Kad u općepoznatu i navodno sveznajuću internetsku tražilicu Google upišete ime Drage Paripovića, nećete se baš usrećiti izborom linkova u kojima se spominje ime aktualnog hrvatskog rekordera u maratonu i polumaratonu. Nekoliko mini intervjua ne odveć visoke novinarske kvalitete, nešto malo više izvještaja o njegovim uspjesima i jedan link na Wikipediju, no ne hrvatsku, nego – talijansku. Zar je moguće da hrvatska verzija Wikipedije nema niti slova o Dragi Paripoviću i da njegove uspjehe, koji traju već više of 35 godina, više cijene Talijani, pa makar i jednom rečenicom, nego mi? Očito je moguće.

Nažalost, upravo zbog svega spomenutog ne možemo napisati da je o Dragi Paripoviću već sve napisano. Štoviše, napisano je premalo. Tih nekoliko objavljenih crtica samo naslućuju kako se nekad treniralo i trčalo, a Drago o tome može napisati nekoliko tomova knjiga. Opet nažalost, Drago Paripović nije od velikih riječi, njemu kao da je neugodno pričati o sebi, svojim počecima i svojim uspjesima. Ne zato što smatra da to nije važno, nego je jednostavno samozatajan i ostavlja dojam čovjeka koji ne voli sebe stavljati u središte pažnje.

Noćna smjena, jutarnji trening

Svojedobno, prije nekoliko mjeseci našli smo se u Maksimiru pred početak zajedničkog treninga i, više u šali, nego ozbiljno, pitao sam ga sjeća li se uopće svoje prve utrke. Pomalo iznenađujuće, odgovorio je niječno. Vjerojatno je to bila neka mini utrka u Sisku, tko zna koje duljine i s tko zna koliko sudionika, no očito nije pobijedio jer je za vjerovati da bi se prve pobjede ipak sjećao.

‘U to vrijeme, kad sam ja počeo trčati, nije bilo svih ovih današnji čuda od opreme. U svojim 20-tim godinama nisam imao pojma što su to tenisice za trčanje, kako mi prehrana može pomoći, a ideja da u klubu imam liječnika bila mi je nestvarna još godinama. Kad sam jednom stigao u Italiju tamošnji trkači su me pitali tko mi je doktor, bili su čvrsto uvjereni da sam profesionalac i da o meni brine čitav tim stručnjaka. Tad sam već imao nekoliko zapaženih rezultata, no daleko sam bio od profesionalca. Radio sam u jednoj od tri smjene, nerijetko i noću, a u slobodno vrijeme trčao. Kakav doktor, kakav liječnik, nije mi čak ni palo na pamet da bi to možda i bilo dobro za mene’, kazao nam je Drago evocirajući svoje nastupe na utrkama u posljednja dva desetljeća prošlog stoljeća.

Priča o tome kako je trenirao u ženskim (!) gumenim čizmama vjerojatno je najispričanija priča o trčanju na ovim prostorima, ali ona je jednostavno neshvatljiva današnjim generacijama naviklima na tenisice koje su gotovo idealne za trčanje.

‘Tada nisam imao mogućnosti kupovati bilo kakve tenisice, a kamoli neke specijalne baš za trčanje. Trenirao sam u bilo čemu, pa tako i u tim gumenim čizmama. Sjećam se da smo u Rijeci ili Puli bili na nekom natjecanju i da sam bio drugi, a kao nagradu sam dobio iznošene tenisice valjda od nekog sprintera. Imale su čepove na prednjem dijelu i bile su sve samo ne dobre za trčanje kakvim sam se ja bavio. No i to se koristilo. Nismo imali baš previše izbora, nije bilo novčanih nagrada, pogotovo ne na utrkama u bivšoj državi. Na nekom mitingu kojim se slavio dan oslobođenja Sarajeva pobjednici su kao nagradu dobivali radio, to je tad bio pojam’.

Žuljevi i padovi u šikaru

Klikni na fotku za info o novom broju magazina Trčanje

Na svom prvom polumaratonu (Rim-Aosti) imao je tenisice za trčanje, ali, zamislite, dva broja premale. Ako ste pomislili da mu je to bio problem, razmislite opet, otrčao je fantastičnih 1:04:30!

‘Na utrku sam išao s Mladenom Grgićem i po tko zna koji put nisam imao svoje tenisice, nego ih posudio. Sjećam se, bio je to neki Asics model, dva broja manji od onog koji meni treba, pa sam cijelu utrku trčao sa skvrčenim prstima. Na cilju sam imao žulj na svakom prstu i preko cijelog stopala’.

U godinama koje su slijedile bio je sve bolji, rezultati su bili sve vrjedniji, a njegovi uspjesi i pobjednička postolja sve češći. Nekako se stječe dojam da je volio trčati u Italiji, da je tamo pronalazio neke dodatne motive za uspjeh.

‘Dosta često sam putovao u Italiju i tamo upoznao puno odličnih trkača. Puno toga o trčanju sam naučio od njih. Za razliku od njih ja sam u petak otišao na trening u 4 ili 5 ujutro, odradio zamišljenu rutu, otrčao do ureda, presvukao se i odmah nastavio raditi, a popodne sjeo na autobus i putovao na trku. Nije bilo posebnih priprema za utrku i slobodnih dana za odmor ili da bi se na trku stiglo malo ranije. No sve je to funkcioniralo, ja sam bio zadovoljan i sretan’.

S brojnih putovanja i utrka pamti tek pokoji detalj, bilo ih je toliko da je teško sve popamtiti. Trke su se nizale iz tjedna u tjedan, radne dane u tjednu zamjenjivali su trkački vikendi po cijeloj Europi i svijetu. Ipak, postoje dvije kratke talijanske priče koje je dobro zapamtio. Ne baš po dobrome…

‘Na jednoj trci u Italiji doslovno sam izletio sa staze. Utrka je išla gore – dolje, penjalo se nekakvim serpentinama od 90 stupnjeva. Ja sam povukao na usponu i ostavio konkurenciju za sobom. Onda sam na silasku s vrha izletio iz zavoja. Jednostavno sam izletio s ceste i pao nizbrdo kroz nekakvu šumu i šikaru. I nekako se strovalim do iduće serpentine, opet stignem prvu dvojicu, a oni me gledaju u čudu i pitaju se otkud se pojavljujem takav, krvav i izgreban. Nešto prije tog događaja trčao sam svoj prvi maraton u Trevisu. Bilo je to 1989. godine i zanimalo me mogu li istrčati bez vode. Na tridesetom kilometru su me počeli hvatati grčevi, jedva sam se dovukao do cilja. Nisam to više ponovio i nikome to ne bih preporučio’.

Usput rečeno, taj maraton s grčevima istrčao je u vremenu oko 2:25!

Tajna prehrana

Nikad nije bio pobornik nekog posebnog planskog treniranja, ali to mu nije smetalo da postiže vrhunske rezultate. Učio je od drugih, u hodu (ili možda bolje rečeno u trku).

‘Ma kakav sistematski trening, planske dužine i fartleci. Nikada me nitko nije trenirao. Govorili su mi da trčim i ja sam trčao. Tek od 1990. počeo sam s pravim treninzima. Tad sam počeo putovati po inozemstvu, čitati strane časopise, učiti od drugih trkača i počeo napredovati’.

Premda je u vrhu hrvatskog trčanja već gotovo četiri puna desetljeća, Drago nije prihvatio sve novitete koje moderno vrijeme donosi. Tenisice nisu u pitanju, uvijek su pri ruci Saucony, odjeća također nije problematična, no ono što danas gotovo svaki rekreativni trkač ima, on odbija nositi. Sat za trčanje. Vjerovali ili ne, na njegovom zapešću pričvršćen je Casio, po dizajnu bi se reklo da je star barem 20 godina. Nije u pitanju da si ne može priuštiti neki od Garmina ili Polara, uostalom sigurni smo da bi ih dobio na poklon samo da se pročuje da ih želi, nego mu jednostavno – me trebaju.

‘Toliko dugo već trčim da sve radim po osjećaju. Sve staze u Zagrebu sam istrčao tko zna koliko puta, znam svaki kamen, svaku udubinu i drvo pored kojeg moram proći. Uz to dovoljno sam iskusan da u svakom trenutku, na bilo kojoj stazi, znam držati željeni tempo. Nedavno sam radio krugove na Sveticama i jedan kolega kojeg treniram u Omega školi trčanja, koji je također tamo trčao, rekao mi je nakon nekog vremena da sam pao u tempu. Uvjeravao sam ga da nisam i da skoro u sekundu završavam svaki krug, no nije mi vjerovao i jednostavno je stao i mjerio mi vrijeme. Naravno, bio je u krivu’.

Kad je u pitanju prehrana, Drago ipak ima jednu svoju malu tajnu. Med.

‘Svaki dan ujutro i navečer jedem med, mislim da sam nakon svih tih godina već pomalo ovisan o njemu. Nabavljam ga na veliko, najčešće od prijatelja i kad vidim da sam pri kraju, a nisam naručio novu pošiljku, pomalo me hvata panika. O vitaminima i nekakvim dodacima prehrani apsolutno ništa nisam znao do početka 90-tih godina. Koristio sam samo šumeći C vitamin da me spasi od gripe. Danas ipak koristim sredstva za oporavak, C i E vitamin te Kalcij, ali to je uglavnom to. Domaća kuhinja rješava sve probleme’.

Parip trči kao munja

Godine prolaze, sjećanja blijede, a neka nova iskustva se stvaraju iz dana u dan. Sve se nekako mijenja, ali Drago Paripović ostaje u vrhu. Mlade generacije trkača stasaju, ali Drago im je još uvijek konkurentan. Početkom studenoga prošle godine navršio je 58 godina, no trči kao da ima 30 i još uvijek na cilj stiže među prvima. Fokusiran na stazu, trči gotovo pravocrtno, bez okretanja, bez puno emocija. Dojma smo da mu ipak u tim godinama veći gušt od utrka predstavlja treniranje rekreativaca, redom mlađih ljudi od njega, kojima prenosi svoje ogromno znanje i iskustvo.

‘Znaš, ja ne volim trčati nespreman i zato rijetko idem na utrke. Nije riječ o nekakvom prosipanju ugleda, pa naravno da dolazi vrijeme kad će me mlađi pobjeđivati, nadam se da stiže i vrijeme kad će netko srušiti moje rekorde u polumaratonu i maratonu. To bi značilo da imamo dobre trkače. Volim si postaviti cilj, za njega trenirati i onda posve spreman startati. Kako će ona završiti, to već ovisi i o nekim drugim stvarima, o inspiraciji, konkurenciji, vremenu, ma ima mali milijun razloga koji utječu na rezultat i plasman. Ali zato volim trčati sa svojim polaznicima, pomoći ljudima koji su zavoljeli trčanje da dostignu svoje ciljeve. Uvijek im ponavljam da ako su svoj najbolji rezultat popravili na jednoj utrci, da to ne znači da će isto ponoviti i na idućoj. Ljudi ponekad imaju velika očekivanja i onda se razočaraju u sebe i svoje trčanje. Zato treba biti realan, truditi se, trenirati, pronaći motivaciju i učiti. Svi smo mi to morali proći’.

Na kraju, umjesto nekog mudrog zaključka, citirat ćemo nepotpisanog autora mini intervjua objavljenog prije nekoliko godina na internetskoj stranici Paripovićevog kluba AK Žumberak. Na završetku teksta stoji: ‘Neki ljudi vole filozofirati kako su stvari prolazne, kako ništa ne traje vječno. Nema više Juge, DDR-a, nitko više ne pije Naru i Pipi, zaboravili smo tko je nastupao na prošlom Big Brotheru, Aliju Sirotanovića, Dinastiju i Dallas zameo je vjetar. Ali Parip još uvijek trči kao munja’. Doista, to savršeno opisuje legendu hrvatskih trkališta. Parip i s 58 trči kao munja…

Neven Miladin