Jede mi se fiš već godinu dana, onaj pravi slavonski i iskreno, on je bio jezičac na vagi koji je presudio da se, između mnoštva utrka koje su se u rujnu održavale diljem Hrvatske, primamljivih trailova po otocima, odlučim za jednu malu, humanitarnu na jezeru Lapovac. Ako se pitaš gdje je Lapovac, najkraći odgovor bi bio – dalje nego što misliš. Ustvari nije Lapovac daleko, koliko smo mi precijenili naše sposobnosti i naš automobil. Do Našica nam je trebalo sat dulje od planiranog pa smo na jezero, udaljeno tri kilometra od grada Dore Pejačević, stigli u zadnji tren, par minuta pred utrku, stresli s krila mrvice od sendviča koje smo brzinski kupili u Pleternici i taktički ih smazali po putu, da bi nam se doručak slegnuo do starta, zakačili broj i potrčali.

Trčalo se krug oko Lapovca, koji iznosi 6.700 metara, točno onoliko koliko je potrebno za jedno od najizazovnijih i najpopularnijih svjetskih ultramaratonskih natjecanja – Backyard utrku. Sad se pitaš kako ultramaraton i mizernih 6.706 metara u istoj rečenici? Ne trčiš samo jedan krug, već koliko možeš. Bitno je da svaki istrčiš unutar sat vremena. Ovdje je važna taktika i samodisciplina. Ljetos se Backyard prvi put održao u Hrvatskoj, upravo na Lapovcu i pobijedila je Adrijana Šimić, ostavivši iza sebe 55 natjecatelja. Adrijana je pretrčala gotovo 170 kilometara za nešto manje od 25 sati, no o tome u idućem broju.

Vraćam se na utrku kojom se prikupljala pomoć za lokalne obitelji u potrebi, a koja je bila u sklopu trodnevne sportske humanitarne manifestacije Sportom pomozimo jedni drugima. Dan prije bila je humanitarna biciklijada, a dva dana ranije šaranski kup hrvatskih branitelja. Inače, Našice su grad udruga – ima ih preko 120 i grad sporta. Ljudi su aktivni, imam dojam da brinu jedni za druge i da među njima vlada zdrava energija, sportski duh, što se pokazalo i tada. Ovu trodnevnu lijepu priču organizirale su zajedno sportske udruge i Grad Našice.

Priroda na Lapovcu ostavljala je bez daha (kao da nije dovoljno bilo što sam sita, umorna od puta jedva hvatala zrak, nastojeći ne biti baš zadnja). Oko mene sve neki veseli ljudi! Na drugom kilometru upala sam u sjajno društvo policajaca i vojnika i sada je uz trčanje trebalo još pet kilometara pričati. Ni malo lako, ali izazov je savladan. I dečki su bili razgovorljivi pa sam uspijevala disati između rečenica.

Planirali smo se poslije utrke kratko zadržati, prošetati Našicama, pojesti fiš pa kući. Ipak sutra je ponedjeljak, radi se. No, kako to biva s planovima, izjalovili su se. Na naše veliko zadovoljstvo. Zasjelo se, zapričalo, jelo, pilo. Slavonci su potvrdili svoj status domaćina bez premca. Oduševili su se kada su čuli da smo došli samo zbog utrke i nisu nam dali kući. Odjednom je bilo kasno poslijepodne, mi smo još sjedili na Lapovcu, obrazi su me boljeli od smijeha.

Tomislav Gall iz Udruge rekreativnog trčanja Nexe team, jedan od organizatora, bio je odlučan u tome da ostanemo – do sutra! Tako se i zbilo! Imali smo kraljevski tretman, ustvari slavonski tretman. Taj je bez dvojbe, za najmanje tri zvjezdice bolji od kraljevskog. Kući smo krenuli daleko prije zore, vratila sam se puna dojmova, bogatija za nova prijateljstva, divne ljude, dan koji ću pamtiti. A onaj fiš s početka priče? Njega sam pojela mjesec dana kasnije u Zagrebu. Bio je pravi slavonski, u najboljem društvu. Vrijedilo ga je čekati.

Marijana Markelić