‘Život je poput vožnje biciklom, da biste održali ravnotežu morate se stalno kretati’, Albert Einstein.

E, sad lijepo to kaže Albert, ali svi znamo da stalno kretanje u životu nije baš lako i teško je biti discipliniran u tome. Je li to u praksi ostvarivo? Posložiti sve kockice (bijela, crvena, bijela, crvena…) i da sve štima, treba puno prelazaka prepreka i izazova koji nam život slaže, a ne pitajući nas ništa. Kaže se da nas svaki izazov obogaćuje, jer iz svake situacije rastemo i učimo. No, iz iskustva znamo da kada sredimo jedan ‘problem’, stiže novi… ali to nas ne bi trebalo obeshrabriti, jer uvijek treba ići dalje i kad ne ide sve kako smo zamislili.

No, za promjenu u životu, treba nešto novo, donijeti odluku, jer možemo mijenjati samo sebe, druge ne. Pa, na tom tragu… prihvaćanje rekreativnog trčanja kao priprema za utrku, činilo se vrlo jednostavno. Zašto ne? Nije to nikakav problem i sportska aktivnost. Svi znamo trčati, pa tu nema neke posebne mudrosti, samo malo forme. Mislim si, godine stižu, što više sjedim i manje se krećem, sve više gubim ravnotežu, o kojoj Albert govori.
Cilj je definiran. Odluka je donesena, samo ju treba realizirati.

Tri puta tjedno… javlja i šalje savjete ‘nadzorni odbor upravnog odbora Omega škole’… uf, uf… nadam da ću se stići organizirati. Piše ekipa: uobičajeno razgibavanje, vježbe snage i korektivne vježbe, 10-tak minuta laganog trkačkog zagrijavanja, skip, pa onda za kraj istezanje… hmm… pišu treba izdržati trčanje pod 30 i više stupnjeva Celzijusa… ili s čestim grmljavinskim pljuskovima i ništa bez vode, vode, vode, vode…., redovito piti vodu i hidratizirati se.

No, ime Omega? Zašto naziv po zadnjem slovu u grčkog alfabeta, a ne prvo… kao početak i motivirajuće? Ne znam, ali ne razmišljam više o tome, već samo znam da moram na vrijeme s posla u zadane dane kako bi stigla na vrijeme na trening. U glavi mi je ne propustiti treniranje da se ne obeshrabrim.

Uredno ‘uprava’ šalje e-mail posjednik s porukama, idejama, savjetima… sve za motivaciju i boljki kako ih riješiti.
Ne očajavam, ne čini se strašno, jer iako su stigle pedesete (samo brojka, ništa više), granica je samo u glavi, nema bojazni za trkačku kondiciju. Sve pet, ali vrućina i sparina nemilosrdno ometaju trening (+milijun u zraku kažu iz uprave).

Izvukla sam opremu, bicikl i pravac Maksimir. Adidas tenisice su zadovoljavajuće. Nisu specijalne trkačke, ali će poslužiti. Uredno ih vežem, bez velikog napora. Vožnja biciklom pred trening dodatno je motivirajuća, svjež zrak, vjetar u kosi… lakše će se disati. Fizički, psihički i duhovno. Lijep je taj osjećaj uz laganu vožnju i okretanje pedala. Usput se olfo zaustavim kao mali odmor kod stabala višanja, trešanja uz samu cestu i pojedem malo, čisto iz same želje, a ne jela. Sezona u punom jeku. Susjeda nije bilo na vidiku.

Treninzi su bili ok. Maksimir krcat trkačima i samo iskaču iz staze. Ima i poznatih faca… Počelo je dobro i obećavajuće. Tempo trčanja prvotno nije bio prenaporan, s obzirom da smo početnička grupa. No, što je odmicalo, shvatila sam da bi bila u formi potrebno je dosta truda i učenja za cilj koji je postavljen od trenera (a dionica koju treba pretrčati postajala je očekivano težom). Nema veze, neka boli u trbušnim mišićima. Zadovoljna sam. Još doma uz breg s bicom, ima da se kile dodatno tope… (uf… odala sam se da je to možda cilj, a trčanje usput).

Društvo super, većinom mladost, ali pokoji ‘u godinama’. Ne da se… grabi, trči, znoji se, iako se gubi dah i tempo opada, no nema veze kakva je forma… idemo, malo stanke pa opet!

E sad, iako su obveze ‘namjerno’ iskakale baš na dan treninga, stigli i godišnji (spojanci u lipnju) nisam se dala pokolebati. Kažu doma: Zar ti to misliš fakat ozbiljno? Da, važno odgovaram!

Unatoč tomu nisam mislila da će povremena rekreacija zaista biti privremena. Ha, jedna prepreka na putu prema kući, kriva procjena i hop, tras s bica. Ode noga, lakat zgreban u krvi… noga modre boje. Euforija je nestala… opet sam na početku. Teže mi je bilo kako ću objasniti svoju životnu lekciju doma, nego trpjeti bol. Susjeda opet nije bilo na vidiku (sva sreća).

Ali pozitiva je tu. I pad je let kažu (iliti kretanje). Zvoni mi u glavi kao ohrabrenje, kao poticaj da ustanem i nastavim dalje. Vidjet ću kasnije je li je pad zaista i let ili je pad ipak samo pad. Narušena ravnoteža samo je pokazatelj da život teče svojim tijekom, a na meni je tražiti nov način da ju ponovo uspostavim. Utrka se bliži… nema odustajanja. Opet ispočetka, ali pješke…

I, zahvaljujući Einsteinu, podsjetnik da je jedini način da održavam ravnotežu – da se krećem (kako god to bilo).
‘Razmišljam samo o jednom danu. Jučer je prošlo. Sutra nije došlo’, Majka Tereza.

Darinka Šiško