who am i essays academic writing samples essays uk essay writing services cs lewis essay on fantasy essay on memory
Magazin Trčanje
TekstoviIgračke, trener nadzornik i grupa iz snova

Igračke, trener nadzornik i grupa iz snova

Gledala sam sa svog balkona mjesecima kako se na zagrijavanje okupljaju skupine žena i muškaraca u majicama kričavih boja, utegnuti u trkaće hlače, s kapama, mobitelima na mišicama, bafovima oko vrata, glave, cure s konjskim repovima, mišićavi momci sa super satovima na rukama da izmjere to super vrijeme… Izgledalo mi je da su svi maksimalno profi opremljeni, da se razumiju u trčanje i vježbanje, da im je jasan svaki pokret, da imaju ozbiljne trkačke ciljeve i da su isključivo zato tu, da gađaju zahtjevne rezultate i da ništa ne govore, da se ništa među njima ne razmjenjuje. Izgledali su mi kao uređene tipske igračke koje jurišaju na vrijeme. Nije mi to bilo privlačno.

Odbijala me i ta vremenska uređenost: utorkom i četvrtkom u 18 sati, i svaki utorak i četvrtak u ta doba. Tko zna što se još tada može, meni zanimljivo, događati; ne volim tu vojničku zadanost, baš stalno tako… I onda još to grupno kretanje, izloženost pred skupinom, njah, pa moraš nešto i pričati, a možda mi nije ni do priče ni do društva, pa strepiš kako su svi brži i sposobniji i imaju taktiku, plan, cilj, pa da bar nemaš masnu kosu… Mislila sam da sam individualac kojem će grupa zapravo biti teret. Nije mi bio problem ići sama trčati, ali, naravno, nikad to ne bi bilo u vrijeme koje sam planirala.

A onda sam, nakon što sam prežvakala sve razloge protiv, potaknuta pričom prijateljice koja je bila jedna od tih „igračaka“, i sama sa svog balkona sišla u tu skupinu šarenih trkača i shvatila sam da smo svi sličniji nego što se izdaleka čini. Prvi susreti i pogledi bili su puni odmjeravanja, plahosti, mjerkanja, nesigurnosti, zapitanosti… No vrlo brzo, dijeleći to zadano vrijeme, postalo mi je jasno da je moja grupa posebna. Možda i samo zbog toga što sada nisam promatrala s balkona, nego iz blizine i s iste ravni, pa su „igračke“ postale stvarni i zanimljivi ljudi, a možda i zato što upoznavanje, i zajedničko koračanje, zajedničko savladavanje određenog puta i postizanje cilja, nužno skida slojeve društvene i svake druge zakrabuljenosti i pruža užitak zajedništva, uzajamnosti, solidarnosti. Ukratko, postali smo ekipa! A onda je i do cilja bilo lakše.

Tko trokira, profitira

Moj najveći početnički strah bio je da neću uhvatiti ritam, da neću stići do polumaratona, normalno, ni u snu, i da će ta škola biti nešto umarajuće i teško s obzirom na to da je ipak riječ o – školi. U glavi sam vrtjela prizor: skupina koja je odmakla daleko ispred mene, svi složni, lakonogi, a ja jedina gulim na distanci, uspuhana, očajna, promašena… Dočim, trenera sam vidjela kao svojevrsnog nadzornika čija je glavna uloga u tome da u neko doba kaže: čuj, mala, nije ovo za tebe, batali.

Strah stvarno može biti vrlo maštovit, no sreća pa i život zna iznenaditi, na najljepši mogući način. Škola koju sada već godinu dana pohađam za mene je upravo takvo iznenađenje, napredak, užitak, bolji dio dana: utoraka, četvrtaka i subota – uvijek u isto vrijeme.

No ako maknemo na stranu strahovanja i početničko malodušje, sve je zapravo u tom ‘školovanju’ bilo vrlo ugodno i smisleno. Trener, antinadzornik, odigrao je ključnu ulogu, kako u razvijanju strategije trkačkog napretka i optimizma tako i u poticanju drugovanja i inih uživanja. Strpljenje koje je uložio u naše opetovano informiranje, hrabrenje i poticanje graniči s yoginskom karakteristikom. I ne, nema onog tko na kraju skupine trči sam jer trener trči uz njega i cijelo ga vrijeme zabavlja. Tko trokira, profitira.

Kad će taj utorak?

Nadalje, veliko otkriće za mene je spoznaja da je manje više čak i u trčanju, da nema vajde od forsiranja i da treba poštovati granice organizma kako bi mogao pomaknuti granice dosega. Bili smo beskrajno skeptični kada nam je na početku trener objasnio kako ćemo za osam mjeseci istrčati polumaraton: kako ne strići obrvama kada smo tada jedva izdržavali tri minute trčanja? Računali smo, OK, čovjek je prošao razne menadžerske seminare, učilo ga nabrijavati atmosferu i ekipu, ali malo je ga je odveć zelo. Nismo mi taj materijal. Ali od tri do pet, od pet do deset, mi smo doista stigli od deset minuta do deset kilometara pa onda i do dvadeset i jedan. Ima nešto u taktici, a nešto i u ustrajnosti, i u onoj disciplini koja mi je prvo bila odbojna, a onda je stvorila gotovo ovisničku želju: kad će taj utorak? Treninzi su bili jasno osmišljeni: zagrijavanje, trčanje, istezanje, kasnije vježbe snage. Odmah sam uočila grešku koju sam radila dok sam sama trčala: ja sam naprosto trčala, i ako bi mi ostalo snage, istegla bih se.

Još jedna velika prednost škole je što ne morate ni o čemu misliti: radite ono što vam kaže trener. Vi se doista možete prepustiti ritmu, disanju, meditativnosti ugođenog kretanja, prirodi, upoznavanju svoga tijela, njegovih kapaciteta, ako imate daha i brbljanju s kolegama… I to su benefiti vođenog trčanja kojem sam se toliko opirala.

Postupnost kojom nas je trener vodio od treninga do treninga, ciljane vježbe, redovita motivacijska pisma i opuštajuća druženja, informacije i savjeti o obući, prehrani, ozljedama, oporavku, prilagođavanje različitim podlogama, vremenskim uvjetima, zamišljanje (trenera) nad svakim pojedinim problemom ili pitanjem, poticajno uključivanje u utrke i od najvećih je sumnjičavaca u svoje sposobnosti (kimam glavom) učinilo pristojnu trkačicu: ne zabušavam više sa zagrijavanjem, upoznala sam svoje tijelo pa tako znam prilagoditi i način trčanja, trčim redovito i raznoliko, istežem se ozbiljno i odmah poslije trčanja, vodim računa o hidrataciji, stavljam baf na usta ako je hladno, odmaram se i ne forsiram – tu sam među boljima – i uživam!

Trčanje o kojem pričam je rekreacijsko, ono ne postavlja pred nas profesionalne zahtjeve za određenim rezultatima, ali osvjetljava jedan vrlo važan trenutak, a to je da se zapravo uvijek nadmećemo sa samima sobom, podižemo postupno letvicu vodeći računa i o kondiciji i o užitku, pokušavamo tijelo učiniti što funkcionalnijim jer računamo da će nam još dugo služiti. Kroz godinu dana škole svatko se ozbiljno pomaknuo, napredovao, i to ne samo u smislu rezultata i kilometara već mentalno: svi sada znamo da možemo nešto što je dobar dio mislio da nikad neće uspjeti, i da možemo i bolje nego što smo mislili, da ima u nama snage čije raspone nismo slutili.

Terapeutski učinci na grupu

Nakon godine dana trčanja razmišljam o tome kako smo imali sreću da nas pogodi ovakav trener i da se sastavi ovakva grupa. Kako nije stvar samo u rezultatu, postignutom vremenu ili pređenim kilometrima, nego možda čak i više u tome što nastane između ljudi s kojima dijeliš dio dana, želja, aktivnosti, života. Kako je to druženje u koje se sve više pretvaraju naši treninzi ono ljepilo koje ljude drži zajedno i u dobrom raspoloženju i znači im i u drugim životnim situacijama. Razmišljam o tome kako nema onog napornog nadmetanja, nego smo doista jedni drugima podrška, ne samo na stazi. Razmišljam o tome kako se isplati uložiti energiju, vrijeme, pa i ohrabriti se na otvorenost jer čini se da je na pravom mjestu: od svake dobre i ustrajne geste nastane nešto još veće i bolje. Razmišljam o tome kako je zapravo posebno što imamo trenera koji tako širokokutno promatra stvari, cjelinu, život, nije fokusiran samo na trkaću stazu. Ali možda nas upravo time – druženjem i zajedničkim blagovanjima – motivira i potiče da budemo bolji i na toj stazi. A možda ti terapeutski učinci grupu učine još homogenijom i dugovječnijom.

Za mene, snaga grupe, kako je trener Erik naslovio jedno pismo, neočekivana je, dodana vrijednost ove škole. Lako se zapravo na nju navući. Nešto o tome može se naći i u kultnoj knjizi Rođeni za trčanje: „Razlog zašto se utrkujemo nije toliko da pobijedimo druge, nego da budemo jedni s drugima. … Uostalom, što nam drugo preostaje? Ništa osim da trčimo kao ludi i da se držimo zajedno. Ljudi su među najdruštvenijim i najkooperativnijim primatima jer jedina naša obrana u okrutnom svijetu bila je naša solidarnost“.

Trčite da si budemo bliži i da se bolje razumijemo!

Nives Franić

Kontakt

Magazin TRČANJE

Gajeva 1 (Hotel Dubrovnik), Zagreb

01/4666083

[email protected]

Impresum

Nakladnik: Europa Media Marketing
Glavni urednik: Neven Miladin
Marketing:
Sanja Miladin 091/9730656
Valentina Đureković Sertić 091/7884194
Doris Mujagić 091/7638057

CJENIK oglasnog prostora

COOKIES

Kako bi posjet ovoj web stranici bio što ugodniji i praktičniji, ova web stranica sprema na vaše računalo određenu količinu informacija. Posjetom i korištenjem ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića (cookies) koje je moguće i blokirati. Nakon toga ćete i dalje moći pregledavati web stranicu, ali vam neke mogućnosti neće biti dostupne. Opširnije

Back to Top