Postoje teške i lake utrke, kratke, duge i preduge, noćne, jutarnje i one koje trčimo po najžešćem ljetnom suncu, postoje i utrke koje su nam jako primamljive, ali na njih nikad nećemo otići, jedni radi novca, drugi jer je start na drugom kraju svijeta ili je preteška, postoje one u kojima trčimo prema cilju i one u kojima je cilj pobjeći što dalje od starta, na kraju, postoje i one koje se trče na vrijeme – 24 sata, 48 sati ili u kojima je vrijeme posve nevažna činjenica. Ima zaista svakakvih utrka, no od stotina tisuća koje se tijekom godine organiziraju i održavaju diljem Globusa, tek ih nekoliko smatramo ludo teškima i namijenjenima samo odabranim supermenima, a jednu jedinu – nemoguće teškom. Ovo je upravo priča o toj jednoj i jedinstvenoj utrci koja golica maštu tisuća ljudi, ali koju može završiti tek nekolicina najluđih, najspremnijih i – najsretnijih. Dakako, to je Barkley Marathons.

Ako niste čuli za tu utrku, ne očajavajte, možda je i bolje da niste. Ionako smo 99,9 posto sigurni da vam neće pasti na pamet prijaviti se za start, a još manje da ćete se usuditi na tako veliku i opasnu avanturu. Ako ste se dosad zainteresirali i uz čitanje krenuli upisivati u sveznajući Google ime utrke plus cijenu startnine, možete slobodno odustati. Za razliku od velike većine sličnih ultramaratona (ako je uopće išta slično Barkley Marathonu), za prijavu ne morate ostaviti organizatorima trećinu polugodišnje plaće, vjerovali ili ne, dovoljan je dolar i 60 centi. Da biste uopće došli u priliku uplatiti ga trebate proći put na kojem biste zaista mogli pokleknuti. No krenimo redom.

Tablice, čarape i kutija Camela

Barkleys Marathons je utrka za koju velika većina ljudi smatra da je organizirana s ciljem da ju nitko ne završi. Inicijatori natjecanja su Gary ‘Lazarus Lake’ Cantrell i Karl Henn koji su inspiraciju za organizaciju utrke pronašli u bijegu ubojice Martina Luthera Kinga. Naime, James Earl Ray pobjegao je iz zatvora 1977. godine i lutao obližnjim šumama čak 54 sata, a unatoč tolikom vremenu u bijegu, udaljio se od zatvora samo 13 kilometara. Cantrell i Henn su smatrali da oni u tih 54 sata mogu pretrčati okruglih 100 milja i tako je nastao Barkley. Ime je dobio po Cantrellovom prijatelju i vojnom veteranu Barryu Barkleyu, ali to nije bila posthumna gesta za velikog čovjeka ili još većeg ratnika, nego, eto, tek tako, zato što su prijatelji i zato što Barry voli sport. Barry je, naime, živ i zdrav, radi kao farmer i, usput rečeno, nikad nije nastupio na ‘svojoj’ utrci. Navodno će se prijaviti kad ode u mirovinu.

Sustav prijava na utrku je gotovo jednako kompliciran kao i sama staza po kojoj se trči. Nema službene web stranice ili standardnih obrazaca za prijavu, nego se trkači moraju potruditi saznati adresu stanovanja ili e-mail organizatora i napisati kratki esej na temu zašto bi baš oni trebali sudjelovati na utrci. Oni koji prvi put sudjeluju na utrci moraju donijeti registarsku tablicu države iz koje dolaze. Bilo bi zanimljivo vidjeti reakciju naših MUP-ovaca da im priznate da ste prednju tablicu skinuli sa svoj limenog ljubimca i ostavili ju (namjerno!) na startu utrke u nekom šumskom bespuću američke države Tennessee. Pazite, bez registarske tablice za početnike nije dopušten start! Što se događa ako nemate auto, nije navedeno, vjerojatno se podrazumijeva ili da imate auto ili da ćete maznuti tablicu s tuđeg auta.

Za one koji su već sudjelovali na utrci, ali ju nisu završili, uz startninu od 1,60 dolara moraju donirati bijele čarape ili bijelu majicu, a onih nekoliko trkača koji su prošli ciljem i završili utrku, uz novac moraju direktoru utrke donijeti kutiju cigareta. Ali ne bilo kojih. U igri je isključivo Camel.

Knjige usred šume

Utrka je limitirana na samo 40 sudionika i bez obzira na sve najčešće se popuni istog dana kad i krenu prijave. Pravilo je da se startni broj 1 daje se trkaču za kojeg se pretpostavlja da će završiti najmanje krugova u odnosu na konkurenciju. Da sve ne bi bilo prejednostavno direktor se pobrinuo odlukom da nitko živ ne zna kad će biti start, čak ni on sam. Sudionicima je poznat samo dan starta, a konkretni čin početka utrke najčešće je između ponoći i podneva. Sat vremena prije starta puhanjem u školjku označava se vrijeme starta, a kad direktor ‘Lazarus Lake’ Cantrell zapali svoj Camel, natjecatelji kreću u vjerojatno najluđu avanturu u svom trkačkom životu.

Staza je službeno duga 100 milja (oko 160 kilometara), no velika većina sudionika tvrdi da se radi nepostojanja puta po kojem se trči ona može oduljiti i na čak 130 milja. Tu udaljenost moraju proći u 60 sati. Utrka je kružna, trči se pet krugova po 20 milja, a svaki krug mora se završiti u roku od 12 sati. Nije dopušteno korištenje GPS-a, nema medicinske pomoći, a jedini koji natjecatelju smije pomoći ako je u bilo kakvoj nevolji je – drugi trkač. Koncept utrke je treking, a ne trail, što dodatno otežava utrku, jer sve što sudionici smiju imati kod sebe su karta, kompas, hrana i voda. Visinska razlika je 16 tisuća metara i već po tome je riječ o jednoj od najtežih utrka na svijetu. Sve ostalo je tek dodatni začin nevoljama koje očekuju trkače.

Primjerice, prije ulaska u novi krug trkači dobivaju novi startni broj, prema kojem moraju istrgnuti stranicu iz knjiga koje se nalaze na stazi kao kontrolne točke. Ukupno na kraju utrke moraju imati 10 stranica s brojem njihovih startnih brojeva kao dokaz da su pronašli kontrolne točke. Izostanak makar i jedne stranice automatski znači diskvalifikaciju. Jednom prilikom knjiga je bila napisana Brailleovim pismom, pa su trkači imali problem pronaći stranicu s brojem identičnim svojem startnom broju. Unatoč svim zavrzlamama i idejama da se trkačima što više oteža nastup, ne može se reći da direktor utrke nema zanimljiv smisao za humor. Naslovi knjiga na kontrolnim točkama su varijacije na temu Death Walks the Woods i The Road Not Taken.

Sedam sati lutanja po šumi

Sjećate se tvrdnje s početka teksta kako je utrka organizirana s ciljem da ju nitko ne završi. Ako niste baš uvjereni u to, eto službenih podataka. Od prvog izdanja utrke 1986. godine do posljednjeg 2017. godine, dakle riječ je o 31. godini, utrku je završilo – 15 trkača. Dobra vijest je, dakle, da je moguće preživjeti i stići do cilja, a još bolja da postoje mazohisti kojima je to uspjelo više nego jednom. Brett Maune pobijedio je 2011. godine, a iduće godine obranio naslov. Jared Campbell bio je još uspješniji, on je triput slavio, u parnim godinama između 2012. i 2016. Dakle, u svim tim proteklim desetljećima Barkley Marathons je imao samo 13 pobjednika i ukupno 15 finišera. Nijedna žena (još) nije uspjela završiti utrku u zadanom vremenu. Najdalje je stigla Sue Johnston, koja je uspijela odraditi tri kruga i onda je odustala na 106 kilometru.

Nakon svega napisanog, a to je samo dio po mnogo čemu najluđe i najteže utrke na svijetu jer, recimo, ako niste primijetili o stazi nismo napisali niti riječ, pitanje je kako se pripremiti za Barkley Marathons, je li to uopće moguće.

Gary Robbins je poznati kanadski ultramaratonac, sudionik nekih od zaista najsurovijih utrka, i dvostruki pošiljatelj bijelih čarapa na adresu organizatora Barkleya. Prava faca iz svijeta ultramaratona dvaput nije uspio završiti Barkley. Prije dvije godine zapeo je u posljednjem krugu, a prošle godine mu je do cilja nedostajalo šest sekundi, no jedno krivo skretanje, dezorijentacija u gustoj šumi, koštala ga je uspjeha kojem se nadao. Ove godine će, kaže, pokušati i treći put i samo za tu utrku trenira već mjesecima. Dosad je odradio 11-satne noćne treninge uspona na više od 6 tisuća metara visoke planine, sudjelovao na ultramaratonima tijekom kojih padne više kiše nego u tropskim kišnim šumama i pobjeđivao samog sebe u područjima u kojima se čovjek kreće po blatu do koljena. I još je zdvojan hoće li uspjeti završiti Barkley.

Trostruki pobjednik Jared Campbell stigao je 2013. godine obraniti naslov pobjednika Barkleya, no neslavno je završio utrku. Izgubio se u šumi.

‘Te godine sam se izgubio i trebalo mi je sedam ili osam sati da pronađem pravi smjer. To me koštalo završetka utrke. Za usporedbu, na većini utrka se natjecatelji izbezume kad se dezorijentiraju i izgube 10 li 20 minuta, a na Barkleyu je to posve normalno. Nema tog trkača na Barkleyu koji se bar u jednom trenutku ne izgubi’, kazao je Campbell u jednom intervjuu opisujući kao to izgleda sudjelovati na Barkleyu.

Butterfield’s Lullaby za one koji ne uspiju

Ako ste mislili da je to sve, opet ste se prevarili. Posebna priča su natjecatelji koji ne uspiju završiti krug u zadanom vremenu (dakle, velika većina sudionika). Zamislite da trčite kroz gustu i blatnu šumu tko zna koliko sati, svladavate sve prepreke, pronalazite na vrijeme skrivene knjige, situacija je gotovo idealna i čini vam se da nema šanse da konačno ne dođete do cilja, a onda u utrci s vremenom, tik ispred rampe koja označava završetak kruga, shvatite da vam nedostaje pet ili 10 sekundi da dosegnete vremenski limit. No niste ga dostigli, rampa je spuštena i vi ste diskvalificirani. Nema te sile koja će radi vas podići rampu. Na YouTubeu postoji nekoliko video uradaka koje svjedoče ljudskoj patnji samo zato što u zadnjih 10 metara od rampe nisu imali snage ubrzati i dostići vremenski limit. Doslovce je ponekad riječ o dvije ili tri sekunde kašnjenja. Teško je i zamisliti što se u tim trenucima događa u glavama tih ljudi. I opet nije gotovo, u svoj toj mizeriji, dok tijelo polako dolazi k sebi od prethodnih napora, a mozak još pokušava procesuirati što se uopće dogodilo, nesretnika sa staze ispraća – Butterfield’s Lullaby. I to je dio tradicije, svakog tko odustane ili je diskvalificiran na povratku dočekuje trubač koji svira melodiju koju prepoznajete iz američkih filmova, iz scena pokopa poginulih policajaca ili vojnika. Vrlo prigodno, zar ne?

Za kraj priče, nekoliko rečenica o području na kojem se održava utrka. Riječ je o Frozen Head State Parku na sjeveroistoku Tennesseeja koji je nekoć bio lovno područje Indijanaca iz plemena Cherokee. Gusta šuma po kojoj se trči je neravna, prepuna žbunja, porušenih stabala javora i hrasta te skrivenih jaraka, a s obzirom na to da se utrka održava početkom proljeća, vrlo je blatnjava, maglovita radi čestih kiša, zapravo primjerenija za snimanje kakvog holivudskog hororca, nego za ultramaraton. Srećom, područjem na kojem se održava utrka ne vladaju medvjedi i vukovi, kako bi se moglo očekivati u takvim šumama. Štoviše, životinjski svijet je relativno rijedak, a mogući susreti s jelenima ili rakunima ipak nisu dovoljni za smrtni strah.

Fun Race nije nimalo fun

U svijetu supermena koji imaju snage, volje, dovoljno iskustva i hrabrosti sudjelovati, utrka je odavno vrlo popularna, no vrh popularnosti doživjela je 2012. godine, nakon snimanja dokumentarca The Barkley Marathons: The Race That Eats Its Young. Danas je stvar prestiža uloviti startno mjesto, no to je teže nego dobiti na lutriji startni broj Njujorškog maratona. Ne samo zato što je broj prijava znatno povećan, nego zato što se 30-godišnja pravila i dalje ne mijenjaju. I dalje se na startu može pojaviti samo 40 trkača, i dalje Gary ‘Lazarus Lake’ Cantrell subjektivno odlučuje tko ima ulaz, a tko ne. I to pod uvjetom da ste dovoljno snalažljivi i dovitljivi da uopće pronađete njegovu adresu.

U skladu sa svim ludostima u organizaciji Barkley Marathona, šefovi utrke osmislili su u Fun Run utrku. Nemojte ni na trenutak sumnjati da je to išta slično Fun utrkama kakve poznajete i na kojima ste eventualno sudjelovali. Ovdje je riječ o stazi od 60 milja unutar utrke na 100 milja, vremenskom limitu od 40 sati i svim ostalim problemima koji muče i sudionike 100-miljerice. Recimo, 2006. nitko nije uspio završiti čak ni tu ‘fun’ utrku. Tada čak 30 (od 40) natjecatelja nije pronašlo knjigu u prvom krugu.

Uglavnom, što god nakon svega mislili o Barkley Marathonu, činjenica je da je dosad na startu bilo više od 800 najhrabrijih, a samo ih je 15 završilo. Statistički gledano, Barkley je zaista utrka koja je organizirana s ciljem da ju nitko ne završi. Ova 15-torica sretnih i spretnih samo su nakratko zeznuli organizatore. I ušli u povijest.

Neven Miladin

Barkley Marathons – svi finišeri