Trčim već lagano godinu i pol iz gušta, a trke prijavljujem jer se beskrajno na njima zabavljam i super je ta energija koja je prisutna od početka do kraja. Nikad ne ‘ganjam’ rezultate, već mi je važno završiti. Prijavljujem obično trke na koje nas ide većina i naravno trke koje organiziraju ljudi koje poznajemo. Tako je i Petrinja odavno upisana u kalendar utrka.
Klikni za sadržaj u novom broju Trčanja
Ove godine je prvi put u Petrinji organiziran događaj koji je zamišljen kao sportski Festival BikeNRun Petrinja 2018. u trajanju od tri dana. Na čelu organizacije su ljudi s kojima trčimo, treniramo i osobno se svi poznajemo.
Prvi dan cestovna trka pod nazivom, Batman Experience 10K Race, noćna trka po gradu Petrinji, koju ne prijavljujem, ne da mi se ući u cilj zadnja (moj vječni strah), jer moje cure i ekipa iz Petrinje trče kao ludi. Dolazim navijati.
Drugi dan je trka Start XC Climber 2018, MTB trka od 53 km, na koju se također ne prijavljujem jer jedini bajk koji imam je ‘damski s košarom’ s kojim se ide na kavu i plac. Naravno moje cure i to prijavljuju i ne zaostaju previše za muškom ekipom. Sestra osvaja drugo mjesto u ženskoj konkurenciji, srce kao kuća. Žena ne trenira, ode na tri trke i bude među prvih četiri.
I treći dan i moj dan za koji osvajam startninu za trku Trail Petrinja Open 2018. Staza dugačka cca 16 km, trebala bi mi biti poznata, jer samo odradile dva, tri treninga tim djelom koji je predivan, a i blizu je Siska.
Dolazimo u Petrinju svi poznati, kava, zagrijavanje i krećemo. Nasip me ubija, uopće ne mogu uskladiti disanje i zaostajem za prvom skupinom, klasika i ništa novo, ne zamaram se. Nakon što smo prošli stadion, ulazim u šumu i tu još vidim ekipu za kojom zaostajem, vičem za njima da me čekaju, uvijek to radim u nadi da će netko popustiti. Naravno da odlaze i ostajem sama, ali ni to ništa novo.
Sve super, staza OK i dolazim do makadama u šumi gdje trebam odlučiti kuda ću i krećem desno. Nigdje nikoga, sad ih više ne čujem, ali ne čujem i ne vidim ekipu koja je iza mene i mislim si ako sad njih čekam zaostat ću, što je naravno glupost jer među prvih deset ne mogu biti nikako. Trčim tako sama, gore, dolje, prolazim kraj Vile i lagano sve markacije u suprotnom smjeru. OK, ako se tuda vraćamo na dobrom sam putu, ali ja više ne vidim NIKOGA.
Silazim s makadama na cestu i dolazim do službene osobe trke i prvo što me žena pita ‘od kuda ti tuda’. Naravno zalutala i presjekla pola staze. Zovemo Marka Franjića, kažem mu da me diskvalificira i dogovaramo se s njim da trčim prema okrepi koja je u selu. Dolazim do njih, one me isto gledaju u čudu i pitaju od kud ja? Popijem vode i idem dalje u suprotnom smjeru, disanje OK, glava super, prestao pritisak trke i onaj ‘moram’ i trčim prema ekipi koja trči u pravom smjeru.
Ono što mene najviše zabavlja je trenutak kad susrećem prvih deset ljudi koji me gledaju u čudu i pitaju kako sam ja ispred njih (znaju oni da je to nemoguće). Nastavljam dalje, trčim i govorim svima da sam zalutala izgledajući kao netko tko na autoputu vozi suprotnim smjerom.
Sat pokazuje 8 km, okrećem se i napokon trčim u pravom smjeru. Većina ljudi je prošla, vraćam se na okrepu i shvaćam da se još troje ljudi krivo trčalo. Super, nisi jedina smotana osoba koja se izgubila, ali si prva za koju su javili.
Odjednom onaj strah da ću biti posljednja postaje nevažan. U tom trenutku nastavljam dalje s frendicom i zadnjih 6 km uživam, napokon nisam sama, pričamo, tempo turistički, kilometri idu i mislim si, ako si već zalutala odradi trening, staza je predivna a i vrijeme ne može biti bolje.
Sat pokazuje cca 15 km, dolazim u cilj, svi su naravno tamo, Marko Franjić i ostatak ekipe se smiju, gasim sat uzimam cugu, klopu i mislim si napokon gotova.
Staza super, ima svega, ravnog, brdovitog, makadama, šume, livade i ceste, svakako preporuka za treninge i za dolazak na trku koja će se održati i nagodinu. Samo molim organizatore da stazu ne mijenjaju, sklona sam gubljenju, a sad znam gdje sam fulala.
Vlatka Kovačević
