Već tradicionalno, 19. kolovoza će rekreativci i ljubitelji trčanja na izboru imati tri staze različitih duljina. Najkraća nazvana Wrong turn je namijenjena ne samo početnicima, nego i ljudima koji se ne bave rekreativnim trčanjem, no žele sudjelovati ne samo u utrci, nego i u njezinom humanitarnom dijelu (dio novca prikupljenih startninama uplatit će se udruzi Sunca Novske). Tri kilometra asfaltirane ceste, uz pokoju laganu uzbrdicu, pored šume i kroz predivno uređena novljanska predgrađa, nije previše čak ni po jakom ljetnom suncu. Uostalom, na cilju će svakog od natjecatelja čekati hladna okrjepa, od vode i Hidre, do ledene Žuje.

Pomalo ozbiljna duljina od 9 kilometara (Run the Woods) namijenjena je rekreativcima koji vjeruju da mogu istrčati 3-4 kilometra lagane uzbrdice do lokalnog izletišta uz Novljansko jezero, zatim skrenuti na makadam i onda se fantastičnim šumskim singlicama vratiti u centar grada i proći ciljem. Iskreno, riječ je o jednoj od najljepših trkačkih staza na kojima se kombiniraju asfalt i šumski putevi.

Na kraju, nešto manje od 16 kilometara totalnog trkačkog ludila očekuje one najspremnije i najupornije. Premda se staza zove Spartana ipak ne trebate biti spremni kao legendarni Spartanci da biste završili utrku. Prvi dio staze vodi do jezera Bajer, a zatim nastavlja makadamom prema izvoru Jelenova glava te preko brojnih potočića i manjih zemljanih usjeka duboko u novljanskoj šumi vraća prema gradu.

Dakako, kao i uvijek do sada, startni paketi Novska Runa bit će bogati, a medalja koja se čekati sudionike na cilju ove će godine biti ukrašena motivom medvjeda, najnovijeg stanovnika okolnih šuma (ne brinite, nema brlog i naviku šetati u blizini kuća i rute kojom se trči).

‘Novska se posljednjih godina razvila u jedan od najprosperitetnijih i najljepših gradova Zapadne Slavonije i Sisačko-moslavačke županije. Puno se gradi i obnavlja, eko seoski turizam ima veliki potencijal, a sve većem broju posjetitelja svakako pridonose vrlo dobro osmišljeni rekreacijski turizam i blizina Jasenovca te Parka prirode Lonjsko polje. Kraće rečeno, svakako preporučujemo da na utrku u Novsku dođete koji dan ranije i zabavite se po svom guštu’, kazao nam je u najavu utrke njezin direktor Josip Fabijanić.

Ove godine Novska Run je ograničena na maksimalno 500 sudionika, a poučeni iskustvima proteklih godina, taj broj će se vrlo brzo popuniti. Prijave su otvorene na portalu Stotinka.hr, a cijene startnine su 12 (najkraća staza) i 20 eura (staze od 8 i 16 km). Na glavnom novljanskom trgu, nakon utrke, bit će održan veseli after party s koncertom i proglašenjima najbržih trkača, a veselica će se – nemojte nimalo sumnjati – oduljiti duboko u noć.

Neven Miladin
Foto AK NoGa

Fenomenalna atmosfera, utrka vatrogasaca, puno djece na stazi i masa ljudi na utrkama na 5 i 10 kilometara onaj su dio događaja koji se može riječima ili fotografijom opisati. Emotivni dio jednostavno ne može. Za tako nešto morali ste biti u Novskoj. A emocije su prštale iz svakog pretrčanog ili prehodanog koraka baš svakog sudionika utrke.

‘Jako smo zadovoljni utrkom i odazivom ljudi. Broj sudionika bio je neočekivano velik. Čak smo morali odbiti stotinjak ljudi na prijavama jer nismo imali tehničkih kapaciteta za njihovo sudjelovanje. Dugo smo pripremali utrku, uključili smo u organizaciju cijeli klub i velik broj volontera te na kraju postigli da cijela Novska, zajedno s našim dragim gostima iz drugih gradova, diše kao jedna. Iduće godine očekujemo još veći broj sudionika’, naglasio je nakon utrke Josip Fabijanić, predsjednik AK NoGa.

Koliko je truda uloženo u organizaciju svjedoči podatak da su Kaća Piletić i Sonja Vidaković izrađivale medalje iz silikonskih kalupa prema 3D print predlošku sata, izlijevale gips i napravile ukupno 600 komada, a cijeli posao trajao je 2,5 mjeseca.

‘Prva humanitarka u organizaciji AK Noga je održana 2017. godine pod nazivom Novska za nju i sa sloganom Za zdrave grudi se potrudi. Utrka je održana u sklopu obilježavanja Dana zdravih dojki i na utrci su se prikupljala sredstva za rad Centra za psihološku pomoć Udruge žena oboljelih i liječenih od raka Sve za nju iz Zagreba. Svrha utrke bila je istaknuti važnost tjelesne aktvnosti kao važnog vida prevencije malignih oboljenja, pa tako i raka dojke. Ukupno se prikupilo 27 tisuća kuna’, kazala nam je Kaća Piletić, jedna od organizatorica utrke, i dodala:

‘Ove godine, organizirali smo drugu humanitarku naziva Novska za nju pod sloganom Startaj na vrijeme, opet s istom svrhom isticanja važnosti prevencije u nastanku malignih oboljenja dojke. Sva sredstva prikupljena od kotizacija, donacija građana te prodaje promidžbenih materijala su donirana Udruzi žena oboljelih i liječenih od raka Sve za nju. Također, za potrebe utrke smo u suradnji s Borovom izradili unikatni model Startas tenisica, dio od prodaje tenisica je također išao Udruzi Sve za nju’.

Na kraju naglasimo pobjednike. Dulju dionicu od 10 kilometara najbrže su pretrčali Maja Gilja i Karlo Ciban, dok su na 5-kilometarskoj stazi najbrži bili Petra Mišlje i Florijan Rožić.

Neven Miladin

Foto Željko Gašparović

Prvog dana lipnja otvorene su prijave za peto izdanje utrke Novska Run. Riječ je o utrci koju organiziraju trkački entuzijasti okupljeni u Atletski klub NoGa i koja po mnogočemu predstavlja sportski vrhunac godine u Novskoj i okolici. U odnosu na prethodna izdanja, ove će godine ‘najveća od svih malih utrka’ u Hrvatskoj profićima i rekreativcima ponuditi jednu novu duljinu staze te znatno otežanu trasu najdulje staze.

Dakle, trčat će se utrka na 3 kilometra nazvana Wrong Turn (krivo skretanje) čija će trasa biti isključivo na asfaltiranoj cesti, standardna i najmasovnija utrka na 9 kilometara (Run the Woods) koja na idealan način spaja cestovno i Trail trčanje te naposljetku najdulja staza od 16 kilometara koja je ove godine znatno otežana radi strmog uspona planinarskom stazom koja vodi do vrha Crkvište na 330 metara nadmorske visine. Možda visinska razlika ne djeluje moćno, no upravo će se na tom usponu rješavati pitanje pobjednika. Uostalom, ime utrke je Spartana, a to, vjerujte, nije bez razloga.

Novska Run je proteklih godina itekako zaslužila epitet jedne od najboljih i najveselijih utrka u Hrvatskoj. Organizacijski je vrhunski pripremljena, startni paket je odličan (ako nas sjećanje ne vara, prošle godine težio je oko 3 kilograma uz napomenu da nije bio ispunjen bezvrijednim lecima i sličnim papirima), a energija uoči starta i nakon utrke je fenomenalna (tomu sigurno, među ostalim, doprinosi odlična hrana, puno piva i super koncert). Upravo je ta energija ono ‘nešto’ što svaki trkač-rekreativac traži i priželjkuje od utrke na kojoj sudjeluje.

Prijave za 5. Novska Run traju do 1. kolovoza, točnije, za sve uplaćene startnine do tog datuma organizatori jamče puni startni paket koji uključuje dri fit majicu, odličan med iz lokalnog OPG-a  Brankice Orlić (ako ste pomisli da ima veze s našom super ultrašicom Antonijom Orlić, onda ste u pravu, i usput, med je odličan) te unikatnu finišersku medalju.

‘Dakako, bit će još dosta proizvoda u startnom paketu, svaki od naših sponzora i pokrovitelja dat će makar neku sitnicu za trkače. S obzirom na to da iz godine u godinu rastemo po broju sudionika, ove godine se nadamo da bi na startu moglo stajati između 300 i 350 trkača. Nama nije važna masovnost, nego dobra atmosfera i uživanje u prelijepoj prirodi’, kazao nam je Josip Fabijanić, jedan od organizatora utrke.

Posebnost Novska Runa je i da je to jedna od rijetkih utrka na kojoj trčeći sudjeluje gotovo kompletan klub, od predsjednika do najsporijeg člana, no ne s idejom da na poznatoj stazi osvajaju mjesta na postolju i ruše PB-ove, nego da se druže s trkačima, bodre ih u trenucima kad je teško i, u konačnici, svojim gostima učine utrku veselijom.

Prijave za utrku otvorene su na webu Stotinka.hr.

Neven Miladin
Foto AK NoGa

Inače, ideja je bila da ovog travnja trčim Beogradski maraton. Malo je reći da nisam imao ni 40-tak kilometara tjedno, a kamoli u jednom danu tijekom zimske baze. Tako se moja želja rasplinula. No, druga otvorila. Imao sam se čemu veseliti utrkom na Sljemenu. I pripreme su krenule.

Idemo na obje!

Klikni za info o novom broju magazina Trčanje

Par dana nakon prijave na Borošu, javio mi se prijatelj i pitao hoću li s njim na Banjalučki polumaraton, ima jednu kartu gratis. Moja je ekipa iz AK NoGE bila dvije godine ranije i rekli su da im je bilo fantastično. Jedini im je problem bio što su zapeli devet sati na granici. Razlog je bio pravoslavni Uskrs te povratak gastarbajtera. Rekoh, hajd, prijavi me, Uskrs i utrka nisu na isti dan, mogao bih. I prijavio me. Dan poslije provjeravam datume utrka na koje idem i naravno skužim da je Banjalučki 12. svibnja, a Boroša dan kasnije. Divno! Što sad? Jedna plaćena, a drugu ne želim propustiti. Idemo na obje!

Matko, kolega s kojim sam išao u Banja Luku, došao je po mene već u 6 sati ujutro. Srećom pa sam uspio u sebe nagurati nekoliko jaja u obliku kajgane, pecivo i losos koji odlično sjedne s tim jajima. Jednom mi se ta klopa posložila kao dobra za polumaraton i od onda je prakticiram. Kolega je maznuo neku žešće masnu pizzu koju je usput kupio u nekoj pekari. Kaže da si je stvorio masnu ovojnicu u želudcu i sad je miran (nije bilo tako, ha, ha, ha).

Uglavnom, imali smo odličnog vodiča. Dragan u Banjaluci zna sve i svakoga i svi znaju njega. To je odlična osobina domaćina jer u vrlo kratkom vremenu prije utrke svašta smo saznali. Podizanje startnih paketa se odvijalo u središtu stare tvrđave zvane Kastel, u središtu Banja Luke, a prije nego smo podigli pakete Dragan nas je poveo nekakvim starim klimavim stepenicama na vrh jednog dijela tvrđe gdje odlično puca pogled na rijeku Vrbas. Divno! Opreznim koracima natrag vratili smo se po startne pakete koji su podignuti odmah. I moram reći – Wooow. Odličan startni paket. Sportski ruksak s logom utrke u koji su nam stavili raznih popusta, brošura, startni broj, odlična crna Nike majica s nenametljivim logom utrke i bonovi za pivo, ćevape i pitu.

Spori ritam, dobro vrijeme

Dok nas Dragan vodi na start usput srećemo njegove poznanike Banja Luka running cluba s kojima se slikamo i razmjenjujemo iskustva. Vesela ekipa. Srećem i ja neke svoje poznanike i činim nešto što nikad nisam, odlazim s Matkom skroz iza u zonu gdje trči ekipa 2:00 i 2:10. I nije mi smetalo iz jednostavnog razloga što sam sljedeći dan planirao trčati Borošu. Trčat ću lagano s Matkom pa ćemo vidjeti kako će se situacija razvijati. To je plan.

Ogromna gomila ljudi čekala je znak za početak utrke, iznad starta bubnjari su vrlo dinamično stvarali ritam dok se rijeka slijevala niz banjalučki centar. Moj ritam je prilično spor, ali držim se s Matkom, a Dragana ostavljamo iza, on svojim laganim kasom kreće u pohod u dužini 21. kilometra. Nisam navikao trčati tempom 6 minuta po kilometru. Znam, nisam imao ni Bog zna kakve pripreme i nisam bio u stanju trčati svoju standardnu minutažu po kilometru koja je nekakvih 4:35, ali uljuljao sam se. Ne volim to. Dogodilo mi se prošle godine na Graweu. Ako krenem previše lagano, kasnije neću moći ubrzati na željenu brzinu. Ali bilo je kasno. Našao sam se kako se odvajam od Matka negdje oko 11. kilometra i grabim naprijed, prestižem, ali ne mogu postići brzinu veću od 5:05 min/km. Sad je nastupila borba. Cilj je ići ispod 2 sata, pa makar i sekundu, ali da ne probijem ta dva sata. Sunce je bilo visoko na obzoru i iako je utrka krenula u pametno postavljenih 9 sati, svejedno je postajalo neugodno vruće.

Moram pohvaliti organizatore. Ali zbilja. Okrjepne stanice su bile vrlo kvalitetno i gusto postavljene i bilo je zaista svega, a volonteri kao da su bili na poduci iz dodavanja pića (s osmijehom i podrškom). Rekli su i da je ovo nova ruta utrke. Doslovce sam se pogubio jer više nisam znao gdje sam. Prvo smo obišli cijelu Banja Luku a onda po svim ulicama ispresijecali, dosadno nije bilo. Bilo je čak i nekoliko punktova sa živom glazbom.

Cilj je bio u tvrđavi Kastel. To je bio i jedini kratki uspon koji je prošao odmah, a rezultirao je ulaskom u ciljnu arenu koja je zbilja bila krcata navijačima. Odličan osjećaj. A kroz cilj sam utrčao za 1:59 i još nešto sitno. Taman! Desetak minuta nakon stigao je kolega, a 10 minuta nakon njega eto i našeg domaćina Dragana. Maznuli pivo i neke male ‘priručne’ ćevape. Sjeli su taman. Ali nisu bili dovoljni pa smo se počastili i ćevapima kod Muje. Topla preporuka. Ne zaboravite i kajmak.

Grčevi usred utrke

Eto me na trgu Bana Josipa Jelačića. Organizacija nije ni blizu Banjalučkoj, ali nije ni bitno jer ova utrka ima ograničeni broj natjecatelja i dijametralno je suprotna utrci koju sam jučer trčao. Sjedim sa svojim klupskim kolegom Cindrom i razmišljam što mi je ovo trebalo. Mogao sam kao svaki normalan čovjek odspavati nedjelju i odmoriti. Ali ne, kao prokleti mazohist eto me na startu još jedne utrke. Pogledavam često prema zelenoj gori iznad Zagreba, ideja o trčanju do gore mi je zbilja ludilo i još uvijek nisam siguran hoću li je uspjeti izvesti. No, oblačim tenisice i krećem sa zagrijavanjem. Bolova od jučer nema. Malo sam stisnut jedino zbog izostanka kvalitetnog istezanja. Vjerujem da je pomogla činjenica da sam išao lagano. Sad kako Bog da… i stajem opet na kraj, iza svih.

Glazbu nisam nosio, kao ni jučer. Jedino palim Garmina! I krećemo. Više od 300 ljudi se naguralo kroz ulice zagrebačkog gornjeg grada prema Tunelu nakon kojeg počinje Leustekova staza za koju pričaju da je najpitomiji način kako se popeti do vrha Sljemena. Laganom uzbrdicom prošli smo staru jezgru i no usponu nikad kraja. Nastavlja se i nastavlja. Lagana ali cijepa i najhrabrije. U tunelu je bila okrjepa. Šest kilometara je možda malo previše za prvu stanicu. Svaka tri kilometra ne bi bilo loše za utrku ovog kalibra. Moram reći da je trčanje kroz grad bilo izrazito suhoparno i pomalo teško, no držao sam nekakav pristojan ritam.

Pravi dio staze krenuo je upravo nakon prolaska tunela kad smo zagazili na Leustekovu stazu gdje primjećujem prijateljicu iz Siska s kojom u društvu prolazim ostatkom ove brutalne staze. Nisam se pripremio za ovo, dan prije sad u stvari dolazi do izražaja i nakon izvora koji mi je vratio malo života u tijelo javljaju se grčevi u listu desne noge i kvadricepsima lijeve, gotovo u istom trenutku. Pravo zanimljiv trenutak koji me na trenutak zabrinuo. No nastavio sam pokušavajući lagano trčati, ali svaki put kad i pomislim da trčanje grčevi me ‘spraše’. Mislim, idiot bi se bar trebao sjetiti eventualno popiti magnezij, ali nisam. Baš budala!

Mogu i bolje od 1:45

Naravno, ona strmina pod žičarom i njezinih 400 metara čiste jebene uzbrdice bila je ispred nas. Kolegica je stresla gel i popela se kao da je to bilo ništa. Za mene je bila borba, ali stisnuo sam zube i konačno vidio cilj. Potrčao sam prema njemu, ali bolovi su bili prejaki. Na kraju – 1:45, to je bilo vrijeme.

I Sljeme je krasno. Na vrhu sam zbilja uživao, a AK Sljeme se potrudio da nam sredi prijevoz nazad autobusom ZET-a. Karte su nas čekale u startnim paketima. Žao mi je jedino što Kiki nije vodio show, razglasna aparatura navodno nije došla na vrijeme zbog krkljanca u prometu.

Što reći nakon ovog ‘pothvata’? Niti sam bio brz, niti sam se ganjao. Jednostavno sam se prepustio i turistički uživao koliko sam mogao. U Banja Luci, onaj bosanski metež i odlični ćevapi, a na Sljemenu prekrasna priroda i super štimung. Hoću li trčati opet, nisam siguran, možda i hoću jer znam da mogu bolje od 1:45.

Josip Fabijanić

Puno puta sam pokušala sama krenuti trčati. Krenem, trčim, pretrčim 500 metara, a imam osjećaj da sam pretrčala 5 kilometara. Naravno, drugi dan dobijem upalu mišića i odustanem od svega. Ali jednog dana ugledam oglas, AK NoGA organizira školu trčanja. Super! Prijavim se odmah, jer to je bilo upravo ono što mi je trebalo, redovan trening pod stručnim vodstvom. I tako smo krenuli, skupilo se nas 10-tak, trening tri puta tjedno, ekipa za poželjeti. Svima nam je bilo teško, ali sve smo to izgurali bez previse cendranja uz pomoć naših sjajnih trenera koji su nas uvijek bodrili i tjerali naprijed, od kojih moram istaknuti Josipa Fabijanića, koji je bio posebno brižan prema nama.

Nakon otprilike dva mjeseca svi smo istrčali svojih 5 kilometara. Za sve nas to je bio veliki uspjeh, jer kad smo krenuli s treniranjem, kad smo se mučili doći do zraka nakon 5 minuta trčanja, nitko od nas nije vjerovao da je moguće pretrčati 5 kilometara u komadu. Čak smo dobili i diplome za svoj uspjeh!

Škola je završila, svatko je nastavio trenirati sam, netko više, netko manje, ali nekako smo i dalje ostali svi u kontaktu.

Stvari treba posložiti

Ja sam tada malo posustala, ali kad sam vidjela ekipu kako trče utrke i kako se dobro zabavljaju, bilo mi je žao što nisam s njima. Tako sam i ja odlučila krenuti na svoju prvu utrku. To je bila utrka u Lipiku, trčalo se 3,300 metara. Bilo me je jako strah jer nisam znala što me čeka i mislila sam da je to nešto strasno. Ali bilo je super. Samo sam krenula, istrčala i sva sretna uletjela u cilj. Svi koji trče dobro znaju taj osjećaj kad prođeš kroz cilj, sreća, ponos, zadovoljstvo. Rezultat nije toliko bitan kad znaš da si pobijedio sebe i da si uspio. To je svakako jedan od razloga zbog kojih trčim, to zadovoljstvo koje osjećam kad mislim da više ne mogu, ali se ohrabrim, samo nastavim dalje i pobijedim sama sebe, svoje tijelo i um.

I tako su se zaredale utrke na koje baš volim otići, jer na svakoj je atmosfera super pozitivna, upoznaš nove ljude, vidiš neka nova mjesta.

Tada je došao najveći ispit za nas školarce, utrka u našem gradu, Novskarun, osam kilometara. Ajoooj, pa kako ćemo to? Sramota je ne trčati u svom gradu, pogotovo ne nakon javne prozivke koju nam je „priuštio“ Fabijanić! Inače volim izazove i ovaj sam si postavila kao jedan u nizu. Krenuli smo sa zajedničkim treninzima i dobro se pripremili. Bar sam tako mislila. Na toj utrci sam shvatila da je jako važno kako stvari posložiš u glavi i kako se pripremiš.

Utrka je išla dobro dok je Kaca bila sa mnom. U jednom trenu se ona odvojila, ostala sam sama i nekako se predala. Bilo mi je vruće i više mi se nije dalo. Puno sam hodala i stajala i na kraju bila razočarana jer sam znala da sam mogla bolje. Ali u toj nevolji ipak je postojalo nešto dobro za mene.  I dan danas jako dobro pamtim kako sam se tada osjećala i upravo zato sam svaku iduću trku istrčala bez problema. Tako sam istrčala i svoj prvi polumaraton na Zagrebačkom maraton, to je moj najveći ponos, moja najveća pobjeda.

Tenke na noge…

Od svih utrka na kojima sam dosad sudjelovala svakako bih izdvojila 3. Grawe noćni maraton. To je bila moja prva noćna utrka i odmah mi se činilo kao nešto sto ne smijem propustiti. Dan je bio savršen, vrijeme super, ekipa predobra. Čim smo došli na Bundek osjetila sam tu vibru zadovoljstva i sreće. Hrpa ljudi, svi se smiju i dobro zabavljaju. Tad sam trčala najmanju duzinu, nekih 4 kilometra. Startali smo prvi i brzo završili tako da smo mogli ispratiti i ostatak ekipe koji je trčao veće duljine. Dok smo ih čekali da prođu ciljem dobro smo se zabavili uz bend koji je svirao, razvukli smo dekicu, donijeli pivu i uživali. To se ne događa na svakoj utrci i zato mi je ta utrka bila posebna.

I zato ljudi pokrenite se! Počnite trčati, vaše tijelo će vam biti zahvalno, a vi ćete se super zabaviti. Krenite ili sami ili u ekipi, trčite cestom ili po šumi, s muzikom ili bez, mogućnosti su neograničene. Samo tenke na noge i krenite!

Mirjana Ciboci

Tko je pokrenuo Mirjanu?

‘Uporna, motivirana, odlučna i naizgled krhka, ali neka vas to ne zavara. Mirjana je naš ponos. Naime, prošle godine smo osnovali atletski klub sa željom da se natječemo u HUCIPT-u, organiziramo utrke no, i da druge ljude pokrećemo da se bave ovim odličnim sportom (jer zašto bi to samo nama bilo super kad može biti svima, zar ne) kroz našu školu trčanja. I Mirjana se prijavila, uz opasku da ne može odmah trčati s nama jer mora u bolnicu. Postao sam sumnjičav i zabrinut hoće li to uopće moći (iako je naš program koncipiran na pola hodanja i pola trčanja i trebao bi biti prilično lagan). No, hrabrio sam ju, poticao kad sam god mogao (kao i ostali moji kolege iz kluba a i sami polaznici) i izgurala je program do kraja. Laganim tempom – no uspješno! Tu su onda uslijedili odlasci na utrke na kojima je ona pokazala što zbilja može’, kazao je Josip Fabijanić, čovjek koji je pokrenuo Mirjanu.

Ponos Hrvatske

Odlučna u nakani da pomogne teško bolesnima u liječenju, Mirjana je uz potporu obitelji i prijatelja darovala svoje matične stanice. U ljeto 2008. godine Zaklada Ana Rukavina diljem Hrvatske prikupljala je uzorke krvi potencijalnih darivatelja matičnih stanica. Prijavila se i Mirjana.

‘Vrijeme je prolazilo. Kad sam već zaboravila na uzorak, četiri godine poslije, stigao je poziv iz Zagreba. Moj uzorak odgovarao je pacijentu oboljelom od leukemije. Nisam tada znala tko je i odakle je, niti sam mogla to doznati. U prvi trenutak nije mi bilo lako, mama je dvojila, sestra mi je bila potpora, a ja nisam ni pomišljala na odustajanje. Svijest kako postoji negdje netko komu moje matične stanice znače život ili smrt, nije mi dopuštala kolebanje’, rekla je Mirjana za ponoshrvatske.hr.

Uslijedile su pretrage, a potom izdvajanje matičnih stanica. Mirjana priča kako je imala potporu obitelji, prijatelja i kolega.

‘Najviše me se dojmilo kada mi je na izdvajanju matičnih stanica, jedna od sestara pokazala vrećicu u koju su skupljane matične stanice i rekla ‘Ovo što vidite, to je život’. Sva sam se naježila i bila beskrajno ponosna na moju odluku’, prisjeća se Mirjana.

Njezine stanice spasile su život muškarcu u Češkoj. Identitet darivatelja i primatelja inače ostaje tajan. Međutim, Čeh je je preko liječnika zamolio da nepoznatom donatoru prenesu zahvale u njegovo i u ime njegove obitelji.

‘Zajedno sa ženom, troje djece i troje unučadi uživam u svakom novom  danu. Cijenim svaki dan koji imam. Bilo bi dobro da na svijetu ima više takvih ljudi kao što ste vi’, napisao je pacijent u poruci koju su Mirjani prenijeli liječnici.

Obje staze startaju sa središnjeg gradskog trga, no po težini se dosta razlikuju. Dok je kraća staza lakši spoj klasičnog cestovnog trčanja po asfaltu i traila, dulja staza dodatno kombinira veće uspone i vrlo uske staze. Nakon prolaska gradskih ulica trči se predivnom prirodom, nasipom uz jezera, kroz šume, uskim mostovima do proplanaka, a uz malo sreće trkači mogu vidjeti i srne i jelene.

Osim odličnih i dobro pripremljenih staza, organizatori se tradicionalno potrude za dobru atmosferu, odlični startni paket (s majicom i finišerskom medaljom) i puno dobre zabave nakon utrke, uz pivo i roštilj. No utrka ima i svoju humanitarnu notu…

‘Za vrijeme utrke organizirali smo jednu dobrotvornu akciju s plemenitim ciljem. Naime, u suradnji sa Zakladom Ana Rukavina održati će se upis u Hrvatski registar dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica a upisati se može svaka zdrava osoba od 18 do 40 godina. Upisivanje se vrši na način da nakon popunjavanja pristupnice dajete jednu malenu epruvetu krvi za HLA tipizaciju. Bez brige, krvi će Vam ostati dovoljno da istrčite utrku do kraja. Bit će tu i Sajam zdravih životnih navika s prodajnim štandovima lokalnih OPG-ova’, kazao nam je jedan od organizatora utrke, Josip Fabijanić.

Utrku već treću godinu, i to vrlo uspješno, organizira skupina zaljubljenika u trčanje, rekreaciju i prirodu, okupljena u AK NoGa. Nagradni fond za pobjednike dulje staze iznosi 3.000 kuna, a prijave za utrku moguće su do 31. srpnja i to preko službene web stranice utrke.

Satnica:

Neven Miladin