Magazin Trčanje
TekstoviŽivot je jedan…

Život je jedan…

Činjenica da sam cijeli život fizički aktivna bila je od presudnog značaja u periodu mog oporavka od operacije karcinoma dojke. Ne samo radi tjelesne snage i zdravog organizma, već i zbog pozitivnog stava i borbenosti, želje za pobjedom i na kraju mojih divnih prijatelja koji su mi bili ogromna podrška. To je bilo prije 20 godina, i evo tu sam, živa, zdrava, supruga, majka prekrasnog sina i – polumaratonka

Dobar dan dobri ljudi, zovem se Senada i imam 51 godinu. Rođena Siščanka, studirala na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu, od onih sam koji su cijeli život proveli baveći se sportom, ali nikada nisu voljeli trčati. Sportska karijera počela je već s 10 godina u Odbojkaškom klubu Metalac, a nakon upisa na faks otkrila sam novu ljubav – teretanu. Bilo je to davne ’87. kad je teretana na DIF-u bila okupljalište početnika vođenih sjajnim čovjekom, profesorom Metikošem.

Ali i dalje nisam voljela trčati! Čak i zagrijavanje prije treninga – bicikl, steper, ergometar, sve samo da se ne potrči. I dan danas kad se skupi naša odbojkaška ekipa iz mladih dana uvijek se prisjetimo priprema na kojima je naravno neizostavni dio bilo upravo trčanje koje nam je svima uzrokovalo nezaboravne muskulfibere, tako da je odlazak na toalet bio prava avantura, a silazak niz stepenice nemoguća misija.

E sad, ova priča ne bi bila ništa posebno niti naročito interesantno da se u mom životu nije desio nagli preokret koji će iz temelja promijeniti apsolutno sve, mene kao osobu, moja razmišljanja o životu, moje stavove,moje želje i snove.

Na Badnji dan 1999. godine dijagnosticiran mi je karcinom dojke. Ne postoje riječi kojima bih mogla opisati kako sam se osjećala kada su mi rekli da ću u svojoj 31. godini biti podvrgnuta teškoj operaciji,  da ću proći šest ciklusa kemoterapije i 25 zračenja i da ću ako bude sreće preživjeti. Operirana sam 29. prosinca iste godine u bolnici Sestara milosrdnica u Zagrebu, sjećam se ogromnih bijelih pahulja, strašnih bolova i nevjerice kad su mi rekli da su morali odstraniti dojku.

Život piše čudne priče

Ne mogu ne spomenuti da je upravo činjenica da sam cijeli život fizički aktivna bila od presudnog značaja u periodu mog oporavka. Ne samo zbog tjelesne snage i zdravog organizma, već i zbog pozitivnog stava i borbenosti, želje za pobjedom i  na kraju mojih divnih prijatelja koji su mi bili ogromna podrška. To je bilo prije 20 godina, i evo tu sam, živa, zdrava, supruga, majka prekrasnog sina i polumaratonka.

U ovom dugom periodu nikad se nisam prestala baviti sportom. Bez obzira na upozorenja liječnika da desna ruka više nikad neće funkcionirati kao prije, da ću imati probleme sa naticanjem, da su mi pluća ozračena, pectoralis bukvalno odstranjen s dojkom, ja sam slušala svoje tijelo i nastavila, ali opet sve osim trčanja. No život piše čudne priče. Od 2003. živim i radim u Banjaluci i sad počinje moja trkačka priča. Čuli ste vjerojatno za Banjalučki polumaraton, možda i sudjelovali? Pošto radim u marketing službi jednog od sponzora polumaratona stalno sam bila u kontaktu s organizatorima, sponzorima, ljudima iz logistike i svi oni su malo po malo počeli trčkarati. Jedino sam ja na njihove konstantne provokacije u stilu ‘Senči još samo ti hodaš’ samo odmahivala rukom…

Ne mogu reći da me nije fascinirala ta ogromna pozitivna energija koja je uvijek bila prisutna među trkačima i ozarena lica ljudi koji prolaze kroz cilj nakon uspješno istrčanog polumaratona, ali ‘strah od trčanja’ ipak je bio jači. I onda je opet sudbina umiješala svoje prste. Duško Skakić, vlasnik GBT štamparije koja je nezaobilazna kad pričamo o utrkama u BiH, jednostavno mi je poslao poruku sljedećeg sadržaja. ‘Upisao sam te u školu trčanja, javi se Srđanu’. Slučajno je škola bila Banjaluka running club, a Srđan – Srđan Samardžić Čupo, prvak BiH u maratonu i polumaratonu. A Čupo, e to je priča za sebe! Kakav je to sjajan lik! Uvijek smiren, odmjeren i vječno nasmijan, sjajan motivator i veliki čovjek.

Erupcija emocija, sreće, suza i ljubavi

Dogodilo se sve to nekako u isto vrijeme kad je i mojoj dragoj kolegici Gagi dijagnosticiran karcinom dojke. Svi u uredu bili smo strašno potreseni tom viješću jer naša Gaga je jedno divno stvorenje i svi je puno volimo. I onda je pala odluka. Istrčat ću polumaraton za našu Gagu! Istrčat ću polumaraton da obilježim 20 godina od moje operacije i pokažem svojim primjerom ženama koje su preboljele karcinom dojke da bez obzira na strašne traume koje ostaju nakon ovako teške bolesti ništa nije gotovo, naprotiv to je tek početak.

Ja, koja od spomena riječi trčanje već imam napad panike, 5. veljače ove godine pojavila sam se na prvom treningu i istrčala 500 metara misleći da će mi duša izaći na nos. Zahvaljujući mom divnom treneru Čupi, prijateljima iz kluba, kolegama s posla, obitelji i da se ne lažemo, najviše zahvaljujući mojoj upornosti, treninzima, volji i želji, istrčala sam svoj prvi polumaraton i to Banjalučki nakon samo tri mjeseca treniranja. A na cilju me čekala moja Gaga i svi moji prijatelji, moj sin, kolege. Kakva je to bila erupcija emocija, sreće, suza i ljubavi.

Sve ostalo je povijest. Nakon Banjalučkog logičan slijed bio je Sisački polumaraton i naravno Zagreb, noćni Grawe na Bundeku. Tri grada koja su obilježila moj život. Bilo je u međuvremenu i cenera i petica, ali ako bih morala izdvojiti najdražu utrku to bi svakako bila Race for the cure u Sarajevu. Devet tisuća ljudi na jednom mjestu, svi s istim ciljem, da pruže podršku oboljelima od karcinoma dojke i ukažu na važnost prevencije. Trka je bila jako emotivna, trčalo je puno prijatelja u bijelim majicama, ali nas u rozim bilo je tek nekolicina. Sigurna sam da će nas iz godine u godinu biti sve više.

Namjeravam trčati još dugo, nadam se da ću u tome i uspjeti. Kad pokušavam prijateljima objasniti kakav je osjećaj trčati, o čemu razmišljam dok trčim polumaraton, što osjećam kad prođem kroz ciljnu liniju, teško pronalazim riječi, jednostavno to morate probati. Osjećaj kad pobijedite sami sebe i učinite nešto što ste smatrali apsolutno nemogućim vrijedi svakog pretrčanog kilometra, uloženog truda, bolnih mišića i litara prolivenog znoja.

Na kraju što reći, koju poruku poslati, možda nešto u stilu Zabranjenog pušenja, Život je jedan, živi ga Fikreta. I da ne zaboravim ono najvažnije, Gaga je ozdravila, zadnja kontrola pokazala je da nema kancerogenih stanica, niti jedne jedine.

Senada Arnautović

leave a reply

Kontakt

Magazin TRČANJE

Gajeva 1 (Hotel Dubrovnik), Zagreb

01/4666083

[email protected]

Impresum

Nakladnik:
Europa Media Marketing
Glavni urednik:
Neven Miladin
Marketing:
Sanja Miladin 091/9730656
Valentina Đureković Sertić 091/7884194
CJENIK oglasnog prostora

COOKIES

Kako bi posjet ovoj web stranici bio što ugodniji i praktičniji, ova web stranica sprema na vaše računalo određenu količinu informacija. Posjetom i korištenjem ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića (cookies) koje je moguće i blokirati. Nakon toga ćete i dalje moći pregledavati web stranicu, ali vam neke mogućnosti neće biti dostupne. Opširnije

Back to Top