‘Prve godine časopis se zvao Veteranov bilten, a bio je namijenjen članovima kluba kako bi imali pregled na rezultate, prvenstveno kros-lige, a onda i ostalih trka na kojima su sudjelovali. U to vrijeme još nije bilo Interneta, pa je to bio jedini način pregledavanja ciljnih listi. Uz njih smo znali ubaciti i neki izvještajni tekst ili stručni članak, kojih je vremenom bilo sve više. Prvi broj Veteranovog biltena je izašao u ožujku 1996, točno godinu dana kasnije je izašao prvi broj pod imenom Maratonac’, kazao nam je Janković prisjećajući se kako je to mukotrpan posao bio.

‘Svi članci bili su pisani u Wordu, a rezultati u Excelu. Stranice su se jednostavno kopirale i uvezivale u skriptu, s prozirnom plastikom kao prvom i neprozirnom kao zadnjom stranicom, tako da je ipak imalo kakav-takav format crno-bijelog časopisa. U takvom dizajnu izlazio je pet godina, tj. 25 brojeva’.

U konceptu magazina kakve danas poznajemo, s uvezom, numeracijama, egidama i svim drugim elementima novinarsko-uredničkog posla i tiskanog medija, prvi broj objavljen je 2001. godine i potrajao je prilično dugo, puno dulje nego su mnogi očekivali. Naime, bio je to tržišni projekt, no nije se temeljio na jako brojnoj publici koja je hrlila po svoj primjerak, nego upravo suprotno, na relativno malom uzorku ljudi koji su preko klubova ili joggingom bili vezani uz trčanje.

‘U tiskanoj formi je izlazio 9 godina, a posljednji, 24. broj, se pojavio u siječnju 2009. S vremenom smo koketirali i sa stadionskom atletikom, bilo je dosta članaka i o stalim atletskim disciplinama, pri čemu su bile povremeno uključene stručne osobe koje su pisale tekstove i izvještaje vezane za bacanja, skokove, sprint itd. Međutim, generalno se nisu uključivali u rad Maratonca, koji je većinski ipak bio namijenjen vanstadionskim disciplinama’.

Priprema svakog magazina zahtjeva stručno znanje, iskustvo, vrijeme i dobro poznavanje tematike, no tako velik broj izdanja ipak je pretpostavljao i određeni suradnički krug, ljude koji su znali nešto o trčanju, a znali su to prenijeti i na papir. Uostalom, tvrdi Janković, cijeli koncept časopisa bio je postavljen na temeljima suradnje s trkačima, u određenom dijelu slično konceptu i magazina Trčanje.

‘Imali smo stvarno puno suradnika. Časopis je bio zamišljen tako da trkači pišu za trkače, a ne novinari koji u pravilu ne poznaju tematiku. S vremenom smo dobili stalne kolumniste, poput Kristijana Šivaka, Marka Rajkovića, Roberta Mašića, Vladimira Halauka, Inoslava Blažekovića, Ladislava Havaša, Ive Belana, Ivana Kapovića i Veronike Jurišić. Svi smo bili iznimno duhoviti i vrlo kreativni i stručni. Danas kad prolistam neki od tih brojeva, uvijek si kažem ‘Jbte, kako smo bili dobri’. Prelom je radila Indira Filipović, također trkačica i jedna od prvih hrvatskih triatlonki, strašno kreativna, koja je sve naše ideje na najbolji način znala uglazbiti u časopis. Ona me i nagovorila na tiskovno izdanje, inače bi ja kao ljubitelj undergrounda, vjerojatno i dan danas furao formu skripte koja se u povjerenju dijeli ispod stola’.

Nažalost, nakon devet godina redovitog izlaženja Maratonac je objavio svoj posljednji broj.

Klikni na fotku za info o novom broju magazina Trčanje

‘Razlozi su disbalans utrošene energije, vremena i sredstava u odnosu na dobiveno u materijalnom smislu. Jednostavnije rečeno, Maratonac nije postigao tiražu koja bi sve to skupa opravdala. Devet godina i 50-tak brojeva uz konstantan odlazaka u minus je na kraju prevagnuo. Dodajmo tome i činjenicu da sam ja osobno sve više energije i entuzijazma trošio u drugim smjerovima, koji su se pokazali vrlo uspješni, poput vođenja kluba i škole trčanja, treniranja dobrih trkača, organizacije dobrih natjecanja, vođenja raznih trkačkih reprezentacija Hrvatske… Da smo izdržali još godinu, dvije i dočekali trkački bum, vrlo vjerojatno bi se i tiraža jako povećala i Maratonac danas sigurno ne bi bio gubitaš, već potpuno profitabilan, ali uz izvjesne žrtve svega što sam radio nakon njega. Svoje trkačko literarne porive sam u međuvremenu bez imalo stresa zadovoljavao pišući za razne sportske portale i časopise, osvajajući usput i neke novinarske nagrade, tako da mislim da sam na kraju uspio postići gotovo savršeni balans svega’.

Maratonac je, dakle, otišao u povijest, no moderna tehnologija, ponajprije internet, omogućile su Jankoviću da svoje ondašnje čitatelje i kolege trkače podsjeti na ta sjajna vremena objavljivanjem PDF-ova pojedinih stranica na svom Facebook profilu, istodobno dajući i novim generacijama trkača priliku da se upoznaju s povijesti trčanja na ovim prostorima i ljudima koji su zapravo postavili temelj ove aktualne, pozitivno lude popularizacije trčanja kao dijela rekreacije i stila života.

Neven Miladin

Nažalost, upravo zbog svega spomenutog ne možemo napisati da je o Dragi Paripoviću već sve napisano. Štoviše, napisano je premalo. Tih nekoliko objavljenih crtica samo naslućuju kako se nekad treniralo i trčalo, a Drago o tome može napisati nekoliko tomova knjiga. Opet nažalost, Drago Paripović nije od velikih riječi, njemu kao da je neugodno pričati o sebi, svojim počecima i svojim uspjesima. Ne zato što smatra da to nije važno, nego je jednostavno samozatajan i ostavlja dojam čovjeka koji ne voli sebe stavljati u središte pažnje.

Noćna smjena, jutarnji trening

Svojedobno, prije nekoliko mjeseci našli smo se u Maksimiru pred početak zajedničkog treninga i, više u šali, nego ozbiljno, pitao sam ga sjeća li se uopće svoje prve utrke. Pomalo iznenađujuće, odgovorio je niječno. Vjerojatno je to bila neka mini utrka u Sisku, tko zna koje duljine i s tko zna koliko sudionika, no očito nije pobijedio jer je za vjerovati da bi se prve pobjede ipak sjećao.

‘U to vrijeme, kad sam ja počeo trčati, nije bilo svih ovih današnji čuda od opreme. U svojim 20-tim godinama nisam imao pojma što su to tenisice za trčanje, kako mi prehrana može pomoći, a ideja da u klubu imam liječnika bila mi je nestvarna još godinama. Kad sam jednom stigao u Italiju tamošnji trkači su me pitali tko mi je doktor, bili su čvrsto uvjereni da sam profesionalac i da o meni brine čitav tim stručnjaka. Tad sam već imao nekoliko zapaženih rezultata, no daleko sam bio od profesionalca. Radio sam u jednoj od tri smjene, nerijetko i noću, a u slobodno vrijeme trčao. Kakav doktor, kakav liječnik, nije mi čak ni palo na pamet da bi to možda i bilo dobro za mene’, kazao nam je Drago evocirajući svoje nastupe na utrkama u posljednja dva desetljeća prošlog stoljeća.

Priča o tome kako je trenirao u ženskim (!) gumenim čizmama vjerojatno je najispričanija priča o trčanju na ovim prostorima, ali ona je jednostavno neshvatljiva današnjim generacijama naviklima na tenisice koje su gotovo idealne za trčanje.

‘Tada nisam imao mogućnosti kupovati bilo kakve tenisice, a kamoli neke specijalne baš za trčanje. Trenirao sam u bilo čemu, pa tako i u tim gumenim čizmama. Sjećam se da smo u Rijeci ili Puli bili na nekom natjecanju i da sam bio drugi, a kao nagradu sam dobio iznošene tenisice valjda od nekog sprintera. Imale su čepove na prednjem dijelu i bile su sve samo ne dobre za trčanje kakvim sam se ja bavio. No i to se koristilo. Nismo imali baš previše izbora, nije bilo novčanih nagrada, pogotovo ne na utrkama u bivšoj državi. Na nekom mitingu kojim se slavio dan oslobođenja Sarajeva pobjednici su kao nagradu dobivali radio, to je tad bio pojam’.

Žuljevi i padovi u šikaru

Klikni na fotku za info o novom broju magazina Trčanje

Na svom prvom polumaratonu (Rim-Aosti) imao je tenisice za trčanje, ali, zamislite, dva broja premale. Ako ste pomislili da mu je to bio problem, razmislite opet, otrčao je fantastičnih 1:04:30!

‘Na utrku sam išao s Mladenom Grgićem i po tko zna koji put nisam imao svoje tenisice, nego ih posudio. Sjećam se, bio je to neki Asics model, dva broja manji od onog koji meni treba, pa sam cijelu utrku trčao sa skvrčenim prstima. Na cilju sam imao žulj na svakom prstu i preko cijelog stopala’.

U godinama koje su slijedile bio je sve bolji, rezultati su bili sve vrjedniji, a njegovi uspjesi i pobjednička postolja sve češći. Nekako se stječe dojam da je volio trčati u Italiji, da je tamo pronalazio neke dodatne motive za uspjeh.

‘Dosta često sam putovao u Italiju i tamo upoznao puno odličnih trkača. Puno toga o trčanju sam naučio od njih. Za razliku od njih ja sam u petak otišao na trening u 4 ili 5 ujutro, odradio zamišljenu rutu, otrčao do ureda, presvukao se i odmah nastavio raditi, a popodne sjeo na autobus i putovao na trku. Nije bilo posebnih priprema za utrku i slobodnih dana za odmor ili da bi se na trku stiglo malo ranije. No sve je to funkcioniralo, ja sam bio zadovoljan i sretan’.

S brojnih putovanja i utrka pamti tek pokoji detalj, bilo ih je toliko da je teško sve popamtiti. Trke su se nizale iz tjedna u tjedan, radne dane u tjednu zamjenjivali su trkački vikendi po cijeloj Europi i svijetu. Ipak, postoje dvije kratke talijanske priče koje je dobro zapamtio. Ne baš po dobrome…

‘Na jednoj trci u Italiji doslovno sam izletio sa staze. Utrka je išla gore – dolje, penjalo se nekakvim serpentinama od 90 stupnjeva. Ja sam povukao na usponu i ostavio konkurenciju za sobom. Onda sam na silasku s vrha izletio iz zavoja. Jednostavno sam izletio s ceste i pao nizbrdo kroz nekakvu šumu i šikaru. I nekako se strovalim do iduće serpentine, opet stignem prvu dvojicu, a oni me gledaju u čudu i pitaju se otkud se pojavljujem takav, krvav i izgreban. Nešto prije tog događaja trčao sam svoj prvi maraton u Trevisu. Bilo je to 1989. godine i zanimalo me mogu li istrčati bez vode. Na tridesetom kilometru su me počeli hvatati grčevi, jedva sam se dovukao do cilja. Nisam to više ponovio i nikome to ne bih preporučio’.

Usput rečeno, taj maraton s grčevima istrčao je u vremenu oko 2:25!

Tajna prehrana

Nikad nije bio pobornik nekog posebnog planskog treniranja, ali to mu nije smetalo da postiže vrhunske rezultate. Učio je od drugih, u hodu (ili možda bolje rečeno u trku).

‘Ma kakav sistematski trening, planske dužine i fartleci. Nikada me nitko nije trenirao. Govorili su mi da trčim i ja sam trčao. Tek od 1990. počeo sam s pravim treninzima. Tad sam počeo putovati po inozemstvu, čitati strane časopise, učiti od drugih trkača i počeo napredovati’.

Premda je u vrhu hrvatskog trčanja već gotovo četiri puna desetljeća, Drago nije prihvatio sve novitete koje moderno vrijeme donosi. Tenisice nisu u pitanju, uvijek su pri ruci Saucony, odjeća također nije problematična, no ono što danas gotovo svaki rekreativni trkač ima, on odbija nositi. Sat za trčanje. Vjerovali ili ne, na njegovom zapešću pričvršćen je Casio, po dizajnu bi se reklo da je star barem 20 godina. Nije u pitanju da si ne može priuštiti neki od Garmina ili Polara, uostalom sigurni smo da bi ih dobio na poklon samo da se pročuje da ih želi, nego mu jednostavno – me trebaju.

‘Toliko dugo već trčim da sve radim po osjećaju. Sve staze u Zagrebu sam istrčao tko zna koliko puta, znam svaki kamen, svaku udubinu i drvo pored kojeg moram proći. Uz to dovoljno sam iskusan da u svakom trenutku, na bilo kojoj stazi, znam držati željeni tempo. Nedavno sam radio krugove na Sveticama i jedan kolega kojeg treniram u Omega školi trčanja, koji je također tamo trčao, rekao mi je nakon nekog vremena da sam pao u tempu. Uvjeravao sam ga da nisam i da skoro u sekundu završavam svaki krug, no nije mi vjerovao i jednostavno je stao i mjerio mi vrijeme. Naravno, bio je u krivu’.

Kad je u pitanju prehrana, Drago ipak ima jednu svoju malu tajnu. Med.

‘Svaki dan ujutro i navečer jedem med, mislim da sam nakon svih tih godina već pomalo ovisan o njemu. Nabavljam ga na veliko, najčešće od prijatelja i kad vidim da sam pri kraju, a nisam naručio novu pošiljku, pomalo me hvata panika. O vitaminima i nekakvim dodacima prehrani apsolutno ništa nisam znao do početka 90-tih godina. Koristio sam samo šumeći C vitamin da me spasi od gripe. Danas ipak koristim sredstva za oporavak, C i E vitamin te Kalcij, ali to je uglavnom to. Domaća kuhinja rješava sve probleme’.

Parip trči kao munja

Godine prolaze, sjećanja blijede, a neka nova iskustva se stvaraju iz dana u dan. Sve se nekako mijenja, ali Drago Paripović ostaje u vrhu. Mlade generacije trkača stasaju, ali Drago im je još uvijek konkurentan. Početkom studenoga prošle godine navršio je 58 godina, no trči kao da ima 30 i još uvijek na cilj stiže među prvima. Fokusiran na stazu, trči gotovo pravocrtno, bez okretanja, bez puno emocija. Dojma smo da mu ipak u tim godinama veći gušt od utrka predstavlja treniranje rekreativaca, redom mlađih ljudi od njega, kojima prenosi svoje ogromno znanje i iskustvo.

‘Znaš, ja ne volim trčati nespreman i zato rijetko idem na utrke. Nije riječ o nekakvom prosipanju ugleda, pa naravno da dolazi vrijeme kad će me mlađi pobjeđivati, nadam se da stiže i vrijeme kad će netko srušiti moje rekorde u polumaratonu i maratonu. To bi značilo da imamo dobre trkače. Volim si postaviti cilj, za njega trenirati i onda posve spreman startati. Kako će ona završiti, to već ovisi i o nekim drugim stvarima, o inspiraciji, konkurenciji, vremenu, ma ima mali milijun razloga koji utječu na rezultat i plasman. Ali zato volim trčati sa svojim polaznicima, pomoći ljudima koji su zavoljeli trčanje da dostignu svoje ciljeve. Uvijek im ponavljam da ako su svoj najbolji rezultat popravili na jednoj utrci, da to ne znači da će isto ponoviti i na idućoj. Ljudi ponekad imaju velika očekivanja i onda se razočaraju u sebe i svoje trčanje. Zato treba biti realan, truditi se, trenirati, pronaći motivaciju i učiti. Svi smo mi to morali proći’.

Na kraju, umjesto nekog mudrog zaključka, citirat ćemo nepotpisanog autora mini intervjua objavljenog prije nekoliko godina na internetskoj stranici Paripovićevog kluba AK Žumberak. Na završetku teksta stoji: ‘Neki ljudi vole filozofirati kako su stvari prolazne, kako ništa ne traje vječno. Nema više Juge, DDR-a, nitko više ne pije Naru i Pipi, zaboravili smo tko je nastupao na prošlom Big Brotheru, Aliju Sirotanovića, Dinastiju i Dallas zameo je vjetar. Ali Parip još uvijek trči kao munja’. Doista, to savršeno opisuje legendu hrvatskih trkališta. Parip i s 58 trči kao munja…

Neven Miladin

Ćudljivost rijeke Save i konstantne njezine poplave na širem zagrebačkom području sredinom prošlog stoljeća stvorile su potrebu za, kako je vrijeme pokazalo, glavnim poligonom za bezbroj generacija joggera, ali i velikih trkačkih asova, poput Franje Mihalića, dečka s Knežije, osvajača olimpijske medalje, pobjednika Bostonskog maratona 1958, i čovjeka koji je prvi predao štafetu drugu Titu, 25. svibnja 1945.

Problem izlijevanja Save je eskalirao 1964, kada su stradala zagrebačka prisavska naselja Trešnjevka, Trnje, Pešćenica i Novi Zagreb. U silovitom naletu nabujale rijeke poginulo je tada 17 ljudi i uništeno ili oštećeno 50-ak tisuća stambenih objekata. Razmjere katastrofe su bile ogromne i tek nakon što je 183 tisuće ljudi izravno pogođeno ovom poplavom, počelo se ozbiljnije razmišljati o izgradnji zaštitnog nasipa, koji i dan danas ponekad posluži toj svrsi. Tako vjerojatno i neki trkači novijih generacija pamte ekstremno visok vodostaj Save 2009. godine, koji zahvaljujući nasipu nije nanio štetu kao što je to bio slučaj 1964, ali je svakako situacija bila zanimljiva i mnoge znatiželjnike odvukla na Nasip da vide takvo, gotovo apokaliptično stanje.

Simbol bunta, slobode i kreativnosti

Nasip su u današnjem obliku izgradile Omladinske radne akcije (popularne ORA Sava) u periodu 60-tih do 80-tih godina, mada prvi radovi na regulaciji Save datiraju još od početka 20. stoljeća, u godinama prije prvog svjetskog rata. Tako da je najpopularnije hrvatsko/zagrebačko trkalište u biti svojim dobrim dijelom ostao spomenik generacije bratstva i jedinstva, simbol tog vremena. Njihovi graditelji su tada složno pjevali “Druže Tito, samo piši, radit ćemo i na kiši”.

No, osim nasipa, trka je u raznim svojim inačicama spajala skoro sve zagrebačke mostove. Zagreb, nažalost (ali na sreću trkača), nije grad na svojoj rijeci, kao što je Prag grad na Vltavi, Budimpešta na Dunavu ili Pariz na Seini. Zagreb je kroz mnoga stoljeća imao dosta prostora za razvoj, od Medvednice pa do rijeke Save i kao da se nije mogao odlučiti prijeći na onu drugu stranu obale. No, kad ju je napokon preplivao, trebali su mu premosnice, i tu u biti počinje priča o Hendrixovom mostu, današnjem simbolu grada na rijeci, te života i zajednice na njoj. On je najimpresivnija, pragmatična savska vizura, koja većini građana predstavlja trenutak odmora i kontemplacije prilikom prelaska rijeke. Most, poput Hendrixa, predstavlja simbol bunta, slobode, jedinstva i kreativnosti. Podignut je 1939., a zapravo je izgrađen kao zamjena za stari željeznički most s kraja 19. stoljeća, koji se nalazio dvadesetak metara dalje, i još uvijek se mogu vidjeti ostaci tog starog mosta.

I tako nas je vremeplov savskog trkačkog pokreta donio na početak 80-tih, na vrhunac jednog društvenog uređenja u kojem se, između ostalog, vrlo strasno slavio i dan žena, famozni 8. mart. Godine 1982. je na taj dan organizirana prva trka pod imenom Nada Dimić, po tvornici rublja koja je tada donirala majice za sve sudionike. Staza je bila jednostavna, 8,5 km kruga po nasipu, sa startom i ciljem ispred Boćarskog doma, uz podatak da ga tad još nije bilo, obzirom da je izgrađen 1991. Startalo se ispred klupskih prostorija tadašnjeg Atletskog društva Veteran, točnije – ispred njihovog kontejnera.

Nova organizacijska postava

Tijekom godina uslijedilo je bezbroj varijanti u dužini i imenu trke, čak su se nekoliko puta promijenili i organizatori, ali je zajednička poveznica ostala Savski nasip i početak proljeća, ili bolje rečeno – nove trkačke sezone. Promjenom države i sistema, tvornica, a s njom i trka, su s(p)retno promijenili ime u Endi, i tako na simpatičan način ostavili inicijale (ND) narodnog heroja NOB-a, Ličanke Nade Dimić. Ustvari, to je bio današnji veliki krug zagrebačke kros-lige, a s obzirom na to da se trka održavala uvijek u vikendu prije početka lige, kolokvijalno smo je zvali „pretkolo“.

Sredinom 90-tih suradnja s tvrtkom Endi već je u potpunosti oslabila kao posljedica generalnog propadanja radničkog pokreta, kojem svjedočimo i danas, pa se 1996. pokroviteljstva trke prihvatio brend Luigi Ferrari u vlasništvu Seada Bačevine, u to vrijeme člana Atletskog društva Veteran, kluba pokretača trke. Te godine je u takvoj kratkoj formi od 8,5 km održana zadnji put, a pobijedili su Tihomir Salopek (Zrinjevac, 29:57) i Marija Paulus (Veteran, 42:13). Već sljedeće, 1997, trka je produžena do polumaratona, a prvi pobjednici su bili Robert Prešnjak (Varaždinska banka, 1:12:52) i Mila Lasić (Croatia marathon, 1:48:52). Slijede još četiri sezone pod imenom Polumaraton Luigi Ferrari, tijekom kojih su se trčale razne varijante, uglavnom po Savskom nasipu, a pobjeđivali su 1998. Ivan Konjik (Žumberak, 1:16:01); Sophie Mitchell (SFOR, 1:35:47), 1999. Lončarević Josip (Žumberak, 1:14:32); Patricija Gluščić (Žumberak, 1:33:18), 2000. Dražen Dinjar (Rudolf Perešin, 1:13:56); Dunja Kravos (Žumberak, 1:28:44) te 2001. Janez Maroević (Sinj, 1:12:53); Lidija Rajčić (Sinj, 1:33:59).

Nakon toga, nova organizacijska postava Veterana je trasu prebacila na kružnu asfaltnu stazu Jaruna (proljetna kopija Stareka), pod imenom Proljetni zagrebački polumaraton, mijenjajući imena s promjenama sponzora, sa sljedećim pobjednicima 2002. Ivica Škopac (Croatia marathon, 1:09:40); Dunja Kravos (Žumberak, 1:30:58), 2003. Janez Maroević (Sinj, 1:15:12); Ida Šurbek (Slovenija, 1:22:40), 2004. Zdravko Krišto (Žumberak, 1:14:26); Antonija Orlić (Sljeme, 1:31:29), 2005. Dražen Dinjar (Rudolf Perešin, 1:13:08); Višnja Škevin (Sljeme, 1:38:18), 2006. Sreten Ninković (SCG, 1:09:34); Ljiljana Ćulibrk (Mladost, 1:21:34), 2007. Nedeljko Ravić (Veteran, 1:16:34); Marija Vrajić (Veteran, 1:22:21), 2008. Dražen Dinjar (Rudolf Perešin, 1:11:39); Marija Vrajić (Veteran, 1:27:02).

‘Room full of mirrors’

Od 2009. godine organizaciju preuzima Atletski klub Sljeme, koji stazu ponovo vraća na prvobitno mjesto – nasip uz Savu, odakle i ime 1. Savski polumaraton. Mada, shodno povijesti, trka se mogla zvati i 28. Savska trka, jer se već tada trčalo 28. godinu za redom, ili pak 13. Savski polumaraton, jer se po 13. put trčalo 21 kilometar i sto. Savski pobjednici u sljedećem periodu 2009. Ivan Vrdoljak (AK Sljeme, 1:20:17); Antonija Orlić (AK Sljeme, 1:35:01), 2010. Goran Murić (AK Veteran, 1:13:55); Veronika Jurišić (AK Sljeme, 1:29:24), 2011. Goran Murić (AK Veteran, 1:15:38); Ingrid Nikolesić (AK Sljeme, 1:29:22), 2012. Goran Murić (AK Agram, 1:18:30); Ingrid Nikolesić (AK Sljeme, 1:29:28), 2013. Krešo Babić (AK Maksimir, 1:21:43); Marija Vrajić (AK Maksimir, 1:27:37), 2014. Renato Pomahač (AK Sljeme, 1:16:33); Veronika Jurišić (AK Sljeme, 1:25:26).

Nakon toga trka ponovo mijenja ime u Hendrix polumaraton, a prvi pobjednici bijelog Stratocastera su 2015. Nikola Špoljar (AK Sljeme, 1:19:48); Kimberly Remine (AK Sljeme, 1:28:37), 2016. Nikola Špoljar (AK Sljeme, 1:20:42); Veronika Jurišić (AK Sljeme, 1:27:59) i 2017. Goran Murić (AK Forca, 1:19:10); Petra Kontić (AK Sljeme, 1:35:08).

Dakle, na proljeće 2018. (točnije 14. travnja), trkači će 37. godinu za redom trčati Savsku trku, 22. put će to biti dužina polumaratona, a četvrti put će nositi Hendrixovo ime. Tako je stvorena neraskidiva veza ljevorukog gitarističkog virtuoza i zagrebačkog trkačkog miljea. Svakog dana, ispod poznatog zelenog luka protrči na tisuće trkača kojima je ime mosta ušlo u specifični trkački žargon: do Hendrixa i nazad, 300 metara nakon ili prije Hendrixa, dva mala kruga oko Hendrixa, nađemo se ispod Hendrixa itd.

I za kraj, podatak iz biografije Jimija Hendrixa, pod imenom “Room full of mirrors”. Na prvoj stranici je slika Savskog željezničkog mosta, a ispod piše “Bridge in Croatia, Zagreb”…

Dragan Janković

Ali eto, ispalo je da imam.

Bilo je to davne 1992. godine, netom nakon što sam na torti ugasio punih 19 svjećica – vani su svako malo arlaukale sirene, doktor Franjo nije silazio s televizora, a ja i moja ekipa svim snagama bavili smo se sportom za koji su tada rijetki znali – orijentacijskim trčanjem. Svaki pokušaj objašnjavanja  svekolikom puku o čemu se tu radi završavao je slično:

• Znači vi trčite po šumi koju ne poznate s komadom karte u jednoj i kompasom u drugoj ruci, tražite neke crveno bijele zastavice i kada ih nađete bušite neki kontrolni karton?
• Da.
• Pa jeste vi normalni?

Proći će još puno, puno godina do pojave tamo nekih trailova i trekova i kad će sasvim normalno biti bauljati Velebitom ili Istrom po mraku. Tada nije bilo. Tada smo bili bjegunci sa psihijatrije.

Nakon jednog od treninga, a prije izlaska u Lapidarij (tko ga se sjeća ima pusu), moj kum Kristian, bog mu dušu prosti (bez brige, živ je, ali i dalje nenormalan kao nekad), spomenuo je da se kroz koji vikend održava neka utrka koja ide do Samobora i natrag. Zainteresiralo me.

• O čemu se točno radi? – upitah
• Utrka se zove Zagrebački maraton, dakle trči se 42,2 kilometra odnosno do Samobora i natrag, ali ima i polumaraton koji ima cilj točno na samoborskom glavnom trgu.
• Ali mi ne trčimo više od 10, 15 km na treningu…
• Da, i?
• A i to što kažeš…

Start je bio kod Doma Sportova i stvarno nas nije bilo puno – službena statistika zagrebačkog atletskog saveza kaže da je te godine u cilj ušlo 70 duša. Mislim da tu misle na maraton, na polumaratonu je sigurno bilo još barem… a 50 ljudi ziher. Sad stavite to u omjer današnjih utrka na kojima ljudi pola sata prolaze kroz start kad opali pištolj.

No, bez obzira koliko nas je malo bilo, staza je uredno bila zatvorena za promet i mi smo bezbrižno krstarili Ilicom, alejom Bologne, pa na staru Samoborsku i pravac prema gradu kremšnita. Da vam budem potpuno iskren, ne mogu se sjetiti svakog detalja s utrke, ali sjećam se da nam je utrka bila lagana ko Čokolino prije prve kave – nikakav umor, kriza, dahtanje… trčali smo, pričali, zajebavali ekipu pored staze i na ulasku u Samobor veselo mahali stanarima koji su s prozora zabrinuto gledali ne bježimo li možda ispred kakvih neprijateljskih tenkova.

Cilj polumaratona odnosno okret maratona bio je na onom drvenom mostiću lijevo, taman kad prođete centar Samobora. Zadnjih 500 metara smo se čak i utrkivali zbog čega je piva koja nas je dočekala u cilju (ratna vremena, kakav izotonik) još više pasala. Sve je prošlo predobro.

Vrijeme koje sam tada ostvario je ujedno i najbolje vrijeme koje sam ikada istrčao na polumaratonu – 1:49 i siguran sam da ga ovako star i debeo više nikada ni neću nadmašiti… što malo ponekad frustrira jer uz sve ove silne pripreme ja ne mogu skinuti rekord koji sam kao balavac bez ikakvih specijalnih treninga napravio. Ali eto, godine su bile bitan faktor. I kile isto. A i duga kosa koju sam tada imao svezanu u rep. Aerodinamika i to.

Tu večer sam, onako lijepo iscrpljen i umoran zaspao, i bez puno muke se ujutro probudio na predavanje na koje sam morao doći (PMF, Zvonimirova, Opća i anorganska kemija).

Rekoh da sam se bez puno muke probudio. Ustajanje iz kreveta bila je druga priča.

Nikad prije i nikad kasnije nisam osjetio takav muskulfiber. Ne znam ni sam kako sam se dovukao do Zvonimirove, samo znam da sam stao pred onih 5 stepenica koje su vodile u predavaonu i reko… ma nema teorije. Pozdravio ekipu koja je otišla na predavanje, a ja krenuo laganim korakom doma.

Danas kada gledam ove utrke koje se proglašavaju neuspjelima ako na njih ne dođe barem 500 trkača, bude mi nekako drago što sam bio dio povijesti kada si stvarno morao saznati od nekoga za utrku da bi se na njoj uopće pojavio – bez fejsa, evenata, mobitela i ostalih sranja… ako nisi pročitao u novinama ili saznao od frenda, ništa od utrke. Online prijave? Baš…

Ali osim neke nostalgije, nema se tu puno za čime žaliti… danas je sve bolje… utrke su brojnije, ekipa je pozitivna, trčanje je postalo mainstream i to je odlično. A ona mračna vremena ostavit ćemo za sjećanje i prepričavanje nekim novim klincima kada istrče svoj polumaraton. Onda ćemo sjesti pored njih u kafiću, pustiti da se načude toj finišerskoj medalji koju su si objesili oko vrata, pogledati ih u oči i pitati: Nego slušaj… gdje si ti bio 1992.?

Siniša Mareković

Putovanje od tisuću milja započinje prvim korakom, kaže Lao Ce. Moglo bi se reći da je postajanje vrhunskim sportašem i olimpijcem također dugo putovanje, koje započinje malim, ponekad nespretnim koracima

Za mene kao rođenu Osječanku, Veslački klub Iktus bio je mjesto gdje sam načinila svoje prve korake (ili da kažem zaveslaje?) u smjeru sustavnog bavljenja sportom. Uvijek se sa zahvalnošću prisjetim moje trenerice Jasminke Kraljević, koja je u mene usadila ljubav prema sportu, prema pokretu i prema postignuću.

Naučila me je da su disciplina i naporan rad sastavni dio svakoga uspjeha, ali da su zadovoljstvo i samopouzdanje koji se na taj način stječu vrijedni svakoga truda. Kako se iskobeljati i isplivati ispod prevrnutog čamca na hirovitoj rijeci, kako liječiti bolne žuljeve na dlanovima i kako se boriti protiv struje – samo su neke od konkretnih lekcija za koje je zaslužno veslanje. Iz Iktusa nosim lijepe uspomene na druženja, kao i prve simpatije.

Zagrebački počeci – od stadiona do ceste

Preselivši se u Zagreb, u prvi razred srednje škole, trebalo mi je nešto vremena za prilagodbu na novu sredinu, tako da je sport ostao po strani. Ipak, ne i zaboravljen. Nakon dvije godine, moja želja i potreba za aktivnošću odvela me je u AK Dinamo. Trener Mladen Kršek prepoznao je i njegovao moj talent za trčanje, uglavnom na srednje pruge. U to su vrijeme trkačke zvijezde i moji uzori bile Mara Žužul, Irena Topalović, Zvjezdana Grganja, Tijana Stojčević i još neke žene koje su postizale zapažene rezultate na 400, 800 i 1500 metara. Iako su moji rezultati u stadionskoj atletici bili skromni, godine provedene u atletskom klubu donijele su mi neprocjenjivo iskustvo. Također, moji bolji rezultati na utrkama od 3000 metara nagovijestili su moj potencijal za dugoprugaške utrke – iako tada još nisam mogla niti zamisliti što će mi to jednoga dana donijeti.

Studentske obveze su me na neko vrijeme udaljile od trčanja. I tko zna koliko bi to potrajalo, da moj brat Marko nije jednoga dana otišao u Knjižnicu i čitaonicu Bogdana Ogrizovića, i tamo ugledao plakat koji najavljuje Božićnu utrku. Godina je 1997, organizator Robert Schwartz, a gradska utrka od 10 km počinje i završava na Cvjetnom trgu. To je bila moja prva cestovna utrka, a pamtim je po prekrasnom ugođaju. Osjećala sam se izvrsno u mnoštvu ljudi različitih generacija i backgrounda, okupljenih radi trčanja i promocije zdravog načina života. Cijeli je grad toga poslijepodneva odisao optimizmom i božićnim duhom.

Dobar rezultat na Božićnoj utrci ohrabrio me je da podignem letvicu još više. Marija Paulus pozvala me na polumaraton u Tuheljskim toplicama, za koji je bio organiziran prijevoz kod Ciboninog tornja. Vrijedno sam se pripremala za moj prvi polumaraton jer sam doista željela samoj sebi dokazati da ja to mogu. Sada znam, kad se nešto previše želi, nešto će vjerojatno poći krivo, a tako je i bilo. Naime, toga sam ključnog jutra – zaspala. Iako sam trčala kako bih uhvatila autobus, nisam stigla na vrijeme. Ne moram niti reći koliko sam bila razočarana, ali se nisam dala obeshrabriti. Čvrsto sam odlučila da sljedeće dostupne utrke ne propuštam.

Prvi se pamte

Prvi polumaraton otrčala sam napokon u Varaždinu, a za to mi je trebao 1 sat i 31 minuta. Za jednoga debitanta, to je bio sjajan rezultat, te dodatni poticaj i motivacija za dalje. Nakon toga išla sam na sve utrke koje su bile u relativnoj blizini Zagreba, a do kojih sam mogla doći autobusom ili vlakom. Ponekad su i ta kratka putovanja zahtijevala pažljivu organizaciju. I danas se sjećam kako sam, primjerice, do Sunje morala promijeniti dva vlaka. Čekajući presjedanje u Sisku, na peronu sam ugledala rekreativca Volarevića, koji je vrijeme do polaska drugog vlaka kratio trbušnjacima, nimalo se ne obazirući na začuđene poglede nazočnih putnika.

U to vrijeme nije bilo puno žena u cestovnom trčanju. Slavica Brčić, Marija Paulus i Kristinka Marković bile su među rijetkima koje su ostvarivale zapažene rezultate na utrkama od 10 i 21 km. Međutim, one su mi pokazale da i ja mogu uspjeti u ovom sportu, samo ako se dovoljno potrudim.

Jedan Zagrebački maraton s kraja devedesetih ostao mi je u posebnom sjećanju, jer mi je bio – prvi. Opet isti divan ugođaj i osjećaj, užitak trčanja zagrebačkim ulicama, a naposljetku i potvrda mog trkačkog potencijala. Usredotočena na trčanje, nisam bila niti svjesna koliko sam ljudi ostavila iza sebe. Tek mi je sestra Ana, bodreći me svesrdno iz publike na Jarunu, doviknula da sam šesta i da se držim. Njezina podrška dala mi je dodatnu snagu za preostale kilometre pa sam taj plasman uspjela održati do kraja. Prvi maraton otrčala sam za 3 sata i 22 minute, a to je bio izvrstan rezultat, ne samo za početnike, već općenito za tadašnji ženski maraton.

Iako sam do tada već mogla naslutiti da mogu postići nešto u cestovnom trčanju, taj Zagrebački maraton dao mi je konačnu potvrdu. Mogu reći da je to bio svojevrsni “a-ha moment”, u kojem sam napokon prepoznala u kojem će smjeru krenuti moj život. Dobila sam priznanje svoje vrijednosti, kao i neprocjenjiv osjećaj pripadnosti tome svijetu – svijetu ženskoga cestovnog trčanja.

Nakon toga otvorile su se nove mogućnosti, slijedili su brojni maratoni i polumaratoni, a rezultat se postupno poboljšavao. No nije sve uvijek išlo potpuno glatko. Utrke zahtijevaju i vrijeme i novac, a studentski život često oskudijeva i u jednom i u drugom. Iz tih godina pamtim i neke, tada ne baš zabavne doživljaje, a koje danas s osmijehom prepričavam kao anegdote.

Vodič kroz utrke za autostopere

Skroman studentski budžet prisiljavao me je da budem kreativna i da pronađem najpovoljnije načine da sudjelujem u željenim utrkama. Tako sam jednom prilikom, boraveći u Pirovcu, pomno pripremila i isplanirala put na Vrličku utrku. Tih 50-ak kilometara nije trebalo predstavljati veći problem. Doduše, trebalo je presjesti na drugi autobus u Šibeniku, ali lako za to. Budući da je drugi autobus, onaj do Drniša, prolazio kroz Svilaju, procijenila sam da je najbolje da tamo siđem, a za dalje da se snađem s autostopom. I tako sam se odjednom našla sama na potpuno nepoznatom mjestu, oko mene razrušene kuće, nigdje žive duše. Nakon početnog šoka, nekako sam se pribrala i zaustavila prvi automobil koji je nakon nekog vremena naišao. On me je ostavio opet negdje u pustopoljini, a do Vrlike sam nastavila pješke. U Vrliku sam stigla točno na vrijeme da na cilju dočekam prvoplasirane.

Budući da iz ovog iskustva nisam ništa naučila, odlučila sam ponovno okušati sreću s autostopiranjem. Ovoga puta utrka je bila u Petrijancu, malom mjestu pokraj Varaždina. Organizatorica je bila Ana Hageman, a ja sam odlučila uštedjeti koju kunu. Ne znam više koliko dugo sam čekala da mi netko stane, niti znam kojim je putem taj vozač vozio. Ali kada sam stigla, vidjela sam nekoliko dobro oznojenih žena kako trče stazom. Pomislila sam da se zagrijavaju, ono, baš nekako žestoko zagrijavaju… A onda me je odjednom šokirala spoznaja da one upravo ulaze u cilj! Naknadno sam doznala da je utrka počela nešto ranije nego što je bila najavljena, a znamo da tada informacije nisu bile lako dostupne kao danas. Nije bilo mobitela, niti lako dostupnog interneta, a na fiksni telefon nisam dobila obavijest o promjeni termina. Preplavili su me malodušnost i samosažaljenje. Ipak, kao i obično, u svemu tome pokušala sam naći nešto pozitivno.

Ako netko dosad još nije shvatio što sam ovime htjela reći, ponovit ću – autostopiranje je doista loša ideja, u svakom pogledu. Palac dolje za autostopiranje!

Trčim, dakle putujem

Nakon 189 maratona i solidnog broja ultramaratona u nogama, sa sjetom i ponosom se prisjećam mojih trkačkih početaka.

Utrke su mi donijele pregršt lijepih uspomena, prekrasna prijateljstva i poznanstva, upoznavanje drugih zemalja i kultura, gradova i horizonata. Sve u svemu, iskustvo koje oplemenjuje. Međutim, ne treba bježati niti od loših iskustava, krivih procjena i razočaranja. Svako moje loše iskustvo, svaka prepreka i poraz također su ugrađeni u moj uspjeh. Bez toga svega ne bih bila osoba kakva jesam danas. I tu priča, naravno, nije završena: putovanje od tisuću milja se nastavlja. Konnichiwa, Tokio!

Marija Vrajić
Foto Ivica Drusany i privatna arhiva Marije Vrajić