Zagreb živi i diše ovu utrku na 10 kilometara, koja na sat vremena svake prve nedjelje u studenom zauzme strogi centar grada i okupi trkače i navijače iz svih dijelova Zagreba, Hrvatske pa sada već i svijeta. Upravo jedna ovakva utrka spoj je svega što Zagreb nudi – odličnu atmosferu u urbanom okruženju klasičnog centra.

Uz 3.000 natjecatelja u grad se slije i bar još toliko navijača koji dođu bodriti svoje prijatelje i tako naprave nezaboravnu atmosferu, a pozitivna energija koja se osjeti dovoljna je da se o utrci priča joj mjesecima.

Posebni navijački punktovi bit će (osim na samom trgu) još i u Ilici kod Tomićeve te kod HNK na Trgu Republike Hrvatske. Na trgu vas čekaju zone u kojima će se moći testirati reflekse, u skoku zabilježiti svoj najbolji fotomoment na zabavan i originalan, gricnuti sočna opuzenska mandarina, a za same natjecatelje spremili smo i stolove za masažu.

Posebna regulacija prometa:

Staza kojom se trči utrka prolazi strogim centrom grada te će iz tog razloga vrijediti privremena regulacija cestovnog i tramvajskog prometa za vrijeme trajanja utrke od 19:00 – 20:15 sati.

U periodu od 19:00 do 20:15 sati za cestovni promet u potpunosti će biti zatvorene ulice: Ilica (od Gundulićeve do Krajiške ulice), Krajiška ulica, Prilaz Gjure Deželića (od Krajiške do Trga Republike Hrvatske), Trg Republike Hrvatske (sjeverni kolnik), Masarykova ulica, Teslina ulica, Trg Nikole Šubića Zrinskog sjeverni kolnik (od Praške do Amruševe) i Amruševa.

U periodu od 19:00 do 20:20 sati tramvajske linije neće prometovati preko Trga bana Josipa Jelačića, a tramvajske linije 6, 11, 12, 13, 14 i 17 prometovat će izmijenjenim trasama.

Sav cestovni i tramvajski promet bit će preusmjeren na alternativne pravce.

Kup je osmišljen za one koji se žele okušati u kratkim i dugim dionicama, trailu i trčanju stubama. Ukratko – svima koji se ne boje izazova i žele iskoristiti priliku sudjelovanja na čak četiri utrke tijekom 2023. i iskoristiti natjecanje kroz prikupljanje bodova nastupima na pojedinim utrkama, a koji im na kraju donose i titulu Kraljice i kralja Zagreba.

Ovaj festival trčanja u 2023. započinje 28. svibnja najzelenijom trail utrkom koja nudi dionice od 5, 15, 30 i 60 kilometara te timsku i dječju trail utrku – Medvednica trail. Medvednica je cijela jedna savršena trail staza i upravo kroz ovu utrku trkači imaju priliku upoznati sve njezine dijelove i zanimljivosti te se zaljubiti od tenisica do ušiju.

Nakon ljetne stanke, trčanje se nastavlja 3. rujna na drugom izdanju Zagrebačke milje duge 1609 metara. Brza i potpuno nepravedno zapostavljena disciplina na milju, koja se trči oko zagrebačkih fontana, okupit će one koji žele testirati svoju brzinu i djecu (pola milje) koja će možda po prvi put sudjelovati na atletskoj utrci.

Dan 5. studenoga rezerviran je na najpopularniju gradsku utrku Zagrebački noćni cener. Ako je neka utrka baš Zagreb onda je to Cener koji će svoje 12. izdanje startati na Trgu bana Josipa Jelačića. Najiščekivanija gradska utrka na 10 kilometara svoje prijave otvara tek u rujnu, ali prijavom na Zagreb Run kup zgrabiti se može i ovaj startni broj.

Godinu trčanja zatvara 9. prosinca na tradicionalan način, super-popularna i drugačija utrka, Zagrepčanka 512. Baš svaka utrka izazov je za sebe, no ova je uistinu posebna jer trči se stubama na vrh poslovne zgrade Zagrepčanka – jednom, dva ili čak četiri puta. Uspon se može podijeliti i sa svojom muškom ili ženskom polovicom tima u kategoriji Duo.

Informacije o svim utrkama i prijave na Zagreb Run kup nalaze se na www.zagreb.run.

Atmosferu na nedjeljnom Zagrebačkom noćnom ceneru teško je prenijeti jer pozitivne energije bilo je na pretek. Prije samog starta trkačima se u ime gradonačelnika grada Zagreba obratio Milan Čolić, voditelj Odjela za programe sporta iz Gradskog ureda za obrazovanje, sport i mlade te točno u 19 sati označio start.

Duž cijele staze stajali su navijači i bodrili ‘zagrebačko more’ trkača, a najglasnije je bilo u Tomićevoj gdje su Zagreb runnersi napravili još jedan nezaboravan prolaz te kod Glazbene akademije, gdje su trkače dočekali Jazz ansambl Muzičke akademije pod ravnanjem prof. Nestorovića i adidas runnersi s konfetama.

Na 11. izdanju imamo i nove rekorde staze. Najbrži trkači na Zagrebačkom noćnom ceneru bili su Marino Bloudek (00:30:11), Rok Puhar (00:31:00) i Danijel Peček (00:32:22), dok su najbrže trkačice bile Anja Fink (00:33:54), Sandra Šrut (00:36:26) te Tea Faber (00:36:39). Najbrži tim 11. izdanja bio je Atletski klub FIT Zaprešić, koji je obranio prošlogodišnju titulu u tijesnoj borbi s još 35 drugih timova.

Svi rezultate s utrke dostupni su na portalu Utrka.com.

Zagreb živi i diše ovu utrku na 10 kilometara, koja na nekoliko sati svake prve nedjelje u studenom zauzme strogi centar grada i okupi trkače i navijače iz svih dijelova Zagreba, Hrvatske pa sada već i svijeta. Upravo jedna ovakva utrka spoj je svega što Zagreb nudi – odličnu atmosferu u urbanom okruženju klasičnog centra.

Atmosferu Cenera, uz 3000 trkača i trostruko više navijača, doživite u nedjelju od 19 sati sa startom na Trgu bana Jelačića. Svaki centimetar dobro poznate staze bit će ispunjen trkačima i vatrenim navijačima, a pozitivna energija koja se tamo osjeti dovoljna je da se o utrci priča joj mjesecima.

Na 11. izdanju, osim već standardnih navijačkih punktova Zagreb runnersa u Tomićevoj i adidas runnersa kod Hrvatskog narodnog kazališta, sve sudionike očekuje i prava poslastica! U suradnji s Muzičkom akademijom, točno pored staze Zagrebačkog noćnog cenera, nastupit će Jazz ansambl Muzičke akademije pod vodstvom red. prof. art. Saše Nestorovića i postati onih dodatnih 10% energije za završiti utrku.

Svi navijači, prije odlaska na navijačke punktove, na Trgu bana Josipa Jelačića mogu izraditi transparente te preuzeti ostale navijačke rekvizite.

Zagreb je velika i razvijena trkačka destinacija. Tijekom godine organizira se veliki broj trkačkih natjecanja – nekoliko trkačkih liga i veliki broj utrka. Drago nam je da smo i mi dijelom ove velike trkače zajednice s naše četiri utrke koje smo objedinili u jednu lijepu zagrebačku priču – Zagreb Run

Rujan će u Zagrebu biti definitivno u znaku atletike i trčanja. U drugom vikendu rujna održava se Hanžek koji je najstarija sportska priredba u Hrvatskoj. To je pravi atletski spektakl koji će okupiti vrhunske domaće i svjetske atletičare.

No, vikend prije (3. i 4. rujna) u Zagrebu će se održati dvije zanimljive atletske utrke na koje se pozivaju svi rekreativci Zagreba, Hrvatske, a dobrodošli su i natjecatelji iz inozemstva.

U subotu, 3. rujna, poslovna zgrada Zagrepčanka ugostit će brojne domaće i inozemne natjecatelje na jednoj od najzanimljivijih natjecanja na ovim prostorima: Zagrepčanka 512 – utrku stubama od prizemlja do 25. kata poslovne zgrade. Poznata je to utrka koja će ove godine doživjeti svoje 9. izdanje. Svaka utrka je izazov za sebe, no ova utrka je posebna jer golica maštu svakog sportaša – može li pretrčati 490 stepenica i popeti se na 25. kat? U ponudi je više izazova: 1 uspon, 2 uspona i kraljevska disciplina od čak 4 uspona (100 katova, 1960 stuba).

Na utrci očekujemo dolazak trenutno najboljeg svjetskog trkača stubama, Malezijca Wai Ching Soha, koji je najavio rušenje rekorda staze kojeg trenutno drži Slovenac Matjaž Mikloša (2:34.50).

Dan kasnije, u nedjelju, 4. rujna, na lokaciji zagrebačkih fontana po prvi put u Zagrebu, održat će se utrka na milju (1609 metara) pod nazivom Zagrebačka milja. Ova utrka ima nekoliko posebnosti: trči se na vrlo atraktivnoj lokaciji, trče se dva kruga po pješačkoj stazi pored fontana, start je kronometarski po 2 natjecatelja/ice svakih 10 sekundi tako da se pobjednik (kao u skijanju) neće znati prije ulaska u cilj natjecatelja koji je zadnji startao.

Na toj utrci, osim natjecanja odraslih, bit će organizirane i dječje utrke.

Na utrci kao počasnog gosta očekujemo državnog rekordera i olimpijca Branka Zorka koji drži nacionalni rekord s nevjerojatnih 3:52,64 koji je istrčao 5. kolovoza 1998. u švedskom Stockholmu. Ukratko, bit će to nesumnjivo zabavni dan s ludim rezultatima i brzim utrkama.

Spomenute dvije utrke, s popularnom cestovnom utrkom Zagrebački noćni cener (koji je na rasporedu 6. studenoga), čine kup natjecanja pod nazivom Zagreb Run koji za cilj ima promociju Zagreba kao turističke destinacije za trkače-turiste. Informacije o utrkama i prijavni obrazac nalaze se na www.zagreb.run.

Nakon što sam tri mjeseca prije samog otvaranja prijava za Cener stavio alarm na mobitel kako ne bih zaboravio, taj datum došao je i prije nego sam mislio. Panika jer ne znam hoću li se prijaviti na vrijeme, a nema šanse da propustim ovu utrku. Osim što je ‘moja’, zagrebačka još je i 10-tka koja savršeno odgovara mojim nogama, noćna i svojevrsni završetak trkačke sezone barem što se utrka tiče. Pada mi kamen sa srca nakon što sam uspio prijaviti sebe i frenda i sada mogu mirno čekati start. U komentare ispod linka na Facebooku tagira me moja trkačka frendica i kolegica, a u tekstu ona – nova majica ZG cenera i to crna! Uz to stoji i trkačka marama, ili kako ju mi zovemo ‘buff’, jednako tako savršena. OK, ovaj Cener je već sad krenuo bolje od očekivanog. Jučer smo sjeli na cugu nakon treninga i bacali ideje što možemo napraviti kako bi dodatno ‘začinili’ ovogodišnju utrku. Maskiranje – hm i ne baš, lude majice – nema šanse nosim novu Cener majicu što ti je čovječe… Nismo došli do nekog konsenzusa ali znamo da će biti nešto fora. Mogli bi zadužiti muževe i žene da drže transparent ‘Lupi za Cenera’. Kako god niti jednoj se utrci ne veselimo kao ovoj, baš nekako našoj s vrhunskom atmosferom i u centru grada. Brine me jedino hoću li i ovaj put ispasti jednako dobro na ulaznoj fotki uz visoko uzdignute ruke i onaj osmijeh zadovoljstva. Skoro sam zaboravio pa u srijedu idem i na Mrak trening zagrijavanja. Da uspijem upiknuti i jednu Ledlenser lampu uplatio bi odmah i listić za loto jer ovakva godina ne ponavlja se često.

Priča druga – Navijačica

Nisam baš neki tip od navijanja, a još manje od trčanja ali kad ti pola ekipe počne trčati onda velik dio vremena odlazi na priču o naravno trčanju. Kakva oprema, gdje je sad popust, ne ove tenisice, koja utrka je fora. Ponavljam nisam trkač, ali znam o trčanju i utrkama više od prosječnog rekreativca trkača. Tako je jedne večeri na temu došao Zagrebački noćni cener. Čula sam više puta za tu utrku i gledala oduševljeno fotke ali nisam nikada bila. Zašto i bi kad ne trčim. Tu su me moji prijatelji glatko presjekli i rekli da nema šanse da nisam nikada bila na Ceneru bez obzira na trčanje jer Cener je poznat upravo po navijanju. Stotine ljudi stoji uz stazu i navija, i to ne samo svojim poznatima već svima! Trube, legendarni transparenti, konfeti pa čak su se i baklje palile u Ilici. Atmosfera koju navijači naprave zapravo je ono što ovu utrku čini doista posebnijom od ostalih, a uz to si u samom centru. Vratila sam se doma i odmah bacila na istraživanje. Prošla sam nekoliko galerija s fotkama na njihovoj Facebook stranici i zaljubila se. Iako nisam nikada bila tamo već sam preko tih fotografija mogla osjetiti atmosferu. To je onda to, 3. studenoga sam na Ceneru iako nemam startni broj i ne trčim, ali u rukama ću imati transparent (već znam i što će pisati) i navijam sve dok me grlo služi. Ne samo za svoju ekipu već za svih 3000 trkačica i trkača koji će proći pored mene, uh i to dva puta!

Priča treća – Prolaznik

Klikni za sadržaj u novom broju magazina Trčanje

Opet zatvoren centar Zagreba zbog utrke. Opet mi ne vozi tramvaj po Ilici, ali ok toplo je i ne pada kiša pa ću prošetati. Taman dok sam bio negdje između Deželićeve i Kačićeve ulice, evo njih. Nepregledna hrpa ljudi slijevala se niz ulicu. Koliko ih je, 20.000? Taman dok su mi se približavali od znatiželje sam se okrenuo i stao. OK, hajde da vidim tko to trči u 7 navečer po centru grada i za to još plati. Prvo su doslovno projurili ovi brzi, nisam ni stigao bolje promotriti kad već su otišli i onda moooore ljudi. Trčali su to i mladi i stari i s kolicima i oni za koje baš nikada ne bih rekao da mogu trčati. Najneobičnije od svega bilo mi je što su se okretali prema meni i smiješili. Molim? Okretao sam se iza sebe i nema nikoga. Zašto se svi ti trkači meni smješkaju i mašu. Nakon što mi je 50-ak ljudi mahnulo jednostavno sam počeo mahati natrag. Ispočetka je bilo čudno ali nakon nekog vremena uhvatio sam se kako mi baš godi ta interakcija. Čak sam mahanje nadopunio s jednim ili dva ‘bravo’. Mahao sam tako sve dok nije i zadnja osoba prošla pored mene, a iza nje policijski automobil. Osjećao sam se neobično poletno. Nasmiješio sam se sam sebi i ovoj čudnoj situaciji i taman kad sam htio krenuti dalje osvrnem se lijevo od sebe kad tamo ugledam dječaka kako drži transparent s natpisom ‘Mahni ako si SuperTrkač’. Sada sam se već smijao na sav glas jer to znači kako se trkači uopće nisu smijali i mahali meni već ovom malom navijaču. U tom trenutku dodirnuo sam transparent, onako za sreću, pozdravio dječaka i njegovu mamu i zadovoljno otišao kući. Iduće godine vraćam se na isto mjesto. Nadam se kako će tamo opet biti taj dječak i njegov super transparent, čisto da se pozitivom napunim i za 2020. godinu.

Priča četvrta – Organizator

Zagrebački noćni cener posebna je utrka u svakom pogledu. Osim što je najveća koju organiziramo, toliko ju svojatamo i toliko je postala dio cijelog tima koji na njoj radi da ponekad mislim da joj se veselimo više od bilo kojeg trkača. Osim što jedva čekamo start Cenera, toliko nervoza oko same organizacije krene mjesecima ranije. Za niti jedan projekt koji radimo, a imamo ih poprilično, nismo toliko na iglama. Hoće li sve biti savršeno, hoće li biti na vrijeme, svi će dobiti brojeve, hoće li se trkačima svidjeli naš novi vizualni identitet na kojem smo radili gotovo godinu dana, a majice… Tisuću je pitanja i upitnika prije tog starta 3. studenoga na koje želimo pronaći odgovor što prije. Cener je utrka koju ako ne organiziramo, želimo trčati i to je glavna nit vodilja. Od trase do atmosfere i medalja, okrepe, sve je to uređeno tako da bi i sami rekli ‘Ok ovo je utrka koju ne smijem propustiti’. Posljednjih nekoliko godina taj pritisak postao je veći jer smo uvidjeli kako trkači jednako kao i mi vole ovu utrku i razgrabe startne brojeve u svega nekoliko sati. 2019., nakon što smo otvorili prijave, i dalje nismo bili sigurni hoće li se dogoditi ista stvar kao i prošle godine. Oni koji trče ovu utrku zapravo ne vide taj dio prije i za vrijeme utrke, ovdje mislim na ovaj organizacijski dio. Ne vide krv, znoj i poneku suzu koji uložimo u Cener baš svake godine i to ne samo zato što nam je to posao, već zato što tu utrku živimo 365 dana u godini. Možda netko obrati pozornost ove godine pa ugleda kolegicu koja je zadužena za ‘komunikacije’, ali zapravo radi sve i ono najvažnije potpuno iskreno u cilju dočekuje trkače te ih grli, hvali, daje vodu, priča s njima i veseli se. Tu je i druga kolegica, osoba koja neće spavati samo da na vrijeme i točno svima dodijeli startne brojeve i pakete te koja zna odgovore na baš sva pitanja, a nakon što završi podjelu brojeva dijeli medalje s jednakim žarom. Tu je još i velik broj vanjskih suradnika i volontera koji se svake godine iznova vraćaju na Cener jer im je atmosfera važnija od poklon paketa koji dobiju na kraju. Osobe koje se samo pojave na okrepnim stanicama i pomognu oko podjele jer osjećaju to kao svoju dužnost. Ovo je ipak njihov grad! I ostajem ja kao glavni organizator, s titulom koja zvuči baš nekako čudno – Direktor utrke jer nema tu ništa posebno ‘direktorski’. Slažem ograde, nosim vodu i pređem više od 40 kilometara prije i za vrijeme utrke kako bi sve bilo na svom mjestu. Čvrsto vjerujem kako Cener nikada ne bi bio to što je bez Zagreba te sjajnih trkača i navijača. Jednako tako vjerujem kako ga ne bi bilo da ga ne organiziraju ljudi koji tu utrku iskreno vole i smatraju je najboljim dijelom godine. Upravo to daje mi dodatnu snagu za godine koje slijede, ali hajdemo se prvo koncentrirati na osmo izdanje 3. studenoga i neka bude najbolja do sada.

Tea Gvardijan

Klikni za sadržaj u novom broju magazina Trčanje

Zagrebački noćni cener srž je koncepta urbanog trčanja koje postaje sve popularnije upravo iz tog razloga što svaki novi trening kroz gradske ulice, čak i ako prolazimo istom rutom, donosi nove spoznaje i nova iskustva. Kada zamijenimo parkove, nasipe i atletske staze koje s vremenom postaju pomalo monotono okruženje, s ulicom gdje se stalno nešto događa, upravo nam to iskustvo omogućava da svaki put iznova i iznova doživimo naš grad. Svakim korakom postajemo svjesniji trenutka u kojem se nalazimo, pogotovo u jesen, kada na svakom uglu zamiriše kestenje i kada na pločniku prolazimo kroz opalo lišće. Udišemo grad i grad diše s nama.

Ove godine smo željeli potaknuti upravo tu svjesnost okoline u kojoj trčimo. Ulice Zagreba donose svakojake priče pa zašto onda ne bismo skrenuli pažnju jednu umjetničku?

Street art postao je neizostavan detalj koji gradu daje taj posebni urbani štih i koji od starog oronulog zida načini pravo umjetničko djelo. No, vrlo često takva moderna umjetnost biva podcijenjena upravo iz tog razloga jer je naočigled svima. Protrčimo pored murala, a da ga niti ne primijetimo ili se zapitamo koju nam priču pokušava ispričati. Street art umjetnici upravo su posebni iz toga jer svoja djela ne izlažu u muzejima, nego na ulici pred svima nama koji smo kadri to primijetiti.

Zato idući put, dragi trkaču, kada trčiš Branimirovom ili bilo kojom ulicom na svijetu, osvrni se oko sebe, zidovi ti pričaju jednu divnu priču. Nadasve, kada spojimo ulicu, trkače, studen, mirise kestenja i oslikane zidove dobijemo sve ključne motive za ovogodišnji Zagrebački noćni cener. Najbolji pokazatelj je činjenica da smo ove godine morali povećati broj sudionika na 2.700 osoba te da su se i usprkos tome, startni brojevi za utrku rasprodali u samo 94 minute nakon otvaranja prijava.

Kada smo pitali naše trkače što njima Cener predstavlja, neki odgovori su nas zaista dirnuli jer smo shvatili koliko ljudima znači Cener i koliko silno žele biti dio toga. Takva pozitivna energija koja kruži među sudionicima može se vidjeti na rijetko kojoj utrci, možda baš zbog toga što većini nije važno prvi stići na cilj nego samo sudjelovati i dobro se zabaviti.

Opet, niti taj doživljaj ne bi bio potpun bez naših navijača koji su zaštitni znak ove kultne zagrebačke utrke. Njihova angažiranost dovela je do toga da se organizira izrada transparenata te raznih navijačkih rekvizita ali i uvježbavaju glasnice koje će kasnije poslužiti kao podrška našim trkačima da stignu do svog cilja. Čak i sami trkači priznaju da uživaju u utrci upravo zbog svojih navijača koji ih neumorno bodre kroz svih deset kilometara.

Cener je utrka na koju vodiš prijatelje, obitelj, djecu, mamu i tatu, djeda i baku. Utrka koju svake godine trčiš sa svojom prijateljicom, sestrom, bratom, suprugom ili jednostavno sam/a, dok te u cilju osmijehom i zagrljajem dočekuju tvoji najmiliji. Dobiješ tu medalju koja je puno više od same medalje, dobiješ ono nešto što će te iznova podsjećati na predivno iskustvo koje si doživio dok si trčao srcem svog omiljenog grada.

I na kraju, nikako ne smijemo zaboraviti i sve one koji nas podržavaju i koji omogućuju da se ovakva velika sportska manifestacija i desi: Grad Zagreb (pokrovitelj događanja); sponzori: A1, Nissan, Multipower Iso Drink, GRAWE, Cedevita, Acer, Ledlenser, Ewopharma, Franck, Mandarinet, Turistička zajednica grada Zagreba, Zagreb Runners; medijski pokrovitelji: Jutarnji list, Outdoor Akzent i Trčanje.hr.

Vidimo se na Zrinjevcu u nedjelju, 4. studenoga, u 19 sati.

Kristina Uremović

Kao djevojka, zaljubila sam se u borilačke vještine i glumu. Prevladala je gluma, pa sam dva puta tjedno veselo jurila u ZKM na probe. A onda me puknuo pubertet, ocjene su popustile i starci su rekli – e nema više glume, primi se knjige. Po završetku škole, nekako mi se činilo kasno da nastavim glumom, upoznala sam budućeg supruga, počeli zajedno živjeti, rodilo se dvoje djece i znate kako to već ide. Djeca u prvi plan, ja uvijek u drugi. No kada su krenuli u školu, uspjevala sam naći pokoji popodnevni sat da odem do teretane i upišem Tae Boo. I to je nešto što sam zaista uspijevala nekoliko godina redovito polaziti. Sviđala mi se ta količina energije koju moraš izbaciti iz sebe, a nakon treninga je nekako imaš više nego prije. I shvatila sam da iz mene u stvar izlazi negativa, a puni se pozitiva. A onda su došle neke druge životne okolnosti. Razvod braka, pubertet sinova, preseljenje, promjene na poslu. I svaka aktivnost koja bi godila mom tijelu je nekako pala u drugi plan.

Minuta trčanja, minuta hodanja

Pa su onda došle opet neke sasvim druge životne okolnosti. Drugi brak, nemogućnost da ostanem trudna, stimulacije hormonima, gubitak djeteta u 19. tjednu trudnoće, gubitak djeteta u 39. tjednu trudnoće. Od svih tih stresova, moje tijelo je postalo preteško, tromo, izmoreno, vidljivo bolesno.

Moj muž kaže da nisam samo Feniks. Da sam Fenix kiborg. Da se dižem iz pepela brže nego ijedan čovjek kojeg poznaje. Pa tako sam i tada.

Nakon procesa šok – negiranje – bijes – tuga – prihvaćanje, nastavila sam živjeti dalje. Uskoro sam ipak rodila prelijepog, zdravog dječaka i postao je moj centar svijeta. I kako to opet ide, pelene, dojenje, nespavanje, titranje oko malenoga, uskoro svatih da moram nešto učiniti i za sebe. Osim četiri poroda, tu su i moje godine. Cijelih četrdeset i sedam. Ako se uskoro ne pokrenem, moje najmlađe dijete će uskoro imati baku, a ne mater pored sebe.

Sjela sam i razmišljala čime da se krenem baviti, a da ne izbivam previše iz kuće, da mi nije daleko i da nije prezahtijevno za moju dob. Ponekad mislim da me oni moji mali anđeli na nebu često prate i pomažu mi. I zaista mislim da su kumovali tome da baš tih dana dobijem na mail ponudu za besplatnu školu trčanja.

Pa Tihana, zašto ne? Besplatno je, blizu je, troši tri sata tvojeg vremena tjedno i traje tri mjeseca. Pa kad uhvatiš ritam, trčati ćeš sama po kvartu, jerbo imaš predivan Park mladenaca u kojem možeš i maraton oplesti ako te volja. I odluka je pala!

Naravno, nisam uspjela trčati tri puta tjedno, uspjevala sam jednom ili dvaput. Ali zaista sam se trudila ne odustati. Na prvom treningu, domet mi je bio minuta trčanja, minuta hodanja I tako u pet rundi i tada sam morala samo nastaviti hodati. To je bilo početkom lipnja. Ove godine. Molim vas, zapamtite taj podatak.

Na kraju tog trkačkog školovanja, imali smo probnu trku od 5 km. Otrčala sam je. Čak nisam bila ni posljednja. Doduše, debeli dio sam prehodala, da ne mislite da sam zaista Kiborg.

Nikad ne odustaj od svojih snova

I što sad. Škola je gotova, prepuštena si samo svojim odlukama. I tako sam jednom tjedno krenula trčati po Parku mladenaca, pokušavajući otrčati kilometar ispod 7 minuta. I nikako. I nejde i nejde.

Pa sam ugledala da je uskoro Terry Fox i prijavila se bez sekunde razmišljanja. Tako obično nastanu moje najinteligentnije odluke. Kad ne koristim mozak. Navukla sam majicu sa sloganom ‘Nikad ne odustaj od svojih snova’ i odlučila da ću tih 6,3 km ako treba i otpuzati. Tri dana prije trke sam sjela za laptop i krenula googlati ‘kako se pripremiti za trku’. I što se dogodilo?

Prvi puta sam stala na 4,3 km da popijem malo vode. Drugi puta na cilju. Otrčala sam Terry Fox za 47 minuta.

Nazvala sam muža: Ajde, dođi po mene. Gotova sam!

On: Rekao sam ti da si uzela malo veliki zalogaj. Nije to sam tak’!

Ja: Ali ja sam prošla cilj!

On: ———————– (znak za muk)

Eto, naučila sam da je i dobra priprema znak za bolji uspjeh. To me potaklo da se prijavim za Zagrebački cener. U startu sam znala da je to preveliki zalogaj za mene s obzirom da trčim (ako) jednom tjedno, no ja sam jedna od onih osoba koja ipak mora probati.

Našla sam se sa svojim Omegovcima, koji su me i naučili prve trkačke korake i koji su u stvari najzahvalniji za ovu moju tvrdoglavu upornost u ostvarivanju rezultata. Računali smo koliko trčim po kilometru, koliko popuštam pred kraj i bez obzira što su me uvjeravali da ja to mogu, svi smo znali da je to meni izuzetno teško doseziv cilj. Trka je naime ograničena na sat i petnaest minuta, odnosno 75 minuta. Pa kako ja ne trčim kilometar ispod sedam minuta, to je već 70 minuta. No toliko trčim na kratke staze. Vrlo je upitno kako ću se ponašati nakon 7. kilometra i hoću li uopće moći to fizički izdržati. Stvarno je bilo nerealno misliti da ću tih 10 km istrčati u tih 75 minuta.

O koka, pa ti si mrak!

Trka je krenula. Slijedila sam savjete koje su mi dali. Stala sam piti vode tek nakon 4,5 km I tek tada sam malo usporila tempo. Nakon šestog kilometra, oko mene je bilo sve manje i manje ljudi. Znala sam da je većina ispred mene, no svi oni divni navijači oko staze, nisu dali da odustanem. Na sedmom sam krenula odustajati, stala sam i hodajući pokušavala uhvatiti puls. Sjetila sam se one poznate trkačke – sve je to u tvojoj glavi, tijelo može puno, ne dozvoli joj da pobijedi. I krenula sam dalje. Mislim da sam negdje na osmom kilometru vidjela pokojnu baku i djeda kako me bodre uz stazu i vjerujem da sam bila u fazi kada sam osjetila prelazak iz jednog svijeta u drugi – ukratko, shvatila sam da vjerojatno umirem.

Tada sam kao kroz san začula muški glas i ugledala Staropramen koji je držao u ruci: ‘Hajmo mala, možeš ti to! Još samo kilometar i na cilju si, a tamo te čeka bure ovoga’.

Pogledam na sat i shvatim da imam točno sedam i pol minuta do kraja trke i jedan kilometar ispred sebe, kao ni atoma energije u nogama. Sljedeće čega se sjećam je ogromna buka, sat na kojem piše 1:13:42, crvena crta na cilju, nečija ruka koja me snažno tapša po ramenu i djevojka koja mi se smiješi i gura medalju za prolazak u ruke.

I dok su me moji Omegovci ugledali sa medaljom oko vrata, sigurna sam da su bili iznenađeni barem toliko koliko i sretni. Istrčala sam u stvari sebi statistički nemoguće. Posebice zadnji kilometar. No jesam! Držeći pivo u ruci, čujem voditelja kako viče: ‘I zadnji natjecatelj je prošao startnu liniju i time je još jedan Zagrebački cener završio’. Pogledam na onaj sat, na njemu 1:32:19. O koka, pa ti si mrak! Pomislim si u sebi.

I kada sam na početku svoje trkačke avanture rekla da ću za svoj pedeseti rođendan istrčati polumaraton, a za šezdeseti maraton, izgleda da se nisam šalila. I kad se sjetite mog trkačkog dometa prije samo šest mjeseci, što vi misite?!

Tihana Kunštek

Od podjele bogatih startnih paketa na vrhu nebodera na središnjem zagrebačkom trgu i starta na kojem zadnji u nizu nije čekao 5 minuta da počne trčkarati, do odličnih okrjepa i još boljih navijača koji su trkačima davali nevjerojatnu energiju, sve je funkcioniralo gotovo savršeno. Nije to prvi put, pa realno, Zagrebački noćni cener zaista zaslužuje status kultne zagrebačke utrke. Ne pukom slučajnošću!

Utrka se priprema jako dugo, puno dulje od velike većine ostalih utrka u Hrvatskoj, puno se radi na društvenim mrežama, komunicira s novinarima i trkačima, web je uvijek ažuriran i pun kvalitetnih informacija, trust mozgova svake godine osmišljava nove ideje kako zabaviti sudionike utrke, dogovaraju se navijački check pointi… Sve to (pa i više od toga) zapravo je paket koji znamo da dobivamo onog trenutka kad uplatimo startninu.

Primjerice, malo je utrka koje imaju toliko navijača uz stazu. Trg je u nedjelju bio prepun, kod Uspinjače su urlali tradicionalno fantastični Zagreb Runnersi, Cedevitasice su imale trube i kojekakve druge navijačke rekvizite kod Glazbene akademije, malo dalje od njih je bilo i Raptor društvo s vrlo glasnom i super ritmičnom glazbom, a na raskršću Masarykove i Tesline ulice navijački punkt Atletskog kluba Perpetuum mobile koji je podizao raspoloženje do vrhunca, pa su i brojni šetači te ljudi koji su u obližnjim kafićima ispijali kavicu, sokiće ili pivo stali navijati, stvarajući atmosferu zbog koje su trkači, makar već na kraju snage, nekako pronalazili energiju i čak ubrzavali.

Curke na okrijepi odradile su svoj dio posla fantastično. Stotinjak metara prije klupa sa spremnim čašama čuli su se vriskovi ‘vodaaaaa’, ‘cedevitaaaaa’, bodrile su trkače i zaista je bio gušt tri puta prolaziti pored njih. U cilju ničeg nije nedostajalo – od vode i sokova, do mandarina, svega je bilo u izobilju. Pripremljen je i punkt na kojem su se mogli vidjeti rezultati, medalje su bile oko vrata trkača onog trenutka kad je prošao ciljni luk.

Da je sve bilo baš onako kako treba svjedočili su široki osmjesi trkača na Zrinjevcu. Nekima je to bila prva utrka u životu, nekim prekaljenim profićima i rekreativcima to je bila tek jedna u nizu trka, no nismo vidjeli niti jedan tužan pogled, namršteno lice ili čuli negativan komentar.

Zagrebački noćni cener doista je izrastao u utrku koja ima kultni status i već sad možemo samo zamisliti kako će izgledati prijave iduće godine. Bit će to borba s minutama! Nažalost, središte grada i dobar dio staze kojom se trči ne dopuštaju povećanje broja sudionika, no to samo znači da oni koji su bili sretni i spretni te si uspjeli osigurati mjesto na startu, uživaju određenu ekskluzivnost. Dovoljno je reći da su ove godine organizatori mogli prodati i 5.000 startnina, toliko je bilo interesa za utrku.

Za kraj, riječ, dvije o pobjednicima. Prošlogodišnji pobjednik Slovenac Rok Puhar obranio je naslov i ove godine, usput srušivši rekord staze (sad je 31 minuta, 18 sekundi), a u ženskoj konkurenciji slavila je naša odlična atletičarka Matea Parlov.

Rezultati (Ž):

1. Matea Parlov (Hrv)   00:35:38
2. Tunde Szabo (Mađ)  00:36:34
3. Biljana Cvijanović (Srb)  00:36:50

Rezultati (M):

1. Rok Puhar (Slo)  00:31:18
2. Danijel Fak (Hrv)   00:32:42
3. Antun Pavelić (Hrv)  00:32:50

Neven Miladin

Koncept urbanog trčanja

Trčanje je gotovo uvijek definirano – mjestom, tehnikom, dužinom. Što se događa kada maknemo ograničenja i jednostavno trčimo – bilo kada i bilo gdje. Sami ili u grupi, po cesti ili pločniku, kvartu gdje živimo. Tada trčanje postaje zanimljivije i izazovnije – postaje urbano. Sve je krenulo 2004. godine kada je Mike Saes, kako bi došao brže od točke A do točke B bez zastoja u prometu, počeo trčati ulicama New Yorka. Nakon kratkog vremena pridružuju mu se prijatelji i započinju redovito trčati, najčešće u kasno večernjim satima. Tako su nastali Bridge Runners, prvi trkački crew, koji je ovakav način trčanja pretvorio u pokret. U Hrvatskoj svakako vrijedi spomenuti Zagreb Runnerse, koji su najpoznatiji i najveći trkački crew u Hrvatskoj.

Glavni segment urbanog trčanja upravo je istraživanje ulice i područja kroz koja možda nikad ne bi prošli. Sve postaje zabavnije i izazovnije, a prepreke na koje treba paziti dodatan su adrenalin. Danas je trčanje popularnije nego ikada. Užurban i stresan način života tjera nas da izađemo izvan četiri zida ureda i iskoristimo svaki slobodan trenutak. Zašto ga onda ne provesti po vlastitim pravilima.

Fenomen zvan Zagrebački noćni cener

Kada slobodu trčanja kroz gradske ulice i zabavu pretočimo u utrku, dobivamo Zagrebački noćni cener. Već šestu godinu 2.500 sudionika jedva čeka trčati kroz sam centar Zagreba uz buku navijača i atmosferu kakva se ne viđa na drugim utrkama. Posebna energija kola među trkačima koji startnine za Cener razgrabe za svega nekoliko sati.

Ove godine to je bilo točno osam sati, što je apsolutni rekord u prodaji startnih brojeva za jednu utrku. Ta gradska utrka posebna je i po tome što se trči po mraku, samo uz svjetlo uličnih lampi.

Urbana ekipa za urbanu utrku

Još jedan važan segment urbanog, i sastavni dio trkačkih skupina, je i navijanje. Trkači kažu da im je Zagrebački noćni Cener najdraža utrka upravo zbog posebne atmosfere koju stvore navijači. Živa glazba, konfeti, trube, boje za lice koje svijetle u mraku, te zabavni transparenti koje navijači mogu sami izraditi – zaštitni su znak ove utrke.

Sve je krenulo trčanjem i navijanjem Zagreb Runnersa, koji su zatim svoju ljubav prema toj utrci prenijeli i na druge kolege iz regije, ali i šire. Tako ove godine ponovno dolazi ekipa iz Belgrade Urban Running Team (BURT), jednog od najbrojnijih svjetskih crewova i organizatori We Run Belgrade utrke. Susjedi iz Milana, Red Snakes Milano (RSM) također ne propuštaju ovu zagrebačku desetku, a dolaze i crew-ovi iz Nizozemske, Francuske, Njemačke… Neki će trčati, a neki navijati, ali nitko od njih ne propušta ovu magičnu utrku.

Tea Gvardijan