Magazin Trčanje
TekstoviNoćni gušti s ušća Save i Dunava

Noćni gušti s ušća Save i Dunava

Iz dosad objavljenih blogova, instagramskih i FB objava, vidljivo je da je moja trkačka groznica započela nekad davno sa Sarajevskim polumaratonom u rujnu 2017. godine, a nakon te utrke sam poput gladne vučice zaredala na sve utrke na koje sam fizički mogla stići. Sve te moje putešestvije po manje i više poznatim trkačkim destinacijama su, moram to sad priznati, bile nekakvog stihijskog karaktera i takav način planiranja definitivno ostavi traga, stoga sam na kraju te iste 2018. sama sebi rekla: ‘Jasmina, lijepo ćeš se organizirati i ‘pametno’ isplanirati sve utrke u 2019. godini, uz dobar i duuuuuuuuug zimski odmor’.

Da, upravo tako sam ja sve (is)planirala, ali malo sutra, da ovdje iskoristim neprevodljivu uzrečicu koju smo svi upotrijebili nebrojeno puta u životu. Početkom 2019. godine i to baš u prvom mjesecu, siječnju, istrčim ja 1. Unusual Marathon Sarajevo. Zimski period, možete samo zamisliti maraton uz sve dodatne ukrase i detalje koje trkač može samo poželjeti: smog, zagušljivi zrak, hladnoća, poledica, snijeg, promet se cijelo vrijeme neometano odvijao oko mene (nas), pa su tu bili i dodatni neugodni ispušni plinovi, a i razne druge opasnosti vezane uz istovremeno prisustvo ostalih prometala na cesti. No to nije spriječilo nas trkače da trčimo taj, tada, prvi maraton u Sarajevu, maraton u glavnom gradu moje Bosne i Hercegovine.

Ne kažem ja uzalud da za trkačku ljubav treba biti i malo (ovdje slobodno čitajte puno) luckast u glavi, ali za istrčati ovakav maraton stvarno treba biti veliki zaljubljenik u ovakvu vrstu ‘razonode’. Ta sam i takva sam.

Ubrzo nakon sarajevskog maratona, uslijedila je još jedna utrka, drugom mjesecu 2019. godine, točnije . 9. veljače održan je drugi Zimski noćni polumaraton u jednom od najstarijih bizantskih gradova koji se nalazi na ušću rijeka Save i Dunava, na mjestu gdje graniče jugoistočna i srednja Europa. S obzirom na to da se radi o mojoj prvoj posjeti ‘Biogradu na Dunavu’, kako su ga nekada zvali, ali i o mojoj prvoj utrci u Beogradu, to svakako treba biti popraćeno pričom, koju itekako želim ovjekovječiti, podijeliti i prenijeti na papir.

Iako samohvaljenje nije moj stil (nadam se da nitko ove moje literarne uratke ne doživljava kao takve), ovdje ipak moram spomenuti da upravo s te utrke držim svoj PB u polumaratonu. Istrčala sam ga za točno sat i 43 minute. Nije mi Beograd drag samo po tome, po mom najboljem vremenu, pamtit ću ga po mnogočemu što se nosi unutra u sebi i što ne umire sa završetkom utrke i s vremenom, pamtit ću ga po nečemu mnogo dubljem i čovjeku važnijem od jedne atletske priredbe. Osobne detalje ću svakako ostaviti za sebe, a s vama ću ovdje podijeliti utiske jedne predivne noćne trkačke avanture.

Ono što je zanimljivo spomenuti je podatak da na području grada Beograda postoji oko 1.000 sportskih objekata od kojih većina kapacitetom zadovoljava potrebe održavanja gotovo svih vrsta sportskih događaja i samo taj podatak je dovoljan da kaže koliko je sport važan u ovom dijelu Europe, a atletika je kraljica sportova, znači lijepa utrka, puno trkača, dobra vibra i užitak su bili zagarantirani.

Kada je riječ o ovoj trkačkoj manifestaciji, koja se po prvi put našla u kalendaru ASS. (Atletski Savez Srbije) za atletska natjecanja izvan stadiona, uz sportski imala je i humanitarni karakter. Naime prikupljana su sredstva za Udruženje za borbu protiv dijabetesa Plavi krug, a u okviru manifestacije prikupljane su i donacije za pomoć osobama s poteškoćama, simbolično je bilo i prikupljane plastičnih zatvarača za boce koji će koristiti za pravljenje kolica i drugih medicinskih/ortopedskih pomagala.

Ovaj tekst bi bio nepotpun i bez duše, da ne spomenem ime jednog čovjeka velikog srca, a to je organizator zimskog noćnog polumaratona u Beogradu. Čovjek kojeg sam upoznala kroz prijave za utrku, koristeći današnju suvremenu komunikaciju mailovima, porukama, lajkovima po društvenim mrežama… znate kako to već sve danas diše i funkcionira. No, iako još nisam spomenula ime, prvo moram naglasiti da smo se i ‘normalno’ upoznali – ovdje pod normalno mislim na ono kad smo stali jedno ispred drugog, stisnuli ruke jedno drugome i rekli ‘Nemanja Katanić’, ‘Jasmina Sinanović, drago mi je’. BTW Nemanja je u svijetu trčanja i ovom dijelu svemira poznat kao ‘Katana s Dorćola’. Susret se dogodio 13. listopada, na stazi 28. Zagrebačkog polumaratona. Zamislite samo i lijepe priče i lijepe koincidencije, jedna Bosanka, upoznaje jednog Srbina u Zagrebu ili drugim riječima rečeno, jedna Sarajka, upoznaje Beograđanina u divnom gradu Zagrebu.

Uz dužne isprike svim čitateljima koji narednih nekoliko redaka teksta mogu pogrešno protumačiti, ali mi trkači, sportaši, smo iznad politike, no jugonostalgičarske misli su malčice proradile. Znajući koliki je potencijal u našim sportašima (i ljudima) i koliko velikih sportskih uspjeha su sve zasebne države postigle, neke su i velesile u pojedinim sportovima, a bivša nam država bi definitivno bila sportska velesila… Ovdje ću samo s malom dozom žaljenja i cinizma, i to isključivo vezanim za sport, isto tako cinično napisati ‘Jugoslavijo, što se ikad rascvjeta, pa pusti svoje latice da se od stabljike odvoje’.

Elem, za vrijeme zagrebačke utrke zastala sam na okrepi da se napijem vode, kada me je neko s leđa zagrlio. Bio je to dragi Nemanja. Zaista jedna rijetkost, ali ona velika rijetkost koja ulijeva nadu da ipak postoje ljudi topla srca, da postoje ljudi koji doista zaslužuju titulu prijatelja. Čovjek koji je zaljubljen u trčanje i koji je pokrenuo ovu divnu priču u svome gradu, u lijepom Beogradu, udahnuvši joj dušu, što ju čini posebnom, barem iz moje trkačke perspektive, jedna osoba ipak sama može puno toga napraviti, a Nemanja je pravi dokaz toga.

Eh sada, uz sve spomenuto samo još zamislite kako trčite stazom koju obasjava mjesečeva svjetlost, uz blještavilo naših vodenih ljepotica Save i Dunava, dok se grad ogleda u njima i biva ljepšim svaki puta kada na tren skrenete pogled sa staze i pogledate oko sebe. Dvije utrke, 21 km i 7 km, koje su okupile oko 700 trkačica i trkača iz različitih gradova i iz nekoliko država. Jedina utrka (u mojoj karijeri) čiji start ispraća ogroman vatromet i baklje pored staze, a gdje vas na cilju čeka kuhano vino i topli čaj uz domaće štrudle. Jedna od posebnosti ove utrke je i unikatna medalja, moram vam ovdje priznati da je jedan od razloga mog odlaska i bila upravo ta medalja Zimskog noćnog polumaratona, jednostavno sam si rekla ‘idem ja i po tu medalju’. A uz medalju ide i prigodna šalica na kojoj je otisnut logo s utrke – mislim sve već znate i pretpostavljate (dobra isprika zlata vrijedi)!

Predivna atmosfera, utrka koja ima dušu i koja vas toplo zagrije dok trčite uz dvije poznate rijeke, tijekom večeri hladne veljače, gdje se osjećate dijelom nečega velikog i posebnog. Ja sam zimogrozna osoba i hladnoća mi nije draga, a još manje trčanje po hladnom vremenu, ali imate moju toplu preporuku za ovu divnu trku.

Stoga, bez puno priče, telefone u ručice ili olovčice ispred kalendara okačenog na zidu i prijavite se za ovu utrku. Družimo se svi na 3. Zimskom noćnom polumaratonu u Beogradu, 8. veljače 2020. godine. Želite li se prije toga ‘momački’ zagrijati, pripremiti pluća, grlo i mišiće, onda se prijavite i na 2. Unusual Marathon, 19. siječnja u mom i našem Sarajevu.

Jasmina Sinanović

Kontakt

Magazin TRČANJE

Gajeva 1 (Hotel Dubrovnik), Zagreb

01/4666083

[email protected]

Impresum

Nakladnik:
Europa Media Marketing
Glavni urednik:
Neven Miladin
Marketing:
Sanja Miladin 091/9730656
Valentina Đureković Sertić 091/7884194
CJENIK oglasnog prostora

COOKIES

Kako bi posjet ovoj web stranici bio što ugodniji i praktičniji, ova web stranica sprema na vaše računalo određenu količinu informacija. Posjetom i korištenjem ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića (cookies) koje je moguće i blokirati. Nakon toga ćete i dalje moći pregledavati web stranicu, ali vam neke mogućnosti neće biti dostupne. Opširnije

Back to Top