Bostonski maraton je najstariji godišnji maraton na svijetu, održavan neprekidno od 1897. godine i slavi se na Patriot’s Day, praznik koji podsjeća na američku povijest i zajedništvo. Utrka privlači desetke tisuća sudionika iz cijelog svijeta i poznata je po povijesnim trenucima, poput sudjelovanja pionirki kao što su Bobbi Gibb i Kathrine Switzer, koje su pomicale granice uloge žena u dugoprugaškom sportu.

No 15. travnja 2013. godine, u 117. izdanju Bostonskog maratona, tu tradiciju zauvijek je potresla tragedija. Dvije improvizirane bombe detonirane su gotovo istovremeno u blizini ciljne linije na Boylston Streetu, eksplodirajući u gomili gledatelja i trkača. Tri osobe su poginule, uključujući i osmogodišnjeg Martina Richarda, a više od 260 ljudi je ranjeno, od kojih su mnogi pretrpjeli teške ozljede i amputacije.

Istraga je brzo identificirala počinitelje kao braću Tamerlana i Džhokhara Tsarnaev. Rođeni u bivšoj Sovjetskoj Republici Kirgistanu, s očeve strane porijeklom Čečeni i majčine strane Avari iz Dagestana, njihova obitelj preselila se u SAD početkom 2000 ih. Motiv napada, kako je kasnije kazao Dzhokhar tijekom ispitivanja, bio je ekstremistički i unutarnje radikaliziran, bez izravne veze s terorističkim organizacijama, navodeći navodnu ‘osvetu’ za američke vojne intervencije u Iraku i Afganistanu.

Potresne priče preživjelih

Nakon napada uslijedila je masovna potjera za počiniteljima. Naoružani sukob s policijom doveo je do smrti starijeg Tamerlana, dok je Dzhokhar pronađen skriven u plastičnom čamcu u predgrađu Watertowna i uhićen četiri dana nakon napada.

Među brojnim pričama preživjelih, neki su se sjećali trenutaka iz prve ruke. Jedna preživjela je u sudskom svjedočenju prisjetila se kako je u trenutku eksplozije pomislila: ‘Ovo je to, umrijet ću. Ne mislim da ću to preživjeti’. Druga, Rebekah Gregory, koja je izgubila nogu, javno je napala okrivljenog nazvavši ga kukavicom i otkrila da je promijenila svoj strah u odlučnost da živi bez straha od počinitelja.

Najpoznatija priča možda je Jeffa Baumana, trkača koji je izgubio obje noge i kasnije svjedočio protiv napadača, opisujući trenutke boli i odlučnosti da podupre istragu i pomogne FBI u identificirati počinitelje.

Boston Strong mantra

Reakcije preživjelih i njihove obitelji često su odrazile kombinaciju gubitka, osjećaja pravde i odlučnosti da nastave živjeti unatoč tragediji. Neki su se usredotočili na zahvalnost za svaki novi dan, naglašavajući podršku zajednice koja je postala Boston Strong, mantra koja je proizašla iz kolektivnog odgovora grada i šire trkačke zajednice.

Utjecaj napada daleko je nadmašio Bostonski maraton. Globalna trkačka zajednica osnažila je sigurnosne protokole, dok organizatori maratona širom svijeta kombiniraju slavlje sporta s pojačanom brigom za sigurnost trkača i gledatelja. Danas se maraton i dalje održava, a svaki 15. travanj mnogi trkači i gledatelji odaju počast žrtvama trenutkom šutnje ili prisustvom na utrci, pokazujući da i nakon tragedije sport može ostati simbol nade, otpornosti i zajedništva.

‘This is our fucking city’

Pet dana nakon bombaškog napada na Bostonski maraton, Fenway Park u Bostonu postao je mjesto snažnog izraza zajedništva i otpornosti. Pred punim stadionom, tijekom prve utakmice Red Soxa nakon tragedije, legendarni David Ortiz, poznat kao Big Papi, uputio je emotivan govor.

Ortiz je zahvalio policiji, spasiocima i cijeloj zajednici za podršku, dok je stadion bio ispunjen fotografijama žrtava i natpisima Boston Strong. Njegove riječi ‘This is our fucking city. And nobody’s gonna dictate our freedom’ brzo su postale simbol bostonske odlučnosti i zajedničkog duha.

Govoreći pred navijačima i sugrađanima, Ortiz je pokazao kako sport i zajednica mogu pružiti snagu i nadu u trenucima žalosti, ostavljajući neizbrisiv trag u srcima svih koji su tog dana bili u Fenway Parku.

Povratak maratona i maratonaca

Godinu dana nakon strašnog bombaškog napada na Bostonski maraton, grad je pokazao nevjerojatnu otpornost i zajedništvo. 118. Bostonski maraton, održan 18. travnja 2014., vratio je utrku u punom kapacitetu uz pojačane sigurnosne mjere, minutom šutnje za žrtve i ozlijeđene. Više od 36.000 trkača iz cijelog svijeta ponovno je ispunilo ulice Bostona, gotovo jednako kao prije tragedije, pokazujući da strah ne može nadjačati duh zajednice.

Posebnu dimenziju povratku utrke dali su trkači koji su 2013. bili spriječeni završiti utrku ili su pretrpjeli ozljede. Mnogi su odlučili ponovo stati na start, simbolično potvrđujući svoju otpornost i odbijanje da teror utiče na njihove živote ili sportsku strast. Organizatori su im osigurali mjesto u startnoj listi, čime su dodatno naglasili poštovanje i solidarnost prema pogođenima događajem.

Povratak maratona 2014. postao je snažan znak otpornosti Bostona i globalne trkačke zajednice. Utrka je ponovno spojila sport, zajedništvo i simboliku otpora, a svaki korak trkača te godine podsjećao je na važnost hrabrosti, odlučnosti i nade – vrijednosti koje i danas čine Bostonski maraton jednim od najprepoznatljivijih sportskih događaja na svijetu.

Neven Miladin

Obama: Opet ćete trčati!

Jedan od najzapaženijih trenutaka u reakciji na napad dogodio se tri dana nakon eksplozija, kada je tadašnji američki predsjednik Barack Obama stigao u Boston i održao emotivan govor na međuvjerskoj službi u Katedrali Svetog Križa, pred više od 2.000 okupljenih građana, obitelji žrtava, dužnosnika i duhovnih vođa.

Obama je svoje obraćanje započeo zahvalom gradonačelniku i lokalnim vođama, ali i riječima podrške Bostonu: ‘Ja sam ovdje danas u ime američkog naroda s jednostavnom porukom — svaki od nas dotaknut je ovim napadom na vaš voljeni grad’. Govorio je o svojoj osobnoj vezi s Bostonu, gdje je studirao pravo na Harvardu.

U jednoj od najpoznatijih rečenica svog govora obratio se trkačima i cijeloj zajednici riječima You will run again (Opet ćete trčati), potičući sugrađane i cijelu naciju da ne dopuste teroru da ih paralizira. Govoreći u Bostonu, Obama je simbolično povezao duh otpornosti sa suštinom Bostonskog maratona: natjecanje koje simbolizira ne samo tjelesnu izdržljivost, nego i snagu zajednice da se nosi s tragedijom i postane jača kroz nju.