Magazin Trčanje
TekstoviTrčanje nije žrtva, već zadovoljstvo

Trčanje nije žrtva, već zadovoljstvo

Do prije nekoliko mjeseci bila sam apsolutno sigurna da nisam stvorena za trčanje, da bih na kraju, iz nekog razloga, razuvjerila samu sebe i ipak počela trčati. I ne, ne nedostaje ovdje nekakav uvod jer ispalo je tako da sam, eto, s četrdeset i pet godina počela trčati, da sam samoj sebi dokazala da mogu trčati i da sam na kraju zavoljela trčanje.

Bolje rečeno, naučila trčati. A to se, vjerujte, mora i naučiti. Ne radi se tu samo o prelasku iz stanja hodanja u trčanje. Nije riječ samo o ubrzanju, povećanju kilometara, minuta, ili dobrim tenisicama. Sve je to važno, ali trčanje je nešto drugo, nešto više. Ali vratimo se razlogu ove moje zanesenosti i pisanju ovog teksta. Ja trčim. Unazad par mjeseci trčim pet, šest, deset kilometara. Kako kada i kako gdje. Nije to puno, reći ćete. I nisi ti jedina koja trči. Slažem se. Malo je to u usporedbi s onima koji trče četrdeset, sto i više kilometara. I tako godinama. Međutim, ja sam bila osoba koja nikada, nikada, ali baš nikada nije trčala.

Zlatne iznimke bile su hvatanje autobusa, vlaka, predavanja ili dogovor na koji nisam željela kasniti. To su bili isključivi trenuci kada bih potrčala/trčala. Ali trčati ovako, samo radi trčanja, meni uistinu nije imalo nikakvoga smisla. Nikada to nisam činila. Nikada u svom životu nisam trčala niti sam željela barem pokušati. Ako sam u nešto na svijetu mogla biti apsolutno sigurna, to je bilo da trčanje nije za mene, ili da ja nisam za trčanje. Samu sam sebe uvjerila u to.

Sve dok u jednom trenutku, ni više ni manje, nisam počela trčati.

Ali, zar ti nisi mrzila trčanje? Zar nisi ti govorila kako su to sve zanesenjaci, prijatelj mi je ukazivao na nedosljednost koju nisam namjeravala zanijekati. No, nismo se dugo čuli i nije bio u toku. Nismo se čuli od razdoblja kada sam duboko u sebi gajila podijeljen osjećaj poštovanja i nemogućnosti razumijevanja tj. shvaćanja – taj osjećaj puno je uobičajeniji nego što se misli – prema trčanju i trkačima općenito. Svaka čast što trčiš, ali gdje, zašto i s kojim ciljem trčiš? Što ti je to potrebno? Pitala sam se kad bih ugledala nekoga od tih zanesenjaka, osobito one vrlo uporne koji trče uvijek, po kiši, snijegu, suncu, na minus deset i na plus trideset stupnjeva. Nisam ih razumjela.

Koliko li se puta kroz razgovor s prijateljima i poznanicima o trčanju i tjelovježbi općenito potegla rasprava poput: ‘Ah, i ja bih to volio/voljela, ali znaš, posao, djeca, vrijeme, koljeno, stopalo, rame, umor, nisam u formi, teretane su prepune i nema zraka. A da treniraš na otvorenome? Sad će zima i bit će prehladno, sad će ljeto i bit će prevruće, jesenje kiše, početak proljeća uvijek je težak, a uostalom, nije to za mene, nisam ja taj tip i gotovo’. Sve redom lijepe izlike koje na kraju krajeva loše kriju samo jednu istinu. Nije da ne možeš trčati ili baviti se bilo kojom drugom fizičkom aktivnošću, nisu problem ‘prepune“ teretane ili godišnje doba: ti to ne želiš, a to je nešto drugo. Ili, drugačije i blaže rečeno, nisi još odlučio kako je došao trenutak da to učiniš ili barem pokušaš.

Početak trčanja mogao bi se usporediti s usponom po stijeni. Niti na stijenu se nikada nisam penjala, ali slušajući i gledajući one koji jesu, doživljaj bi trebao biti sljedeći; dok se penješ, vidiš samo planine oko sebe i stijenu ispred sebe. Vrh je tamo gore i često ga ni ne vidiš: skrivaju ga oblaci ili sama planina. Shvatit ćeš kako se treba popeti samo penjući se, a stigavši na vrh, konačno ćeš vidjeti cijeli put koji si prešao i moći ćeš uživati u pogledu. Uspio si samo zato što si išao korak po korak, a ne zato što si od samoga početka znao što donosi taj uspon. Nijedan penjač ne zna hoće li stići na vrh: to otkriva tek na kraju, kad tamo i stigne. U međuvremenu stavlja jednu ruku malo iznad druge i penje se. Tako niti jedan početnik u trčanju ne zna hoće li i kada uspjeti istrčati svoje prve kilometre, ali trening za treningom, korak za korakom postaješ svjesniji svojih mogućnosti i zadatoga si cilja.

Pad, rehabilitacija  i zatim vođeni trening s osobnim trenerom bili su za mene preokret. Nakon spiralnog prijeloma lateralnog maleola, osam tjedana gipsa i dva mjeseca svakodnevne fizioterapije, moje stopalo, točnije moj gležanj, nisu bili dobro. Unatoč izvrsnim fizioterapeutima. Hodala sam vrlo polako, bilo mi je teško popeti se ili sići stubama, stopalo mi je naticalo, nisam mogla dugo stajati na nogama, osjećala sam svaku promjenu vremena. Osjećala sam se ograničenom u obavljanju svojih svakodnevnih navika. Tad sam odlučila uzeti osobnog trenera i početkom rujna započela sam rehabilitaciju gležnja s Tianom.

Nakon mjesec i pol dana ciljanih vježbi već mi je bilo bolje, stube više nisu predstavljale problem, mogla sam hodati bez da mi se stopalo udvostruči, svakoga dana uspijevala sam hodati sve dalje i sve lakše. Više nikad nisam osjetila promjene vremena. Tad sam shvatila koliko je uistinu ključno imati osobnog trenera koji ti točno kaže što, kako i kada napraviti, koji ti objašnjava razlog izvođenja pojedine vježbe i na neki ti način daje snagu da je izvedeš. Kad sam došla odraditi zadnji dio fizioterapije, svi su se s nevjericom čudili mom poboljšanju. Međutim, osjećala sam da ne želim stati, imala sam dojam da mi nešto nedostaje. I tako sam upitala Tiana mogu li trčati. Odgovorio mi je: ‘Da, zašto ne bi mogla“. Pitala sam ga to bez da sam bila previše svjesna samoga pitanja. Ja koja nikada nisam trčala. Ja koja se grozim trčanja. Ali zašto ne, rekoh si. Trčanje je bilo osobna granica koju sam htjela savladati. I tako smo krenuli s pripremama za moju prvu utrku na pet kilometara. Ili bolje rečeno, počela sam učiti kako trčati.

Postupno treniranje s osobnim trenerom jedini je pravi način treniranja i pripremanja, jer nam pomaže u definiranju i postizanju realnih osobnih ciljeva u realnom vremenu i ritmu. Biti realni prema sebi omogućit će nam da bolje upoznamo i shvatimo naše fizičke mogućnosti i da prihvatimo limite. Pomoći će nam da izvučemo maksimum iz samih sebe.

Treniranje s osobnim trenerom nam omogućava, između ostalog, izbjegavanje mnoštva vrlo mogućih problema: trenirajući sami, nismo svjesni mnogih stvari, nemamo ni znanja ni osjećaj mjere i skloni smo biti ili previše popustljivi prema sebi samima (premoren/a sam, možda je previše ovo što radim, ne želim pretjerati, preskočit ću ovu vježbu, ova vježba uostalom nema smisla, dosta je bilo) ili, suprotno tome, previše se forsirati i raditi možda vježbe koje eto drugi rade (odradit ću dvostruko ovu vježbu ili ostat ću u teretani barem dva sata), prebrzo se uspinjati na planinu. Ili, što je još gore, slušati nestručne osobe, koje dugo godina vježbaju pa ‘znaju“.

Početi od nule, tj. ciljanim vježbama s trenerom, u mome slučaju s Tianom, koji objašnjava od čega će se sastojati sam trening i svaka pojedina vježba, kako i zašto se ona izvodi, nakon čega slijedi naizmjenično hodanje i nekoliko minuta trčanja, što se nekome može činiti dosadno ili jednostavno ne predstavljati izazov. Zahvaljujući tako isplaniranim treninzima nikada više nisam osjetila bol u stopalu i gležnju, a svi idući treninzi i vježbe bili su mi izvedivi te sam, bez da sam to primijetila, svaki put postajala sve spremnijom za trčanje. Uz to, ne manje bitno, kada trenirate s osobnim trenerom, ne postoje dva ista treninga. A i mala ohrabrenja uvijek čine razliku. Što god radio, uvijek ti je potreban netko tko će te povremeno podsjetiti: Ti to možeš!, Hajde, još tri! Pa nisam ti nikada rekao da će biti lako.

Kao i svi koji počinju, nisam bila u formi, bilo mi je nevjerojatno naporno. Nakon par minuta nastupila bi dobro poznata početnička bol. Tijelo mi je bilo teško i otežano se kretalo, odmah bih se zadihala, osjećala sam se kao da plivam protiv valova. Ali nikada nisam odustala.

Da, moje tijelo. Nikada ga prije nisam koristila tako. Štoviše, gotovo da mi se čini kao da ga nikad nisam ni pomaknula. Pa ipak, više ili manje, uvijek sam bila aktivna; s većim ili manjim prekidima povremeno bih išla na aerobik ili pilates. No, moje je iskustvo da te možda nijedna aktivnost toliko ne osvijesti o vlastitom tijelu, o njegovim mogućnostima i granicama i želji da ih svladaš i nadiđeš, kao što to čini vježbanje s osobnim trenerom i trčanje. Kad mišići postanu teški, a mliječna kiselina ti napadne noge, kad misliš da ne možeš disati od napora i težine koju osjećaš, kad znaš da smiješ popustiti, ali to ne činiš.

Konačno, to je stvar predaje, strpljenja, pomicanja osobnih granica, vjerovanja u sebe i povjerenja u rad osobnog trenera. Dok je Tianov plan treninga uključivao naizmjenično hodanje i trčanje na traci nakon treninga, shvatila sam sljedeće: sve dok sam naizmjence trčala i hodala, kao da je i moj mozak imao brojač. Dvije minute hodanja i tri minute trčanja, ponovljeno četiri puta? Ok: mogu ja to izdržati. Taman kada bi postalo naporno, došlo bi hodanje. A onda se plan promijenio u samo trčanje i ne više minute, već kilometre. Sedam kilometara trčanja? Prva dva  kilometra su bila (i ostala) najteža, u trećem bih shvatila kako ja to mogu, u šestom bih se borila da dođem do sedmog. Sad kad pred sobom imam kilometre ili krug koji želim pretrčati, primjećujem kako tog brojača više nema i da se moj mozak predaje trčanju. Jednostavno trči. Zna da ne postoji neki određeni cilj za koji se mora boriti i postupno je naučio da na kraju krajeva može izdržati toliko vremena i toliko kilometara. I tijelo ga prati. Noge pronalaze neki svoj održiv ritam, bez žurbe. Disanje postaje muzika. Moj um, moje noge i disanje se prepuštaju nekoj vrsti putovanja u kojem odrede brzinu kojom će ići, umire se i kao da plove.

Bila sam u stanju trčati, ali nisam to znala. Sljedeći put kad ti netko kaže kako bi volio trčati ili baviti se bilo kojom drugom tjelesnom aktivnošću, ali ima pregršt razloga zbog kojih to ne može ili je jednostavno uvjeren da to ne može, reci mu neka napravi nešto drugo: ne mora trčati ili ići u teretanu, mora samo pokušati i to je sve. Mora početi malo po malo, bez da misli kako će otrčati maraton ili doći u formu nakon samo nekoliko dana. Mora se polako uspinjati uz planinu kako bi shvatio što se vidi odozgo. A prije svega treba napraviti prvi korak: onaj najteži. Ali nakon toga sve postaje lakše.

Sebičan si na dobar način: posvećuješ vrijeme samome sebi kako bi se bolje osjećao sam sa sobom i s drugima, a što si zadovoljniji sobom, tim više širiš radost i sreću oko sebe. ‘What goes around, comes around’, govorio je Bob Marley; ‘Kako siješ, tako ćeš i žeti’. Trčanje i redovita tjelesna aktivnost potiču nas na igru s vlastitim granicama, ili jednostavnije rečeno, dovode nas u pravu perspektivu kako bismo novim očima uvidjeli ono što nam ranije nije bilo sasvim jasno ili možda jednostavno nismo htjeli vidjeti. Naviku ne možemo promijeniti sve dok ju ne pokušamo promijeniti. Zvuči paradoksalno, ali nema drugog načina doli izazivanja samoga sebe. Pomicanja osobnih granica. Za naše dobro. Otkriti kako smo uspjeli ostvariti nešto što smo mislili da ne možemo odličan je osjećaj. Svakodnevni je izazov, međutim, znati pretvoriti taj osjećaj u životno pravilo. Ono što je jučer bilo iznimka, danas je pravilo. Instinktivna i u tom trenutku nepromišljeno izrečena želja u formi pitanja, nakon dobro isplaniranih treninga i prvih rezultata, meni je postala odluka. I naposljetku način života, nadam se.

Nikada nisam vjerovala da je moguća takva preobrazba: ja trčim. Ne trčim brzo, i ne ubrzavam nekontrolirano, ali zanima me koliko brzo mogu. Naučila sam da mi snaga i izdržljivost dopuštaju daleke kilometre. I polako sam svaki put malo brža. Trčeći usvajate školu malih koraka; nećete osvojiti planinu odjednom, ali svaki put pomalo se prilagođavate kilometrima i pronalazite svoj ritam. Ne pokušavajte povećati svoje samopoštovanje pretjerujući s vježbanjem, ali naučite da ste, budući da ste se odlučili redovito baviti tjelesnom aktivnošću i trčati, već osoba vrijedna poštovanja i da ste za sebe učinili jako puno. Vježbanje i trčanje nisu žrtva, već zadovoljstvo.

Tjelesna aktivnost prazni mozak. Moglo bi se razmišljati o mnogim stvarima, ali zapravo, ja osobno, nikada ni o čemu ne razmišljam. Nijedna misao se u potpunosti ne uhvati, misli dođu i prođu, i nekako sve skupa teku u/i prema velikom praznom mentalnom prostoru kojega poznaješ, kojega tražiš i kojeg naposljetku imaš. Možda je upravo to razlog zašto je teško prestati kad jednom kreneš. Trčimo i bavimo se tjelesnom aktivnošću kako bismo napravili mjesta za drukčiju stvarnost koja se drugdje uistinu ne može naći, ma koliko god to pokušavali.

A ako se u početku i radilo o izuzetnom naporu, malo po malo on je postao svojevrsna ugoda. Istina je da je i dalje teško, ali nije naporno, već je neopisivo lijepo. I izazovno. Jedan trening za treningom, jedan korak za korakom, jedan kilometar za kilometrom, polako sam, a da nisam bila ni svjesna, došla do toga da više ne mogu bez trčanja. Svakim treningom vrh planine i uživanje u pogledu bili su sve bliži, a ja se svaki put sve više veselim obuvanju tenisica i kilometrima koji me čekaju da ih pretrčim.

Nemam nikakvu tajnu ili čarobnu formulu koju bih mogla podijeliti. Preostaje mi podijeliti svoje iskustvo, a to se nadam da i jesam ovim tekstom. Potrebno je prestati s lošim izlikama, donijeti odluku, krenuti i prepustiti se. Ali uz stručnu osobu. Ostalo će, uz osobni angažman i volju, doći samo od sebe. A ja? Ja sam odluku donijela i sada samouvjereno krećem prema svojim sljedećim treninzima, kilometrima i svojim budućim mogućim utrkama. Utrke mi nisu cilj, iako ću ih trčati. Zanima me više onaj osjećaj kad ubrzam korak, a nebo, noge, disanje, zemlja, zrak i nepostojanje misli stope se u jedno.

Naravno, sve su ovo potpuno osobna razmišljanja koja su plod skromnoga iskustva od nekoliko mjeseci pripreme, počevši od nule, točnije od rehabilitacije gležnja, ali uz stručnog, duhovitog i dobro pripremljenog osobnog trenera koji je uz to i izvrstan motivator.

Vesna Šimić

leave a reply

Kontakt

Magazin TRČANJE

Gajeva 1 (Hotel Dubrovnik), Zagreb

01/4666083

[email protected]

Impresum

Nakladnik:
Europa Media Marketing
Glavni urednik:
Neven Miladin
Marketing:
Sanja Miladin 091/9730656
Valentina Đureković Sertić 091/7884194
CJENIK oglasnog prostora

COOKIES

Kako bi posjet ovoj web stranici bio što ugodniji i praktičniji, ova web stranica sprema na vaše računalo određenu količinu informacija. Posjetom i korištenjem ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića (cookies) koje je moguće i blokirati. Nakon toga ćete i dalje moći pregledavati web stranicu, ali vam neke mogućnosti neće biti dostupne. Opširnije

Back to Top