Pobjednici maratona su dobro znana imena ne samo sa sljemenske staze. Nikola Špoljar stigao je do svoje treće pobjede u posljednjih pet godina i to s rezultatom 03:07:35, dok je u ženskoj konkurenciji slavila na Sljemenu nepobjediva Veronika Jurišić. U dosadašnjih 19 izdanja utrke Veronika je slavila 12 puta, od toga nevjerojatnih 11 godina za redom. S obzirom na to da je Sljemenski maraton istovremeno bio i državno prvenstvo u planinskom trčanju na duge staze, tim je i konkurencija bila odlična. No to Veroniku nije previše smetalo i pobijedila je s velikih 11 minuta prednosti ispred Irene Smojver i čak 15 minuta ispred Marije Vrajić. U muškoj konkurenciji bilo je puno uzbudljivije, pa su prva četiri trkača prošla ciljem u razmaku manjem od dvije minute.

Na utrci od 28 kilometara (dva sljemenska kruga) slavili su Goran Đogolović i vrlo uvjerljiva Dolores Osvaldić, a na najkraćoj stazi od 14 kilometara (jedan krug) najbrži su bili Nikola Štefanić i Patricia Maras.

Kad je u pitanju državno prvenstvo u planinskom trčanju, tad svakako treba naglasiti da nije bilo puno iznenađenja. Trčalo je 54 atletičara, a AK Zabok (Nikola Špoljar, Marko Gorički, Damir Hršak) je slavio u muškoj konkurenciji, ispred AK Sljemena (Dejan Radanac, Nikola Smolić, Hrvoje Vlašić) i AK Varaždina (Igor Goričanec, Goran Marković, Matija Zadravec). U ženskoj konkurenciji slavile su dame iz AK Sljemena (Veronika Jurišić, Paula Vrdoljak, Katica Rumbočić) ispred AK Maksmira (Irena Smojver, Marija Vrajić, Dorotea Kutleša ) i AK Dubrovnika (Maja Urban, Helena Gleđa, Maja Marukić).

Rezultati 19. Sljemenskog maratona:

Državno prvenstvo u planinskom trčanju (ekipno):

Državno prvenstvo u planinskom trčanju (pojedinačno):

Neven Miladin

Kompletni rezultati mogu se pronaći na portalu MyLaps, a fotografije velikog formata, spremne za besplatni dowlnoad na Flickr profilu magazina Trčanje.

‘Stigli smo u Rumunjsku po medalju, hrabro smo napali najbolju svjetsku dugoprugašicu Patrycju Bereznowsku i aktualne svjetske prvakinje Poljakinje, odlično se držali punih 16 sati, no na kraju ipak nismo uspjeli. Nije to tragedija, to je trčanje na 24 sata kad se mogu očekivati mnoge neočekivane stvari. Bez obzira na to što još uvijek ne znamo zašto su nam tri najbolje trkačice istodobno upale u nepopravljivu krizu na stazi, mislim da možemo i moramo biti zadovoljni. Dokazali smo još jednom da pripadamo samom europskom dugoprugaškom vrhu’, kazao nam je Dragan Janković, dodajući da je ta kriza iznenadila i njega i trkačice:

‘Neobjašnjivi pad dogodio se u samo 20-tak minuta u drugom dijelu utrke i u krizu su upale istovremeno i Tonka i Paula i Veronika. Nikad ih nisam vidio ovakve. Znale su pucati na ultrama i vraćati se svaki put, ali ovako rano i bez povratka ne znam… Već su se isplakale par puta, nikome u biti nije jasno što se dogodilo. Svaka je bila drugačije spremna, imala drugačiji uvod u trku i jedino zajedničko je da su sve popucale gotovo istovremeno, kao lančana reakcija’.

Antonija Orlić još je jednom istrčala najdulju rutu od svih naših trkačica i 24-satni nastup završila s 204,74 kilometra, Veronika Jurišić ostvarila je 185,90, Adrijana Šimić 184,68, a Paula Vrdoljak 177, 31 kilometar. Pobijedila je nevjerojatna Bereznowska s 243,35 skupljenih kilometara. U ekipnom poretku Hrvatska je na kraju s 575.34 kilometara zauzela 8. mjesto. Prve su, kao i uvijek vrlo uvjerljivo, bile Poljakinje sa 720,45 kilometara, druge Njemice koje su skupile 70-tak kilometara manje, a treće Britanke sa ukupno 645,06 kilometara.

U muškoj konkurenciji, unatoč pojedinačnoj pobjedi Poljaka Andrzeja Radzikowskog, momčadski trijumf ostvarili su Francuzi, drugi su bili Talijani, a treći Nijemci. Razlika u kilometraži između prve i treće reprezentacije bila je manja od 30 kilometara, što samo svjedoči izjednačenosti natjecanja.

Rezultati – pojedinačno (Ž):

1. Patrycja Bereznowska (Polj) 243,35 km
2. Stine Rex (Dan) 241,92 km
3. Małgorzata Pazda-Pozorska (Polj) 240,69 km

Rezultati – pojedinačno (M):

1. Andrzej Radzikowski (Polj) 265,41 km
2. Stephane Ruel (Fra) 263,54 km
3. Aleksandr Sorokin (Lit) 260,99 km

Rezultati – reprezentacije (Ž):

1. Poljska 720,45 km
2. Njemačka 656,24 km
3. Velika Britanija 645,06 km

Rezultati – reprezentacije (M):

1. Francuska 754,62 km
2. Velika Britanija 735,15 km
3. Njemačka 725,96 km

Neven Miladin
Foto Siniša Mareković

Na stranu činjenicu da je Dragan Janković uoči odlaska u zemlju Homera, Platona i Aleksandra Makedonskog najavio mogućnost da Veronika, Paula i Antonija čak završe u Top 10 u ženskoj konkurenciji. Takav doseg je sigurno moguć, no očito u nekim drugim okolnostima i s boljim pripremama. Uostalom, ni Janković, kojeg mnogi s pravom smatraju svojevrsnim guruom dugoprugaškog, točnije ultraškog trčanja u Hrvatskoj, nije bio razočaran neostvarivanjem njegove optimistične najave. Sve tri djevojke odradile su utrku kao da im je već deseta po redu, a ne prva, stigle su uz veće ili manje probleme do cilja i, što se nas tiče, postale besmrtne. Ako je mogao Fidipid, onda definitivno mogu i one. Uostalom, njemu je trebalo više da istrči tih 246 kilometara nego našim djevojkama.

30 sati brige

Priče o dosezima hrvatskog ženskog ultramaratonskog trčanja već pomalo ulaze u legendu, doslovce nema natjecanja s kojeg u Hrvatsku ne stižu medalje i svjetski vrijedni rezultati, no malo tko govori i piše o ljudima koji su na stazi, a ne trče. Ljudima koji imaju itekakav utjecaj na odlične rezultate naših ultrašica i bez kojih, sigurni smo u to, puno toga lijepoga jednostavno ne bi bilo ostvareno. Dakako, riječ je o logističkoj potpori onih koji na svaki mogući način brinu o našim ultrašicama i daju im određenu sigurnost na stazi. U Grčkoj su to (kao i toliko puto dotad) bili već spomenuti Dragan Janković i Zoran Kos čiji je primarni zadatak bio osigurati djevojkama na stazi što bolje uvjete, brinuti se za njihove potrebe, pa ako baš hoćete, ohrabrivati ih ako se za to pokaže potreba.

Ni taj dvojac nije spavao 30 i nešto sati koliko je bilo potrebno da posljednja naša trkačica stigne do cilja, i oni su proživljavali svaki istrčani kilometar Veronike, Paule i Antonije, snalazili se po bespućima grčkih provincija i mračnim usponima.

‘Posla na takvim utrkama ima jako puno i vjerujem da bi bez takve pomoći djevojkama bilo puno teže istrčati Spartathlon, nekima možda i nemoguće. Ne mislim pritom samo na naše cure, nego općenito na organizaciju određenog tima na ultramaratonu. Naš tim je mali, ali dobro organiziran, mi se dobro pripremimo i odrađujemo sve dogovoreno bez iznimke, spremni smo na improvizaciju. Sad zamislite kako to izgleda s timovima koji stižu iz bogatijih ili bar tradicionalno trkački jakih zemalja’, započeo nam je svoj dio spartathlonske priče Zoran.

‘Mi smo u Grčku stigli avionom Croatie Airlinesa, s ukupnom prtljagom kakva je specifična samo za jednog ultraša iz tih jakih zemalja. Sami smo morali skupiti novac za avionske karte i auto koji smo iznajmili, a zahvaljujući dobrim ljudima koji vole trčanje nabavili smo puno toga potrebnog za natjecanje. Bez tih donacija bilo bi nam jako teško, možda čak i financijski nemoguće kvalitetno pripremiti i odraditi utrku’.

Pokvareni sat i istrošene baterije

Dolaskom u Grčku samo započinje praktični dio cijele organizacije. Pripreme su, dakako, započele mjesecima ranije, jer sve te donacije trebalo je osmisliti, dogovoriti i preuzeti, spakirati… To je posao koji zahtjeva puno vremena, pa čak i mašte.

‘Dan uoči utrke mi gotovo da nismo ni vidjeli Veroniku, Paulu i Antoniju. One su rasprostrjele svoje stvari u jednoj velikoj prostoriji i počele raditi popise kojoj što treba u kojem trenutku trke. Iskreno, kad vidite koliko je to stvari zapitate se gdje im je sve to uopće stalo. Dakle, Spartathlon se sastojao od velikog broja kontrolnih točaka na kojima su djevojke imale spremne svoje pakete, a ukoliko bi im još nešto dodatno trebalo tad bismo Janko i ja vozili i pripremali im to što su nam javile’.

Kad je u pitanju samo trčanje to se odnosi na baterije za naglavne lampe, zamjenu tenisica, eventualne probleme sa satovima i slično. Istodobno, savršeno je jasno je da na utrci koja se trči 20 ili 30 sati potrebno predvidjeti i hranu, piće i sto sitnica koje jako olakšavaju nastup.

‘Organizatori su na nekoliko kontrolnih točaka osigurali kvalitetnu hranu za ultraše, vrlo raznovrsnu, no oni ne mogu utjecati hoće li se Veroniki pokvariti sat ili Pauli istrošiti baterije za naglavnu lampu. A baš se to dogodilo. Cure nose dodatne punjače za satove i mobitele, imaju i rezervne baterije, no nekad ne ide sve po planu. To morate riješiti odmah, nema odgađanja. Janko i ja smo se vozili od jedne do druge kontrolne točke autom po mraku, ma rijetko kad je tako mračno kako je bilo te noći tijekom utrke. Nama je bilo nelagodno u autu, a zamislite da je Paula morala trčati bez naglavnog svjetla. Pa ne znam je li to uopće moguće. Srećom, na sve smo mislili, pa sam joj ja dao svoju. Slična stvar je bila i s Veronikinim Garminom. Daš joj svoj i gotovo. Nema ni vremena ni mogućnosti razmišljati zašto je neki dio tehnike otkazao poslušnost. Što jednostavnije i brže riješiš problem, to je bolje’.

Djevojke su trčale s mobitelima upravo zato da mogu javiti ako im nešto treba. To što su usput okinule i poneki selfie ili snimile video, to je posve logičan slijed uživanja u trčanju, ali je i ubrzalo otkazivanje baterije.

‘Na mobitelima su isključene sve opcije koje bi mogle dodatno ubrzati pražnjenje baterije, ali ne možete curama zabraniti da se fotkaju ili snime video dok trče. Pa to su sati i sati trčanja, katkad u društvu, ali katkad i solo. Zato imaju dodatne punjače, a i mi ih imamo spremne ako zatrebaju. To je sasvim normalni dio svake takve utrke’.

Lutalice na stazi

Dakako, kako trkačice imaju svoje doživljaje s utrka, tako i njihova pratnja ima svoje priče. Recimo, na jednom dijelu staze, da bi stvar bila gora – na dijelu noćne utrke, ima jako puno pasa lutalica. Susret s njima nije baš ugodan ni po mraku pod velegradskom rasvjetom, pa možemo samo zamisliti kako je trkačima na stazi.

‘Ima ih zaista puno, no svi psi su bili pitomi, nikakvih problema s njima nije bilo. Ako se ne varam, jedan trkač je sreo psa na početku utrke i zajedno su stigli do cilja. To mora da je bila ludi doživljaj. Mi smo, recimo, u pauzi dok smo čekali na jednoj kontrolnoj točki, sjeli u lokalni kafić u nekom malom mjestu, a oko nas je bilo nevjerojatno puno pasa i mačaka lutalica. Pola njih je bilo izranjavano, tko zna ih kojih međusobnih bitaka, no svi su bili jako pitomi i dobri. Nikakav problem s njima nije bio, no s lutalicama nikad ne znate kako će završiti. Očito smo imali sreće i naišli smo na vrlo druželjubive životinje’.

Utrka koja se trči 30-tak sati po cesti pretpostavlja i eventualni problem s prometom koji jednostavno ne može biti cijelo vrijeme zatvoren. Pogotovo ne u slučaju da staza vodi važnim prometnim pravcima. I tada uskaču hrabri logističari…

‘Ujutro, nekoliko sati prije kraja utrke trkači se kreću vrlo prometnom cestom na kojoj vozi puno kamiona. Veronika nas je zvala i objasnila nam situaciju, nije baš ugodno kad pored tebe projuri kamion s prikolicom, nije ti baš svejedno. Nije bilo nama u autu, mogu samo zamisliti kako je trčati u takvim uvjetima. Puno je tu stresnih situacija koje se mogu ili ne mogu riješiti, no na nama je da barem pokušamo. Katkad je savjet dovoljan, no katkad morate odjuriti i pomoći kako god znate i umijete’.

Kraj svake utrke predstavlja svojevrsno olakšanje i emotivno otpuštanje kočnica. Zato suze radosnice nisu samo slučaj s trkačima, nego i s ekipom uz stazu, onim društvom koja vozi od točke A do točke B usred mraka i po pljusku čeka dolazak svog trkača samo da mu da nove tenisice ili pomogne s nečim drugim. Uostalom, ako su ljudi koji su iz Hrvatske pratili tekstualni prijenos koji tako dobro radi Dragan Janković na svom Facebook profilu bili sretni, pa i pustili suzu, onda nije čudno da su i dečki ispred ogromnog kipa Leonidu, legendarnog prvog kralja Sparte, imali svoje emotivno pražnjenje.

‘Nema veće sreće kad ih vidite na cilju vidite. Puno toga se skupi u svima nama tijekom dana i noći, no i tada znate da još nije gotovo. Sam prolazak ciljem i fotkanje s lovorovim vijencem na glavi ne znači i kraj posla. Treba djevojke zbrinuti, osigurati im što brži i jednostavniji odmor. Napori koje su podnijele su nevjerojatni. Organizacijski gledano, domaćini su odradili odličan posao na kraju trke, jer su sve sportaše nedugo nakon dolaska na cilj odveli na liječnički pregled. To je zaista odlična stvar, jer katkad trkači i ne osjećaju koliko su zaista iscrpljeni. U našem slučaju se to pokazalo na Paulinom primjeru’.

Savršeno odrađene uloge

Povratak u domovinu također nije nešto što se samo po sebi događa. Treba si prvenstveno osigurali kolektivni odmor, zatim pokupiti stvari s kontrolnih točaka, paziti na mali milijun sitnica vezanih ne samo uz zdravlje, nego i organizaciju.

‘Nakon dobrog odmora otišli smo na kupanje, to je posebno pomoglo djevojkama, treba nadoknaditi i potrošenu energiju dobrim i kvalitetnim obrocima, ma ima tu stvarno puno sitnica na koje moramo paziti. Zato smo s njima, da im olakšamo cijelu priču. Kad bismo mogli osigurati da naše ultrašice razmišljaju samo o utrci, to bi bilo savršeno. Nažalost, to nije moguće, pa se svi prilagođavamo, pomažemo jedni drugima. Ne zaboravite i da, ma koliko god se svi dobro znamo, svi mi imamo svoje životne navike, specifične za svakog od nas, da ne reagiramo svi isto na stres ili problem. Tomu pridodajte cijeli dan i noć trčanja, bez gotovo ikakvog odmora, i jasno će vam biti da sve to jedna kompleksna priča u kojoj svatko od nas mora odigrati svoju ulogu najbolje što zna’.

S obzirom na dosege i rezultate, sasvim je jasno da su te uloge odrađene savršeno. Zato i dalje tvrdimo da su učesničke medalje koje su na stazi zaradile Veca, Paula i Tonka jednim dijelom i Jankove i Zokijeve…

Neven Miladin
Foto: Dragan Janković i Zoran Kos

Lijepo je kad imaš uigran tim, koji već zna sve tvoje reakcije i potrebe – a mi imamo baš takav tim. U zadnjih 5-6 godina koliko se ova naša ultraška priča razvija, Janko, Kos i Vlahek nas već zbilja znaju u dušu… a i mi njih. Kod mene ozbiljnija razmišljanja o logistici počinju zapravo tek na trkama od 24 sata i više. Naime, 100-kilometarske trke su (iz ultraške perspektive) brze trke i njih uglavnom trčim (kao i maratone), bez posebnih zaustavljanja na okrepama, tako da najčešće sve što ‘za svaki slučaj’ i ostavim dečkima u pratnji, obično to i dovezu do cilja.

No kad trka traje 24 sata i duže je već nešto drugo. Na takvim je trkama uvijek moguće nešto nepredviđeno (koliko god iskusan trkač bio) i tu support-tim postaje jako važan faktor. U kružnim trkama na vrijeme (svjetska i europska prvenstva na 24 sata) u kojima trkači pored svog boksa prolaze svakih 15-tak minuta, timovi su stalno prisutni i trkači ih različito koriste. Moram priznati da sam na takvim trkama malo čudna i nekako mi je psihološki lakše većinu stvari uzimati sama i ne volim zadržavanja u boksu (a kad stanem u boksu to je obično znak da stvari ne idu baš najbolje). Izvrsno je što naša uigrana ekipa to već kuži pa mi je Janko čak u nekoliko navrata i rekao kako izbjegavaju biti u boksu u periodima kad ‘nanjuše’ da mi je lakše gurati kroz krizu sama.

Spartathlon je pak bio sasvim novi izazov, u svakom obliku pa i u tom logističkom. Tu je logistika putovala paralelno s nama (ali ne i s nama). Susreti su nam se smjeli događati samo na posebno predviđenim mjestima i bili su vrlo kratki. Prije trke sam se nastojala pripremiti tako da opet o ničemu ne ovisim i poslati sve potrebno na pojedine službene okrepne stanice na stazi. No nikad ne možeš isplanirati baš sve pa su dečki bili nezamjenjivo važni u presudnim trenucima, poput, smočiš tenisice na brdu, a rezervne si poslao na službenu okrepu koja je 40-tak kilometara daleko. E tada uskaču Kos i Janko.

No nije ta fizička i materijalna pomoć jedina bitna. Možda čak i važnije, kod utrka od točke do točke (kada prelaziš više od 200 kilometara, veliki dio puta sasvim sam na nekoj pustoj cesti) je psihološki moment kad te na nekoj točki čeka netko tvoj. Pokušat ću to dočarati kroz jednu anegdotu: Usred noći na Spartathlonu (na 200 i nekom kilometru), u jednom zgodnom malom gradiću na okrepi na uspavanom gradskom trgiću je (uz običajnu sitnu suhu hranu) bilo i toplih obroka – tjestenine i kuhanih krumpira. Nisam htjela stati, ali topla klopa mi se učinila primamljiva pa sam uzela plastičnu zdjelicu s krumpirima i nastavila trčati. Izlazim iz gradića opet na mračnu cestu, trčkaram i jedem te krumpire, koji su mi u tom trenu neopisivo ukusni (slani, posipani nekim začinima i maslinovim uljem – u tom trenutku najfinija stvar koju sam ikad jela) i imam ludu potrebu da to podijelim s nekim. A cesta je prazna i tiha. Gluho je doba noći. Izvučem mobitel i nazovem Janka. On: ‘Ej, Veca, je li sve ok?’ Ja: ‘Je. Sve je super. A gdje ste vi? Što radite?’ On: ‘Na 180 i nekom kilometru, čekamo Paulu. Treba li tebi nešto?’ Ja: ‘Ma ne, ništa ne trebam, samo sam ti htjela reći – jela sam sada kuhane krumpire. I bili su jako fini.’ On: ‘Aha… Izvrsno… Sigurno ništa ne trebaš?’ Ja: ‘Ne, ne. Sve je super.’ On: ‘Ok. Veca, moram sad ići, stiže Paula’, a ja bi tako još malo pričala o tim krumpirima i o nekom klincu na okrepi prije koji je zna reći Dobra večer na hrvatskom i još par gluposti o kojima sam razmišljala zadnjih par sati u tom mraku. Nije lako biti logistika ultrašima. U visokim kilometrima zahtjevi zbilja znaju biti čudni!

Veronika Jurišić

Nažalost, spomenuta imena velikoj većini sportskih novinara ništa ne znače, možda tek dvojica ili trojica, najviše njih pet, znaju da su prezimena Jurišić, Šustić, Orlić, Vrajić, Vrdoljak, Matošević, da su ostvarile rezultate kakvima se ne mogu pohvaliti i puno bogatije, organiziranije i jače trkačke zemlje, a da su za svoje uspjehe dobile tek poštovanje trkačke zajednice i medalje koje ih svakog dana podsjećaju da su učinile nešto veliko.

Posljednja subota ovog rujna svakako će biti itekako masnim slovima upisana u godišnjake onih par ljudi koji cijene napore i trud nekolicine djevojaka koje pomiču granice, koje svoj trud pretaču u uspjehe o kojima 99 posto sportaša ne usudi niti sanjati. Već spomenute Veronika Jurišić, Antonija Orlić i Paula Vrdoljak uspješno su okončane možda i najveću avanturu svog trkačkog života i završile jednu od najtežih ultramaratonskih utrka na svijetu – slavni i legendarni Spartahlon.

Istina, ta utrka, osim eventualno po imenima sudionika, ni po čemu drugome nije na razini Svjetskih ili Europskih prvenstava, nema medalja, pobjedničkih himni i govora političara, no ipak je riječ o dosegu kakav treba doživjeti i preživjeti. Nevjerojatnih 246 kilometara staze s još nevjerojatnijom konfiguracijom, strašnim usponima i nizbrdicama (katkad je teško dokučiti što je gore) po mraku i kiši, s vremenskim limitima i niskim noćnim temperaturama minimum je s kojim se svaki trkač susreće na Spartathlonu. Čvrsto smo uvjereni da k tomu velika većina onih koji dobiju priliku stati na start utrke, prije ili kasnije propitkuje samog sebe je li dovoljno psihički i tjelesno spremna za dolazak pred pred Leonida, legendarnog prvog kralja Sparte čiji se kip nalazi na cilju.

Naše djevojke ove su godine otputovale u Grčku na svoj prvi Spartathlon, odradile ga fantastično, bolje i od slavnog Fidipida kojemu je za istu udaljenost trebalo oko 36 sati trčanja. I sad dolazi ono najnevjerojatnije: Veronika je završila utrku za ludo dobrih 27 sati i 18 minuta te stigla na cilja kao peta u ženskoj konkurenciji, Pauli Vrdoljak je trebalo 30 sati za sedmo mjesto, a Antonija Orlić, koja je potkraj utrke smogla snage i za selfije s navijačima na stazi, završila je u vremenu 31 sati i 15 minuta, što je bilo dovoljno za 15. mjesto. To su rezultati kakvima treba skinuti kapu, duboko se nakloniti i djevojke nominirati za domaćeg sportskog Oskara. Ako takva nagrada ne postoji, samo zbog njih ju treba pokrenuti!

Uoči utrke Dragan Janković, mnogi ga (s pravom) smatraju svojevrsnim guruom ultraškog trčanja u Hrvatskoj, kazao nam je da vjeruje u jedan Top 5 rezultat, te da bi ulazak sve tri djevojke u Top 10 bila senzacija, no i da je to itekako moguć rasplet. Nije bio daleko od onoga što se u konačnici i dogodilo. No njegovo nostradamusovsko predviđanje nije razlog spominjanja njegova imena. Razlog je puno važniji: bez njegovog poticaja, znanja, ideje, taktike, puno toga u hrvatskom ultramaratnskom trčanju ne bi bilo ostvareno. Tako je bilo na svim ranijim Svjetskim prvenstvima, tako je bilo i na Spartathlonu. Možete ga voljeti ili mrziti i možete imati predrasude prema njegovoj stručnosti ili mu spočitavati nedostatak tko zna kakvih trenerskih škola, no mora mu se priznati da zna što radi i da to radi fantastično. On je, uz asistenciju neumornog Zorana Kosa, bio uz djevojke od starta do cilja, bdio cijelu noć, pomagao koliko god je mogao, katkad bodrenjem, drugi put važnim informacijama o uvjetima na stazi, u trećem slučaju osiguravao pravodobnu okrjepu. Primjera njegovog sudioništva u utrci je toliko da ih je teško sve nabrojati. Učesnička medalja s kojom će sve tri naše Spartanke noćas usnuti jednim dobrim dijelom je i njegova. I Zokijeva, naravno!

Za kraj, da ne bi netko pomislio da su sve ovo bajke i pretjerivanja, evo jednog detalja koji tako dobro opisuje u kojoj mjeri je taj ultramaratonski tim dobar, koliko su jedni drugima važni i do koje mjere se raduju zajedničkim uspjesima. Zoran Kos je trčao za Veronikom posljednjih nekoliko stotina metara, snimajući video koji se izravno, u realnom vremenu, projicirao na Facebooku. U trenucima dok je Veca primala čestitke organizatora poslali smo mu poruku, podsjećajući ga na dogovor oko slanja fotografija, izjava i ostalih materijala potrebnih za vijesti i reportaže na webu i u tiskanom izdanju magazina Trčanje. Jasno, kratko smo prokomentirali kako je Veronika nezadrživa i fantastična, a njegov odgovor je bio sljedeći: ‘Glas mi drhti, suze same cure, toliko emocija u ovih 246 kilometara’. Više nismo pisali, nakon toga je svaki komentar suvišan, svaka dodatna natipkana riječ bila bi previše, a svaki superlativ na račun ‘strašne’ Veronike posve beznačajan.

I zato na ovim web stranicama, premda su mnogi očekivali i slali nam upite preko FB stranice, tijekom subote niste mogli pronaći izjave naših heroina, nema njihovih komentara. Ovog puta smo odustali od osnovnih načela novinarskog posla i nismo zivkali u Grčku, slali mali milijun poruka i SMS-ova s pitanjima, nego prepustili hrvatskih spartanski tim uživanju u nevjerojatnom dosegu i, naravno, tako potrebnom odmoru. Ima vremena za izjave, komentare, analize, foto galerije i reportaže. Ovi rezultati, taj ludi uspjeh i nevjerojatno hrabri podvig Veronike, Paule, Antonije, Janka i Zokija ostvareni su i neizbrisivi su. To je jedino važno.

Neven Miladin
Foto Dragan Janković/Zoran Kos

Utrka se temelji se na legendi o Fidipidu koji je trčao od maratonskog polja do Atene ne bi li objavio vijest o pobjedi grčke vojske nad Perzijancima. Prvi Spartatlon se 1983. godine trčao od Atene do Sparte, a organizaciju utrke inicirao je britanski zrakoplovni časnik John Foden, zaljubljenik u grčku kulturu i povijest. On se, čitajući Herodota i njegova razmišljanja o Filipidu koja datiraju od 460. godine prije Krista, zapitao može li moderni čovjek istrčati 250 kilometara od Atene do Sparte u 36 sati. Kako bi saznao odgovor otputovao je 1982. godine u Grčku s još četvoricom prijatelja i krenuo stopama Filipida, trčeći trasu koju danas znamo pod imenom Spartatlon. Statistike radi, trojica su uspjela otrčati kompletnu trasu; Foden nije uspio stići do cilja u vremenu kraćem od 36 sati. Trebalo mu je sat i 37 minuta više. Preostala dvojica koja su uspjela bili su John Scholtens (34 sata i 30 minuta) i John McCarthy (točno 39 sati).

Već iduće godine organiziran je prvi Spartatlon na kojem su pobijedili Grk Yiannis Kouros i Britanka Eleanor Robinson. Staza u duljini od 246 kilometara bila je vrlo zahtjevna, valovita i nerijetko zbog obilnih kiša koje u vrijeme utrke padaju, puna blata. Jedan od najtežih dijelova utrke je noćni uspon i silazak na 1.200 metara visoki Parthenion, a dodatnu težinu utrci daje 76 kontrolnih točaka koje je potrebno dostići u određenom vremenu. Premda su organizatori prilično fleksibilni, nerijetko se događa da pojedini trkači ipak budu izbačeni iz utrke jer nisu dostigli postavljene vremenske limite. Oni koji se ipak uspiju othrvati svim problemima koje uzrokuju težak teren, niske noćne temperature i nagomilani umor, na cilj stižu pred kip legendarnog Leonida, prvog kralja Sparte, po kojemu je i snimljena holivudska super uspješnica ‘300’, s Gerardom Butlerom u glavnoj ulozi.

Ove godine na Spartathlonu će sudjelovati i tri Hrvatice – Veronika Jurišić, Antonija Orlić i Paula Vrdoljak, tri dokazano odlične ultrašice koje iza sebe imaju fantastične rezultate ne samo u domaćim, nego i u svjetskim okvirima. Sve tri odlaze u Grčku s Draganom Jankovićem i Zoranom Kosom te ih u petak ujutro čeka start jedne od najtežih utrka na svijetu.

‘Utrka će biti vrlo kvalitetna, uostalom ima tradiciju i jednu svoju fantastičnu priču, ona predstavlja vrh svjetskog ultramaratona. Sve 3 najbolje sa Svjetskog prvenstva na 24 sata su prijavile Spartathlon, no vjerujem da i naše djevojke imaju svoje adute. Ulazak jedne od njih u Top 5 bi bio super uspjeh, najoptimističnija varijanta je da jedna bude i u Top 3, a ja bih najsretniji bio kad bi sve tri bile u prvih 10. Mi u Grčkoj predstavljamo jednu vrlo dobru ultrašku naciju i zato su nam očekivanja prilično velika. Veronika je super spremna, njoj baš odgovara taj tip utrke s brzom stazom i bez malih krugova, dok je kod Antonije upravo suprotna situacija, ona voli biti u stalnom kontaktu s nama, voli kružne utrke. No Antonija je u Belfastu pokazala da pripada samom svjetskom vrhu, znam da je već proučila stazu i da je spremna za sve što ju čeka. Paula mi je ovog trena najveća nepoznanica, ali na 100 kilometara Passatorea je pokazala da može i više od onoga što od nje očekujemo’, kazao nam je svoja očekivanja Dragan Janković i dodao kako je ovogodišnji Spartathlon novi izazov za kompletan tim i dodatno prikupljanje iskustva za ono što našim ultrašicama tek predstoji:

‘Rijetki su primjeri u svijetu da su trkači tako dobri i na 100 kilometara i na utrci na 24 sata, a mi upravo idemo tim putem i po tome se izdvajamo od velike većine ostalih svjetskih ultramaratonaca. Spartathlon će nam biti i dodatno prikupljanje iskustva za Svjetsko prvenstvo na 24 sata koje će 2019. biti održano u austrijskom Irdningu’.

Naravno, sve tri naše ultrašice zamolili smo za par riječi njihovog razmišljanja o Spartathlonu i onome što ih očekuje na utrci, a one su se, kao i uvijek, spremno odazvale molbi.

Antonija Orlić prilično je mirna kad je u pitanju utrka. Kaže da nema treme ili straha od odustajanja ili nekih nepredviđenih okolnosti: ‘Trčati 246 kilometara je udaljenost koju još nikad nisam prešla na vlastitim nogama, ali pošto nije riječ o Svjetskom ili Europskom prvenstvu ne moram se ganjati ni patiti. Zato se nisam toliko ni pripremala i nemam u planu nikakav ozbiljan rezultat. Većina ultraša sa svjetskih prvenstava je nekad tijekom svog ultraškog života odradila i Spartathlon i jednostavno idem tamo da ga skinem s to do liste’.

Paula Vrdoljak je nešto opreznija u razmišljanjima o utrci: ‘Već sam danima malo odsutna ili sam mislima vjerojatno već tamo. Danas me napokon i počela loviti ona trkačka trema. Iskreno, ne očekujem ništa, samo završiti! S obzirom na to da ovakvu dužinu još nisam napravila, ne znam ni jesam li spremna za nju. Toliko je faktora koji ti mogu pomoći, a tako i odmoći pri toj dužini, stoga se nadam da baš neće biti previše onih koji odmažu. Za razliku od utrke na 24 sata koja jednostavno završi nakon isteka vremena bez obzira koliko kilometara skupiš, cilj ove utrke je tek nakon 246 kilometara i to je ono što me ujedno plaši i zabavlja. A hoću li stići do cilja, to ćemo znati tek u subotu. Živi bili, pa vidjeli’.

Na kraju, najiskusnija  – Veronika Jurišić: ‘Spartathlon je jedna od onih velikih svjetskih trka koje već dugo čuče na mojoj ultramaratonskoj bucket listi i čekaju svoj red. Kako se ove godine poklopilo da u jesenskom dijelu sezone nema Svjetskih/europskih prvenstava u ultramaratonskim disciplinama, otvorila se mogućnost da si priuštimo taj veliki ultraški zalogaj. Tim više jer Sparta ima možda i najstrože rezultatske kriterije za nastup i vrlo rigorozni vremenski limit pa ju zbilja ne treba odgađati. Osim svog prestižnog sportskog karaktera – gotovo da nema niti jednog velikog svjetskog ultraša koje ju nije uvrstilo u svoj trkački životopis – ovo je trka s bogatim kulturološkim i povijesnim značenjem, a ja baš posebno volim takve trke koje imaju priču, trke-putovanja. Zbog svega toga baš se nekako posebno veselim tom putovanju od Atene do Sparte i sva trema koju imam je (za sad) pozitivna – a to je dosta čudno, jer na trkama na 24 sata imam obično tremu s potpuno drugačijim predznakom’.

Start utrke je u petak u 7 ujutro. Veronika će trčati sa startnim brojem 356, Antonija 357, a Paula 358, a njihov napredak kroz neke checkpointe (svakih 20-tak kilometara) moći ćemo pratiti preko službene web stranice utrke.

Neven Miladin
Foto Zoran Kos

Nakon službenog mjerenja svakog pretrčanog metra, hrvatska ekspedicija uložila je žalbu jer je procijenila da Antonijini i Veronikini (kilo)metri nisu korektno obračunati. Nepunih mjesec dana kasnije stigla je i službena odluka.

Novi, konačno službeni i nepromjenjivi rezultati naših trkačkih zvijezdi su sljedeći: Antoniji je priznat jedan krug više, pa je njezina točna ukupna duljina 232 kilometra i 257 metara, Veroniki je također dodan ‘pokoji’ metar i njezina je nova službena duljina 214 kilometara i 438 metara, dok je s mjerenjem Paulinih kilometara sve bilo OK, pa joj i ostaje 213 kilometara i 956 metara.

Sve to zapravo znači pomak prema gore i u pojedinačnoj i ekipnoj konkurenciji. Antonija se nakon usvojene žalbe službeno 12. na svijetu, Veronika 30., a Paula 32. na svijetu. Ekipno, Hrvatska je skočila na fantastično 5. mjesto na svijetu.

‘Naša ekipa je u konačnici zauzela ipak to famozno 5. mjesto koje nam je pripadalo tijekom cijele trke i koje su cure tako grčevito branile u zadnjem satu! Ukupan zbroj naših kilometara se na kraju popeo na 660 km i 651 metar. Dodajmo i to da se prvi put na svjetskim prvenstvima s tim rezultatom nije osvojila ni jedna medalja, što dovoljno govori o jačini trke. Antonija se popela još dva mjesta prema vrhu i sad je i službeno 12. na svijetu. Njezin rezultat je ujedno i novi hrvatski rekord i sad iznosi 232 km i 257 metara. Dodatno, na svim dosadašnjim svjetskim prvenstvima bi to bilo dovoljno za top pet, na mnogima i za medalju’, komentirao je novi pogled na svjetsku ljestvicu najboljih ultrašica Dragan Janković.

Neven Miladin

Trčale su se tri staze različitih duljina. Najkraća od 14 kilometara, duplo dulja od 28 i klasična maratonska od 42 kilometra. Najbrži na 14 kilometara bio je Ante Živković koji je pobijedio samo 24 sata nakon utrke na Europskom prvenstvu u brdskom trčanju na Kamniku. Njegov rezultat od 59 minuta i 12 sekundi bio je jedini ispod sat vremena. Sa zaostatkom od oko dvije minute ciljem je prošao Marko Gorčiki, a iza njega, kao treći stigao je Darko Maras. U konkurenciji dama, najbrža na najkraćoj stazi bila je Sanja Begović Geceg s vremenom 1:12:49, druga je bila Helena Gleđa (1:15:59), a treća Zorica Cvanciger (1:18:42).

Vrlo izazovnu 28-kilometarsku stazu najbrže je istrčao Tomislav Tkalčić i to u vremenu 2:20:39, minutu i pol brže od drugoplasiranog Luke Špehara i 5,5 minuta vrže od Luke Petrića. U ženskoj konkurenciji pobijedila je Mateja Blažević (2:45:29), druga je bila Zvonimira Milevčić (3:15:12), a treća Ivana Jergović (3:19:22).

Na kraju, kraljevsku disciplinu od 42 kilometra osvojili su Krešo Babić (3:42:16) i Veronika Jurišić (3:52:14), dok su do drugog mjesta dotrčali Ivan Milinković i Katica Rumbočić, a do trećeg Vedran Krčadinac i Adrijana Šimić.

Kompletni rezultati mogu se pronaći na OVOM linku!

Na kraju i dvije zanimljivosti iz domene akcijskih heroja: Najstariji natjecatelj na Sljemenu bio je Stjepan Puh koji je u 80. godini života otrčao svoj 18. sljemenski maraton, a naša trkačka heroina Veronika Jurišić stigla je do 10. uzastopne pobjede na Sljemenskom maratonu, čime svakako zaslužuje epitet kraljice Sljemena.

Rezultati:

Muški (42,2 km):

1. Krešo Babić 3:42:16
2. Ivan Milinković 3:48:01
3. Vedran Krčadinac 3:52:09

Žene (42,2 km):

1. Veronika Jurišić 3:52:14
2. Katica Rumbočić 4:02:31
3. Adrijana Šimić 4:39:15

Muški (28 km):

1. Tomislav Tkalčić 2:20:39
2. Luka Špehar 2:22:01
3. Luka Petrić 2:26:02

Naravno, do svojih rezultata i općenito dostignuća nije stigla slučajno. Riječ je o velikoj upornosti koja se temelji na ljubavi prema trčanju, ali pogotovo o satima i satima treninga tijekom kojih je prolazila veliku kilometražu. Može li tako funkcionirati bilo tko? U teoriji da, ali visoka kilometraža nije za svakoga, jer većinu ljudi koja uskoči u taj vlak ubrzo počne tištiti filing da ništa drugo niti ne radi već samo trči, što i nije tako daleko od zbilje, ali ako pasionirano ne uživate u tome sasvim sigurno nije za vas.

Alibi spika za lijenčine

Puno puta sam čuo kako je pametnije raditi kvalitetu nego kvantitetu ukoliko se želi biti dobar. Glupost! To je alibi spika za lijenčine. Svi vrhunski trkači su vrhunski samo zato jer, među ostalim, imaju i sposobnost visoke kilometraže. Niko nije dogurao niti blizu B olimpijske norme s 400 km mjesečno, čak ni bogom dani Kenijci. A povijest je pokazala da se do vanserijskih rezultata dolazilo u najmanju ruku s duplo većom cifrom (800 km), i to kao donjom granicom.

Osam cura iz Kine, koje su u samo jednoj trci na 1500 metara prilikom svekineskih sportskih igara krajem prošlog stoljeća postavile nevjerojatne rezultate i koje su i danas sve unutar 15 najboljih rezultata svih vremena, a trenirao ih je opjevani Ma Junren, trčale su i 4 puta veću kilometražu, preko 1600 km mjesečno. Ma Junren je uspio naći načina kako iskoristiti tako visoke brojke. Furao je priču o visinskim pripremama na Tibetu, o fenomenalnim učincima drevne prehrane gljivom Cordiceps s nepalskih visoravni, o čudesno brzim oporavcima s juhom od kornjačine krvi, ali vrlo vjerojatno je to ipak bila samo obična doping kombinacija u to vrijeme novog EPO-a i starog testasterona. Nikad dokazana, ali priča je zanimljiva i ide u prilog tvrdnji da visoka kilometraža ne šteti nego daje, samo je pitanje kako naći načina za podići granicu u pozitivnu zonu.

Desetak godina kasnije svjetski rekord u maratonu je postavila Japanka Naoko Takahashi (btw, 43kg), koja je u pripremi trčala i 1.800 km mjesečno, dakle u prosjeku 60 dnevno, što je za dobrog i fokusiranog trkača sasvim konkretna tjedna kilometraža. Njezini dugački treninzi su znali obilato prelaziti 60 km, uz obavezno dodatno popodnevno rastrčkaravanje od kojih 20-tak. Koliko prostora za „kvalitetan“ trening joj je ostavljala ovakva mega-kilometraža je veliki znak pitanja bez jasnog odgovora, ali odgovor na pitanje da li je mogla bit brža od 2:19, sasvim sigurno i jasno je – NE!

Godišnji odmor: 60 kilometara svaki dan

U tom svjetlu velike kilometraže treba promatrati i Veroniku. S uvjetno rečeno ekstremnom kilometražom počela je 2010. godine i tad je prvi put završila s više od 10.000 pretrčanih kilometara (dnevni prosjek 27); tri godine kasnije je prvi put prebacila 12.000 kilometara i imala, naravno, mjesečni prosjek preko 1.000 km, što je od tada postao njezin minimalni standard; 2015. je prebacila i 13.000 km (dnevni prosjek 36 km) a nedavno okončanu 2016., završila je s točno 13.823 km, što znači s mjesečnim prosjekom od 1.150 i dnevnim od 38 km. Ako vam ni to nije dovoljno da biste shvatili o kakvim je dostignućima riječ, evo još nekoliko njezinih statističkih bisera.

U 2016. je otrčala 4 ultre i 9 službenih maratona, dok ih je u treningu skupila preko 50, doslovno u svakom vikendu (barem po jedan)! U istoj godini otrčala je ukupno 698 treninga/trka, što znači da samo 12 puta u godini nije trčala dva puta u jednom danu (a to su u pravilu bili dani s maratonom ili ultrom). Kad se ukupna prošlogodišnja kilometraža (13,823) podijeli s brojem treninga, tj. trčanja (698), dobije se brojka od 19,8 km, što je njezin prosjek po treningu/trci, a u kolovozu, kad je obično na (uvjetno rečeno) godišnjem odmoru na crnogorskom Durmitoru,  ima dnevni prosjek debelo preko 60 km, što znači da svaki dan istrči minimalno dužinu maratona i pol.

I na kraju ovog statističkog dijela, veliki finale: od 14. svibnja 2010. trči svaki dan bez prekida, znači da je trenutno u nizu od 2.500 dana bez propusta. Ili preciznije, vrlo rijetki dani su kada je propustila i drugo dnevno trčanje.

Pitate li se što je sve Veronika, zahvaljujući među ostalim i visokom kilometražom, postigla osim osjećaja superiornosti u zadnjim dijelovima maratona ili stotke, odgovori su vrlo jasni i precizni. Osvojila je ukupno 47 medalja na državnim prvenstvima (22 pojedinačne + 25 ekipnih), po čemu je daleko najuspješnija hrvatska atletičarka. Vrlo vjerojatno da i u ostalim sportovima nema premca, ali je nemoguće provjeriti. Nadalje, zadnjih par godina je apsolutni svjetski ultraški vrh. S Britankom Joannom Zakrzewski jedina je ultrašica koja je na zadnja 3 svjetska prvenstva svaki put završila u top 10, a k tome je i jedna od rijetkih svjetskih ultrašica koja uspješno spaja dvije oprečne discipline – 100 km i 24h. Jedina iz čistog vrha!

Rekordi u 40. godini života

Zanimljivo je da je Veronika i jedina hrvatska atletičarka koja je pobijedila sve muškarce na jednom državnom prvenstvu (100 km), jedina hrvatska atletičarka koja ima bolji državni rekord od muškog (224 km u disciplini 24h), a u 24 nastupa za Hrvatsku na raznim svjetskim i europskim prvenstvima, što je isto tako vrlo vjerojatno rekordan učinak, nastupila je osam puta na svjetskim i šest puta na europskim prvenstvima u planinskom trčanju, šest puta na svjetskim i europskim ultraškim prvenstvima na 100 km i 24h, te tri puta na svjetskim prvenstvima u planinskom trčanju na duge staze i jednom na europskom prvenstvu u krosu.

To zapravo znači da je uspješno pokrivala čak 5 atletskih disciplina, i što je još važnije, skoro na svim prvenstvima bila je u prvih 30 i najčešće naša najbolja predstavnica (što govori da se nije radilo o turističkim izletima). Na kraju, ima i dvije medalje!

Trenutni osobni rekord u maratonu, Veronika je postigla u svom 105. pokušaju, u svojoj 40. godini života, što dovoljno govori da je aerobni kapacitet doslovno vreća bez dna iz koje se može vaditi cijeli život.

Dragan Janković
Foto Zoran Kos

Premda se djevojke nisu u domovinu vratile s pojedinačnim ili ekipnim medaljama, nikako se ne može ustvrditi da je njihov rezultat u Irskoj bio slab. Štoviše, sve tri su istrčale više od 200 kilometara potvrdivši tako izuzetno visoku klasu i nevjerojatnu izdržljivost.

Ove godine najviše je otrčala Antonija – 230,6 kilometara (ukupno 14. mjesto od 131. trkačice), Paula se zaustavila na 213,9 (ukupno 30. mjesto), a Veronika na brojci od 212,7 kilometara (ukupno 32. mjesto). Ekipno, Hrvatska je sedma država svijeta (od 24 koliko ih je bilo u ženskoj konkurenciji) s ukupno 657,347 kilometara.

Ako niste sigurni što misliti o tome, dovoljno je citirati Dragana Jankovića koji je bio dio pratećeg tima na Otoku: “Kad god čujete da sportaš kaže da je dao ili da će dati sve od sebe, to samo znači da nikada nije trčao 24 sata”. To je savršeno točno! Premda je nemoguće uspoređivati sportove, činjenica je da je ultramaraton 24 sata jedan od najtežih sportskih disciplina tijekom kojeg natjecatelji trčeći jedu, spavaju tek nekoliko minuta, a one svakodnevne ljudske potrebe za odlaskom na wc odrađuju brže nego li trče.

Evo kako su naše cure prošle godine otrčale istu utrku:

Tri Hrvatice istrčale zajedno 630 kilometara u 24 sata

Uz djevojke koje su odradile fantastičnu utrku, uz Jankovića su u pratećem timu bili i dr. Pavao Vlahek te Goran Požek.

Naslov svjetskih prvaka ove godine su osvojili Japanac Yoshihiko Ishikawa koji je na 12. Svjetskom prvenstvu u 24 sata istrčao 267.566 kilometara i Poljakinja Patrycja Bereznowska s 258.339 kilometara. U muškoj konkurenciji, kad su u pitanju reprezentacije, najviše su istrčali Japanci (783.159 km), a u ženskoj Amerikanke (740.856 km).

Rezultati (M):

1. Yoshihiko Ishikawa (Jap) 267.566 km
2. Johan Steene (Šve)266.515
3. Sebastian Bialobrzeski (Polj) 265.535

Rezultati (Ž):

1. Patrycja Bereznowska (Polj) 258.339 km
2. Aleksandra Niwinska (Polj) 251.078
3. Katalin Nagy (SAD) 248.970

Reprezentacije (M):

1. Japan 783.159 km
2. Poljska 763.630
3. SAD 755.458

Reprezentacije (Ž):

1. SAD 740.856 km
2. Poljska 740.234
3. Njemačka 689.622
4. Švedska 684.613
5. Japan 658.904
6. Velika Britanija 657,402
7. Hrvatska 657,347