Muška utrka bila je vrlo brza, profesionalci su povukli ritam od samog starta. Slavio je Uroš Gutić iz sarajevskog AK Invictus s novim rekordom staze 14:37. Gutić je bio sudionik ovogodišnjeg Europskog atletskog prvenstva održanog u Mariboru, gdje je osvojio 5. mjesto u utrci na 5000 metara. U Bibinjama je, kako je naglasio u pobjedničkoj izjavi, nastupio prvi put, a za utrku je saznao preko interneta te  kući odlazi sa sjajnim dojmovima. Drugo mjesto pripalo je dosadašnjem rekorderu Anti Živkoviću iz FIT-a Zaprešić (14:39). Treći je bio Ante Bakija, član AŠK Rogovo Sveti Filip i Jakov, s vremenom 15:09.

U ženskoj konkurenciji pobijedila je Marija Vrajić, sudionica Olimpijskih igara u Rio de Janeiru, s vremenom 18:54. Druga je bila Helena Gleđa, državna prvakinja u planinskom trčanju (18:55), a treća članica zadarskog AK Alojzije Stepinac Sandra Profaca s rezultatom 19:16. Nagrađenima je medalje i nagrade uručio načelnik Sekula, a među njima su bili i najbrža Bibinjka i najbrži Bibinjac – Ines Sikirić i Antonio Iglić.

Svi sudionici utrke dobili su medalje za sudjelovanje i majice za uspomenu na ovaj sportski događaj, dok su najboljih troje u obje konkurencije osvojili poklon-bonove Decathlona.

Posebnu draž utrci dalo je trčanje kaletama pitoresknog Starog sela i uz D-Marinu Dalmacija, uz atraktivne kadrove zalaska sunca u trenutku prolaska prvih trkača ciljem. Publika je pratila utrku s montažne tribine, a domaći i furešti zajednički su bodrili natjecatelje duž staze. Zabavni štih utrci dali su voditeljski par Robert Zorić i Jerko Oštrić te DJ Elvis Papić, koji su intervjuima i animacijom neprestano držali visoki ritam među gledateljima i trkačima.

Utrku su organizirali Triatlon klub Zadar i Škola trčanja Zadar u suradnji s Turističkom zajednicom Općine Bibinje i Općinom Bibinje. Veliki doprinos organizaciji zahtjevne i atraktivne utrke u zalasku još jedne uspješne turističke sezone dali su neumorni volonteri i djelatnici komunalne tvrtke Bibinjac d.o.o.

Ovaj jedinstveni memorijal Ivan Starek nastao je kao sjećanje na legendarnog skromnog trkača Ivana Stareka, počeo je kao polumaraton, a danas je to cjelodnevni događaj cestovne atletike, jedinstven u Hrvatskoj i sastoji se od nekoliko utrka i to na 5, 10 i 21 kilometar. Utrku je 1987. pokrenuo Atletski klub Veteran (bivši naziv za Atletski klub Maksimir), kao utrku sjećanja na Ivana Stareka, dugoprugaša koji se trčanjem počeo baviti tek u ranim tridesetim godinama, a preminuo je prerano i neočekivano u svojoj 65. godini. Utrka ima veliku tradiciju i jedna je od najdugovječnijih utrka u Hrvatskoj.

U sklopu događanja posjetitelji su imali priliku izmjeriti razinu šećera u krvi i provjeriti krvni tlak, izmjeriti indeks tjelesne težine, a dijelili su se i edukativni materijali. Svi zainteresirani mogli su zatražiti liječničke savjete o uravnoteženoj prehrani.

Start 33. Polumaraton Ivan Starek startnim pucnjem označio je gradonačelnika grada Zagreba, Milan Bandić.

Ovu jedinstvenu utrku organizirao je Atletski klub Maksimir u suradnji s Nastavnim zavodom za javno zdravstvo Dr. Andrija Štampar i Veleučilištem Velika Gorica, pod pokroviteljstvom gradonačelnika Grada Zagreba Milana Bandića.

Na kraju naglasimo da su pobjednici polumaratonske utrke bili Robert Radojković i Marija Vrajić, oboje članovi AK Maksimira. Marija je pobjedom na Jarunu samo potvrdila odličnu formu, podsjećamo da je nedavno u Fransukoj, u svom debiju na Svjetskom prvenstvu u 24-satnom trčanju, postavila novi hrvatski rekord koji sad iznosi 233,460 km.

‘Jako se veselim novom izazovu i radu s rekreativcima. Već dugo razmišljam kako svoje skoro 30-godišnje trkačko iskustvo podijeliti s drugim ljudima, ali ne samo kroz usputne razgovore o trčanju, nego na stazi, trčeći zajedno, trenirajući i dogovarajući se za utrke. Nastojat ću pripremiti kvalitetne i zanimljive treninge, kombinaciju trčanja na atletskoj stazi, na cesti i u Maksimiru. Trebalo bi biti baš zanimljivo’, kazala nam je Marija najavljujući prvi trening za 4. rujna.

‘Trčat ćemo na širem području Svetica gdje će nam biti svlačionice, a grupa polaznika škole trčanja neće biti velika upravo zato što se želim što kvalitetnije posvetiti svakom polazniku. Kvalitetu tu svakako stavljam ispred kvantitete’, dodala je Marija koja se sprema za skorašnje Svjetsko prvenstvo na 24 sata koje će se krajem listopada održati u Francuskoj.

‘Moj angažman u školi trčanja ne znači da usporavam s karijerom profesionalne trkačice. Štoviše, za koji mjesec me očekuje prvi nastup na Svjetskom prvenstvu u ultramaratonu na 24 sata, a naša ženska reprezentacija mislim da nikad nije bila jača. Bit će to luda utrka, ali i dobra zabava s Veronikom, Majom, Antonijom, Ingrid, Paulom i Adrijanom. Jedva čekam’.

Informacije o uvjetima i planu treninga u školi trčanja koju će voditi Marija Vrajić možete dobiti šaljući upite na e-mail [email protected] i/ili na 098/9539981.

Neven Miladin

U slučaju iscrpljenosti i/ili pretreniranosti, puno je važnije uzeti vrijeme za oporavak nego tvrdoglavo ustrajati na predviđenom rasporedu treninga, što bi na kraju moglo dovesti i do ozljede. Sve je, naravno, stvar osobne procjene, a pitanje koje si svaki sportaš u toj situaciji mora postaviti je otprilike sljedeće: Što će više pridonijeti mojoj snazi i uspjehu – odustajanje ili odrađivanje treninga?

Bez kalkulacija

Loši vremenski uvjeti poput vrućine, kiše, vjetra ili snijega ne bi smjeli biti razlozi za odustajanje od treninga. Kada je to moguće, treba se prilagoditi uvjetima – u ljetnim mjesecima trenirati ujutro ili uvečer, zaštititi se primjerenim odabirom odjeće i obuće, prilagoditi prehranu godišnjem dobu i slično. Odustajanje zbog vremenskih neprilika jednostavno nije opcija za ozbiljnog sportaša!

Što se tiče odustajanja na utrci, u načelu sam protiv. Nekoliko puta mi se dogodilo da sam tijekom utrke odustala zbog kalkulacija. Naime, kada bih vidjela da neću moći ostvariti planirani rezultat i/ili plasman , jednostavno bih se obeshrabrila i odustala. Nakon odustajanja na 25.kilometru na maratonu u Krakowu sam se osjećala užasno – mislim da je to bio trenutak u kojem sam shvatila da je jedino važno dati sve od sebe i proći kroz cilj, bez obzira na rezultat. Odustajanje zbog pogrešnih razloga je najveći poraz! Stoga u pravilu više ne odustajem. Čak i kada imam loš dan, ustrajem da dođem do cilja – pa makar i 111. po redu, što mi se dogodilo na jednom maratonu ove godine.

Procjena vlastitih granica

Dakako, postoje i opravdani razlozi za odustajanje od utrke ili na samoj utrci, a oni su prvenstveno zdravstvene prirode. Bolest, ozljede, problemi s disanjem ili srčanim ritmom, poremećaji svijesti – sve su to razlozi zbog kojih trkač mora stati i odustati. Sport mora biti u službi zdravlja, a ne obrnuto.

Veće distance poput ultramaratona zahtijevaju još pažljivije promišljanje. Ako postoje neki problemi već na 5. kilometru, možda će biti moguće izdržati do polumaratona, ali vjerojatno ne i ultramaratona. Zato trkač uvijek mora dobro procijeniti vlastite mogućnosti i donijeti odluku koja će dugoročno imati pozitivne posljedice. Primjerice, ustrajanje na ultramaratonu unatoč nekoj sitnoj ozljedi može rezultirati pogoršanjem ozljede i naposljetku na više mjeseci udaljiti trkača sa staze. Odustajanje bi u tom slučaju bila puno mudrija odluka, koja bi trkaču omogućila brži oporavak i, prema tomu, brži povratak u formu.

Dakle, iako je ustrajnost jedna od nužnih odlika svakog sportaša, ispravna procjena vlastitih granica je još važnija. U tom je smislu odustajanje ponekad racionalna i logična odluka.

Marija Vrajić

Pistoia-Abetone je utrka na 50 kilometara sa stazom koja je najvećim dijelom uzbrdica, pa je samim time vrlo zahtjevna. Na prvih 30-tak kilometara postoje dvije jake i jedna malo slabija uzbrdica koje oduzimaju jako puno snage i energije. Te dvije veće uzbrdice možemo usporediti sa stazom na primjerice Lagvić ligi, no druga je dugačka iscrpljujućih 17 kilometara. Utrka se održava već 43 godine, a na njoj su proteklog desetljeća neki od ponajboljih europskih ultramaratonaca. Nikolina se tako pridružila niski trkačkih velikana koji u svojim vitrinama imaju pobjednički pokal osvojen na stazi koja povezuje dva toskanska grada, Pistoiju i Abertone.

‘Danas sam prvi put nastupila na ovoj utrci, zaista je prelijepa, ali teška. U prvih 35 kilometara sam uhvatila odličan ritam, jako sam se dobro osjećala, no onda me uhvatila neka kriza, pa sam čak nakon svakih 500-tinjak metara morala hodati. Ne znam što se dogodilo, noge jednostavno nisu slušale. Srećom, imala sam veliku prednost, pa me suparnice nisu prestigle’, kazala nam je Nikolina u kratkom telefonskom razgovoru.

Za razliku od Nikoline kojoj odgovaraju valovite staze (njezin ovogodišnji rezultat ukupno gledajući je sedmo najbrže istrčano vrijeme na utrci), Marija je sklonija ravnim stazama. Bez obzira na to na utrci je pobjeđivala 2009. i 2014. godine.

‘Ovdje sam dosad trčala šest ili sedam puta, pa sam točno znala što me očekuje. Trčala sam svoju utrku, ne obazirući se na suparnice. Jednostavno, ako vam je malo lošiji dan za trčanje ili ako se malo jače zaletite, utrka može postati veliki problem. Zato sam procijenila da je najbolje da uhvatim svoj ritam i držim ga do kraja. Zadovoljna sam petim mjestom, na takvoj stazi to uopće nije loš rezultat, no znam da mogu bolje. Već sam tu istu stazu istrčala puno brže’, kazala nam je Marija čiji su rezultati prethodnih godina u Top 5 svih vremena.

Mađarica Simona Staicu drži ženski rekord staze (3:58:20 iz 2015.), no nakon tri uzastopne pobjede ipak je prepustila najvišu stepenicu pobjedničkog postolja našoj Nikolini. Treća je bila slovenska ultrašica Neza Mravlje, također dvostruka pobjednica iste trke, koja je dugo bila ozlijeđena. Povratničkih 4 sata i 18 minuta zato izgleda jako dobro unatoč tome što je 2010. i 2011. pobjeđivala s 10-tak minuta boljim vremenima.

Rezultati – 50 km (Ž):

1. Nikolina Šustić (Hrv) 4:07:22
2. Simona Staicu (Mađ) 4:11:25
3. Neza Mravlje (Slo) 4:19:18
4. Elisa Zannoni (Ita) 4:20:30
5. Marija Vrajić (Hrv) 4:28:24

Rezultati – 50 km (M):

1. Rono Julius Kipngetich (Ken) 3:19:16
2. Jean Baptiste Simukeka (Rua) 3:24:45
3. Alberico Di Cecco (Ita) 3:29:46
4. Matteo Lucchese (Ita) 3:35:04
5. Stefano Velatta (Ita) 3:44:54

Neven Miladin

Ove godine utrka se održavala istodobno s Europskim prvenstvom u trčanju na 24 sata koje se održavalo u Rumunjskoj, pa naših drugih trkačkih vedeta nije bilo u Italiji. Da se te dvije utrke nisu ‘poklopile’ nema sumnje da bi uspjeh hrvatskih dugoprugašica bio još veći. Uostalom, posljednjih 10-tak godina, događalo se i da sve tri stepenice pobjedničkog postolja budu okićene hrvatskim zastavama.

Zanimljivo, Nikolina je pobijedila unatoč ozlijeđenom koljenu koje ju je počelo boljeti nakon tek sat vremena trčanja, a Marija je startala s temperaturom.

‘Nisam se dobro osjećala na startu, imala sam povišenu temperaturu, no ipak sam odlučila nastupiti. Trčala sam svoju utrku, znajući da na takvim stazama s brojnim usponima nemam puno šanse biti brža od Nikoline. Na kraju, ona je posve zasluženo pobijedila, a ja sam vrlo zadovoljna drugim mjestom’, kratko nam se javila Marija iz Italije.

Premda još nismo uspjeli telefonski dobiti Nikolinu, jasno je da je koljeno nateklo i da je nakon utrke završila u bolnici. Kako će se ta ozljeda dalje razvijati, tek nam ostaje vidjeti, no činjenica je da je pobjeđivala posljednje četiri godine i to vrlo uvjerljivo, bez obzira na konkurenciju, ozljede i bolove. Štoviše, prošle godine je postavila i rekord staze koji još uvijek iznosi 7:34:36.

Rezultati (Ž):

1. Nikolina Šustić (Hrv) 7:53:57
2. Marija Vrajić (Hrv) 8:26:57
3. Elisa Zannoni (Ita) 8:43:15
4. Chiara Milanesi (Ita) 9:22:26
5. Alica Nagyova (Slo) 9:25:13

Rezultati (M):

1. Andrea Zambelli (Ita) 6:54:36
2. Benedikt Hoffmann (Njem) 7:04:55
3. Giorgio Calcaterra (Ita) 7:32:04
4. Silvano Beatrici (Ita) 7:49:04
5. Mirco Gurioli (Ita) 7:56:45

Neven Miladin
Foto Sandro Marconi

Ovogodišnja pobjednica istrčala je 42,2 kilometra u vremenu 2:51:24, a hrvatska olimpijka kasnila je 10-tak minuta. Treća je bila Adrijana Pop Arsova s vremenom 3:05:04.

‘U odnosu na moj prvi dolazak u glavni grad Makedonije, još tamo 2009. godine, Skopski maraton je strašno napredovao i glede masovnosti i glede organizacije. Ove godine bilo je baš puno trkača, nisam vidjela službene brojke, ali vjerujem najviše dosad, i bilo je baš lijepo biti dijelom tako masovne utrke. U Skopju je u pravilu uvijek vruće tijekom utrke, pa je tako bilo i danas. Trčala sam svoju tempo, ne obazirajući se i na Kenijku koja je bila ispred mene, ni na konkurenciju koja me pratila. Sad imam dojam da sam možda mogla na kraju malo jače povući, no s obzirom na vremenske uvjete, veliko je pitanje bih li uopće dobila priliku dostići suparnicu koja je vodila. Uglavnom, zadovoljna sam i rezultatom i osvojenim drugim mjestom’, kazala nam je Marija kojoj je maraton u Skopju bio 195. u karijeri.

U muškoj konkurenciji dominirali su Kenijci. Slavio je Evans Kipkemoi Biwott kojem je do cilja trebalo dva sata, 14 minuta i osam sekundi, a samo 50-tak sekundi iza njega stigao je John Langat. Treće mjesto osvojio je njihov sunarodnjak Hosea Rutto Kiprotich.

Na utrci polumaratonske duljine, naša Silvija Šimunović stigla je na cilj treća, s manje od šest minuta zaostatka za domaćom dugoprugašicom Miljanom Ristikj i 2,5 minute nakon Amele Trožić iz BiH čiji je trener naš Ante Živković. U muškoj konkurenciji prva tri prva mjesta osvojili su Makedonci. Pobijedio je Dario Ivanovski s vremenom 1:09:10.

Rezultati – maraton (Ž):

1. Jedidah Wanjiru Karungu (Ken) 2:51:24
2. Marija Vrajić (Hrv) 3:02:00
3. Adrijana Pop Arsova (Mak) 3:05:04
4. Biljana Kiradjieva (Mak) 3:15:44
5. Vesna Kiradjieva (Mak) 3:32:16

Rezultati – maraton (M):

1. Evans Kipkemoi Biwott (Ken) 2:14:08
2. John Langat (Ken) 2:14:59
3. Hosea Rutto Kiprotich (Ken) 2:28:58
4. Tolossa Chengere Dadi (Eti) 2:39:13
5. Aleksandar Kiradjiev (Mak) 2:42:48

Rezultati – polumaraton (Ž):

1. Miljana Ristikj (Mak) 1:29:15
2. Amela Trožić (BiH) 1:32:22
3. Silvia Šimunović (Hrv) 1:35:06
4. Bojana Naumovska (Mak) 1:35:53
5. Emilia Todorovska (Šve) 1:36:20

Rezultati – polumaraton (M):

1. Dario Ivanovski (Mak) 1:09:10
2. Atanas Anchevski (Mak) 1:14:44
3. Miloč Rančić (Mak) 1:15:56
4. Mudjahid Mislimovski (Mak) 1:17:38
5. Jordan Atanasovski (Mak) 1:21:18

Neven Miladin
Foto Bobi Kuzmanoski

Putovanje od tisuću milja započinje prvim korakom, kaže Lao Ce. Moglo bi se reći da je postajanje vrhunskim sportašem i olimpijcem također dugo putovanje, koje započinje malim, ponekad nespretnim koracima

Za mene kao rođenu Osječanku, Veslački klub Iktus bio je mjesto gdje sam načinila svoje prve korake (ili da kažem zaveslaje?) u smjeru sustavnog bavljenja sportom. Uvijek se sa zahvalnošću prisjetim moje trenerice Jasminke Kraljević, koja je u mene usadila ljubav prema sportu, prema pokretu i prema postignuću.

Naučila me je da su disciplina i naporan rad sastavni dio svakoga uspjeha, ali da su zadovoljstvo i samopouzdanje koji se na taj način stječu vrijedni svakoga truda. Kako se iskobeljati i isplivati ispod prevrnutog čamca na hirovitoj rijeci, kako liječiti bolne žuljeve na dlanovima i kako se boriti protiv struje – samo su neke od konkretnih lekcija za koje je zaslužno veslanje. Iz Iktusa nosim lijepe uspomene na druženja, kao i prve simpatije.

Zagrebački počeci – od stadiona do ceste

Preselivši se u Zagreb, u prvi razred srednje škole, trebalo mi je nešto vremena za prilagodbu na novu sredinu, tako da je sport ostao po strani. Ipak, ne i zaboravljen. Nakon dvije godine, moja želja i potreba za aktivnošću odvela me je u AK Dinamo. Trener Mladen Kršek prepoznao je i njegovao moj talent za trčanje, uglavnom na srednje pruge. U to su vrijeme trkačke zvijezde i moji uzori bile Mara Žužul, Irena Topalović, Zvjezdana Grganja, Tijana Stojčević i još neke žene koje su postizale zapažene rezultate na 400, 800 i 1500 metara. Iako su moji rezultati u stadionskoj atletici bili skromni, godine provedene u atletskom klubu donijele su mi neprocjenjivo iskustvo. Također, moji bolji rezultati na utrkama od 3000 metara nagovijestili su moj potencijal za dugoprugaške utrke – iako tada još nisam mogla niti zamisliti što će mi to jednoga dana donijeti.

Studentske obveze su me na neko vrijeme udaljile od trčanja. I tko zna koliko bi to potrajalo, da moj brat Marko nije jednoga dana otišao u Knjižnicu i čitaonicu Bogdana Ogrizovića, i tamo ugledao plakat koji najavljuje Božićnu utrku. Godina je 1997, organizator Robert Schwartz, a gradska utrka od 10 km počinje i završava na Cvjetnom trgu. To je bila moja prva cestovna utrka, a pamtim je po prekrasnom ugođaju. Osjećala sam se izvrsno u mnoštvu ljudi različitih generacija i backgrounda, okupljenih radi trčanja i promocije zdravog načina života. Cijeli je grad toga poslijepodneva odisao optimizmom i božićnim duhom.

Dobar rezultat na Božićnoj utrci ohrabrio me je da podignem letvicu još više. Marija Paulus pozvala me na polumaraton u Tuheljskim toplicama, za koji je bio organiziran prijevoz kod Ciboninog tornja. Vrijedno sam se pripremala za moj prvi polumaraton jer sam doista željela samoj sebi dokazati da ja to mogu. Sada znam, kad se nešto previše želi, nešto će vjerojatno poći krivo, a tako je i bilo. Naime, toga sam ključnog jutra – zaspala. Iako sam trčala kako bih uhvatila autobus, nisam stigla na vrijeme. Ne moram niti reći koliko sam bila razočarana, ali se nisam dala obeshrabriti. Čvrsto sam odlučila da sljedeće dostupne utrke ne propuštam.

Prvi se pamte

Prvi polumaraton otrčala sam napokon u Varaždinu, a za to mi je trebao 1 sat i 31 minuta. Za jednoga debitanta, to je bio sjajan rezultat, te dodatni poticaj i motivacija za dalje. Nakon toga išla sam na sve utrke koje su bile u relativnoj blizini Zagreba, a do kojih sam mogla doći autobusom ili vlakom. Ponekad su i ta kratka putovanja zahtijevala pažljivu organizaciju. I danas se sjećam kako sam, primjerice, do Sunje morala promijeniti dva vlaka. Čekajući presjedanje u Sisku, na peronu sam ugledala rekreativca Volarevića, koji je vrijeme do polaska drugog vlaka kratio trbušnjacima, nimalo se ne obazirući na začuđene poglede nazočnih putnika.

U to vrijeme nije bilo puno žena u cestovnom trčanju. Slavica Brčić, Marija Paulus i Kristinka Marković bile su među rijetkima koje su ostvarivale zapažene rezultate na utrkama od 10 i 21 km. Međutim, one su mi pokazale da i ja mogu uspjeti u ovom sportu, samo ako se dovoljno potrudim.

Jedan Zagrebački maraton s kraja devedesetih ostao mi je u posebnom sjećanju, jer mi je bio – prvi. Opet isti divan ugođaj i osjećaj, užitak trčanja zagrebačkim ulicama, a naposljetku i potvrda mog trkačkog potencijala. Usredotočena na trčanje, nisam bila niti svjesna koliko sam ljudi ostavila iza sebe. Tek mi je sestra Ana, bodreći me svesrdno iz publike na Jarunu, doviknula da sam šesta i da se držim. Njezina podrška dala mi je dodatnu snagu za preostale kilometre pa sam taj plasman uspjela održati do kraja. Prvi maraton otrčala sam za 3 sata i 22 minute, a to je bio izvrstan rezultat, ne samo za početnike, već općenito za tadašnji ženski maraton.

Iako sam do tada već mogla naslutiti da mogu postići nešto u cestovnom trčanju, taj Zagrebački maraton dao mi je konačnu potvrdu. Mogu reći da je to bio svojevrsni “a-ha moment”, u kojem sam napokon prepoznala u kojem će smjeru krenuti moj život. Dobila sam priznanje svoje vrijednosti, kao i neprocjenjiv osjećaj pripadnosti tome svijetu – svijetu ženskoga cestovnog trčanja.

Nakon toga otvorile su se nove mogućnosti, slijedili su brojni maratoni i polumaratoni, a rezultat se postupno poboljšavao. No nije sve uvijek išlo potpuno glatko. Utrke zahtijevaju i vrijeme i novac, a studentski život često oskudijeva i u jednom i u drugom. Iz tih godina pamtim i neke, tada ne baš zabavne doživljaje, a koje danas s osmijehom prepričavam kao anegdote.

Vodič kroz utrke za autostopere

Skroman studentski budžet prisiljavao me je da budem kreativna i da pronađem najpovoljnije načine da sudjelujem u željenim utrkama. Tako sam jednom prilikom, boraveći u Pirovcu, pomno pripremila i isplanirala put na Vrličku utrku. Tih 50-ak kilometara nije trebalo predstavljati veći problem. Doduše, trebalo je presjesti na drugi autobus u Šibeniku, ali lako za to. Budući da je drugi autobus, onaj do Drniša, prolazio kroz Svilaju, procijenila sam da je najbolje da tamo siđem, a za dalje da se snađem s autostopom. I tako sam se odjednom našla sama na potpuno nepoznatom mjestu, oko mene razrušene kuće, nigdje žive duše. Nakon početnog šoka, nekako sam se pribrala i zaustavila prvi automobil koji je nakon nekog vremena naišao. On me je ostavio opet negdje u pustopoljini, a do Vrlike sam nastavila pješke. U Vrliku sam stigla točno na vrijeme da na cilju dočekam prvoplasirane.

Budući da iz ovog iskustva nisam ništa naučila, odlučila sam ponovno okušati sreću s autostopiranjem. Ovoga puta utrka je bila u Petrijancu, malom mjestu pokraj Varaždina. Organizatorica je bila Ana Hageman, a ja sam odlučila uštedjeti koju kunu. Ne znam više koliko dugo sam čekala da mi netko stane, niti znam kojim je putem taj vozač vozio. Ali kada sam stigla, vidjela sam nekoliko dobro oznojenih žena kako trče stazom. Pomislila sam da se zagrijavaju, ono, baš nekako žestoko zagrijavaju… A onda me je odjednom šokirala spoznaja da one upravo ulaze u cilj! Naknadno sam doznala da je utrka počela nešto ranije nego što je bila najavljena, a znamo da tada informacije nisu bile lako dostupne kao danas. Nije bilo mobitela, niti lako dostupnog interneta, a na fiksni telefon nisam dobila obavijest o promjeni termina. Preplavili su me malodušnost i samosažaljenje. Ipak, kao i obično, u svemu tome pokušala sam naći nešto pozitivno.

Ako netko dosad još nije shvatio što sam ovime htjela reći, ponovit ću – autostopiranje je doista loša ideja, u svakom pogledu. Palac dolje za autostopiranje!

Trčim, dakle putujem

Nakon 189 maratona i solidnog broja ultramaratona u nogama, sa sjetom i ponosom se prisjećam mojih trkačkih početaka.

Utrke su mi donijele pregršt lijepih uspomena, prekrasna prijateljstva i poznanstva, upoznavanje drugih zemalja i kultura, gradova i horizonata. Sve u svemu, iskustvo koje oplemenjuje. Međutim, ne treba bježati niti od loših iskustava, krivih procjena i razočaranja. Svako moje loše iskustvo, svaka prepreka i poraz također su ugrađeni u moj uspjeh. Bez toga svega ne bih bila osoba kakva jesam danas. I tu priča, naravno, nije završena: putovanje od tisuću milja se nastavlja. Konnichiwa, Tokio!

Marija Vrajić
Foto Ivica Drusany i privatna arhiva Marije Vrajić

‘I ja sam iznenađena rezultatom. Staza je bila ravna, vrijeme malo hladno, ali nije mi smetalo. Prošli tjedan nisam previše trenirala, a i odlazak u Pisu smo Marija i ja dogovorile tek u petak, tako da nije bilo vremena za pripreme. Rezultat je odličan, jako sam sretna i zadovoljna’, kazala nam je Nikolina nedugo nakon prolaska ciljem.

Marija Vrajić bila je treća, s desetak minuta kašnjenja za drugoplasiranom mađarskom dugoprugašicom Tunde Szabo.

‘Lijepa utrka, ovo mi je drugi put da sam u Pisi. U jednom trenutku sam shvatila da je ritam koji su postavile Nikolina i Tunde Szabo prejak za mene, pa sam trčala svoju trku i držala treće mjesto. No danas nije dan za priču o mojoj utrci, treba se koncentrirati na Nikolinu koja je otrčala nevjerojatnu utrku. Zaista je bila fantastična’, naglasila je Marija.

Prije tri godine Nikolina je s vremenom 2:58:23 osvojila peto mjesto, a danas poboljšala svoj rezultat na istoj stazi za čak 16 minuta. Prema službenim statistikama, dosadašnji najbolji rezultat u maratonu bio joj je 2:46:01, ostvaren ove godine u Berlinu.

‘U posljednjih pet tjedana trčala sam četiri maratona, tri u posljednja tri vikenda. Zato sam i iznenađena tako dobrim rezultatom danas u Pisi. Baš sam jako sretna’, dodala je Nikolina u trenucima kad je s Marijom Vrajić već sjedila u autu Tunde Szabo i kad su već sve tri krenule prema Zagrebu.

Rezultati – maraton (Ž):

1. Nikolina Šustić (Hrv) 2:42:51
2. Tunde Szabo (Mađ) 2:46:35 +3:44
3. Marija Vrajić (Hrv) 2:56:03 +13:12
4. Tomomi Nakajima (Jap) 2:58:37 +15:46
5. Giulia Madella (Ita) 2:59:46 +16:55

Rezultati – maraton (M):

1. Antonino Lollo (Ita) 2:24:18
2. Dario Rognoni (Ita) 2:25:08 +50
3. Corrado Pronzati (Ita) 2:26:15 +1:57
4. Stefano Velatta (Ita) 2:32:23 +8:05
5. Mohamed Rity (Ita) 2:32:54 +8:36

Neven Miladin
Foto Pisa Marathon

Nakon Adria Advent Maratona održanog prije tjedan dana u Crikvenici, kad je Vrajić bila 10 sekundi brža od Šustić, i u Italiji se nastavio njihov mali trkački dvoboj. Ovog puta Nikolina je bila uvjerljivija i za više od pet minuta nadvisila Mariju.

‘Bilo je jako hladno, no željela sam trčati dobru trku unatoč umoru od prošlotjednog maratona u Crikvenici i putovanja do Reggio Emilije. Ja sam ipak dite s juga i nekih toplijih krajeva, pa mi ta jaka hladnoća nikako ne paše. Činilo mi se da trčim sa zaleđenim štapovima umjesto nogu, ali na kraju je sve završilo dobro. Jako sam zadovoljna rezultatom’, kazala nam je Nikolina kojoj je to bio treći nastup na Reggio Emilia maratonu. Završila ga je za 2:46:28.

Za razliku od nje, Marija Vrajić je na toj utrci nastupila već deset puta. Nikad nije pobijedila, no istrčala je prije dvije godine vrlo dobrih  2:43:55.

‘Jako volim trčati u Reggio Emiliji. Ove godine mi se činilo da je staza teža nego proteklih godina, no organizatori su mi rekli da nisu ništa mijenjali. Veći dio utrke sam trčala sama, što mi baš ne odgovara. Srećom, premda je zaista bilo jako hladno, ja nemam problema s time. Ne smeta mi hladnoća. Pet kilometara prije cilja, kad smo trčali kroz neki park, prestigao me slijepi trkač sa svojom pratnjom i to me oduševilo. Takva stvar zaista nevjerojatno motivira čovjeka da ustraje i da sve od sebe’, naglasila je Marija koja je ove i prošle godine ostvarila gotovo identično vrijeme. Prošle godine maraton je završila za 2:52:30, a ove godine za 2:52:15.

Na kraju naglasimo i odličan plasman odličnog 25-godišnjeg slovenskog dugoprugaša Roka Puhara koji je s vremenom 2:17:49 stigao do trećeg mjesta. Do druge stepenice na pobjedničkom postolju nedostajalo mu je tek 40-tak sekundi.

Rezultati – maraton (Ž):

1. Maru Tsehai Alemu (Eti) 2:33:41
2. Laura Gotti (Ita) 2:38:22
3. Nikolina Šustić (Hrv) 2:46:28
4. Silvia Tamburi (Ita) 2:47:23
5. Marija Vrajić (Hrv) 2:52:15

Rezultati – maraton (M):

1. Jean Baptiste Simukeka (Rua) 2:16:30
2. Youness Zitouni (Mar) 2:17:06
3. Rok Puhar (Slo) 2:17:49
4. Yassine El Fathaoui(Ita) 2:19:18
5. Ahmed Nasef (Ita) 2:21:32

Neven Miladin
Foto Ivica Drusany