je zapamtila Pietrija. Britanska kraljica Alexandra bila je toliko dirnuta njegovom dramatičnom završnicom da mu je sljedećeg dana uručila poseban pozlaćeni srebrni pehar. Pietri je nakon toga postao međunarodna sportska zvijezda, postavljajući svojevrsni maratonski paradoks: izgubio je utrku, ali je postao poznatiji od čovjeka koji ju je osvojio.

Frank Shorter i čovjek koji je “osvojio” Olimpijski stadion prije njega

Amerikanac Frank Shorter trčao je prema olimpijskom stadionu u Münchenu, 1972. godine, i znao je da će za nekoliko trenutaka postati olimpijski pobjednik. A onda je odjednom začuo zvižduke. Netko je već ušao na stadion. Bio je to Norbert Südhaus, njemački student koji uopće nije sudjelovao u utrci. Jednostavno je uskočio na stazu pred stadionom, odradio posljednji kilometar i utrčao u stadion kao da upravo osvaja olimpijsko zlato. Publika je, naravno, u prvom trenutku povjerovala da je to pobjednik.

Shorter je stigao otprilike 35 sekundi poslije i nije baš najbolje razumio zašto mu publika zviždi. Dakako, Südhaus je ubrzo uklonjen sa staze, a Shorter je regularno osvojio zlato, no zamislite psihološki trenutak: trčite 42 kilometra, približavate se najvećoj pobjedi karijere, ulazite na stadion i shvatite da je netko doslovno ukrao vaše slavlje.

Maraton koji je trajao 54 godine

A sada jedna priča koja nema veze s varanjem. Japanski trkač Shizo Kanakuri nastupio je na Olimpijskim igrama u Stockholmu 1912. godine. Put do Švedske trajao je desetak dana, a tijekom utrke po velikoj vrućini Kanakuri je doživio kolaps. Pomogla mu je švedska obitelj, kod koje se osvježio i zaspao. Kada se probudio, bilo ga je toliko sram što nije završio utrku da se vratio u Japan, a da organizatorima nije ni rekao da odustaje.

Švedske vlasti desetljećima su ga vodile kao nestalog sudionika maratona, a onda se, više od pola stoljeća kasnije, dogodio jedan od najneobičnijih povrataka u povijesti sporta.

Godine 1967. švedska televizija pronašla je Kanakurija u Japanu i pozvala ga da se vrati u Stockholm i dovrši utrku. Kanakuri je prihvatio, u dobi od 75 godina ponovno je došao u Švedsku, odradio preostali dio staze i – napokon – prošao kroz cilj.

Njegovo službeno vrijeme? 54 godine, 8 mjeseci, 6 dana, 5 sati, 32 minute i 20 sekundi. Naravno, riječ je o svojevrsnoj povijesnoj zanimljivosti, a ne o vremenu koje bi se uspoređivalo s rezultatima modernih maratona. Ali tehnički gledano, Kanakuri ima jedno od najteže oborivih maratonskih vremena u povijesti.

A onda su došli čipovi

Jedna stvar povezuje gotovo sve ove priče: nekada je bilo puno lakše nestati s maratonske staze. Kontrolori su ručno zapisivali startne brojeve. Fotografije su bile rijetke. Video nije pokrivao cijelu stazu. Ako ste uspjeli nestati u pravom trenutku, postojala je sasvim realna mogućnost da vas nitko neće uhvatiti.

Danas je situacija bitno drugačija. Elektronički čipovi, prolazi kroz kontrolne točke, GPS podaci, fotografije, video i sve gušća mreža službenih i neslužbenih promatrača učinili su ‘Rosie Ruiz’ manevre puno težima. Upravo je elektroničko mjerenje, primjerice, razotkrilo i meksičkog političara Roberta Madraza na Berlinskom maratonu 2007. godine.

Madrazo je u svojoj dobnoj kategoriji završio s vremenom 2:40:57, ali njegov čip nije zabilježio prolazak kroz kontrolne točke na velikom dijelu staze. Između 20. i 35. kilometra jednostavno nije postojao njegov trag. Organizatori su ga diskvalificirali. Drugim riječima, tehnologija je napravila ono što su nekada radili promrzli kontrolori, slučajni studenti, putnici u autobusu i novinari s povećalom.

Danas je puno teže jednostavno nestati. I te je definitivno dobro, jer maraton je, ipak, jedna od rijetkih sportskih disciplina u kojoj je cijela poanta vrlo jednostavna: od prvog do zadnjeg kilometra moraš biti tamo. A ako ti se oko 35. kilometra učini da više ne možeš – nema automobila, nema autobusa i nema pomoći. Ostaje ti samo trčati.

Kad jedan maratonac nije dovoljan – uzmi brata blizanca

Ovo je možda istovremeno najgenijalniji i najbesmisleniji plan na popisu. Na južnoafričkom Comrades Marathonu 1999., jednom od najpoznatijih ultramaratona na svijetu, Sergio Motsoeneng završio je deveti na utrci dugoj oko 89 kilometara. Bio je to ogroman rezultat i donio mu je novčanu nagradu.

Postojao je, međutim, mali problem. Sergio nije istrčao cijelu utrku.

On i njegov brat blizanac Sefako odlučili su utrku pretvoriti u svojevrsnu štafetu za jednu osobu. Jedan bi trčao, drugi čekao na dogovorenoj lokaciji, a zatim bi se zamijenili. Mjesto za izmjenu? Prijenosni WC uz stazu.

Organizatori su postali sumnjičavi kada su se pojavile fotografije na kojima je ‘Sergio’ čas imao sat na jednoj, čas na drugoj ruci. Na fotografijama su se pojavile i druge razlike. Istraga je pokazala da su braća doista izmjenjivala odjeću, startni broj i transponder. Drugim riječima, dok je jedan brat trčao, drugi je čekao svoj red u WC-u.

Obojica su na kraju suspendirana na deset godina. I da stvar bude još bizarnija: nisu ni pokušali osvojiti utrku. Završili su deveti.