Ali idemo mi malo na trčanje jer je ovaj magazin još uvijek o trčanju, bez obzira na to koliko je svijet oko nas počeo ličiti na loše organizirani cirkus, jer fizičkom aktivnošću se moramo baviti ako želimo sačuvati ovo malo relativno zdravog razuma koji nam je ostao.

Početkom prošle godine, čudnim spletom okolnosti, došao sam u posjed nove verzija Garminovog sata koji je dobio ime po ptici koja se navodno rađa iz vlastitog pepela. Zanimljivo ime, ali još nisam čuo da je netko pokušao spaliti svoj sat pa ne znam je li serija nazvana po stvarnim mogućnostima ili tek tako da dobro zvuči. Ako dovoljno skrenem i skurim sat na lomači, pozabavit ću se time u nekom od sljedećih tekstova.

Garmin 6 donio je tako neke novotarije koje su toliko dobre da ih nećete nikada koristiti (ne znam niti napamet koje, znam da sam čitao o njima i tu je prestao moj interes za njih), ali nekako ispod radara prošla mi je i jedna opcija o kojoj prije kupnje nisam uopće čitao, a zove se: Garmin Today’s suggestions.

Otkrio sam ovu novotariju tako što sam jedan dan, puno vremena otkad sam počeo koristiti sat, stisnuo start tipku (ona gore desno), a sat me je priupitao – želite li odraditi predloženi trening za danas? Istom gestom kojom kliknemo „accept all“ kad nam se pojavi obavijest o kolačićima na stranici ili End User Agreement na nekom softveru, skoro sam stisnuo „no“ jer što Garmin zna što bih ja danas trčao. Malo sam pričekao i iz čiste znatiželje stisnuo „yes“. Taj dan je na rasporedu bio „base“ trening koji vas zapravo gura da odradite određeni broj minuta u nekom rasponu tempa i time održavate baznu kondiciju.

Nakon treninga krenuo sam guglati i, koliko sam ja shvatio, priča ide otprilike ovako – vaš sat je jako pametno, skoro živo biće, koje prati vaše srčeko, stres i oksidaciju tijekom cijelog dana i noći i onda vam na temelju toga predloži što biste taj dan trebali odraditi. U prijevodu to znači otprilike ovo – super ste odspavali, niste trenirali od prekjučer – danas trebate napraviti to i to. Ako ste u međuvremenu imali malo sna ili ste dan prije odradili neku drugu težu aktivnost tipa planinarenje ili slično, sat će vam sugerirati da se odmorite. Zvuči jednostavno? Zapravo i jest.

Kako su dani prolazili, ustanovio sam da mi je dio jutarnje rutine pogled na Garmin i to što mi je pripremio za danas jer, i to sam ubrao na raznim forumima, plan za sljedeći dan generira se taj dan, nikako tjednima unaprijed, jer Pametni Sat mora znati u realnom vremenu u kojem je stanju vaš organizmić. Kako vrijeme prolazi, treninzi se malo intenziviraju pa vam se jedan pojavi „VO2 max“ koji je zapravo klasičan fartlek, pa imamo „Sprint“ koji liči na trening dionica ali kraće i eksplozivnije i tako se to rotira i povećava kako vaš puls i VO2 max postaju sve bolji. Također, u početku će vam Pametni Sat dan nakon planinarenja sugerirati odmor, ali kasnije će vam reći – pa znaš što, nisi se ti baš toliko ubio na planini, ajd pomalo 30 minuta po kvartu. Dobro, ne baš tim riječima, ali slično.

Mjesec dana je prošlo otkad sam provalio ovu opciju i mogu reći da se dogodilo nešto što se nije dogodilo od prve generacije škole trčanja – nisam propustio niti jedan trening. Čak i kad sam totalno strgan i kad je već 23 sata pogledam na sat i kontam – kako da ga razočaram? On meni sprema treninge i jedva čeka da ga odradim i sad da ja ostanem doma na kauču? Ne mogu.

Znam, već ste kroz sve ove tekstove naučili da iza njih stoji ne baš pretjerano mentalno uravnotežena osoba i mogu vam reći da niste u krivu – no ima jedna filozofija koju sam davno odlučio prihvatiti i kod sebe i kod drugih – ako ti nešto funkcionira, koliko god to bilo čudno, super! Nekom je to ritual oblačenja roza gaća prije treninga, nekome mantra prije spavanja, nekom obveza prema klupskim kolegama s kojima treniraju, a nekom je to sugestija s Pametnog Sata kojeg nosi na ruci. Dokle god se krećeš, svaka motivacija je legitimna, koliko god blesavo zvučala.

Moj mali satni trener i ja se slažemo i lijepo nam je. Družimo se dok trčim, spavam, jedem i ne svađamo se. Poštujemo se. Čak razmišljam da ozakonim tu vezu, ali nije se još uvijek izjasnio za spol, a ja sam tradicionalist i želim crkveno vjenčanje.

Idem sada lijepo popiti tabletice i gledati CNN. Trener spava pa da ga ne probudim.

Siniša Mareković

P.S. Možda se pitate je li ovo plaćeni oglas za Garmin i reći ću vam iskreno – jako bih volio da jest i da me zatrpavaju satovima samo da pišem o njima. Ali nije. #samoljubav

Gledajući sva ta divna prostranstva, nismo se mogli ne zapitati – kako bi bilo trenirati na Marsu?

Potpuno ekskluzivno donosimo četiri dobre i četiri loše strane ako se jednoga dana odlučite pripremati za maraton na ovoj ne tako dalekoj planeti.

DOBRE STRANE

Korona

Ne znamo kako vama, ali ovo nam se već samo po sebi čini kao dovoljan razlog da ne nabrojimo niti jedan drugi – nema maski, nema virusa, nema karantene i PCR testova. Nema ni ograničavanja okupljanja, tako da na Marsu trenutno možete održati natjecanje od više tisuća trkača bez zabrane stručnog stožera. Zvuči tako divno dok to pišem da mi dođe da se prijavim za prvu eksperimentalnu misiju i odem tamo…

Staze

Nema šanse da odradite trening i pomislite – pa ovdje sam trčao već 300 puta, dosadno je! Dapače, prostranstva Marsa tolika su da možete godinama trenirati da ne prođete istim stazama dva puta. Plus je što nema prometa, biciklista i općenito ljudi koji okreću očima dok prolazite pored njih jer se boje da će ih vaše dahtanje zaraziti koronom. Stavite slušalice u uši i uživate, dok je jedini zvuk koji čujete kad ih skinete lagano grebuckanje rovera po površini planete.

Visinske pripreme

Mislite da je Mt. Everest big deal i da je neka super fora uspenjati se 8848 metara iznad mora? Pih. Olympus Mons je planina na Marsu visoka preko 21 km! Da, dobro ste pročitali, vertikalna visina jedna je udaljenosti halfa. I još k tome nije prestrma nego lijepo položena pa možete po njoj trčkarati gore dole, nabijati kondiciju i smijati se jadnicima koji mašu s Himalaja.

Kilaža

Ako vas brine 20-30 kila viška na zemlji, zaboravite taj problem na Marsu – gravitacija je slabija i tamo ćete imati samo trećinu težine koju teglite po našem planetu. Skakutat ćete po planeti kao Kipchoge i nitko vam neće reći da ste debeli – prvo zato što nikoga osim vas tamo nema, a drugo zato što ćete izgledati kao gazelica kad uprete zadnje metre kilometarskog fartleka. Dakle zapamtite – vi niste preteški, samo ste na krivoj planeti.

LOŠE STRANE

Disanje

Svima vama koji volite kisik mogla bi malo poražavajuće zvučati da ga tamo zapravo i nema baš puno. Zapravo nema ga ništa. CO2 čini glavni dio atmosfere pa ćete imati dvije opcije na raspolaganju – u međuvremenu evoluirati i uzimati kisik iz ugljik dioksida ili trčati sa skafanderom. Ali čak i ovdje ima dobra stvar – ispod skafandera ne morate imati masku jer – pogodili ste – nema korone.

Utrke

Koliko god vaše pripreme bile dobre, nećete ih moći okruniti nastupom na nekoj utrci jer na Marsu još nema organizatora utrka. Navodno se radi na tome i atletski savezi traže dozvole od Marsa za mapiranje prvih trailova, no za sada ništa od medalja, majici, bufova i okrepa. Malu nadu budi informacija da bi Perseverance mogao sam mapirati određene trase i postaviti oznake, ali to je trenutno nepotvrđeno i ne preostaje vam drugo nego samo trenirati i čekati prvi raspis.

Pace

Kada dođete na Mars i uključite Garmin mogli biste se načekati dok ne ulovi satelit. Možda čak i nekih stotinjak godina jer su svi raspoloživi stotinama milijuna kilometara daleko od vas. Slažemo se da je užasno sebično od svemirskih agencija GPS satelite rezervirati isključivo za planetu Zemlju, ali tako je kako je – vaš pace nećete moći odrediti nikako drugačije osim da se sami naviknete na ritam disanja u skafanderu.

Okrepa

Činjenica da na Marsu još uvijek nije pronađena voda moglo bi postati problem kada ožednite. Roveri uporno traže gdje se sakrila sva ta vodurina koja je izbrazdala planet, ali trenutno ništa od okrepnih stanica. Rezervno rješenje je uzeti vodu u ruksak sa sobom ali to bi se moglo brzo potrošiti. Također nema ni banana na okrepama. Ni napolitanki. Ukratko, okrepe na Marsu su preloše.

Ok, ovo su samo osnovne stvari, ima toga još, ali sigurno ćete u jednom trenutku, kada ova pandemija potraje sljedećih 10 godina i otkrije se 460 novih sojeva zbog kojih po 870. puta opet sve zatvaramo, poželjeti pobjeći daleko od ovog sranja i skrasiti se na nekoj drugoj planeti. I kada to učinite, dobro će vam doći par redaka savjeta kako se, nakon napornog puta, ponovno vratiti trčanju.

Sretno i pišite kad stignete…

Siniša Mareković
Foto NASA

Volim zakomplicirati na početku… što i nije loša stvar, barem napravim filter za one koji očekuju nešto zabavno. Moji tekstovi nikad nisu zabavni.

Studeni 2020. je na izmaku, uvedene su nam nove ‘Mjere Light’. I osim što ne možemo u birtije niti trenirati skupa niti putovati niti ići bilo kuda bez maske niti računati hoćemo li imati posao sutra niti hoće li sutra djeca u samoizolaciju jer je netko iz razreda obolio od korone – sve je zapravo po starom. Još jedna zimska baza je pred vratima i još jedna u nizu koju neću odraditi. Ovom temom bavio sam se u jednom od starih tekstova u kojem sam pokušao opisati koliko organski ne volim trčanje zimi pa ću sada samo spomenuti da me slojevito oblačenje i smrzavanje do pola treninga nikada nije privlačilo. A kada ćeš se pripremiti ako ne zimi? Ne valjda preko ljeta kad su temperature iznad 30? Ne znam… vjerojatno zato nikad nisam bio neki trkač.

Ajme kako je slatki

Kada se uzmu u obzir sve navedene stavke, lako je zaključiti da se zimi kile primaju lakše, a kondicija lagano tone do dubina kada 5 kilometara ispod 30 minuta postaje izazov. Kile sam vremenom naučio obuzdavati vrlo jednostavnom metodom koju bih preporučio svima – manje žderem. Problem s kondicijom je ostao…

U siječnju prošle godine, nakon 20 godina kontempliranja je li to dobro ili ne, napokon sam uzeo psa. Odluka je donesena manjim dijelom zato što su mi već klinci dovoljno veliki da razumiju pročitati raspored šetnja obješen s unutarnje strane ulaznih vrata, a većim jer je meni već bio pun k(ufer) čekanja ‘dobrog trenutka’ za nabavku psa jer, složit ćete se, taj ‘dobar trenutak’ može nikada ne doći. Hoću li za njega imati vremena? Hoću li mu moći posvetiti dovoljno pažnje? Hoću li imati strpljenja. Hoću li… Ukratko – da, hoću.

Tako je Luks 14. siječnja 2020. godine koja će zauvijek ostati zabilježena u svim našim životima, stigao u našu obitelj. Malo štene njemačkog ovčara uskoro je postalo veliko štene i onda tamo negdje krajem ljeta i pravo malo tele čiji su se susreti sa slučajnim prolaznicima pretvorili iz ‘ajme kako je slatki, mogu li ga podragati’ u veljači do u ‘sine, idemo na drugu stranu ceste’ u studenome. Totalno fora, naročito ako, kao ja, niste ludi za neobaveznim čavrljanjem s ostalim vlasnicima dok šetate cucka.

Da bih poentirao poantu ove priče, sada se moram vratiti na kasno ljeto ove godine kad sam shvatio da je moja kondicija na niskim granama za što mi nije trebalo puno – jedna šetnja na Sljeme po mrcini bila je dovoljna da vidim da moj VO2 nije kakav je bio. Bilo je stajanja, bilo je dahtanja, bilo je oporavka na vrhu. A treniranja ni u tragovima. Ali su došle duge šetnje.

Uvijek neka zgoda

Zajedno s njegovom veličinom, rasla je i Luksova volja i želja za dugim šetnjama pa sam tako svaki dan s njim odlazio ili na duže šetnje/istrčavanje po kvartu ili povremeno na Sljeme da se Prasence kvalitetno izmori (a i ja skupa s njim). Malo po malo, shvatio sam da imam svakodnevnu fizičku aktivnost za koju zapravo nemam izbora hoću li je odraditi ili ne – Luksa ne zanima imam li koju epizodu nove serije za pogledati ili posao za završiti – on treba obaviti svoje fiziološke i fizičke potrebe i tu nema odgađanja. Mjesec dana kasnije i 5-7 kilometara svakodnevne žustre šetnje plus sljemenarenje polako je počelo davati male, ali primjetne rezultate – uspon mrcinom, iako i dalje težak, sad se radi dugačkim korakom bez pauze i predaha. Šetnje s pesom kao održavanje kondicije? Pa kako to? Zapravo jednostavno.

Davno sam pisao o tome kako šetanje dobro čini tijelu jer vam diže puls točno onoliko da srčeko brže zakuca, a da ne odete u crveno. A šetnja s psom nije ništa drugo nego isto to, ali obavezno i ponekad malo žustrije, ovisno kakav pas ima dan i koliko vrana vidi putem. I mogu vam reći da je puno zanimljivije nego samostalno bauljanje sa slušalicama u ušima – uvijek imamo neku zgodu, neki incident, neku kaljužu… nešto što učini da sve prođe brzo i da jedva čekaš sutrašnju novu avanturu. Kile su okej, kondicija dovoljna da idem 5 km ispod 30 minuta. Ja sretan.

Ali, čitatelju, nemoj se zavarati. Kako sam napomenuo na početku teksta, ovo je odličan način da se tijekom zime ne pretvoriš u couch potato, ali ni blizu dovoljno za odrađivanje dobrih priprema koje će te sistematskim treninzima dovesti do super rezultata neke utrke za koju se spremaš sljedeće proljeće!

Hahaha… da. Koje utrke?

Siniša Mareković

Prvo pitanje – slušate li muziku za vrijeme trčanja?

Ako ne, i ako smatrate da vas to dekoncentrira, ne brinite jer vas to svrstava u većinu trkača i vrlo vjerojatno ste još relativni početnik u trčanju. Naime, znanstveno je dokazano (nije, ja sam to zaključio na svom iskustvu) da u počecima trčanja muzika odvraća pažnju s onog bitnijeg – tempa, disanja, doživljaja grupe i slično. Meni je osobno bilo strahovito odbojno imati bilo kakva zbivanja u slušalicama i imao sam osjećaj kao da pokušavam raditi dvije potpuno nespojive stvari u isto vrijeme – slušanje muzike i sport. Trebalo je nekoliko godina i puno kilometara da počnem sam odrađivati treninge i da naučim koji mi tempo odgovara, a da se ne zapušem, ne zakiselim za 10 minuta… i da počnem cijeniti dobre taktove u ušima koji sada, za razliku od prije, djeluju motivirajuće i opuštajuće.

Naravno, pravilo je tu da bi imalo iznimke, pa tako neki od vas vjerojatno nabijaju slušalice već od prvog dana, ali nekakvo univerzalno mišljenje jest da kad počneš trčati sam (i uživati u tome) postaješ zapravo pravi trkač i tada muzika (ili audio knjige, ali o tome nešto kasnije) postanu tvoj najbolji frend.

U ovim redovima neću se baviti time koju tko muziku sluša, jer bi u trenutku kad bi došao do onih kojima trešti Maja Šuput za vrijeme trčanja potrošio svu zalihu tableta za smirenje koje imam u stanu, već više hardverom, odnosno tipovima ljudi prema napravama koje nose na ušima.

Pa, krenimo.

• Slušam samo radio, muzika mi nije toliko bitna

Ove trkače krase slušalice koje su dobili u paketu s mobitelom ili one koje su kupili u Lidlu za 10-tak kuna jer im je apsolutno nebitno to što im glazba u ušima zvuči kao prdec u pretis loncu, već to da se tek toliko nešto čuje. Uglavnom puste Otvoreni preko mobitela, slušaju i muziku i vijesti i reklame i boli ih briga što je na repertoaru samo da drnda. Ovaj tip trkača vremenom evoluira u neke od dolje navedenih tipova jer otkriju da se za vrijeme trčanja može slušati nešto puno više uplifting od reklame za kremu protiv hemeroida.

• Imam univerzalne uši, pašu mi sve slušalice

Ovaj su najsretniji trkači na svijetu – dok mi mutanti moramo tražiti godinama model koji nam neće ispadati iz uha nakon što probiju tri kapi znoja iz nas, ovi što god stave u uho, u uhu im i stoji. Da bananu stave u uho, imali bi ju u uhu do kraja treninga. Oni najčešće najbolje prolaze jer kupe super slušalice na eBayu za ništa eura i onda uživaju u glazbi dok mi ostali prtljamo po slušalicama i proklinjemo… već… peto… prekidanje… pjesme…

• Kužim se u muziku

Ovi trkači dolaze iz nekog dijela glazbene industrije ili su audiofili koji doma imaju setup od 10 tisuća eura i apsolutno im je ispod časti doći na trening s nekim „šundom“ od slušalica koje im „vrijeđa uši“. Oni, naravno, neće prepustiti slučaju da u uši guraju neke primitivne slušalice koje imaju odvratan zvuk (i još k tome ispadaju), nego će lijepo uzeti svoje Sennheiser monitor slušalice koje prekrivaju cijelo uho plus pola glave i s njima će odraditi trening. Nakon drugog kilometra, kada temperatura ispod dobro izoliranih padova oko uha dosegne točku taljenja, skidaju ih, brišu znoj s njih i sa sebe i totalno su ubedirani jer shvaćaju da s ovakvom opremom neće daleko stići (doslovno i figurativno). Nakon kratkog vremena depresije, popuštaju i polako evoluiraju u sljedeći tip.

• AirPods su zakon buraz

Apple fanboys i fangirls posebna su sorta ljudi, i to će vam reći svatko tko zna barem jednog, a ja ću vam to reći zato što spadam među njih. Ne znam kada i zašto se to dogodilo, ali vjerojatno kao logični upgrade s meka koji koristim pa onda polako na ostale Apple proizvode. Kako bilo, ljudi koji koriste iPhone i s njima uparene AirPods slušalice spadaju u posebnu kategoriju trkača – oni sami (mi sami) misle da su najkul na svijetu, dok drugi za njih (nas) misle da smo totalni šupci koji se preseravaju. Ako mi dopustite malu obranu nas geekova koji trošimo ovaj komad audio hardvera, rekao bih da su slušalice stvarno dobre i ne ispadaju iz mojih genetski deformiranih ušnih školjki pred kojima su čak i moćne Bose slušalice popustile nakon kilometra i pol. S druge strane, debelo su precijenjene i turbo preskupe.

• Zašto bih slušao muziku, ja nisam kao svi

Kažu da hipstere možete prepoznati po tome da se opiru trendu i establishmentu, a zapravo i sami prate svoje trendove. Jedno od obilježja hipsteraja jest da ne žele biti kao drugi, a ako svi drugi koriste slušalice, oni će koristiti Bluetooth zvučnik s kojeg će treštati muzika za koju nikad niste čuli, a to je zato što ste vi mainstream i to ne kužite. To što će ostatak grupe patiti zbog njegove muzike i što će niskoleteći avioni imati problem s komunikacijom s kontrolnim tornjem zbog njega, njega se ne tiče – on je kul, vi ste bez veze. I tako će biti uvijek. Ili barem dok traje baterija na zvučniku.

Ovih pet nabrojanih tipova ljudi postoje samo u mojoj glavi i potpuno ste u pravu ako uz grimasu prokomentirate da vi ne spadate u nijedan od njih – to je apsolutno razumljivo jer smo svi jedinke za sebe, a ja sam samo jedan lik u pidžami koji o vama piše.

I za kraj, vratimo se na početak i na audio knjige koje sam spomenuo.

Kada otkrijete da za vrijeme treninga u slušalicama može slušati knjiga Stephena Kinga ili još bolje, cijeli opus Sherlock Holmesa koji prepričava Stephen Fry, prestat će vas biti briga koliko su kvalitetne slušalice koje koristite – niti će biti bitan bas, niti trebble, a bome niti to da se koncerti čuju „baš kao da ste tamo“ (što je apsolutna kretenarija – to možete doživjeti samo ako ste na jačim halucinogenim drogama)… bit će vam bitno samo dvije stvari – da vam slušalice ne ispadaju i da baterija traje što duže.

Jer, jao si ga vama, ako na pola treninga slušate Ubojstvo u Orient Expressu i baterija vam nestane taman kad trebate saznati tko je ubojica. Tad se trening prekida, napušta se grupa i idu se doma puniti slušalice.

Audio knjige ozbiljno promijene koncept treninga bez obzira u koji gore navedeni tip spadate ili ne spadate.

Siniša Mareković

Ovaj tekst pišem iz prvog lica jer je ovo moje iskustvo uz napomenu da nisam tip od ljetovanja na moru, već prednost dajem provođenju toplih mjeseci na višim nadmorskim visinama zajedno sa svim benefitima koje ti metri nad morem nose – ugodne temperature, aktivan odmor i prekrasni vidici (da, ne možete me uvjeriti da je pogled na morski zalazak sunca bolji od vizure Prutaša dok stojim na vrhu Bobotovog kuka).

No, pravila su tu da ih se ne poštuje i tako sam ovo ljeto završio na sedmodnevnom ljetovanju na Rabu s familijom i psom što je zapravo ispalo kao jako interesantan projekt – čak i dvoje tinejdžera uspjelo se zabavljati kada vrijeme provodite nabacujući njemačkom ovčaru frizbi po moru, a on u maniri plavooke sredozemne foke odbija izaći iz vode van iako se bogec već trese od hladnoće.

Odlutah malo, što mi se u zadnje vrijeme sve češće događa, i trenutak je ovo pravi da se vratim na temu – moj plan treniranja dok boravim na ovom lijepom jadranskom otoku na kojem, saznao sam naknadno, ne žive poskoci.

Prvi dan bio je plan upoznati mjesto i laganim tempom odraditi barem pet kilometara šetnicom uz more i na taj način trasirati treninge koji će uslijediti – znate i sami da je pola treninga odrediti rute za treninge i upravo tu polovicu odlučio sam odraditi čim sam došao. Ali pas je dobio proljev pa sam dan proveo u bedinjanju životinje koja očito prvi dan konzumiranja morske vode nije dobro podnijela. I tako prvi dan nisam trčao.

Drugi dan sam se probudio strgan jer dizanje u 2, 4 i 6 zbog životinjskih fizioloških potreba iz gornjega paragrafa definitivno nije pomoglo odmaranju mog slabašnog organizma izmorenog jučerašnjim putovanjem. Popio sam osam kava, pročitao sve vijesti na svim portalima, pročitao na wikipediji sve o otoku zmija pred obalom Brazila i lijepo se nabacivao sa životinjom u plićaku. Trčao, pogađate, nisam.

Treći dan sam rekao dosta. U 22h. obukao sam tenisice, dres i majicu, upalio Garmin i krenuo uz obalu put Raba ne bih li lagano, bez previše stresa, odradio planiranih pet kilometara upoznavanja te divne šetnice. Krenulo je lijepo i romantično, samo ja, more i riva, no uskoro je prestalo biti jer se meni, moru i rivi pridružilo pedesetak turista koliko sam ih zaobiša dok sam se približavao gradu Rabu. Osim toga, uletio sam u predjele koji su bili crniji od prognoza londonske burze za jesen na kojima sam usporio i preskakao sjene za koje sam mislio da su rupe. Kako bilo, odradio sam peticu i zaključio da sam ušao u ljetni režim morskih treninga.

Četvrti dan sam shvatio da nisam. U moju obranu, taj dan smo odlučili provesti na poludnevnom izletu na najviši vrh Raba (408 mnm) pa nekom perverznom logikom možemo to računati kao trening koji to nije. Nakon dolaska doma minutu prije nego li je nebo promijenilo boju iz anđeosko plave u Mordor crnu, gledao sam kako kiša pljušti i razmišljao kako će ta večer biti super za trening bez obzira na penjanje od jutra. I da – večer je bila idealna za trening. Ali ja ga nisam odradio. Prokleti Netflix.

Peto jutro je osvanulo tmurno i nagovijestilo je još jedan tužni morski propali dan bez kupanja i ostalih veselih aktivnosti na plaži prepunoj dragih turista naguranih na centimetar do centimetar i pol razmaka između ručnika.Upravo iz tog razloga odlučili smo dan iskoristiti za posjet Golom otoku kako bismo vidjeli kako su političari jednog bivšeg sistema provodila svoja ljeta… i proljeća i jeseni i zime. Bilo je zabavno jer je sunce u međuvremeno ponovno doseglo svoju jučerašnju žestinu, tako da smo iskustva bivših stanara ovog otoka iskusili na vlastitoj koži probijajujći se po najvećem zvizdanu puteljcima ovog komada zemlje usred ničega. Pas se okupao, mi smo popili najskuplju kavu u Hrvatskoj, a ja sam znao već tada da od večernjih 10 kilometara neće biti ništa. I hej! Bio sam u pravu.

Šesti dan je danas. Lagano kupanje, iskorištavanje zadnjeg dana na moru i taman kad sam krenuo odraditi trening sjetim se da moram napisati ovaj tekst. Odgovoran kakav jesam, odlučio sam žrtvovati svoju fizičku spremu da biste vi mogli čitati ove redove. Eto, toliko sam dobar. I lijen.

Sutra je sedmi dan. Pakiramo se i idemo za Zagreb. Naravno da bih se mogao ustati ranije i odraditi trening, ali svi znamo kako to završi – snuzanjem do devet i kuhanjem kave. Nakon toga ćemo se spakirati, spremiti apartman i krenuti za Zagreb nadajući se da nećemo prenoćiti na pristaništu za trajekt.

Kada napokon dođemo na kopno i uputimo se put Senja i autoputa, pustit ću si u autu “Plug in Baby” od Musea i opasno početi planirati trening koji ću odraditi tu večer u Zagrebu – trening koji će biti žestok, zanimljiv i kvalitetan.

Drugim riječima – trening koji se također neće dogoditi.

Volim ljeto.

Siniša Mareković

Dakle vremena su takva kakva jesu i kako se čini ostat će takva neko vrijeme i red je da im se prestanemo čuditi, no svakako se možemo pozabaviti jednim malim apsurdom koji nam se dogodio zadnjih mjeseci, a to je zamjetan pad fizičke aktivnosti kod ljudi nakon što su nam se ponovno otvorile birtije i dućani i ne tjeraju nas doma kad se okupimo u grupi većoj od pet ljudi.

Kao početak ove priče iskoristio bih jedan događaj koji se dogodio u prvom tjednu famoznog lockdowna i početka korištenja hashtaga #ostanidoma. Tu večer krenuo sam na trening po obližnjem potoku (dobro, pored njega, trčanje po vodi rezervirano je za neke puno bolje ljude od mene) i na kraju prvog kruga primjetio sam u parku veselo društvo kako pjeva. U normalnim okolnostima bila bi to normalna scena jednog petka navečer, no sada je to izgledalo užasno ilegalno – ‘kako se usude’, pomislio sam i nastavio dalje. Na kraju drugog kruga i dalje su pjevali, a na kraju trećeg bila je tišina, a policijski kombi bio je sparkiran nedaleko od njih. Prijateljica Andrea, s kojom odrađujem skoro svaki mogući trening, bicikliranje ili planinarenje, i ja pogledali smo se ispod oka – hoće li zaustaviti i nas? Zadržali smo dah kad smo prolazili pored stričeka i tete u plavom da ne bismo bili optuženi za širenje prevelikog broja kapljica dok trčimo i nesmetano nastavili trening.

Kako blesav osjećaj… trčiš, a osjećaš se kao da radiš nešto loše – totalno inverzno normalnom.

Kozmički plan lagano se okreće

Naravno, trening smo završili bez problema, stali i zaključili da smo na ruti kojom inače trčimo susreli barem tri puta više trkača nego što ih ima inače. Zašto, pobogu, u ove dane zaključavanja? Osim tog malecnog fenomena, nije bilo teško ne uočiti da se po klupicama skupljaju male grupice ljudi, od troje maksimalno, koliko je bilo dozvoljeno… skoro kao neki inat ili pokret otpora, ali koji god razlog bio, činjenica je bila neosporiva – ljudi su u te prve mlačne travanjske večeri bili vani više nego ikad.

Nadolazeći dani potvrdili su sumnju od te večeri – Nasip je bio pun trkača, Maksimir pun šetača, Medvednica planinara i gotovo nije bilo klupice gdje barem dvoje ljudi nije sjedilo, pričalo i pilo kavu iz termosice jer birtije nisu radile.

I u tih mjesec i nešto koliko je trajao #ostanidoma, svi smo trčali, biciklirali i rolali kao budale! Što su nam više govorili da ostanemo doma, mi smo se sve više bavili fizičkom aktivnošću – naravno, ne ugrožavajući ostale i ne kontra preporuka stožera jer smo svi trčali po dvoje ili sami – ali smo se kretali! Da, naravno, slobodno možete pomisliti da je ovo izdvojeni slučaj i da je ovo bio slučaj samo kod mene, ali prevarili biste se – moj Facebook profil koji broji oko 1.500 ljudi bio je preplavljen Garminima, Stravama, Endomondima i bedževima koje su šetači, biciklisti, trkači i roleri zaradili. Nikad nacija nije bila zdravija – birtije nisu radile, šoping centri bili su zatvoreni i mi smo se okrenuli onome što nam je bilo pod nosom – rekreaciji. Nevjerojatno korisna nuspojava ove cijele preloše situacije.

No, već prvi tjedan kako su frizeri izvadili svoje škare iz ladica, trgovački centri podignule svoje metalne rolete ispred izloga, a konobari počeli nositi veliku kavu s hladnim i čašu vode, aktivnost na mom potoku je utihnula. Poneka mama s djetetom i mladi par, ali uglavnom pesi sa svojim ljudskim ljubimcima sada kroče stazom koja je u tih nekoliko tjedana izgledala kao trešnjevački Central Park.

Što se dogodilo?

Rutina se dogodila.

Pročitao sam negdje da je prirodno stanje čovjeka da teži prema boljem, ali lakši put je onaj prema dolje – i ako ovu situaciju gledamo iz filozofske perspektive i kažemo da je doba rekreacija bilo ‘bolje’, a doba nakon otvaranja birtija ‘lošije’, kozmički plan lagano se okreće tome da radije oblačimo tenisice za odlazak na kavu, nego za odlazak na trening. Prije nismo imali izbora, sada ga imamo.

I ne, nemam rješenje.

Treba nam samo malo mozga

Naravno da opcija nije da pozatvaramo sve moguće djelatnosti koje bi nam mogle odvući pažnju od fizičke aktivnosti jer onda stvarno nismo daleko od majmuna u laboratoriju kojem moraš dati bananu svaki puta kada točno pritisne gumb koji je trebao pritisnuti, već je način da sami sa sobom malo sjednemo i popričamo… i uvjerimo se da izlazak na lokalnu peticu (a petica nije ime stajačice u kvartu, nego krug od 5 kilometara) nije ništa lošiji od odlaska na terasu birtije na pivu. Možda bi početak bio taj da sami sebi kažemo da sad imamo priliku otići na pivu nakon treninga pa zašto onda ne odraditi trening pa pivo? Možda trčati do pive? A možda lupetam, ne znam.

Ako je ono generalno sranje kada smo pljeskali po balkonima i slušali lokalne svirače kako sa svojih balkona zabavljaju cijeli kvart, vrijeme kada smo klince gledali kako se muče sa spajanjem na Lumen, a partnere kako odrađuju sastanke na Zoomu, vrijedilo ičemu, vrijedilo je da shvatimo da je kretanje genijalan način provođenja vremena izvan stana i odličan način koncentracije bez potrebe da sat vremena sjedimo pored šalice kave i buljimo u mobitel.

I kada bi nam barem (pusti snovi, znam) iz tog perioda ostala u nasljeđe ta navika i dišpet da se dignemo i odemo pola sata protegnuti noge jer smo cijeli dan u stanu, mislim da bi dugoročno napravili više za vlastito zdravlje nego svo dezinficiranje ruku ikad (koje, da se razumijemo, i dalje treba prakticirati, kao i tuširati se što je super kad jednom probate).

Ali to se neće dogoditi jer ćemo se mi poput elektrona bez pobude spustiti u nižu orbitalu i zadržati se tamo jer su tamo Netflix, Playstation i čips. I tu je dobro i ugodno.

Sigurno ste pomislili da nam možda opet treba neko izvanredno stanje ili represija, pa da opet počnemo uživati u nekim lijepim i zdravim stvarima. Ne s time se ne slažem. Jer ne treba nam puno da shvatimo da nam za te stvari ne treba niti represija niti izvanredno stanje niti naredbe stožera.

Treba nam samo malo mozga.

Siniša Mareković

Nećemo se ovdje baviti temom je li medijska haranga oko korone opravdana ili ne – niti smo medicinski časopis, niti nas to u ovom trenutku pretjerano interesira, ali osim ako glavne face znaju nešto što mi ne znamo (tipa – ako oboliš od korone, tek za godinu dana iscurit će ti mozak kroz uši), činjenica je da smo malo previše opsjednuti situacijom, i to ponašanjem koje je sve samo ne racionalno.

A kako to utječe na nas trkače?

Pa, kao prvo, ako ste planirali neku utrku u Italiji u ožujku, a ima klubova koji religiozno pohode maratone u Ferari, Brescii i Palmanovi u proljeće, imate svako pravo brinuti da će vaša startnina otići u vjetar ili, u boljoj varijanti, biti prebačena na 2021. godinu. Ako nam svima ne iscuri mozak kroz uši, naravno. Oni optimističniji mogu se nadati da će se u tjednima koji slijede situacija smiriti i da će se stvari vratiti u normalu, što, letimičnim pogledom na dnevne vijesti nije baš izgledno, ali ostaje da vidimo. Niti vi koji ste rezervirali svoje mjesto na utrkama na drugim lokacijama, ne možete spavati mirno jer se situacija mijenja iz dana u dan i već sutra možete očekivati da će se vaš planirani maraton u Patagoniji za koji ste štedili dvije godine, lagano otkazati i prebaciti na neku od sljedećih godina. Ako nam mozak ostane u glavi, jel.

Kao drugo, lagano se u ljude uvlači histerija pa je tako treniranje u zatvorenom prostoru postao pravi socijalni izazov – ne dao vam bog da ste malo prehlađeni jer ćete se nakon prvog kašlja osjećati kao Afroamerikanci koji se voze u tramvaju u Americi dvadesetih godina prošlog stoljeća.

Ostaje vam treniranje na otvorenom što je sada, kada su dani sve ljepši, lakše i ugodnije nego po tmurnoj zimetini, ali vodite računa da ste uvijek na metar od drugih kako preporuča HZZO. To, naravno, znači da ćete svako malo skakati u stranu kako neki prolaznik prođe, ali možete na to gledati kao trening agilnosti pa nije sve tako strašno.

Zaključno, što je zapravo i tema ovog članka, možete odrađivati supersigurne treninge na nekoliko nivoa težine, ovisno o vašoj trenutnoj spremi.

Trening pod medicinskom maskom

Ovo je odličan trening za trkače početnike koji se žele osjećati sigurnije. Okej, činjenica jest da nećete biti ništa sigurniji jer su te maske namijenjene potpuno drugoj svrsi, ali vi ćete se osjećati bolje. Osim vaše mirnoće, bit će vam dosta teško disati pod maskom pa računajte da ćete već nakon 5 treninga poboljšati svoj VO2 kapacitet, ako prije toga ne roknete negdje u nesvijest zbog pomanjkanja kisika. Ali nema veze – sretni ste vi, sretni su paranoični ljudi oko vas i sretni su normalni trkači koji se smiju vašoj pojavi na nasipu. Zapravo, svi su sretni.

Trening pod gas maskom

Ovaj trening nikako ne preporučamo početnicima, što zbog kompliciranog sistema stavljanja maske, što zbog zaista male količine kisika koji prolazi kroz filter s aktivnim ugljenom. Ako to sve stavimo na stranu i ako zanemarimo da ćete već nakon par koraka disati kao netom izvađeni smuđ iz jezera, možete računati na praznu stazu ispred vas jer ćete izgledati kao statist iz serije Černobil i time ukloniti svakog šetača, trkača i psa ispred sebe. Zvukovi pištanja koje ćete ispuštati čut će se na kilometre, a zrak koji ćete udahnuti nakon što skinete masku sa sebe bit će bolji osjećaj nego hladno pivo nakon maratona. I dalje nećete biti zaštićeni od korone ništa više nego bez nje, ali zar je to uopće bitno? Vaš duševni mir je jedini koji se računa.

Trening u punom zaštitnom odijelu – Hazmat Suit

Ovaj intenzivni i zahtjevni trening namijenjen je samo profesionalcima i dobro utreniram/hiperparanoičnim trkačima. Za razliku od prethodna dva, ova vas opravica zapravo i štiti od virusa i u ovom odijelu sigurni ste od većine virusnih zala na svijetu. Ako bi morali nabrojati još prednosti ovog outfita, onda bi to definitivno bila činjenica da vas baš briga imate li dryfit majicu i dres ili nemate ili koje vam je boje buff – vi postajete samo jedna velika žuta fleka koja pokušava odraditi trening. Da – pokušava, jer je hodanje u ovom skafanderu sport za sebe, kamoli trčanje, ali vi to možete jer želite biti sigurni. Najveći nedostatak ovog odijela na treningu jest ograničeni periferni vid, tako da nećete moći primjetiti ekipu iz dežurnog odjela bolnice u Jankomiru kako vam prilazi i u rukama drži jedan drugi odjevni predmet koji se kopča na leđima. Ne dajte da vas to obeshrabri – i ćelije u spomenutoj bolnici su dobra izolacija. Najbolja, čak.

I što reći za kraj? Živite i trenirajte dalje i jedino što vam preporučamo da radite jest ono što ste trebali apsolvirati još u vrtiću – perite ruke! Već to bit će dovoljno da rizik od zaraze smanjite na najmanju moguću mjeru i, ako baš nemate prijatelja koji vas je zapljuvao dan prije za vrijeme prepričavanja svog puta u Lombardiju, šanse da se zarazite su male.

Ako se to pak dogodi, preboljet ćete koronu i nastaviti trčati kao prije, uz jednu dobru anegdotu za prepričavati unucima – kako je deda u borbi s najgorim virusom 21. stoljeća izašao kao pobjednik.

Odnosno, možda ćete prepričavati.

Ako vam mozak ne iscuri.

Siniša Mareković

Svaki trkač, stoga, gleda kako najbolje prezimiti, odnosno kako održati formu u tim tamnim mjesecima i ne dočekati toplije dana s 15 kg više na displeju omiljene nam vage. Netko se hrabro otisne u mrak i šljapka kilometre u dugu mlačnu noć, netko hvata zadnje zrake sunca pred smiraj dana (tako mi treba kad čitam Zagorku prije pisanja trkačkih tekstova), a netko, kao recimo ja, odabire totalno safe varijantu – prezimljavanje u zatvorenom na traci za trčanje.

Ali, dragi čitatelju, prije nego dobiješ moždani udar zbog bogohuljenja trčanja odnosno usporedbe te divne aerobne aktivnosti na svježem zraku i smrđenja po teretani s još 300 čudnih ljudi, pričekaj, popij čašu vode sa šećerom i poslušaj me – i ja sam bio veliki protivnik trčanja na traci i nema mi ljepšeg neko dane provoditi na svježem zraku udišući miris netom pokošene trave, no ima tu ipak nešto više od puke predrasude.

Prvi pokušaj treniranja na traci dogodio mi se prije nekih 5 godina kada sam s gnušanjem ustanovio da to nije ni Č od trčanja i nakon jednog polutreninga pokupio se i nikad se vratio nisam. Do pred mjesec dana kada sam se nagovorio da probam još jednom.

I dobro da jesam.

Pokušat ću ovdje, koliko mi tipkovnica i ekran dopuštaju, pobrojati dobre i loše strane treniranja na traci u teretani, a vi se, po starom dobrom običaju, možete i ne morate složiti sa mnom. Kao i inače. To je ljepota demokracije.

DOBRE STRANE:

–           Bez obzira koja vremenska nepogoda trenutno hara vašim krajevima, možete biti sigurni da će vam dres, majica kratkih rukava i tenisice biti dovoljne za odraditi trening i da vas lokve na loše sagrađenoj južnoj strani nasipa neće omesti u trčanju.

–           Ne trebate trenera ni pejsmejkera da vam određuje tempo, jer će to odraditi traka umjesto vas. Namjestite program koji želite i ako taj dan planirate trčati 5:30 po kilometru, traka će vas voditi tim tempom do kraja treninga.

–           Nema ljudi. Okej, ovo možete shvatiti krivo – naravno da uvijek u teretanama ima ljudi, ali ovdje mislim na ljude ispred vas koji vam se neće maknuti jer zašto bi, vi ste luđak koji trči po zimi i nema za time potrebe. Osim ljudi, nema ni auta, zebra, tramvaja i ostalih ometala koji čine dio svakog treninga na svježem zraku.

–           Zona. Ovo je bitan dio. Meni osobno jako paše kad trening krene i fokusiram se kroz prozor teretane u svijet koji se događa vani dok ja, eto, stojim (trčim) na mjestu. Ima nešto zenovski u činjenici da si tada u svom svijetu i ne moraš brinuti o ničemu osim da na vrijeme dižeš noge s trake. Koncentracija na najjače i uživanje u znojenju samo tako.

–           Dolazak i odlazak s treninga su svedeni na brzinsko oblačenje i presvlačenje tako da ti zapravo treba puno manje bruto vremena za odraditi trening. Dok na klasičnom treningu dolaziš u klub, odlaziš na mjesto početka treninga, zagrijavaš se, minglaš s ekipom (okej, ovo većini ulazi u pozitivne strane), odlaziš doma, za trening na traci trebaš puno manje vremena, ali, posljedično, imaš i puno manje socijalizacije.

LOŠE STRANE:

–           Jebiga, na zatvorenom si. Koliko god interijer donosio zaštitu od možebitnih padalina, ipak ne udišeš svježi zrak dok trčiš. Nekima je to toliko bitno da ne mogu ni zamisliti odraditi trening u nekoj prostoriji. Različiti smo…

–           Mehanika trčanja je potpuno drugačija – dok na standardnom treningu odskačeš u svaki novi korak, na traci ti noga putuje natrag i onda ju opet vraćaš na početak. Ovo se jako osjeti na početku treniranja na traci i obično je ljudima teško se priviknuti na ovaj neprirodni način trčanja.

–           Ako si društvena osoba, falit će ti druženje i ispijanje pive s ekipom kao što je navedeno malo više gore – to je jedan detalj zbog kojeg mnogi (većina) i dolaze na treninge, tako da tračno trčanje samo po sebi gubi smisao ako hmelj nije uključen u završetak treninga.

–           Teretanu morate platiti, trčanje na nasipu ne. Okej, ako si član kluba koji radi po određenom programu i ima organizirane treninge i svlačionice, šansa je velika da dajete neke novce za članarinu, ali to je redovito manje nego članarina u teretani. No, za one jako šparne, trčanje ne mora biti dio klupskog režima i onda je stvarno free of charge.

Ovo su, dragi moji, bile samo neke stvari koje su mi pale na pamet prilikom nekoliko treninga na traci i definitivno nisu sve – siguran sam da među vama ima trkača koji imaju neka svoja dobra i loša iskustva s treniranjem u interijeru, ali budimo onako iskreni i složimo se oko jedne stvari – i trening na zatvorenom je bolji od nikakvog. Ako ste tip osobe kao ja kojoj ne smeta soliranje za vrijeme trčanja i nije vam apsolutno nikakav problem buljiti u jednu jedinu vizuru od početka do kraja treninga, probajte zimi koji trening odraditi i na tom čudnom stroju koji vas tjera da se krećete dok se ne krećete.

I ne zaboravite onaj drugi grozan stroj koji vas čeka u kupaonici svaki puta kada izađete iz tuš kabine… znate… onda odvratna mašina koja prikazuje brojke… proklete brojke koje su uvijek više nego što bi trebale biti…

Siniša Mareković

Nagledao sam se takvih povrataka koji nisu bili povratci nego neki traljavi pokušaji dokazivanja samom sebi da ‘ja to još uvijek imam u sebi’ i ‘mogu bez problema na polumaraton nakon 6 mjeseci pauze’. Ne samo da sam se nagledao, nego sam to sve i sam prošao i mogu vam reći samo jedno – naše tijelo je sposobno zapamtiti konfiguraciju kauča na koje plasirate svoju pozadinu dok čekate novu sezonu Stranger Thingsa, sposobno je savršeno locirati u prostoru i vremenu mjesto na kojem se razvlači najbolja pizza, a bome vas neće razočarati niti kada poželite pronaći neko mirno mjesto na kojem ćete provesti dan prokrastinirajući. Ali kad je u pitanju trčanje, tijelo je glupo kao prosječna ekranizacija knjige Stephena Kinga i ne očekujte od njega pomoć jer, da se ne zajebavamo, na povratku s trosjeda na trkačku stazu, nećete pronaći većeg neprijatelja od vlastitog tijela, a kako to bolje ilustrirati nego na vlastitom primjeru.

Mozak je nesretni putnik

Trčanjem sam se počeo baviti prije 8 godina i tamo negdje u zimi 2017. shvatio da mi se ne da trčati. Dosta mi je, buraz, više i nasipa i mostova i ljudi i smrzavanja u tajicama dok trening ne počne… zaslužio sam pauzu. Slučaj je htio (kako drugačije?) da u proljeće sljedeće godine polumaraton u Palmanovi padne na moj rođendan i pomislih kako ga ljepše proslaviti nego utrčavanjem u cilj. Naravno da mi ni to nije bila motivacija za treniranje jer… tijelo pamti. U busu prema Palmanovi je bilo super, dolazak tamo je bio prva liga, minglanje prije starta je bilo totalna špica.

I onda je krenuo start.

Klikni za info o novom broju magazina Trčanje

Zapravo, prvih 10 km je bilo sasvim u redu i kontao sam si da je treniranje stvarno precijenjeno – ako ja mogu na polumaraton ovako divno nepripremljen, čemu to nabijanje kilometara osim ako fakat nisi nabrijan na skidanje PB-a. I onda je došao 12. kilometar u kojem su mi se odjednom pokazali odgovori na sva pitanja koje sam imao u vezi tijela i pamćenja. Ništa od toga buraz. Tijelo te zaboravilo, kao što političar zaboravi glasača nakon izbora. Tijelo te ne voli. Tijelo ti je najveći neprijatelj ako istom tom tijelu u mjesecima prije nježno ne kažeš što mu se sprema.

Tijelo radi protiv tebe, tvoj mozak je samo nesretni putnik u jako sporom vozilu. I onda mozak postane nesretan, govori ti da staneš, da ovo nema smisla… gle – taksi! Ili ako nemaš novaca, sugerira mi mozak, tamo malo dalje je autobusna stanica. Ne slušaj svoje prijatelje koji ti govore da izdržiš, zašto bi izdržao? Sjedi, odmori, naruči neki kolač i uživaj. Jebeš trčanje. Od 12. do 21. kilometra moje tijelo i moj mozak vodili su agresivnu kampanju radnog naziva ‘Stani, čovječe’, a ja nisam mogao ništa drugo nego odbrojavati korake do cilja. Ušao sam u cilj s vremenom koje više odgovara maratonu dobro spremljenog trkača nego polumaratonu. Bio sam slomljen, mrtav, jedva sam hodao. Mozak je govorio – eto, jesam ti rekao. Tijelo je reklo – tako ti treba kad nas ne slušaš. A ja nisam govorio ništa jer nisam mogao. Ali sam razmišljao, o, da… itekako sam razmišljao.

Ako pauzirate, vratite se postupno

Razmišljao sam o tome da nikad više neću prismrditi utrci bez koliko toliko kvalitetne pripreme. Razmišljao sam o tome da mi sljedeća utrka može padati na bilo koji datum, ja je neću prijaviti, jer ako to ponovim, moglo bi mi se dogoditi da padne baš na datum moje smrti. Razmišljao sam i o gladnima u Africi i onda o tome kako sam i ja gladan. Zatim sam razmišljao gdje je bus. I to je trajalo do trenutka kad sam se trebao ustati i krenuti prema svlačionici. Nakon toga sam samo razmišljao kako trebam popiti tabletu protiv bolova.

Tijelo je nasavršeniji instrument koji ćete ikada posjedovati, pročitao sam jednom negdje i ne mogu se ne složiti s tim. I upravo ta savršenost čini ga vašim najvećim neprijateljem kada se otisnete u poduhvate kao što sam učinio ja.

Nemojte to raditi, spremajte se za utrke, a ako pauzirate, vratite se postupno. I zapamtite da tijelo ne pamti ništa. Ali zato mozak pamti i neće propustiti priliku da vas podsjeti koji ste idiot bili kad ste donijeli ovakvu odluku.

Siniša Mareković

S festivalima trčanja, finišerskim medaljama i trkačkim majicama kreće i nova generacija školica trčanja diljem Lijepe Naše – već smo davno ustanovili da svako mjesto s mesnicom i crkvom u Hrvatskoj ima svoju školu trčanja, a ako nema, trebalo bi imati. Toliko duša željnih patnje da je to čudo, gotovo mi ih bude žao kad krenu onako nadobudni u prve metre trčanja i nakon 6 minuta najgore muke na tempu 7:30 pitaju hoće li ikada postati lakše – neće buraz, bit će uvijek teško, samo ćeš onda ići brže – u trčanju nije pitanje hoćeš li objesiti jezik nego samo kojom brzinom će taj jezik sjeći zrak kojim trčiš. Patnja je konstantna.

Neću sada pričati o svojim počecima trčanja jer mislim da sam taj bolni proces prepričao više nego predsjednički kandidat mantru o preseljenju u Visoku ulicu, ali ne mogu se ne osvrnuti na jedan trkački paradoks vezan uz tjelesnu težinu duše koja se odlučila početi baviti trčanjem i vječnim pitanjem – hoću li smršaviti od trčanja i ako da – kada?

Prije nego dam odgovor na to pitanje, red je da temu malo razradimo iz dva razloga – prvi je taj što odgovor nije jednostavan, a drugi, puno bitniji je taj što mi urednik neće platiti članak ako mu pošaljem pola kartice teksta. Prvi razlog bitan je vama, drugi meni pa da pošteno riješimo oba.

Počeo sam trčati i ne mršavim. Zašto, pobogu?!

Na ovo pitanje mogu s punim pravom odgovoriti jer sam ga prošao sam, a i nagledao sam se trkačkih pitomaca koji su se mučili s ovim fenomenom. Sve je objašnjeno jednostavnom formulom m = s * O gdje je ‘m’ vaša masa, ‘s’ put prema frižideru i ‘O’ broj njegovog otvaranja. Vas koji ste studirali na tehničkim fakultetima ne treba brinuti što ove jedinice nisu dio SI sustava, i dalje su primjenjive.

U praksi to izgleda ovako – odete na trening i tamo malo trčkarate i spržite nekih 300 kcal. Onda dođete doma onako umorni od pretrčana 2 kilometra, znate da morate vratiti tu izgubljenu energiju i krenete tamaniti sve iz frižidera abecedno i prema roku trajanja. Rezultat je da ste unijeli 1.500 kcal, što vam čini plus od soma i nešto odvratnih malih kilokalorijskih stvorenja koje vam svaku noć sužavaju robu iz ormara.

Matematika je u po pitanju kilaže neumoljiva – ako više trošite nego što unosite, na dobrom ste putu da se otarasite tih ormarskih nametnika. Naravno, nije sve tako crno bijelo, pa tako možete kile naslagivati i ako unosite manje od potrošenog (računajući bazalni metabolizam), naročito ako vam je cijeli kalorijski unos u toku dana sveden na fast food i 300 gramsku Milku u ponoć pred televizorom. Svako daljnje palamuđenje o tome kako jesti prepustio bih nutricionistima, ali smanjenje količine ugljikohidrata u korist proteina svakako je korak u dobrom smjeru.

Izgubio sam 5 kila u tjedan dana!

Tipičan primjer Eureka trenutka osobe koja je krenula na dijetu i počela s tjelovježbom. Dobra vijest je da ste stvarno izgubili 5 kila, a loša je da je to voda koju ste imali vezanu u organizmu. Tekst o tome proguglajte na internetovima, ali kad organizmu skrešete ugljikohidrate, brzo nestane i ta voda pa je sretna vaga, sretni vi… svi su sretni osim vaših hlača čiji gumb i dalje vrišti pod vašim obujmom. Ne shvatite krivo – ovo je sjajan put i svaki dekagram manje kasnije, bit će vrlo vjerojatno i manje masti u vama, ali nikako se ne prepustite starom sjedelačko-jedelačkom načinu života kad vidite ovaj drop na vagi.

Teško mi se penjati na Sljeme!

A zamislite kako je jadnom Sljemenu pod vama? Šalu nastranu, lagana šetnja uzbrdo jedan je od boljih način za pripremiti svoje odojcima izmučeno tijelo na početak trkačkih priprema. Naravno da ćete na putu prema Puntijarki sretati one odvratne mršave spodobe koji trče pored vas i doći će vam prirodni poriv da ih popiknete onakve žilave i nejake… ali nemojte. Tri šetnje uzbrdo uz pridržavanja zdravorazumskih prehrambenih savjeta pretvorit će i vas za pola godine u takvu brzu spodobu. I sigurno vam ne bi bilo drago da vas tada netko popikne, jelda?

I eto nas opet na onom pitanju s početka – hoću li smršaviti i ako da, kada. Odgovor je – ne tako brzo, ali ako budete uporni, hoćete. Ja vam iz vlastitog iskustva mogu reći da kretanje i manje kruha, šećera i pive postepeno korigira cifru na vagi, ali ju isto tako brzo vraća kad se opustite. A sad, hoćete li ikada biti tako brzi i lijepi kao vaš trener ili trenerica iz kluba… vjerojatno ne. Ali dovoljno je da sebi budete lijepi, da možete pratiti tempo grupe i da dođete u formu da se do Puntijarke popnete bez poriva za izbacivanjem ručka u obližnji grm.

Osim toga, već nakon prvog uspona na Puntijarku shvatit ćete kako je loš signal na toj stazi. Jako loše mjesto za zvanje hitne ako mene pitate.

Siniša Mareković