Prije srčanog udara Bojan je četiri godine trenirao trčanje. Iskušao je sve varijante treninga u Sljemenu, uključujući i vježbe u dvorani. Danas, nakon što ga je pogodio najteži oblik infarkta kaže da se više ne želi, niti se može vratiti u staru formu i da mu je cilj izvući najbolje iz života sa srcem kojemu nedostaje četvrtina funkcionalnosti

Znamo da zastrašujuće zvuči, no nakon srčanog udara nije preporučljivo samo mirovati, već kada vaš liječnik da zeleno svijetlo, trebali biste uskočiti u trenirku i baviti se nekom fizičkom aktivnošću kako biste ojačali srce i tijelo.

No krenimo redom! Srčani udar ili infarkt miokarda je poremećaj u kojem dolazi do oštećenja srčanog mišića radi njegove nedovoljne opskrbljenosti kisikom. Uzrokuje ga ugrušak ili spazam (grč) jedne od arterija koje srce pune krvlju. Jednostavno rečeno, infarkt nastane kada je blokiran dovod kisika u srce, radi toga dolazi do oštećenja stanica ili njihovog odumiranja u tom području. Ta tkiva zauvijek gube svoju funkciju, tj. sposobnost kontrakcije.

Statistike kažu da infarkt pogađa približno dvoje od 1.000 ljudi godišnje. Najčešći je uzrok iznenadne smrti odraslih osoba, a najviše pogađa osobe koje su starije od 65 godina ili ako vam je upisan u genetski kod. U tom slučaju može vas pokositi bez obzira koliko imali godina. Muškarci su podložniji infarktu od žena. Ako imate visok ili nizak tlak, dijabetes, povišen kolesterol, pretili ste itd., budite na oprezu jer, stara uzrečica kaže, zlo nikad ne spava.

Bježanje glavom bez obzira

Klikni za sadržaj u novom broju magazina Trčanje

Najbolja prevencija srčanom udaru jest zdrav život, što podrazumijeva primjerenu prehranu prilagođenu vašim godinama i fizičkom stanju te bavljenje nekim sportom. Upravo takav stil života spasio je Bojana Mušćeta od sigurne smrti nakon što ga je pokosio srčani udar. Ovaj pedesetpetogodišnjak radi kao urednik digitalnih sadržaja u Hrvatskom Telekomu, gdje je i koordinator za trkačke aktivnosti. Osim toga, pisac je, glazbenik, glazbeni kritičar, publicist, poslovni čovjek… Dobitnik je mnogih Porina i priznanja za svoj rad. Uvriježeno je mišljenje da umjetničke duše i kreativci većinom nemaju veze sa sportom. No, on je živi dokaz da je to zaista samo stereotip.

Bojan je rekreativno i povremeno počeo trčati s 40 godina po zagrebačkom savskom nasipu, uglavnom kad bi trebao skresati višak kilograma i to mu je bio jedini motiv. Desetljeće kasnije, pošto su ga pritisnule privatne i poslovne obaveze, trebao je neku razbibrigu i rekreaciju. Kolegica s posla uspjela ga je nagovoriti da krene na uvodni sat u školu trčanja.

‘Pun skepse, uputio sam se u tu trkačku sektu spreman da moj jedini angažman bude bježanje glavom bez obzira. No, kad sam vidio tu ekipu koja širi pozitivne vibracije bez ograničenja u kojoj nitko nikoga ne prisiljava ni na što, odlučio sam napraviti prve korake. Još kad su mi objasnili da me je u školu Atletskog kluba Sljeme primila najizdržljivija Hrvatica Veronika Jurišić koja trči 24 sata s osmijehom na licu, dvojbi više nije bilo. Rekao sam sebi: ima tu nešto što valja iskušati’.

Prije srčanog udara Bojan je četiri godine trenirao trčanje. Iskušao je sve varijante treninga u Sljemenu, uključujući i vježbe u dvorani. Na kraju treninga redovito je radio istezanje, a svako jutro dvadesetak minuta set različitih vježbi za razne dijelove tijela, ovisno koliko su mu druge obaveze ostavljale vremena za to. Na redovite treninge motivirala ga je briga za zdravlje.

‘Jednostavno, činjenica da nisam svakoga dana sve mlađi, nego obratno značila je i da moram više investirati u zdravlje. Osim reguliranja prehrane, to je značilo i da se jednostavno moram baviti nekom fizičkom aktivnošću. Svakih tri-četiri godine išao bih u teretanu nekoliko mjeseci, ali to mi ni izdaleka nije pružilo toliko zadovoljstva kao trčanje’.

Amedeo i Liliana u Rimu

Za trčanje se odlučio iz niza razloga, od toga da cijelu godinu može trenirati na svježem zraku, zatim što oprema nije skupa, pa do toga što Zagreb ima idealnu konfiguraciju za treninge. Ponijela ga je, kaže, i atmosfera u AK Sljemenu gdje su svi prijatelji i gdje je ekipa ljudi koju je odmah zavolio i s kojima se druži i izvan kluba. Najposebnija i najbolja utrka u kojoj je sudjelovao jest prvi i jedini maraton koji je otrčao prošle godine u travnju u Rimu za kojeg se intenzivno pripremao i psihički i fizički.

‘Sasvim neopterećen rezultatom, uživao sam u svakome koraku. Negdje na 33. kilometru, kad su noge već otežale, stigao me je jedan zaostali pacer. Amedeo je vidio hrvatsku zastavicu na dresu AK Sljemena koji sam nosio i počeo mi objašnjavati kako je njegova majka Zadranka. Nastavili smo zajedno i stigli pacersku skupinu sa žutim balonima, a ja sam upoznao i Lilianu kojoj je to bio 111. maraton. Amadeo ih je dosad imao 32, što je uredno istetovirao na ruci’, rekao je Bojan.

Ove godine trebao je ići na Pariški maraton. Na žalost, zdravstvene okolnosti, odnosno srčani udar koji ga je stresao krajem srpnja prošle godine spriječio ga je u tom naumu. Tog kobnog dana odradio je trening u trajanju od oko dva i pol sata u Maksimiru.

‘Nije bilo apsolutno nikakve naznake da bi mi se tako što moglo dogoditi. Nakon infarkta, u bolnici sam preživio i zastoj srca. Kasnije su uslijedile još neke komplikacije, pa sam neko vrijeme morao striktno mirovati, što mi je teško palo. U trkačkom smislu, jedino što sam mogao napraviti jest da se dovučem na Velesajam gdje se održavala utrka Magenta 1 B2B RUN koje sam bio ambasador, dam izjavu za prigodan video i vratim se kući. Mentalno, ja sam i dalje bio u ritmu treninga, čak sam namjeravao barem prehodati tu utrku. Umjesto toga, u krevetu sam dobivao notifikacije i fotografije s utrke’, ispričao je Bojan.

Oprezno s povratkom

Četiri mjeseca nakon srčanog udara ponovo je počeo trenirati i to statične vježbe na parteru za trbuh i leđa. Kasnije je išao i na rehabilitaciju.

‘Ondje sam naučio i set vježbi za srce. Sve je to danas dio moje svakidašnje jutarnje rutine. Četiri mjeseca kasnije, iskušao sam srce i lagano potrčao. Bio sam u svibnju ove godine u Rijeci, na utrci HT B2Run. Minuta trčanja, deset minuta hodanja. Stigao sam zadnji. Ali sam stigao, bez zavaravanja sebe i drugih samo da postignem bolji rezultat’.

Jedinica na prsima

S trkačko-hodačkim treninzima htio je započeti u lipnju, no vrućina mu je jako smetala, pa je tek nedavno krenuo s treninzima po načelu 8+2: osam minuta hodanja, dvije minute trčanja.

‘Zasad mi odgovora takav ritam, a sigurno je kako ću ga pojačavati dok ne budem kontinuirano mogao trčati. Pritom mi više vrijeme i razdaljina nije kriterij. Sad mi je kriterij puls. Kad se digne iznad 130, smanjujem intenzitet. Srećom, koristim Garmin Fenix 5X Plus, pa imam sve pod nadzorom’.

Bojan kaže da ga je nakon srčanog udara bilo strah te da je bio jako oprezan s povratkom u tenisice. Nakon devet mjeseci izgubio je onaj trkački drive. Tada mu je bilo važno samo da može normalno funkcionirati, da je u stanju voziti automobil, stvarati, izdržati nekoliko sati bez da ga uhvati umor te da se može vratiti na posao.

‘Mene je pogodio najteži oblik infarkta, tzv. Widowmaker koji, kako sam pročitao, na životu ostavlja samo 20 posto ljudi. Kako su mi rekli, vjerojatno je jedan od razloga što sam preživio i to što mi je srce naviklo na iznimno velike napore za vrijeme treninga za maraton i istrčavanje maratona’, pojasnio je.

Bojanu nije cilj ‘biti stari ja’. Kaže da se više ne želi, niti se može vratiti u staru formu. Cilj mu je izvući najbolje iz života sa srcem kojemu nedostaje četvrtina funkcionalnosti.

‘Kad je posrijedi trčanje, uživam i dalje u njegovim prednostima, oznojim se i nakon kombinacije hodanja i trčanja nakon sat vremena, pa se sjajno osjećam. Sigurno je da ću ići na neke utrke, sigurno je da ću trenirati na mjestima gdje dosad nisam, sigurno je da trkačko poglavlje u mom životu nije završeno. Da, želim izvući najviše iz onoga što mi zdravstvene okolnosti omogućuju i mislim da mi zasad dobro ide. Uostalom, čast je biti i dalje ambasador HT B2Runa i nositi jedinicu na prsima, bez obzira na rezultat. Jer, čim završim utrku, ja sam pobjednik’, rekao je Bojan.

Svima koji imaju zdravstvenih problema savjetuje da nipošto ne odustaju od treniranja.

‘Sasvim suprotno, morate se baviti fizičkom aktivnošću. Dakako, treba je smjestiti u određene okvire, ali ne smije se od nje odustati. I, dakako, svaki korak mora biti definiran u koordinaciji s liječnicima’.

Anteja Vidić

Kad je posrijedi maraton, onda je put do njega popločan posve oprečnim očekivanjima i opaskama.

S jedne strane osjećate respekt i čuđenje ljudi iz neposredne netrkačke okoline koji u vama prepoznaju kombinaciju novovjekog Filipida, uzaludnog luzera koji će se već negdje strovaliti na stazi i, dakako, Foresta Gumpa koji trči sve dulje i bespotrebnije.

Na drugoj, pak strani, stoje prekaljeni trkači puni motivirajućih poruka. Na primjer, sutrkačica iz Atletskog kluba Sljeme na treninzima zna poručiti kako danas maraton može pretrčati svaka šuša, kako se danas svatko počinje baviti ultrom, kako je triatlon disciplina za osmoškolce i kako je vjerojatno barem ostvarivanje sedam Ironmana u sedam dana vrijedno neke pažnje. Nakon što sam s ekipom iz kluba koja je istrčala prvi maraton u Rimu sletio na zagrebački aerodrom, naletjeli smo na nju koja je prolepršala Schneider Electric pariškim maratonom. Kad smo joj se pohvalili, naravno, upitala nas je: Koliko vam je trebalo da istrčite, 105 sati?

Ispod rimskog Koloseja

Istina leži negdje između, točnije u onom trenutku kad shvatite da nakon istrčanog polumaratona nećete odustati od trčanja ni zbog ozljeda ni zbog lošeg vremena ni zbog prenapornih treninga ni zbog ‘civilnih’ obaveza ni zbog mentalnih zidova i očitog odumiranja društvenog života izvan trkačkih zidina.

I tako sam se u nedjelju, 8. travnja u sedam ujutro zatekao ispod rimskog Koloseja, u prevelikoj majici dugih rukava koju ću kasnije odbaciti, zajedno s još nekolicinom klupskih wannabe-maratonki i par iskusnih s nekoliko maratona u nogama.

Ispred mene prvi put u životu 42,2 kilometra koje treba svladati, a iza mene bootcamperska zimska baza s uključenim pripremno istrčanim Splitskim polumaratonom. U meni hektolitri vode s elektrolitima, kilogrami tjestenine i raznolika kombinacija uputa i savjeta od predsjednika AK Sljemena Dragana Jankovića preko svih prijatelja i sutrkača koji su otrčali barem jedan maraton do literature Jeffa Gallowaya (tehnika) i Scotta Jureka (prehrana). Opremljen sam i jedva saniranim (a možda i ne) istegnućem mišića u listu desne noge i supergranulomom u ustima privremeno ukroćenim antibioticima.

Rimsko je jutro ugodno, atmosfera poticajna, organizacija sjajna, a probavno-urinarni trakt pravovremeno oslobođen viškova. No, već u 8.30, uoči starta i viškovi se odjeće odbacuju, temperatura raste, očito je kako će svega dva tjedna nakon što je snijeg zabijelio Rim na suncu biti i više od 30 stupnjeva Celzija. Dakle, hidratizirati se valja ne samo na okrepama, nego cijelim putem.

Također, neprestano treba obnavljati i energetske zalihe u organizmu, pa sam za vrijeme odrađivanja zimske baze imao razdoblje testiranja, od želea do gela. Na koncu sam odabrao kombinaciju datulje u torbici-banane na okrepi što se pokazalo u mom slučaju prilično efikasno.

Spektakularni zadnji kilometri

Kao što su mi rekli iskusni maratonci, na prvome maratonu, kao i na prvome polumaratonu ne ide se na rezultat, jer će bilo koje vrijeme ionako biti Personal Best. Još je jedan dobar savjet koji sam prihvatio bio da na okrepama usporim, prohodam, na miru prezalogajim i da će mi tih minutu-dvije u slow modu na svakoj okrepi sasvim sigurno razviti dobar vjetar u leđa.

Srećom, te nedjelje u Rimu nije bilo orkanskog juga i pljuska koji su se spustili na grad dan kasnije pa je start uz limenu glazbu uistinu bio poticajan. Na svakom kilometru instalirana je neka glazbena formacija, od solo-saksofonista uz pratnju ritam-mašine do bubnjarskog orkestra i selekcije DJ-eva s jedinstvenim prigodnim imenom: DJ Marathon. Uz mokre spužve na svakih pet kilometara i fantastične gradske vizure, trčanje maratona u Rimu, unatoč svim predefiniranim nevoljama, bilo je u mom slučaju daleko od križnih puteva koje su iskusniji trkači prošli ne bi li obavili inicijaciju.

Osobit ushit bio je na prilazu crkvi Svetog Petra, kad se more trkača slijevalo prema skupu vjernika pred kojima je papa Franjo držao misu. Tako je, zapravo, moj prvi maraton prolazio kroz dvije države – Italiju i Vatikan.

Negdje na 33. kilometru, kad su noge već otežale, stigao me je jedan zaostali pacer. Amedeo je vidio hrvatsku zastavicu na dresu AK Sljeme koji sam nosio i počeo mi objašnjavati kako je njegova majka Zadranka. Nastavili smo zajedno i stigli pacersku skupinu sa žutim balonima, a ja sam upoznao i Lilianu kojoj je to bio 111. maraton (Amadeo ih je dosad imao 32, što je uredno istetovirao na ruci).

Posljednjih sedam kilometara u Rimu je uistinu spektakularno, prolazi se kraj velikih dijela povijesnih znamenitosti, a ja sam imao sjajne vodiče koji su mi objašnjavali važnost svakoga od njih.

Start u New Yorku, cilj u Rimu

Posljednja okrepa bila je otprilike kilometar prije cilja, a paceri su izračunali da su malo ubrzali, pa tada nisam hodao minutu ili dvije, nego pet-šest minuta. Na koncu, utrčao sam u cilj opušteno, relaksirano i pobjednički.

Isti osjećaj krasio je svu ekipu iz AK Sljeme koja je trčala. Dakako, bilo je problema, ali gotovo svima nama je izvrsno odrađena zimska baza, želja i usredotočenost prema završetku maratona i vrlo školski pristup osigurao prvu finišersku maratonsku medalju.

Sjetio sam se u jednom trenutku svih onih treninga po kišurini, snijegu, bljuzgi, na temperaturama ispod nule, s različitom razinom forme i spremnosti i u toj medalji vidio rezultat svega toga, zapravo, cjelokupni rezultat moje nevelike trkačke karijere.

Put prema visoko uzdignutim rukama u Rimu započeo je prije godinu u pol u New Yorku, u Central Parku. Tada sam napravio prvi, jednostavan, lagani trening nakon šest mjeseci pauze uzrokovane problemima sa stopalom. Zahvaljujući dr. Pavlu Vlaheku našao sam rješenje za nastavak treninga i ponovo startao upravo u New Yorku. Fotografija s tog treninga uz reportažu kako se organizirano može trčati u Central Parku osvanula je i na naslovnici magazina koga držite u rukama. Na njoj trčeći prilazim mozaiku posvećenom Johnu Lennonu koji je ubijen nedaleko tog mjesta. Na njemu je samo riječ jedne od njegovih najpoznatijih skladbi – Imagine.

Stao sam na mozaik i zamislio da otrčim maraton.

Bojan Mušćet

Očekuje se da će to aktivno druženje ove godine okupiti više od 8.000 sudionika. MAGENTA 1 B2B RUN namijenjen je zaposlenicima svih poslovnih ustanova prijavljenih na području Hrvatske, a prošle godine svojih pet kilometara istrčalo je 6.500 zaposlenika iz više od 400 kompanija iz privatnog i javnog sektora. Time je potvrđen status događanja koje okuplja najveći broj zaposlenika u Hrvatskoj, a postignuta su još dva rekorda. Riječ je o trkačkom natjecanju koje je potaknulo najveći broj novih sudionika da se odvaže doći na startnu liniju: svaki treći natjecatelj prvi je put nastupio na nekoj utrci. Dodatno, lanjsko nadmetanje u Zagrebu oborilo je hrvatski rekord po broju trkača koji su se okupili na nekoj utrci u jednoj disciplini: startalo ih je više od 4.500.

‘Poslovna se kultura danas smatra kompetitivnom prednošću. U jugoistočnoj Europi čak još i više nego u zapadnoj što ujedno potvrđuje i velik odaziv hrvatskih kompanija na MAGENTA 1 B2B RUN koji je prepoznat kao jedan od alata za unaprjeđenje poslovne kulture koji pospješuje međusobnu komunikaciju i osjećaj zadovoljstva’, izjavila je Dijana Vetturelli inicijator MAGENTA 1 B2B RUN-a.

Partner i ovogodišnjeg događanja je Hrvatski Telekom, čija članica Uprave zadužena za ljudske resurse Marija Felkel kaže: ‘Hrvatski Telekom kontinuirano ulaže u razvoj svojih zaposlenika. Istraživanje koje smo proveli prošle godine pokazuje kako je MAGENTA 1 B2B RUN idealan spoj timskog rada i neformalnog druženja koji je pridonio boljoj korporativnoj kulturi i jačanju međuljudskih odnosa. Upravo je to zajedništvo zaposlenika HT-a rezultiralo titulom naj-fit kompanije na većini dosadašnjih utrka’.

Ambasador utrke i kapetan HT Running Teama Bojan Mušćet osvrnuo se na dosadašnja izdanja toga popularnog poslovnog događanja: ‘Prošle godine s nama je trčalo preko šest tisuća ljudi, od toga više od sedam stotina kolega iz HT-a. Drago mi je da HT ima iznimno jak tim koji privlači sve brojnije natjecatelje. U tri godine broj HT-ovih trkača se utrostručio. Ove godine bit će nas još više, što me veseli jer smo uspjeli potaknuti ljude u poslovnoj zajednici da se aktiviraju i krenu sa zdravim navikama. Businessu trebaju tenisice, pa navucimo ih i krenimo’.

Na ovogodišnji MAGENTA 1 B2B RUN,  tvrtke se mogu prijaviti već danas i to putem službene web stranice.

Foto Mladen Lončar/HT

Na najvećem sajmu potrošačke elektronike na svijetu poseban dio bio je rezerviran za sport i rekreaciju. Prošli smo paviljonima lasvegaškog Convention Centra i odabrali pet gadgeta koji će biti najzanimljiviji trkačima.

Garmin Forerunner 645

Smartfon nam više ne treba za vrijeme treninga: Garmin je predstavio Forerunner 645, GPS sat s integriranom glazbom. Sat može sadržavati do 500 pjesama ili do 4 GB glazbe. Također, mogu se prenijeti unaprijed uređene playliste s Deezera i slušati omiljene melodije povezivanjem na bežične Bluetooth slušalice. Uređaj će biti dostupan u ožujku, a cijena otprilike 450 USD.

Aftershokz Trekz Air

Trekz Air je bio jedan od zanimljivijih gadgeta na ovogodišnjem CES-u. Riječ je o slušalicama koje prenose glazbu putem kosti lica bez ubacivanja ušnih tipli u ili naušnjaka na uši eliminirajući uobičajene probleme s tradicionalnim slušalicama. Može se slušati omiljeni popis pjesama i istodobno biti svjestan svoje okoline, bez ikakve brige o tome da bi u nekom trenutku ušne tiple mogle ispasti iz srednjeg uha.

Suunto 3 Fitness

Suunto je odlučio svoj sportski dizajn prilagoditi klasičnim parametrima i u igru uvesti osobnog trenera na zglobu. Sadrži integrirane prilagodljive upute za treniranje koje mogu pomoći u poboljšanju cjelokupne sposobnosti pružanjem personaliziranih sedmodnevnih planova. Propusti li se vježba, automatski će se prilagoditi plan. Iako ne sadrži GPS, može pratiti brzinu i udaljenost trčanja s pomoću akcelerometra. Bit će dostupan u proljeće 2018. za 200 USD.

Jabra Elite Active 65t

Ove prave bežične slušalice napravljene su za trkače koji samo žele jedan set dodataka za sve u svom životu. Kreirani za aktivne korisnike, imaju akcelerometar za praćenje udaljenosti i poseban premaz koji ih čini otpornima na znoj, vodu i prašinu. Zahvaljujući četirima senzorima za uklanjanje buke i zaštitu od vjetra, trkači mogu prihvatiti pozive u pokretu i povezati se s virtualnim asistentima kao što su Siri ili Alexa. Sluške se pune nakon pet sati korištenja.

Under Armour HOVR Phantom i Sonic

Under Armour je na CES-u predstavio svoju inovativnu tehnologiju HOVR na tenisicama HOVR Phantom i HOVR Sonic. Tehnologija omogućuje bolju apsorpciju udaraca (što pomaže smanjiti negativan utjecaj na zglobove, koljena i gležnjeve). Također je dizajnirana za bolji ‘povratak energije’. Ono što je u tehnološkom smislu najvažnije kod tih tenisica je da se za dodatnih 10 USD dobiva i ugrađeni čip koji se sinkronizira s aplikacijom MapMyRun za praćenje GPS informacija, zajedno s vremenom, ritmom, trajanjem i udaljenosti. Cijena: od 110 do 140 USD od veljače.

Posljednji kilometri Newyorškog maratona nalaze se u Central Parku, a nije teško odgonetnuti zašto: s različitim podlogama, fantastičnim krajobrazom, trčanje tim parkom koji zauzima više prostora negoli neke države san je svakog trkača. Upravo stoga su i treninzi ovim parkom poseban doživljaj.

U posljednjih godinu dana dvaput sam trčao Central Parkom i premda sam startao oko 7 sati, park je već bio premrežen trkačkim ranoraniocima. S uzbrdicama i nizbrdicama, organiziranim vodstvom ili jednostavno trkačima koji pristojno žele razgovarati tijekom utrke (jedan do mene imao je majicu s natpisom “Ask me everything about Jesus”), trčanje Central Parkom nezaboravno je iskustvo.

Najbolje je trčati vikendima od 7 ujutro petkom do 6 ponedjeljkom, ili radnim danom od 10 do 16, odnosno od 19 do 22 kad je park zatvoren za vozila. No, može se trčati i kad vozila prolaze, s obzirom na to da je uzduž cijelog parka iscrtana posebna staza za trkače, širine jedne trake prosječne hrvatske autoceste. Central Parkom jure i mnogi biciklisti te koturaljkaši i imaju svoju stazu pa prilično ispod oka gledaju one trkače koji rade prijestupe na iscrtanoj stazi.

Zanimljivo je kako postoji nekoliko iscrtanih staza u Central Parku, a najdulja staza duga je oko 10 kilometara.

Osobito je živopisno trčati oko Jacqueline Onassis Reservoira. Posrijedi je najveće umjetno jezero u Central Parku. Šljunčana, razmjerno ravna staza u duljini od 2,5 kilometra idealna je za brzi i nabrijaniji trening. Trkači se ne mimoilaze, nego svi trče u jednom pravcu. Premda je staza razmjerno uska, kao u Maksimiru na primjer, guranje i nervozu nisam zapazio kod nikoga. Ono što je uistinu spektakularno je pogled na manhattanski skyline i vizuru New Yorka kakva se ponajviše raspoznaje. Stoga se oko staze nalaze i mnogobrojni turisti u potrazi za što boljim kadrom. Osim ove staze, popularna je i nešto šira staza The Bridle Path, gdje se trči u oba smjera. Onima koji prvi put trče Central Parkom preporučuje se da idu stazama uz rubove, kako ne bi zalutali u središtu parka kao Kevin u filmu Sam u kući 2.

Jedan dio parka zove se Strawberry Fields, a ime je dobio po evergreenu Beatlesa. U središtu tog dijela nalazi se mozaik na kome piše Imagine, što je ime jedne od najpoznatijih skladbi Johna Lennona koji je ustrijeljen samo pedesetak metara od tog mjesta. Mnogi trkači tuda prolaze, miješajući se s grupama koje dolaze odati počast velikom glazbeniku.

U cijelom parku nalaze se toaleti, otvoreni tijekom cijele godine. Fontane koje se tamo nalaze imaju pitku vodu, no ne rade zimi, pa je poželjno uzeti već pripremljenu bocu s vodom sa sobom. Također, s obzirom na to da se trči na gostujućem terenu, sa sobom valja uzeti osobne dokumente i, dakako, ne trčati pred rudo.

Bojan Mušćet