Trkači koji se pripremaju za polumaratone, maratone i utrke koje uobičajeno zovemo ultramaratonima, mjesecima trče tzv. duljine, povećavajući iz tjedna u tjedan pretrčanu kilometražu. Bez takvog pristupa jednostavno nema uspjeha, pogotovo ne na utrkama duljim od 42,2 kilometra. Polumaraton još i možete djelomično prehodati, no za maratonsku duljinu jednostavno nemate vremena. Svi oni koji su odrađivali spomenute duljine jako dobro znaju kako zamorno i dosadno može biti trčati krugove od dva ili tri kilometra. Nakon nekoliko krugova počinjemo brojati prozore na zgradama, korake, stupove javne rasvjete, crvene automobile koji prođu pored nas… Uglavnom, pokušavamo rasteretiti glavu monotonog kruženja.

Upravo zato, da bi bilo zanimljivije i mentalno lakše (pogotovo u dane kad nam se baš i ne trči), duljine je najbolje trčati na stazi koju si ranije odredimo. Možemo i poput Forresta Gumpa, krenuti, pa dokle dođemo, no ipak je najjednostavnije najčešće i najbolje. Odrediti stazu i krenuti.

‘Sjećam se kad sam svojedobno radio duljinu za maraton na atletskom stadionu na zagrebačkim Sveticama. Krug od 400 metara, jedan za drugim, bez brojanja, i samo trči. Ne znam o čemu sam razmišljao, čak nisam siguran da sam o bilo čemu razmišljao, samo sam trčao. Bilo je naporno radi jednoličnosti, no na kraju sam ipak odradio trening. U svojoj dugoj karijeri nisam baš previše puta tako nešto ponovio’, kazao nam je svojedobno legendarni Drago Paripović, aktualni hrvatski rekorder u polumaratonu i maratonu.

Krugovi, krugovi, krugovi

No što je s ultramaratoncima? Trče 100 kilometara ili utrke na 24 sata na stazama čiji krug iznosi 5 ili 10 kilometara, ima ih i od 2,5 kilometra. Kako li je to tek zamorno! E sad si zamislite da sudjelujete u utrci u kojoj morate pretrčati 5.649 krugova. Čini se suludim i nemogućim, no utrka s tolikim brojem krugova zaista postoji.

Riječ je o službeno najduljoj certificiranoj cestovnoj utrci na svijetu Self-Transcendence 3100 Mile Race čija je ukupna duljina staze točno 3100 milja, ili preračunato u europske mjerne jedinice – 4.988,9 kilometara (ukupna kopnena granica Republike Hrvatske je dvostruko kraća i iznosi 2374,9 kilometara), koja se trči u njujorškom Queensu. Da ne bi bilo zabune, nešto manje od 5.000 kilometara ne morate pretrčati u jednom dahu, za to imate na raspolaganju maksimalno 52 dana, no ono što je najgore na toj utrci nisu kilometri. To su krugovi!

Svaki krug trči se oko škole s igralištem, a jedan krug iznosi točno 883 metra. Sad si zamislite da stojite na startu, okruženi još desetoricom ljudi kojima je cilj istovjetan vašem, završiti utrku milom ili silom, naprati prvi korak i onda u glavi kreće matematika. Još 5.648 krugova, pa 5.647, 5.646, itd. Možda prvih stotinjak krugova i bude zabavno, no to je kao da na 24-satnoj utrci kažete „još samo malo“ nakon 15-tak minuta trčanja.

Utrku je prije 30-tak godina pokrenuo indijski spiritualni majstor Sri Chinmoy, želeći dokazati kako u svakom čovjeku postoji dovoljno mentalne snage za bilo kakve napore. Dakako, nakon pravih i svrsishodnih priprema. Nismo sigurni je li bio zadovoljan brojem prijavljenih na utrkama, pogotovo prvih godina postojanja trke, s obzirom na to da na startu nikad nije bilo velike gužve, a istodobno je kroz njegov Centar za meditaciju prošlo više od 7.000 ljudi iz 60 zemalja, no činjenica je da i nakon njegove smrti 2007. godine utrka nije obustavljena. Štoviše, Chinmoyevi najbliži suradnici nastavili su s tradicijom i po svom učitelju i nazvali utrku.

Dva maratona dnevno

Dakle, ideja s 5.649 krugova zapravo je jedan veliki i dugotrajni ispit mentalne snage, upornosti, motivacije i fantastične tjelesne pripremljenosti. Dakako, većina startera precijeni svoje mogućnosti i odustane već u prvim danima utrke. Zamorni i naizgled beskrajni broj krugova uzima svoj danak vrlo brzo, već nakon tjedna dana. Tad naime kreću prva odustajanja.

U cijeloj priči postoji još jedna otegotna okolnost. Kao da sam broj krugova i ukupna kilometraža nisu dovoljni, organizatori su postavili jedan „mali“ vremenski limit: staza se otvara u 6 ujutro i zatvara u ponoć. U međuvremenu trkači kruže koliko god žele i kojom brzinom žele, no da bi ispunili cilj i u zadanom roku stigli do cilja, prosječno svaki dan moraju istrčati dva maratona, točnije cut-off im je 96,5 kilometara dnevno.

Pa ipak, postoji čak i ne baš mali broj ljudi koji su ne samo sposobni istrčati takvu utrku, nego se na nju i vraćaju. Većina njih na svojim blogovima spominje neku vrstu meditacije dok kruže oko stambenog bloka, doslovce uživaju trčeći od ranog jutra do mraka, bez obzira na vrućinu, kišu, nevrijeme i glad. Nije to nepoznata ili rijetka pojava, puno ultramaratonaca doživljava neku vrstu meditacije na visokim kilometražama i jednostavno nakon nekog vremena kao da postaju ovisni o toj kemiji. Primjerice, Ashprihanal Aalto, poznati finski ultramaratonac, upravo na toj meditaciji temelji gotovo cijelu svoju ultrašku karijeru.

Rezanje tenisica

‘Svašta sam trčao u karijeri, utrke od tisuću, dvije tisuće, pa i više milja, utrke na 48 sati i slično, no u Queensu sam se osjećao nekako posebno. Ja takve utrke doživljavam kao priliku za samodokazivanje, meditaciju, gotovo kao svakodnevicu. Ideja da cijeli dan i pola noći samo trčim u meni budi nevjerojatno pozitivnu reakciju. Na neki način, to je kao kad svaki dan morate na posao. Tako i ja u Queensu, krenem i trčim svaki dan dok god mi je otvorena staza’, kazao je u jednom intervjuu Aalto objašnjavajući kako na utrci potroši oko osam pari tenisica, izgubi nekoliko kilograma, a energiju nadopunjuje ispijajući visokokalorične shakeove i ogromne količine čokoladica.

Inače, spomenuti Finac toliko obožava te krugove u Queensu da je već osam puta pobijedio (nastupio je 13 puta) i nekoliko puta postavljao rekorde staze. I trenutni rekord je njegov – čovjek je istrčao najbržu utrku za 40 dana, 9 sati, 6 minuta i 21 sekundu.

Trčanja tolike kilometraže dan za danom prije ili kasnije mora rezultirati nekim problemom. Zanimljivi su i načini kako ih sudionici utrke u Queensu rješavaju.

‘Na utrci sam istrošio 11 pari tenisica, no još sam i dobro prošao. Na isteku prvog tjedna trčanja trljanje ruba stopala o tenisicu postalo mi je toliko bolno da sam razmišljao i o odustajanju. Ipak, dosjetio sam se napraviti male rezove na tenisici i tako smanjiti pritisak na stopalo. Upalilo je do posljednjih kilometara. Tad mi je palac toliko natekao da sam morao razrezati tenisicu na vrhu i tako doći do cilja’, kazao je Nirbhasa Magee, Irac na privremenom radu na Islandu, koji je utrku završio u vremenu 51 dan, 12 sati, 12 minuta i 13 sekundi.

Inače, u organizacijskom smislu sve je na najvišoj mogućoj razini. Hrane ima u obilju za svakoga natjecatelja, okrijepe su ionako na kraju svakog kruga, dakle nakon svakih 880 i nešto metara, liječnici su uvijek spremni pomoći, a lokalni stanovnici svaki dan bodre uporne natjecatelje. S obzirom na to da se trči 18 sati dnevno na kraju kruga nalaze se stolovi za masažu koje svaki natjecatelj koristi nekoliko puta tijekom dana.

‘U prosjeku stanemo tri ili četiri puta tijekom dana, brzo nam izmasiraju stopala, odspavamo 10-tak minuta i vraćamo se na stazu. Neki trkači katkad vole pojesti nešto konkretnije, ali ja za vrijeme utrke živim na sladoledu. Mogu ga jesti i trčati, a istovremeno mi osigurava nešto masti i šećera potrebnih za nadopunu energije’, prokomentirao je Magee svoju svakodnevicu na utrci.

Kiša, sunce, sparina

U vrijeme održavanja utrke vremenski uvjeti se često prilično teški. Utrka je ove godine startala 17. lipnja i završila 7. kolovoza, a vremenske prilike bile su daleko od uobičajenih ljetnih. Većinu dana je padala kiša, no barem su zato tijekom sunčanih dana temperature bile niže od 30 stupnjeva Celzijusa, što je itekako niže od uobičajenog prosjeka. Loša vijest je da su ti sunčani dani bili jako sparni, pa je tim bilo i teže trčati.

Svojedobno je New York Times objavio veliku reportažu o utrci i nazvao ju Mt. Everestom ultramaratona. Možda je to ipak malo pretenciozno rečeno, no utrka je zaista jako izazovna, teška i mentalno ubitačna. Recimo, ove godine na startu je bilo 10 trkača, samo 6 ih je stiglo do cilja, a od finišera dvije su bile žene. Zanimljivo, na startu je bila samo jedna Amerikanka (nije završila utrku), a prosjek godina svih startera bio je oko 50.

Dakle, ako vam u jednom trenutku karijere dosadi trčati utrke od 100 milja, dvostruki ili trostruki triatlon, eto prilike da se dokažete i samome sebi i ostatku svijeta. U 21 godinu postojanja tek je 46 trkača i trkačica završilo utrku. Otprilike je toliko ljudi doseglo Mt. Everest od trenutka kad su se Sir Edmund Hillary i šerpa Tenzing Norgay popeli na najviši vrh svijeta pa u narednih 21 godinu. Premda teško usporedivo, ipak je vrlo indikativno, zar ne.

Neven Miladin

Zanimljivosti i statistika:

• 1997. godine je održana prva utrka
• 46 natjecatelja završilo je utrku u 21 godinu održavanja natjecanja
• 3.100 milja ili 4.988,9 kilometara iznosi ukupna duljina staze
• 52 dana je maksimalni limit za sudjelovanje u utrci
• 5.649 krugova potrebno je pretrčati da bi se završila utrka
• 883 metra iznosi duljina jednog kruga
• 59.62 milja ili 95,9 kilometara je dnevni cut-off za svakog trkača
• 10.000 kalorija je dnevni prosjek potrošnje kalorija svakog trkača
• 4 sata u prosjeku trkači spavaju svaku noć
• 15 minuta iznosi prosječna pauza natjecatelja tijekom utrke
• 30 stupnjeva Celzijusa je prosječna temperatura tijekom utrke
• 80-95 posto iznosi prosječna vlažnost zraka
• 40 dana 9:06:21 sati – muški rekord staze (Ashprihanal Aalto, 2015.)
• 48 dana 14:24:10 sati – ženski rekord staze (Kaneenika Janakova, 2017.)