Predstavnici pet industrija – MIRET, Greyp Bikes, Imago Ogilvy, Raiffeisenbank Austria i Nestlé, poručili kako održivost nema alternativu, a ekonomija i ekologija mogu ići zajedno

Nestlé u Hrvatskoj pokrenuo je svoju prvu međuindustrijsku diskusiju o održivom poslovanju i s predstavnicima pet industrija otvorio dijalog o utjecajima koje tvrtke imaju u ekološkom, društvenom i gospodarskom okruženju u Hrvatskoj.

Panelisti su odgovorili na niz aktualnih pitanja – od startup izazova i nužne podrške održivoj proizvodnji, transporta budućnosti, ulozi prehrambene industrije, transformaciji usluga ka odživosti te komunikaciji i pristupu prema široj publici.

Domagoj Boljar, MIRET startup za proizvodnja ekoloških tenisica: ‘Naša misija je potaknuti potrošače da odaberu održivu alternativu kad je obućarska industrija u pitanju. Trenutno nam je glavni cilj  smanjiti upotrebu naftnih derivata i toksičnih kemikalija u procesima proizvodnje materijala i u finalnom proizvodu’.

Zanimljiv pogled na važnost implementacije održivosti u poslovanje dao je i Vladimir Karmelić, Greyp Bikes, koja je svojim proizvodom spojila biciklističke i digitalne komponente ‘Svaki četvrti Europljanin planira u sljedećih godinu dana kupiti električni bicikl’. Stavljajući stvari u lokalni kontekst, Karmelić je izjavio kako smatra da bi država, trebala davati puno veću podršku kupcima bicikala i električnih bicikala, a industrija se više oslanjati na lokalne proizvođače.

Kad je riječ o prehrambenoj industriji Neli Angelova, Nestlé, istaknula je: ‘U potpunosti transformiramo svoje poslovanje kako bismo do 2050. godine postigli nultu neto emisiju stakleničkih plinova – od nabave sirovina, proizvodnog procesa, reciklabilne ambalaže i distribucije, pa sve do kraja životnog ciklusa proizvoda. No, Nestlé prvo mora poslužiti kao primjer. Tek poduzimanjem opipljivih radnji možemo potaknuti druge da učine isto’.

Pitanje održivosti postaje sve važnije za bankarski sektor, o čemu je govorila Sara Foršek, Raiffeisenbank Austria: ‘Primjenjujemo holistički pristup održivosti i održivost je filter kroz koji provlačimo svaku poslovnu odluku. Svjesni smo naše uloge i odgovornosti te smatramo kako financijska industrija može dati velik doprinos dekarbonizaciji našeg gospodarstva i života u cjelini’.

Damir Ciglar, Imago Ogilvy, objasnio je važnost poticanja inovativnih društveno odgovornih ‘zelenih’ projekata, poput Boranke ili Co2mpensating By Planting, koji koriste lokalnoj zajednici, društvu u cjelini i planeti. ‘Kroz autorske projekte, želimo biti partner organizacijama koje doprinose aktivnoj brizi za okoliš i zajednicu, konkretno, doprinijeti viziji ugljično neutralne Europe do 2050’.

Novinarka Iris Hazler, koja je karijeru više od deset godina gradila u vodećim medijskim kućama, osvrnula se na promjene u medijskom prostoru, koje su posebice vidljive unazad nekoliko godina: ‘Mediji trebaju informirati i educirati javnost, a to se najbolje postiže kvalitetnim sugovornicima i prijedlozima kako neke navike usvojiti u vlastite živote, bez obzira na to pokrivamo li teme ekologije ili društvenih manjina i ranjivih skupina. Zato čitatelji uvijek bolje prihvaćaju žive priče, prava iskustva i savjete iz prve ruke, nego sjajno upakirane promotivne sadržaje’.

Zaključak sudionika bio je kako je na lokalnoj razini hrvatsko društvo spremno za teme održivosti, no potrebno je puno više dijeljenja informacija, dobrih praksi i edukacija šire javnosti. ‘Razgovori o održivom poslovanju’ stoga su poslužili kao sjajna razmjena znanja i najboljih praksi ključnih dionika, koji svojim aktivnostima predvode pozitivne društvene promjene.

Na žalost, sve češće na našim omiljenim stazama nalazimo prazne plastične boce u kojima je bila voda ili neki sok, limenke energetskih pića, ostatke celofana u koji su bile omotane energetske pločice i slično. Očigledno postoji neka vrsta ljudi koju uopće nije briga za prirodu. Od nje uzima, ali ništa ne vraća, nema čak niti onaj minimum pristojnosti i dobrog odgoja da za sobom pokupi smeće.

Svojedobno je Šimun Cimerman diskvalificirao najbržeg sudionika jednog traila iz koncepta Treking lige ‘samo’ zato što je čovjek negdje usput bacio plastičnu bocu s vodom. Imao ju je na zadnjoj okrijepi, a u cilj je ušao bez nje. Neki su se zgražavali nad Šimunovom odlukom, no direktor utrke je bio savršeno u pravu. I u pravu će biti svi drugi organizatori koji će ubuduće tako postupiti. Nije, dakako, problem nakon trke proći stazu i pokupiti smeće koje se tamo nađe, uostalom ljudi koji organiziraju trail i treking utrke očiste više šume i planine nego planinarska društva, lovočuvari i djelatnici ustanova koje čuvaju neko zaštićeno područje – zajedno, no problem je ako je trkač ‘zafitiljio’ praznu plastičnu bocu u neki nepristupačni kanjon, na plažu ili u grmlje. Ma problem je i da ju nježno odloži uz prvo drvo na stazi kojom trči. Smatramo da je posve nepotrebno ljubiteljima trčanja i prirode u 21. stoljeću objašnjavati proces raspada plastike i naglašavati probleme koje plastika i smeće stvaraju biljnoj i životinjskoj zajednici. Onaj tko to do sad nije naučio, vjerojatno niti neće.

Ako se možemo – s pravom – zgražavati nad plažama prepunima smeća koje donosi more, ako možemo žaliti morski svijet uhvaćen u smrtonosne ostatke ribarskih mreža, onda se i još više moramo zgražavati nad ostavljanjem stare vešmašine i karoserije Fićeka na Sljemenu, bacanju praznih vrećica Čipsa na Papuku ili odlaganjima šute sa staklenom vunom u podnožju Velebita ili kanjonu Zrmanje. Ma da je bilo što od toga i u ‘običnom’ gradskom parku, previše je!

Zašto o tome pišemo? Zašto se opet otvara takva tema? Zato što oni koji redovito pohode planine i šume svjedoče da se svaki tjedan nedaleko prohodnih puteva istovaruje smeće, da se po parkovima poput Maksimira sve češće mogu pronaći odbačene plastične boce, a neki skriveni kutevi splitskog Marjana, s obzirom na količinu plastike koju su odbacili rekreativci, katkad više sliče na mini divlje deponije nego na uređeno brdo idealno za užitak i rekreaciju. Nemojmo se zavaravati i zatvarati oči pred očiglednim. Ako okrenemo glavu od tog problema, ne znači da problem ne postoji. (Pročitajte koliko vremena treba otpadu da se posve razgradi u prirodi)

Činjenica je i da su neke škole trčanja, pa i klubovi, već organizirali čišćenje Sljemena i sličnih rekreativnih oaza i to su hvale vrijedne akcije koje se trebaju dodatno promovirati. Baš kao što zagađivače treba kažnjavati. Na zakonodavcu je da odredi kako, no kazna za takve stvari mora postojati i biti primjenjiva. U suprotnom, vrlo brzo ćemo vjeverice, ježeve i druge šumske životinje zamijeniti veš mašinama, a umjesto pored starih hrastova i kestena trčat ćemo pored prastarih miješalica za cement. A to ne želimo, zar ne!

Neven Miladin

‘Naša ideja vodilja je zaštita prirode. U pravilniku serijala Kvarner Trailsa posebno se osvrćemo upravo na ekologiju i odgovorno ponašanje trkača. Redovito nakon svake utrke prolazimo sve staze i čistimo ako ima što za očistiti, no od sudionika naših utrka očekujemo da poštuju prirodu, da ju štite i da ni pod koju cijenu ne bacaju smeće na stazu ili oko nje. Uostalom, naša krilatica je Just nature & Running. Priroda je uvijek na prvom mjestu. Budimo pažljivi prema prirodi, sačuvajmo je i uživajmo u njenom najljepšem obliku’, kazao nam je Elvir Sulić, prvi čovjek Kvarner Trailsa koji se, među ostalim, održavaju u Parku prirode Učka i Nacionalnom parku Risnjak.

‘Odgoj dolazi od kuće i koliko god mi tupili uvijek će se naći neka seljačina. Problem je kad cestovni trkač dođe na trail i misli da će netko na Velebitu proći sa šmrkom i očistiti plastiku kao na Zagrebačkom maratonu, pa se cestovnjaci moraju presvičati u glavi. Nosi sve sa sobom i vrati se sa svime što si ponio, pravilo je traila i boravka u prirodi, a kazna za bilo kakvo bacanje je diskvalifikacija. Na Zrmanja trailu 2019 prvoplasirani je bacio bočicu i diskvalificirali smo ga’, čvrst je u stavu oko ekološkog pristupa i zaštite prirode Šimun Cimerman, osnivač Treking lige i jedan od pionira outdoor pokreta i avanturističkih utrka u Hrvatskoj.

‘Najkraće rečeno, ako nisi sposoban čuvati prirodu, razmisli trebaš li uopće uživati u njoj. Što se nas tiče, tolerancija je nula kad je u pitanju bilo koja naša utrka i bacanje smeća. Nema veze je li utrka duboko u šumi ili po glavnim prometnicama u centru Novske. Mi ne samo da provjeravamo svaki metar staze nakon utrke, nego čistimo šumu i prirodu i dok pripremamo stazu i kad treniramo. Ideja da netko baci plastičnu bocu ili celofan energetske pločice u šumi ne samo da je užasna, nego i nespojiva s temeljnim vrijednostima trkačkog pokreta’, jasan je bio Josip Fabijanić, predsjednik AK NoGa i organizator više trail i cestovnih utrka u Novskoj i okolici.

‘Mi ulažemo puno truda u očuvanje i zaštitu okoliša. Na svakoj našoj utrci angažiramo dodatne ljude koji čiste stazu, posebno prostor oko okrjepa na kojem, posve logično, ima najviše odbačenog otpada. Naravno, na našim stazama je zabranjeno bacanje bilo kakvog otpada, ali ipak se ponegdje nađe koja plastična boca ili neko drugo smeće koje odbace trkači ne razmišljajući o posljedicama po prirodu. Ne zaboravimo i da uređivanjem staza također brinemo o prirodi. Vjerujte, svašta se može pronaći u šumi. Manji dio smeća raznose životinje, no za veći dio su odgovorni ljudi’, kazao nam je Leonard Špehar, predsjednik AK Plitvica i direktor Plitvičkog maratona i Rastoka Traila.

Koliko vremena treba otpadu da se posve razgradi u prirodi?

Napomena: Vrijeme raspadanja određenih materijala ovisi ne samo o vrsti otpada, nego i uvjetima u kojima se nalazi. Primjerice, vrijeme raspada limenki piva, sokova i slično je u moru dvostruko dulje nego na kopnu.

Opušci su najbrojnija vrsta otpada na svijetu

Pušači u svijetu, njih 1,3 milijardi, ‘nepravilno odlože’ gotovo 4,5 bilijuna cigareta svake godine, pa su opušci najbrojnija vrsta otpada na planetu, ističe organizacija za borbu protiv duhana STOP. No i ta poplava opušaka samo je dio štete za okoliš koju izaziva duhanska industrija, jer ne samo da se duhan uzgaja na područjima s kojih su raskrčene šume, nego njegova proizvodnja degradira tlo i zagađuje zrak, tlo i vodu.

Milijarde stabala svake se godine sruši za proizvodnju cigareta, na što otpada pet posto globalne deforestacije, a opušci čine oko 20 posto otpada prikupljenog čišćenjem oceana.

Kemikalije koje otpuštaju opušci mogu biti dovoljno otrovne da ubiju 50 posto morske i slatkovodne ribe koje su im izložene 96 sati, pokazala su istraživanja na koja se poziva STOP, a u kojima se opuške namakalo u litri vode 24 sata.

Šteta će vjerojatno postati i veća budući da pušenje elektroničkih cigareta postaje sve popularnije, navodi STOP. Otpad od elektroničkih cigareta mogao bi biti ozbiljnija ekološka prijetnja od cigareta jer sadrži metal, elektroniku, plastične patrone za jednokratnu uporabu, baterije i otrovne kemikalije u tekućini.

Uz sve to, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, pušenje svake godine ubije gotovo osam milijuna ljudi na svijetu i izaziva značajne zdravstvene troškove.