Dakle, Nikolina je stigla do svog petog uzastopnog slavlja i to s rekordom staze – 7:31:04, druga je bila Talijanka Federica Moroni, a do trećeg mjesta dotrčala je neuništiva Veronika Jurišić. U muškoj konkurenciji slavio je domaći ultraš Marco Menegardi, drugi je bio Sergej Popov iz Ukrajine, a treći već spomenuti Radanac. Njegovo vrijeme 7:23:36 novi je hrvatski rekord na 100 kilometara.

Utrka u Italiji istovremeno je i Prvenstvo Hrvatske na 100 kilometara, a za naslove hrvatskih prvaka i prvakinja borilo se dvoje atletičara iz splitskoga MK Marjana, četiri iz zadarskog AK Festina lente, jedan iz zagrebačkog MK Maksimir i čak 16 iz AK Sljeme.

Uskoro opširnije!

Neven Miladin
Foto Dragan Janković

‘Bilo je zaista lijepo, gotovo 12 tisuća trkača startalo je iz Olimpijskog parka u Münchenu, organizacija je zaista bila vrhunska. Nakon prvih par kilometara počeo je padati snijeg i bilo je baš čudno trčati u takvim uvjetima početkom svibnja. Proteklih godina u to vrijeme je već bilo toplo, trčali smo po skoro ljetnim temperaturama’, prenijela nam je Nikolina dojmove iz Njemačke i dodala:

‘Jedan dio utrke sam namjerno išla malo brže, a kasnije sam spustila ritam. Wingse nikad nisam doživljavala kao utrku na kojoj moram ići na rezultat, a najmanje mi je to bila ideja ove godine. Željela sam još jednom pobijediti, ali ne u grču, nego uz zabavu. Zaista sam guštala na stazi unatoč hladnom vremenu i problemima sa želucem. Tako nešto mi se zaista rijetko događa, gotovo nikad, no eto, sad su se pojavili bolovi. U jednom trenutku sam jednostavno morala sići sa staze i odjuriti na polje, to je bilo negdje na 50. kilometru i čak sam razmišljala da tu i stanem, no onda su mi biciklisti iz pratnje rekli da smo globalno ostale samo tri djevojke na stazi pa sam istrčala još koji kilometar. Catcher car me uhvatio otprilike 30 metara prije 53. kilometra’.

Radi hladnog vremena izostalo je i glamuroznije i veselije proglašenje pobjednika.

‘Organizacija je zaista bila odlična, mada su se ljudi radi hladnoće većinom razbježali tako da na proglašenju nije bila baš neka topla atmosfera. Očekivala sam glazbu, puno ljudi, veselje, skakanje, no eto, to je izostalo’.

Tradicionalno, na utrci je bila i Nikolinina blizanka Nataša.

‘Ponosna sam na svoju sestru koja je s lakoćom istrčala skoro maratonsku distancu’, naglasila je Nike i objavila vijest koja će oduševiti domaće rekreativce:

‘Dosta je bilo skitanja. I Natina i moja želja je vratiti se doma i iduće godine trčati Wingse u Zadru’.

Niz od pet uzastopnih pobjeda na Wings for Life Word Run utrkama započeo je upravo u Zadru, pa se nadamo da će se u 2020. godini i nastaviti u gradu u kojem je trčanje Wingsa puno više od obične utrke.

Neven Miladin
Foto Flo Hagena/Wings for Life World Run

Ovogodišnji Omiški polumaraton bio je sunčan, no i vjetrovit. Bura je na mahove puhala prilično jako, što je rekreativcima ipak malo otežavalo trčanje. Unatoč tome njih više od stotinu stiglo je na cilj polumaratona.

Tradicionalno, uz stazu 21 kilometar trčale su se i građanska utrka u duljini od 5 kilometara, te vrlo posjećene dječje utrke. Pobjednik 5-kilometarske staze bio je Béci Nagy Gellért iz Srbije, iza njega ciljem su prošli Nijemac Matthias Aust i Krešo Barić, dok su se u ženskoj konkurenciji na postolje popele naša Ivona Zemunik, Marija Lesko iz BiH te Maite Salgado iz Španjolske.

Omiš je ponovno dokazao da je idealan domaćin za trčanje i rekreaciju jer staza obiju utrka, postavljena uzvodno trasi kanjona rijeke Cetine, zaštićenog od 1963. godine, ta netaknuta i predivna priroda kojom se trči, definitivno svakom natjecatelju pruža neponovljiv ugođaj i dodatnu motivaciju. Stoga ne čudi što se svake godine na utrku prijavljuje sve veći broj sudionika, pogotovo stranaca.

Rezultati – polumaraton (M):

1. Alija Imamović (BiH) 1:17:23
2. Ivan Maletić (Hrv) 1:19:09
3. Ivan Bulić (Hrv) 1:19:54
4. Ante Pokrajčić (Hrv) 1:20:59
5. Krešimir Mrčela (Hrv) 1:21:38

Rezultati – polumaraton (Ž):

1. Nikolina Šustić (Hrv) 1:21:53
2. Tanja Samardžić (Hrv) 1:27:03
3. Ana Bognar (Srb) 1:30:50
4. Radmila Maksimović (Hrv) 1:32:00
5. Amela Trožić (BiH) 1:35:28

Rezultati – 5 km (M):

1. Beci Nagy Gellért (Srb) 20:35
2. Matthias Aust (Njem) 20:53
3. Krešo Barić (Hrv) 22:32
4. Sergio Rodrigez  (Hrv) 24:28
5. Damir Maksimović  (Hrv) 24:39

Rezultati – 5 km (Ž):

1. Ivona Zemunik (Hrv) 23:47
2. Marija Lesko (BiH) 26:07
3. Maite Salgado (Špa) 27:23
4. Vesna Ćavar (BiH) 30:13
5. Mirna Šarić (Hrv) 31:26

Neven Miladin

Mlada Splićanka već neko vrijeme postiže svjetski vrijedne rezultate, osvaja medalje, pobjeđuje na velikim utrkama, no trčanje ima status kakav ima i njezini uspjesi prolaze gotovo nezapaženo. Uz iznimku pokojeg medija, o Nikolininim uspjesima jednostavno ne možete pronaći ništa na internetu. Naravno, na hrvatskom jeziku. Na talijanskom, recimo, možete! Dugoprugaško trčanje, koje iziskuje ne samo strašnu volju i ogromno potrošeno vrijeme za treninge, nego i jaku glavu te motivaciju kakvom se samo rijetki mogu pohvaliti, svedeno je na razinu seoskog natjecanja u bacanju kamenčića u dalj. Taj tretman ne samo da je ponižavajuć za sportaša, nego i kontraproduktivan za razvoj rekreacije na kojoj se temelji zdravlje nas i naše djece.

Unatoč takvom statusu, Hrvatska se može pohvaliti nevjerojatno uspješnom ženskom ultraškom reprezentacijom, pojedinačnim i ekipnim medaljama s najvećih svjetskih natjecanja, a od kolovoza imamo i svjetsku prvakinju na 100 kilometara. Nikolina Šustić je do najvećeg trijumfa u karijeri stigla na domaćoj stazi u Sv. Martinu na Muri, no realno, domaći teren na takvim duljinama ne predstavlja tko zna kakvu prednost. Toliko je prilika da nešto pođe po zlu, ili barem ne onako kako je planirano, da je to nevjerojatno.

Unatoč svemu, Nikolina je prva prošla ciljem i razgalila srca male, ali kompaktne trkačke zajednice. Mi koji volim trčanje, bavimo se njime profesionalno ili rekreativno, jako dobro znamo što se sve mora posložiti da bi se ostvario takav uspjeh. Prvenstveno se mora voljeti taj sport, trošiti svoje slobodno vrijeme i trenirati po najvećim vrućinama ili snježnim mećavama, nerijetko zapostaviti obiteljske obaveze te trošiti vrijedne dane godišnjeg odmora na odlaske na utrke. Sve to odavno je Nikolinina stvarnost. Njezina ljubav prema trčanju toliko je velika da je naslov svjetske prvakinje jedini pravedni ishod života kakvim živi.

Kao što je i red, svjetskoj prvakinji treba pridati pozornost, treba joj dati onih fiktivnih 5 minuta slave, ona to zaslužuje ne samo uspjehom, nego i pristupom svojoj okolini. Primjerice, nikad, ali baš nikad nas nije odbila za izjavu, čak i u trenucima kad pokušavala doći do daha nakon nekog napornog natjecanja pristojno je odgovorila na naša pitanja i zahvalila na tome što se netko zanima za nju. Temperamentna Dalmatinka trebala bi biti uzor kako se sportaši trebaju ponašati na borilištu i izvan njega, kako tretirati dosadne novinare i razgaljene navijače. Nemojte se zavaravati, nije uvijek lako ostati sabran i miran, primati čestitke nakon jurnjave na nekom maratonu ili još duljim stazama, razgovarati sa znatiželjnim novinarima (nažalost, nema nas previše) koji izjavu i komentar žele, eto, baš sad. I mi smo katkad naporni. No ona sve to stoički riješi, uz smiješak i puno razumijevanja.

Evo stoga intervjua s Nikolinom Šustić, mahom na temu osvajanja titule svjetske prvakinje. Ako je netko zaslužio (neograničen) prostor u magazinu Trčanje, onda je to svakako ona.

S malim vremenskim odmakom od cijele priče, jeste li postali svjesni koliko veliku stvar ste napravili u Sv. Martinu na Muri?

Mnogo me ljudi to pita, a stvar je vrlo jednostavna. Samo sam trčala, kao i uvijek dosad, jer trčanje je ono što volim, bez kalkulacija. Naravno da je u ovom nastupu bilo nešto posebnije, sanjala sam pobjedu u svojoj zemlji, znam koliko su se ljudi u organizaciji trudili i nadam se da smo se mi cure, s našom brončanom ekipnom medaljom, i ja s naslovom svjetske prvakinje, ipak uspjele svima zahvaliti.

Sad se sve čini jednostavno i normalno, ali kad se sjetim koliko sam proživjela tužnih trenutaka, padova i dizanja, napravila čak i krivih životnih poteza, nekih usko vezanih i s trčanjem, onda mislim da je ovo nagrada za sve ono što je ostavilo rane na srcu u nekim manje lijepim trenucima, a ja sam sve skrivala iza osmijeha. Opet ću reći, u sve ulazim iskreno, pa se dogode i trenuci razočaranja. Pamtim samo sretne dane, ljubav i toplinu. To je ono što me pokreće. Ono loše zakopaš, zakrpaš. Šaka suza, vrića smija, ča je život vengo fantažija. Svjesna sam da smo svi ipak samo ljudi i da će većina biti uz tebe kad ti ide dobro i dok mogu imati koristi od tebe, a kad brod krene tonuti, ostanu samo oni koji te zaista vole i kojima nije važno što si u životu, svjetski prvak ili zadnji na svijetu, olimpijac, bogataš ili siromah, već im je bitno ono što nosiš u toj maloj škatuli koja se zove srce.

U utrku ste ušli kao jedna od favoritkinja, no na takvoj duljini teško je predvidjeti rasplet. Jeste li imali tremu, kakva je bila taktika?

Istina, bila sam među favoritima, samo što sam uvjerena da favoriti na 100 kilometara ne postoje, baš kao što ne postoje ni gubitnici. Često volim reći, na Stotki je svatko pobjednik, to je vrlo nepredvidiva utrka i nije samo tjelesna sprema važna, nego mnogo više glava i ono najvažnije, barem kad sam ja u pitanju, srce.

Tremu najčešće nemam, ali kao što sam rekla, trka je bila posebnija jer se Svjetsko prvenstvo održavalo u Hrvatskoj, pa i sad me prođu trnci kad razmišljam o tome. Bilo mi je stalo. Taktiku kao i uvijek nisam imala, krenula sam u trku spontano, pa sam pratila situaciju na stazi i tako reagirala.

Ako ćemo baš konkretno i u brojkama, očekivala sam da će Čehinja Radka Churanova, koja je došla na Svjetsko prvenstvo s izvrsnim rezultatom ove godine i jednim od najboljih posljednjih godina, kao možda najveći favorit jurnuti naprijed. Upravo to se i dogodilo. No nisam očekivala da će tako rano popustiti te na kraju i odustati na 80. kilometru. Pribojavala sam se i nekadašnje svjetske prvakinje, Šveđanke Kajse Berg i Amerikanke Torrence Harrison koja ima zaista odlične rezultate u kraćim disciplinama, 2.32 u maratonu i 3.15 na 50 kilometara, sve četiri Japanke jer Japancima su ultramaratoni tradicija i uvijek trče izvrsne trke, te onu koju sam ostavila za kraj i koja je među nama ipak najposebnija – Njemice Nele s kojom sam već trčala prije dvije godine maraton u Bugarskoj i koja je već imala izvrsne rezultate na stotkama, gotovo uvijek ispod 7 sati i 30 minuta. Ona drži svjetski rekord na 6 sati te ima drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu na 50 kilometara iz 2016., gdje je za malo izgubila zlato od Kenijke. Po meni je Nele jedina cura koja je na ovom Svjetskom prvenstvu zaslužila ako ne i više, onda barem jednako ovo zlato. Nas dvije smo se jedine izdvojile, treća Japanka je došla tek 19 minuta iza mene, odnosno 17 minuta iza Nele. Ona je posebna osoba, rođena ranije – imamo i tu nekakvu poveznicu: i sestra blizanka i ja smo rođene 2 mjeseca ranije, s problemima sa sluhom i kratkovidnošću radi čega nosi naočale dok trči. Jako je poštena, pravi sportaš, skromna tiha i nenametljiva, a zaista velika. Inače, sudjelovala je i na mnogo Olimpijskih igara gluhih, osvojila dvije zlatne medalje na 5.000 metara i u maratonu, srebro na 800 metara te srebro i broncu na 10.000 metara. Imam najveći mogući respekt prema njoj i kao trkačici i kao osobi.

U posljednjih 15-tak kilometara Vaša pobjeda gotovo je došla u pitanje. Nele se opasno približila. Je li bilo panike?

Znala sam da je Nele blizu mene, cijelu trku je smanjivala prednost koju sam imala, a znam i da ima jaku glavu, stvarno sam imala respekt prema njoj. Bila sam zadnjih 20 kilometara gotovo sigurna da ću završiti svjetsko prvenstvo, kao i prije dvije godine u Španjolskoj, na drugom mjestu, da će me Nele samo prestići i ‘pojesti’. U predzadnjem krugu sam ju odlučila pustiti da me prestigne, jer nisam psihički više podnosila pritisak. Željela sam vidjeti kako izgleda. U tim trenucima nije izgledala tako dobro kao što mi se činilo, da poput malog robota samo melje kilometre, teško je disala i imala sam osjećaj da će joj ponestati snage. Na okretu u predzadnjem krugu sam ipak prerano krenula u prestizanje i ubrzala, tako da sam u startno ciljni prostor pred ulazak u zadnji krug ušla s prednosti od oko 40-tak sekundi, što se naplatilo u zadnjem krugu. Uhvatila me slabost u prvom dijelu zadnjeg kruga i Nele mi se opet jako približila. Tad sam rekla sama sebi ‘sad ili nikad’, odlučila stisnuti zube i riskirati zadnja 4 kilometra, povući koliko god sam mogla u trenucima kad noge više ne slušaju, a glava je prezasićena. Nele je tu popustila i razlika se samo povećavala. Možda tih dvije i minute prednosti na kraju nisu najrealnije, jer je bilo tijesno, ali i sama sam prije  2 godine izgubila zlato za tek minutu i nešto od Australke. Netko mora pobijediti. To je tako u sportu.

Ulazak u cilj kao svjetska prvakinja vjerojatno je doživljaj koji ćete pamtiti cijeli život? Kako je uopće slaviti tako velik uspjeh nakon istrčanih 100 kilometara brdovite staze i po priličnoj vrućini?

Uh, samo sam pogledala prema nebu, jedino onaj gore zna što sam proživljavala kroz trku. Ući u cilj kao svjetska prvakinja kod kuće, znajući da me sestra blizanka čeka u cilju, da joj srce puca za mene i da ostatak mojih u Splitu sve prati preko linka… I samoj mi je srce skoro puklo tih posljednjih nekoliko metara od uzbuđenja i sreće. Nakon tolike borbe, emocija koje su navirale i koje sam pokušavala potisnuti, biti cool i jaka, usredotočena na trku, napokon sam osjetila olakšanje.

Godinama već razgovaramo o Vašim uspjesima, željama, pa i životnoj filozofiji. Uvijek, ali baš uvijek naglašavate da Vam je trčanje ljubav, a ne posao. Je li to recept Vašeg uspjeha?

Vjerujem da je. U trčanje sam ušla kao najobičniji rekreativac, nakon dugo godina igranja košarke. Posao je posao, za mene je to sjedenje u uredu svaki dan 8 sati, trčanje je na neki način stil života, relaksacija, gušt, veselje… Svatko ima svoju životnu filozofiju i u takvom pristupu životu se najbolje osjeća. Ja osjećam da sam na pravom putu.

Druga stvar koju naglašavate je tim koji vas prati s reprezentacijom. Kakva je uloga ljudi iz tog pratećeg tima u organizaciji taktike i ostvarivanja završnog uspjeha?

Ne bih htjela nikoga iz reprezentacije preskočiti, ali neću ići u širinu. Nas nekoliko je već neko vrijeme svojevrsna konstanta. Već dulje vremena smo zajedno, cure Veca i Tonka, te Janko, Zoran Kos i doktor Pavao Vlahek, koji je mislim dao zadnje atome snage za organizaciju Svjetskog prvenstva. Mi smo i ona ekipa koja je prije dvije godine osvojila ekipno srebro na SP-u u Španjolskoj, kad sam osvojila srebrnu medalju u pojedinačnoj konkurenciji. Jako mi je drago da su sad u Sv. Martinu bile s nama Paola i Adrijana, dvije toliko vedre i drage osobe. Marija je nažalost odustala u prvom dijelu trke.

Janko je specifičan, ali stvarno veliki entuzijast za trčanje, i mislim da me on i Kos (koji je naš najvrjedniji mali mrav) najbolje razumiju, shvaćaju da sam malo ‘na svoju ruku’, ali su me u tih nekoliko godina ipak uspjeli pročitati. Kad prođem pored okrepe pitaju me što želim, a ja onako stihijski neorganizirano i neodlučno kažem ‘ajme ne znam, bilo što’. Nekog bi to uzrujalo, ali oni ostanu smireni, kao da je sve normalno. Jednostavno ne znam biti organizirana niti ikad imam neke posebne planove, to mi stvori presing. Uđem u trku kako bude – bude. Nije lako tada slijediti i shvaćati takvog atletičara, pogotovo jer znaš da mu moraš pomoći na stazi od 100 kilometara najbolje što možeš. Hvala puno i svim ostalim ljudima koji su se priključili repki (Drago i Nikola), kao i navijačima na stazi i našim ljudima na okrjepama. Ono što me beskrajno oduševilo i svaki prolazak pored njega izmamilo osmijeh na licu je plakat sa slonicom i natpisom Forza Slonica. Za svakog od nas su pripremili iznenađenje. Jako je lijepo što smo ovaj put imali i mušku ekipu (Dejan, Goran, Matija, Zdravko, Neven), sve su to redom pozitivni, dragi ljudi, baš je bio lijepi štimung i atmosfera oko repke.

Split Vas je dočekao vrlo toplo. Bilo je baš lijepo vidjeti da osvajanje svjetskog naslova nije prošlo nezapaženo u Vašem gradu.

Zaista lijepo iznenađenje, toliko topline i radosti na mom najdražem Marjanu. Stvarno svima jedno veliko hvala. Obitelj i najbolji prijatelj Ola su sve pokrenuli, Kristijan iz MK Marjan se angažirao i baš su pripremili lijepi doček. Sa mnom je kroz špalir protrčao i Zdravko Jadrijev, koji je bio dio muške reprezentacije, i drago mi je da ima još netko iz Splita u našoj ultra repki. Bila sam presretna kad sam vidjela i svoju staru košarkašku ekipu, profesore iz škole…

Jeste li svjesni da ste se osvajanjem zlata pridružili kratkom nizu velikih hrvatskih sportašica kojima je uspio takav podvig. Janica Kostelić, Sandra Perković, Blanka Vlašić i tek još nekoliko djevojaka osvojilo je naslov svjetskih prvakinja u pojedinačnoj konkurenciji. Sad ste i Vi na tom popisu. Kakav je to osjećaj?

Lijepo je to znati, mada sam ja ista kao i prije, ne mijenja ovaj uspjeh ni mene ni moj život. Ipak, jednog dana ću, nadam se, svojoj djeci i unucima moći reći da je mama/baka bila svjetska prvakinja.

Ekipno, Hrvatska je u Sv. Martinu na Muri bila treća. I ta svjetska bronca ima svoju težinu. Gotovo da ste nas razmazile ekipnim medaljama, pa već takve uspjehe doživljavamo kao ‘normalne’. Hrvatska ženska ultraška reprezentacija je kvaliteta koja traje godinama.

Da, ja sam nažalost na svoja prva dva svjetska prvenstva odustala, prvi put zbog nedovoljno iskustva, nezrelosti i preemotivnog ulaska u trku, drugi put zbog nekih neočekivanih životnih okolnosti, tako da su ona dva prava lijepa svjetska prvenstva na 100 kilometara za mene – ovo sada u Sv. Martinu, te ono održano prije dvije godine u Španjolskoj kad smo Veronika, Antonija i ja osvojile ekipno srebro, a ja još i individualnu srebrnu medalju. Mislim da smo dobra klapa, sve bolje ‘sjedamo’ jedna drugoj. Ovaj smo put kod kuće stigle do svjetske bronce, ali opet kao najbolja europska ženska ekipa, ispred nas su na svijetu samo Japanke i Južnoafrička Republika. Jako se dobro poznajemo, pozdravljale smo se na stazi, bodrile jedna drugu… Paola je, kad sam se vratila u igru za zlato, počela pjevušiti ‘vratia se Šime, di je bija’, a Veca je vikala mojoj Nati da mi kaže nešto lijepo i da je i srebro super ako ne uspijem doći do zlata. Dejan Radanac je pak pravi kapetan ekipe, toliko je vikao, u trenucima krize baš mi je značila njegova podrška. Nije dozvolio da potonem kad sam par metara ispred njega počela hodati na jednoj od uzbrdica, njegov glas ohrabrenja mi je puno značio.

Iduće godine branite naslov svjetske prvakinje. Općenito je prihvaćeno mišljenje da je teže obraniti nego osvojiti bilo koji naslov. Razmišljate li o tome ili mislite da Vam to neće biti breme na stazi?

Zapravo ne smatram da će mi biti breme. Trčat ću kao i uvijek svoju trku, bez neke posebne pompe.

Smeta li Vas što domaći mediji nisu bili baš zainteresirani za sve što se događalo u Sv. Martinu na Muri? Tek pokoje regionalne novine i nekoliko portala objavili su vijest da je Nikolina Šustić svjetska prvakinja.

Ma dobro, mediji, TV, novine, sve je to jedno lažno blještavilo, i kratko traje. Ono što nosim u sebi mi nitko ne može uzeti i trajat će zauvijek. Naravno da smatram da je puno previše prostora u medijima okupirano totalno nebitnim stvarima, da se promoviraju potpuno krive vrijednosti života i sporta. To zovem ispiranjem mozga. Koga zanima je li supruga nekog nogometaša uskladila štikle s bojom haljine ili kad je išla na WC, što znači koja od njegovih 15 tetovaža i slično. Žao mi je naravno da se sportovi kao trčanje ne promoviraju više, zbog budućnosti, zbog nekih drugih sportaša koji će doći nakon nas. Žao mi je što su nogometaši, radi kojih sam se mjesec dana nervirala, skakala, vikala, pjevala, nakon svjetskog srebra doslovce iskakali iz paštete, a onda su niti dva mjeseca nakon osvojenog srebra izgubili 0:6. Ne treba odmah osuđivati taj poraz, ali iskreno, ne smatram sportašem onoga koji ne voli ono što radi, tko se opija, banči i mjesecima živi na staroj slavi. Oko nogometa se vrte preveliki novci i to je pokvarilo taj sport. Smatram pravim sportašem pokojnog Dražena Petrovića koji je nakon dobivene utakmice, ujutro u 6 sati u mračnoj dvorani sam driblao između stolica koje je stavljao kao prepreke, šutirao beskonačno puta na koš, znojio se daleko od očiju javnosti.

Mislite li da će išta u Vašem trkačkom životu promijeniti činjenicom da ste svjetska prvakinja? Ili ćemo i na Vašem primjeru svjedočiti tradicionalnom hrvatskom tapšanju po ramenu i eventualnim obećanjima koja se na kraju gotovo nikad ne ostvare?

Rekla bih da će ostati sve na tom tapšanju. Uvijek će se naći i oni koji će podcjenjivati atletiku, trčanje, a pogotovo ultramaraton. Najčešće su to oni ljudi koji po cijele dane sjede u fotelji i pritišću gumbiće na daljinskom upravljaču, jer TV je vrlo korisna igračka.

Kad smo već kod tradicionalnog hrvatskog, možda nije mjesto, ni vrijeme, ali ipak ću imati hrabrosti i javno kazati da živimo u totalno nepoštenom sustavu s potpuno krivim vrijednostima, u sustavu u kojem isplivaju samo oni posebni, rekla bih podobni. Nisam od onih koji su se ikada ikome ulizivali radi svoje koristi. Moja obitelj nije takva i odgajanja sam s puno ljubavi, a malo novca, završila školu i fakultet s odličnim ocjenama, zaposlila se ne potežući nikoga za rukav. Čisto kao suza. Zato, nemojte nikoga podcjenjivati, odbacivati ni umanjivati ičije vrijednosti i uspjehe. Svatko je vrijedan na svoj način. Prije dvije godine postala sam svjetska viceprvakinja, sad sam svjetska prvakinja na 100 kilometara, u međuvremenu sam nekoliko puta istrčala i olimpijsku maratonsku normu, a mislim da sam u sasvim dobrom svijetlu predstavila svoju zemlju i na Europskom prvenstvu u atletici u Berlinu, i uvijek se nađu neki pametnjakovići koju se izruguju s ultramaratonom. Sve sam ostvarila na svoj način, bez programa, plana i priprema, jedino s ljubavlju prema sportu. Nisam samo ‘ona mala dole iz Splita što sama trenira i sve radi čudno’ i ‘lako ćemo mi s njom’. Iz ovog malog grada punog pozitivnog dišpeta proizašli su najveći sportaši ikad. Zapadna obala je puna pločica splitskih osvajača olimpijskih medalja.

Kao svjetskoj viceprvakinji, sad i prvakinji, te prvokategoriziranoj sportašici, već treću godinu ne isplaćuje mi se stipendija koja je prilično konkretna, gotovo kao nečija prosječna mjesečna plaća, a na koju imam pravo. Mijenjan je pravilnik. Ta sam. Ona što živi i radi u Splitu, a klub joj je u Zagrebu, klub u kojem sam stekla lijepa prijateljstva i u kojem sam već godinama. Nekakva kontradiktornost? Neću upirati prstom u nikoga, sustav je kriv. Trčanje mi nije posao, svoj posao imam. Trčati mogu s jednakim i još većim žarom i cijeli život koliko god me volja. Ne treba puno za navući tenisice i izaći na stazu. Nisu potrebna ni natjecanja, ni svjetska prvenstva ni olimpijske igre. Ali ipak volim ići na utrke i biti dio jedne lijepe atmosfere.

Za kraj, znamo da su Vam sestre najveći navijači i najveća potpora, pa je logično pretpostaviti da ste po povratku kući upravo vas tri imale veliki slavljenički party.

Sa sestrama sam stvarno povezana. One su mi najveća podrška, ali su i najveći kritičari, pogotovo blizanka Nate. Starija Sandra je uvijek bila naša vodilja. Osim sestara, tu je i moj suprug Rade, stvarno je dobrica. On se ne razumije u trčanje, ali ima beskrajno strpljenje za sve moje izostanke iz kuće, za putovanja… Znam da imam nekog tko me uvijek čeka, na kraju puta, na kraju dana, na kraju svega. Osim obitelji, Oliver je stvarno pravi prijatelj, u dobru i zlu, on je onaj koji će ti pružiti ruku kad ju najviše trebaš, koji će stajati nenametljivo po strani kad si sretan i kad ti ide. Još se nije zasitio svakodnevno me pratiti biciklom po Marjanu, uvijek je pozitivan, vedar i nasmijan. To je moj đir lipoga svita.

Neven Miladin
Foto Bryon Powell

Nekoliko proteklih godina stvarala se reprezentacija i uigravao tim koji je zapravo logistička potpora reprezentativkama. Svojedobno, prije dvije godine, u jednom neobaveznom razgovoru, Dragan Janković nam je rekao da se stvara ekipa koja bi svoj najveći uspjeh trebala ostvariti upravo na domaćoj stazi. Tada se to doimalo više kao želja, nego realnost, no s vremenom i najveći pesimisti morali su priznati da ta vizija ima smisla. Sad je savršeno jasno da je Janković imao pravo. Dosad su Marija Vrajić i Nikolina Šustić osvajale medalje na Svjetskim prvenstvima na 100 kilometara, bilo je i velikih ekipnih uspjeha, no ništa od toga nije mjerljivo sa zlatom koje je 8. rujna osvojila Nikolina.

Da bi stvar bila još bolja, unatoč činjenici da se u jednom trenutku činilo da će ekipno Hrvatska biti četvrta, Veronika Jurišić i Antonija Orlić, dakako uz zlatnu Šustić, stigle su do brončanog odličja.

‘Iskreno, očekivao sam veliku stvar od Nikoline. Ona je već neko vrijeme najbolja na svijetu na 100 kilometara, a to je danas samo potvrdila. Trčala je svoju utrku, onako kako smo se i dogovorili, bez žurbe i bez panike kad joj se pri kraju utrke približila Nele Alder-Baerens. U jednom trenutku, 15-tak kilometara prije cilja, činilo se da će ju Njemica prestići, no Nikolina je posve kontrolirala utrku i na kraju slavila s više od dvije minute prednosti’, kazao nam je Janković nedugo nakon Nikolinine pobjede.

Ekipno, od ove reprezentacije se i moglo očekivati postolje, jer već nekoliko godina Hrvatska ženska reprezentacija je najbolja europska ekipa.

‘Dok je Marija Vrajić bila na stazi djevojke su bile zlatne, no Marija je morala odustati i u poretku smo odmah pali za šest, sedam mjesta. Kako je vrijeme prolazilo sve reprezentacije ispred nas počele su padati, a naše djevojke su držale tempo. Veronika je čak i ubrzavala i na kraju su stigle do bronce’, naglasio je Janković.

Odličnu utrku imali su i članovi muške reprezentacije. Štoviše, dečki su odradili utrku i bolje od očekivanog, na kraju osvojili 12. mjesto, dokazavši da hrvatsko trčanje nisu samo fantastične dame, nego da se i na njih može računati.

‘Pojedinačno zlato i ekipna bronca me nisu iznenadili, ali muška reprezentacija zaista jest. Dejan Radanac, Goran Selanec i Zdravko Jadrijev istrčali su svoje najbolje rezultate, a Hrvatske je na kraju bila 12. od 38 reprezentacija. Dečki su dokazali da nisu na utrku stigli kao turisti i da u reprezentaciju nisu ušli samo zato što je Hrvatska domaćin. Ponašali su se kao tim i trčali jako dobro. Njihov rezultat je zaista jako dobar’, zaključio je Janković.

Za kraj, rezultati. Svjetski prvaci na 100 kilometara su Nikolina Šustić i Japanac Hideaki Yamauchi, a u ekipnoj konkurenciji muška i ženska reprezentacija Japana.

Rezultati (Ž):

1. Šustić Nikolina  (Hrv) 07:20:34
2. Nele Alder-Baerens (Njem) 07:22:41
3. Mai  Fujisawa (Jap) 07:39:07

Rezultati (M):

1. Hideaki Yamauchi (Jap) 06:28:05
2. Takehiko Gyoba (Jap) 06:32:51
3. Bongmusa Mthembu (JAR) 06:33:47

Rezultati – ekipno (Ž):

1. Japan 23:03:50 (Mai Fujisawa 07:39:07, Mikiko Ota 07:39:45, Aiko Kanematsu 07:44:58)
2. JAR 23:56:44 (Salome Cooper 07:51:13, Fikile Mbuthuma 07:59:17, Lisa Collett 08:06:14)
3. Hrvatska 24:13:57 (Nikolina Šustić 07:20:34, Veronika Jurišić 08:05:57, Antonija Orlić 08:47:26)

Rezultati – ekipno (M):

1. Japan 19:37:01 (Hideaki Yamauchi 06:28:05, Takehiko Gyoba 06:32:51, Koji Hayasaka 06:36:05)
2. JAR 20:33:49 (Bongmusa Mthembu 06:33:47, Thusio Mosiea 06:59:00, Best Ngwenya 07:01:02)
3. Njemačka 21:02:12 (Alexander Dautel 06:52:57, André Collet 07:01:07, Karsten Fischer 07:08:08)

Neven Miladin
Foto Martina Marton i Valentina Đureković

Pistoia-Abetone je utrka na 50 kilometara sa stazom koja je najvećim dijelom uzbrdica, pa je samim time vrlo zahtjevna. Na prvih 30-tak kilometara postoje dvije jake i jedna malo slabija uzbrdica koje oduzimaju jako puno snage i energije. Te dvije veće uzbrdice možemo usporediti sa stazom na primjerice Lagvić ligi, no druga je dugačka iscrpljujućih 17 kilometara. Utrka se održava već 43 godine, a na njoj su proteklog desetljeća neki od ponajboljih europskih ultramaratonaca. Nikolina se tako pridružila niski trkačkih velikana koji u svojim vitrinama imaju pobjednički pokal osvojen na stazi koja povezuje dva toskanska grada, Pistoiju i Abertone.

‘Danas sam prvi put nastupila na ovoj utrci, zaista je prelijepa, ali teška. U prvih 35 kilometara sam uhvatila odličan ritam, jako sam se dobro osjećala, no onda me uhvatila neka kriza, pa sam čak nakon svakih 500-tinjak metara morala hodati. Ne znam što se dogodilo, noge jednostavno nisu slušale. Srećom, imala sam veliku prednost, pa me suparnice nisu prestigle’, kazala nam je Nikolina u kratkom telefonskom razgovoru.

Za razliku od Nikoline kojoj odgovaraju valovite staze (njezin ovogodišnji rezultat ukupno gledajući je sedmo najbrže istrčano vrijeme na utrci), Marija je sklonija ravnim stazama. Bez obzira na to na utrci je pobjeđivala 2009. i 2014. godine.

‘Ovdje sam dosad trčala šest ili sedam puta, pa sam točno znala što me očekuje. Trčala sam svoju utrku, ne obazirući se na suparnice. Jednostavno, ako vam je malo lošiji dan za trčanje ili ako se malo jače zaletite, utrka može postati veliki problem. Zato sam procijenila da je najbolje da uhvatim svoj ritam i držim ga do kraja. Zadovoljna sam petim mjestom, na takvoj stazi to uopće nije loš rezultat, no znam da mogu bolje. Već sam tu istu stazu istrčala puno brže’, kazala nam je Marija čiji su rezultati prethodnih godina u Top 5 svih vremena.

Mađarica Simona Staicu drži ženski rekord staze (3:58:20 iz 2015.), no nakon tri uzastopne pobjede ipak je prepustila najvišu stepenicu pobjedničkog postolja našoj Nikolini. Treća je bila slovenska ultrašica Neza Mravlje, također dvostruka pobjednica iste trke, koja je dugo bila ozlijeđena. Povratničkih 4 sata i 18 minuta zato izgleda jako dobro unatoč tome što je 2010. i 2011. pobjeđivala s 10-tak minuta boljim vremenima.

Rezultati – 50 km (Ž):

1. Nikolina Šustić (Hrv) 4:07:22
2. Simona Staicu (Mađ) 4:11:25
3. Neza Mravlje (Slo) 4:19:18
4. Elisa Zannoni (Ita) 4:20:30
5. Marija Vrajić (Hrv) 4:28:24

Rezultati – 50 km (M):

1. Rono Julius Kipngetich (Ken) 3:19:16
2. Jean Baptiste Simukeka (Rua) 3:24:45
3. Alberico Di Cecco (Ita) 3:29:46
4. Matteo Lucchese (Ita) 3:35:04
5. Stefano Velatta (Ita) 3:44:54

Neven Miladin

Ove godine utrka se održavala istodobno s Europskim prvenstvom u trčanju na 24 sata koje se održavalo u Rumunjskoj, pa naših drugih trkačkih vedeta nije bilo u Italiji. Da se te dvije utrke nisu ‘poklopile’ nema sumnje da bi uspjeh hrvatskih dugoprugašica bio još veći. Uostalom, posljednjih 10-tak godina, događalo se i da sve tri stepenice pobjedničkog postolja budu okićene hrvatskim zastavama.

Zanimljivo, Nikolina je pobijedila unatoč ozlijeđenom koljenu koje ju je počelo boljeti nakon tek sat vremena trčanja, a Marija je startala s temperaturom.

‘Nisam se dobro osjećala na startu, imala sam povišenu temperaturu, no ipak sam odlučila nastupiti. Trčala sam svoju utrku, znajući da na takvim stazama s brojnim usponima nemam puno šanse biti brža od Nikoline. Na kraju, ona je posve zasluženo pobijedila, a ja sam vrlo zadovoljna drugim mjestom’, kratko nam se javila Marija iz Italije.

Premda još nismo uspjeli telefonski dobiti Nikolinu, jasno je da je koljeno nateklo i da je nakon utrke završila u bolnici. Kako će se ta ozljeda dalje razvijati, tek nam ostaje vidjeti, no činjenica je da je pobjeđivala posljednje četiri godine i to vrlo uvjerljivo, bez obzira na konkurenciju, ozljede i bolove. Štoviše, prošle godine je postavila i rekord staze koji još uvijek iznosi 7:34:36.

Rezultati (Ž):

1. Nikolina Šustić (Hrv) 7:53:57
2. Marija Vrajić (Hrv) 8:26:57
3. Elisa Zannoni (Ita) 8:43:15
4. Chiara Milanesi (Ita) 9:22:26
5. Alica Nagyova (Slo) 9:25:13

Rezultati (M):

1. Andrea Zambelli (Ita) 6:54:36
2. Benedikt Hoffmann (Njem) 7:04:55
3. Giorgio Calcaterra (Ita) 7:32:04
4. Silvano Beatrici (Ita) 7:49:04
5. Mirco Gurioli (Ita) 7:56:45

Neven Miladin
Foto Sandro Marconi

Prekomorska utrka u Sunriseu na Floridi nije bila sretna za Roberta. Presretački auto ‘ulovio’ ga je već na 15. kilometru, daleko ranije nego se očekivalo. To je bio znak da nešto nije u redu.

‘Ozljeda se upalila, to je nešto što sam mogao i očekivati. Predugo treniram i trčim nezaliječen da se tako nešto ne bi dogodilo. Stao sam na 15 kilometru i to je to. Mislim da ću morati skroz stati sa trčanjem dok se ozljeda u potpunosti ne povuče. To je toliko jaka bol da je neizdrživo trčati dalje’, kazao nam je Robert dodajući kako mu je sad upitan i nastup za Hrvatsku na predstojećem Svjetskom prvenstvu na 100 kilometara koje će se sredinom rujna održati u Sv. Martinu na Muri.

Željka je solidno odradila svoj nastup u SAD-u, bila je spremna na visoku temperaturu i veliku vlagu, i dotrčala je do 35,08 kilometara. Sasvim solidna udaljenost s obzirom na uvjete u kojima je trčala.

‘Bilo je teško za trčati, no i staza je bila dosadna. Zadar je u tom smislu jedna posve druga dimenzija. Do 30. kilometra je sve bilo OK, a onda sam shvatila da je djevojka koja je bila ispred mene ima prednost od oko 6 minuta i bilo mi je jasno da nemam šanse za pobjedu. Zato sam nastavila dalje u laganom ritmu i eto, stigla do 35,08 kilometra’, prokomentirala je svoj nastup jedna od naših najboljih triatlonki.

Na kraju, Nikolina Šustić. Što reći o mladoj ženi koja je nastupila na četiri Wings for Life utrke, svaki put u drugom gradu i u sve četiri uvjerljivo pobijedila. U Zadru je 2015. stigla do 48,14 kilometara, iduće godine u norveškom Stavangeru prebacila je 50 kilometara, 2017. trčala je u britanskom Cambridgeu i presretački auto prošao ju je stotinjak metara nakon 55. kilometra, a ove godine otputovala je u Švicarsku i u Zugu istrčala 53,73 kilometra. Čudesna Nikolina nepobjediva je gdje god stigla. Šteta tek za manjak od 50 metara, toliko je, naime, globalna pobjednica Vera Nunez više istrčala u Münchenu – 53,78 kilometara.

‘Prvih 30-tak kilometara sam trčala malo jače jer sam se željela distancirati od brazilske pobjednice koja je također bila u Švicarskoj, a opalila je malo jači tempo u početku. Kad sam uspjela napraviti distancu, samo sam lagano trčala. Nisam imala nikakav info tijekom trke o ničemu, a kad sam vidjela catcher car 700 metara iza mene počela sam trčati unatraške, vrtjeti se  i zabavljati sama sebe. Na kraju je nedostajalo malo da postanem globalna pobjednica, ali nema veze, ovo nije utrka za pobjeđivanja jer je svatko pobjednik’, veselo nam se javila Nikolina iz Švicarske.

Neven Miladin
Foto Red Bull Content Pool

Zadar je sve četiri godine u ekskluzivnom društvu 35 svjetskih gradova iz 34 države svijeta, a za petu se već počeo spremati. Ove godine, 6. svibnja, sa zadarskog Foruma ponovno će startati 8000 ljudi i na svom putu u smjeru Primoštena odmahivat će tisućama navijača koji ih tradicionalno bodre na putu ostvarivanja što boljeg rezultata. Zaista, zadarska atmosfera nesumnjivo je najveći adut grada sv. Donata, ta energija koja doslovce preplavljuje grad u vrijeme održavanja utrke nešto je prekrasno i neponovljivo.

Prošlogodišnji pobjednici u Zadru bili su Željka Šaban Miličić i Robert Radojković. Kako to već tradicionalno biva, pobjednici svake utrke mogu birati lokaciju na kojoj će trčati iduće godine. Oboje su odabrali gradić Sunrise na Floridi.

‘Sljedeće godine Wings for life utrku ću trčati na Floridi. Izbor je pao na Sunrise zato što već godinama obećajem posjetiti svog plivačkog trenera iz plivačkog kluba Mladost koji sada živi i radi u Miamiju. Eddie Tiozzo mi je usadio prije svega puno ljubavi, a zatim i znanja o plivanju te sportu općenito i zato mu veliko hvala. Iako još ne znam, s obzirom na njegov posao, hoće li u tom trenutku biti tamo. Nadam se da će se termini poklopiti i da ćemo provesti neko vrijeme zajedno te se sjetiti davnih dana. Nije mu bilo lako trenirati ekipu curka PK Mladost u pubertetu. Ovim putem pozivam sve da podrže ovaj super projekt i trče za one koji ne mogu. Sigurno najposebnija trkačka utrka na svijetu’, objasnila nam je Željka svoj odabir.

U istom avionu letjet će i najbolji hrvatski ultramaratonac, koji će na vrućem floridskom asfaltu tražiti priliku za treću uzastopnu pobjedu na Wings for Life utrkama.

‘Odluka o izboru Floride pala je u sekundi, onako instinktivno, kao što sam odabrao Japan 2016. godine. S natjecanjima počinjem već 11. veljače maratonom u Italiji i cijela će godina biti puna teških i jakih utrka većinom u Inozemstvu. Kako u svakoj utrci idem na rezultat tako ću i na Wingsu na Floridi pokušati uz pobjedu ostvariti i rekord staze. To bi me dovelo u poziciju da imam tri pobjede i tri rekorda staze. Sa mnom na put u Sunrise ide i supruga Mirjana koja će također trčati’, kazao nam je Robert i kratko se osvrnuo na zadarsku utrku:

‘Moram priznati da me Zadar još nekako najviše vuče, radi domaćeg terena i publike, međutim želim iskoristiti priliku, otputovati i vidjeti kako to izgleda trčati ‘preko velike bare’. U kontaktu sam s prošlogodišnjim pobjednikom i rekorderom s Floride te smo se dogovorili da on dođe u Zadar. Bit će to naš mali međukontinentalni dvoboj’.

Na kraju, Nikolina Šustić, prošlogodišnja pobjednica u Velikoj Britaniji, ove će godine pokušati ostvariti i četvrtu uzastopnu pobjedu na Wings for Life utrkama, ovog puta u Valenciji.

‘Nakon Zadra, Stavangera i Cambridgea, na redu je Valencija. Kao i uvijek, putujem i trčim sa sestrom. Zašto baš Valencija? Blizu nam je, nikad nismo bile tamo, mentalitet je sličan našem s mora, a i Španjolska mi je ‘legla’ prošle godine kad se tamo održavalo Svjetsko prvenstvo na 100 kilometara. Tko znam, možda mi se posreći pa baš tamo ostvarim i četvrtu uzastopnu pobjedu na Wingsima’.

Neven Miladin
Foto Marjan Radović i Tomislav Može/Red Bull

‘I ja sam iznenađena rezultatom. Staza je bila ravna, vrijeme malo hladno, ali nije mi smetalo. Prošli tjedan nisam previše trenirala, a i odlazak u Pisu smo Marija i ja dogovorile tek u petak, tako da nije bilo vremena za pripreme. Rezultat je odličan, jako sam sretna i zadovoljna’, kazala nam je Nikolina nedugo nakon prolaska ciljem.

Marija Vrajić bila je treća, s desetak minuta kašnjenja za drugoplasiranom mađarskom dugoprugašicom Tunde Szabo.

‘Lijepa utrka, ovo mi je drugi put da sam u Pisi. U jednom trenutku sam shvatila da je ritam koji su postavile Nikolina i Tunde Szabo prejak za mene, pa sam trčala svoju trku i držala treće mjesto. No danas nije dan za priču o mojoj utrci, treba se koncentrirati na Nikolinu koja je otrčala nevjerojatnu utrku. Zaista je bila fantastična’, naglasila je Marija.

Prije tri godine Nikolina je s vremenom 2:58:23 osvojila peto mjesto, a danas poboljšala svoj rezultat na istoj stazi za čak 16 minuta. Prema službenim statistikama, dosadašnji najbolji rezultat u maratonu bio joj je 2:46:01, ostvaren ove godine u Berlinu.

‘U posljednjih pet tjedana trčala sam četiri maratona, tri u posljednja tri vikenda. Zato sam i iznenađena tako dobrim rezultatom danas u Pisi. Baš sam jako sretna’, dodala je Nikolina u trenucima kad je s Marijom Vrajić već sjedila u autu Tunde Szabo i kad su već sve tri krenule prema Zagrebu.

Rezultati – maraton (Ž):

1. Nikolina Šustić (Hrv) 2:42:51
2. Tunde Szabo (Mađ) 2:46:35 +3:44
3. Marija Vrajić (Hrv) 2:56:03 +13:12
4. Tomomi Nakajima (Jap) 2:58:37 +15:46
5. Giulia Madella (Ita) 2:59:46 +16:55

Rezultati – maraton (M):

1. Antonino Lollo (Ita) 2:24:18
2. Dario Rognoni (Ita) 2:25:08 +50
3. Corrado Pronzati (Ita) 2:26:15 +1:57
4. Stefano Velatta (Ita) 2:32:23 +8:05
5. Mohamed Rity (Ita) 2:32:54 +8:36

Neven Miladin
Foto Pisa Marathon