Magazin Trčanje
TekstoviAntonio, vruće mi je! Tko ti kriv!

Antonio, vruće mi je! Tko ti kriv!

Lika trail, 6. srpnja, Perušić. Gdje dođe taj Perušić? Tamo je neka brana ili elektrana? Pokušavam se sjetiti podataka, no sigurna sam da tamo nisam nikad bila, možda tek u prolazu. Trku organiziraju momci iz AK Plitvica, uh odlično, onda nema brige. Duljine staza? Ma ne, koja je najdulja? 30 km (32 km za stvarno). Oooodlično! Radni naziv 50 nijansi zelene. Ne treba mi ništa drugo. U glavi sam si stvorila viđenje staze, sve zeleno, divno, šume, šumice , rijeke, rječice, potoci… Je li mi netko to obećao? Ne, sama sam pretpostavila. Malo mi je i trailer za utrku pomogao u maštanju, ali mudro je to napravljeno, kao u svim filmovima, najbolje stvari staviš u trailer.

Tako je meni urezana u memoriju snimka vidikovca, čaroban pogled na rijeku Liku i šume. Stvarno jako zelene! Jesmo li to dobili? Da! Bili tamo, dotrčali, da bih riječ rekla.

Srce ko kuća!

Subota ujutro, pola 6, hop na noge, kava, simo-tamo k’o dva bedaka i već je 7 sati. Pasmater! Ova subota je prva u nizu velikih migracija turista prema moru, a prema tamo moramo i mi. HAK veli prometna između Jaske i Karlovca. Idemo starom. Idemo mi, ali i mnogi drugi. U Karlovcu se dižemo na autoput. Kako mi, tako i mnogi drugi. Mnogi, mnogi drugi. Pa se vozimo 140, pa začas 80, pa gmižemo i opet, iz čista mira 130… i tako svako malo. Za po-lud-je-ti. Vidim stići ćemo na knap, a možda ćemo i kasniti. Majkumu. Pa neću se voziti 200 kilometara u jednom pravcu i ne otići na utrku. Pišem organizatoru poruku i na FB stranici eventa i signaliziram da je frka. Za par minuta zove Leopold, glavni i odgovorni za utrku. Znam da ima tisuću stvari na brizi, ali zamolim ga da za 15 minuta odgodi start. Nije to jednostavno, znam. Osjećam se bedasto, sami smo krivi, ali zamolim pa što bude. A on, bez puno razmišljanja, veli da nema brige, samo polako, čekat će. Srce ko kuća! Kapa do poda frende. Na kraju smo stigli na vrijeme i za prvi start, ali bilo bi glupo da se sad ponovno mijenja.

Sunce je već visoko, nigdje oblačka. Njušim topao dan. Prije starta gurnem glavu dečku koji je na crijevo točio vodu i namočim kosu totalno i ramena majice. U bidonu litra vode. Spremni smo. Krećemo.

Samo da ponovim, ako ne znate, ja ne volim prvu trećinu bilo koje utrke. Teško mi je. Idem brzo, a često i prebrzo. Kilometri se većinom vuku k’o magla. Samo računam koliko još. Gledam gdje je tko. Ne uživam. Tako i tu. Povukla sam i Emil je dao časnu partnersku riječ da ćemo danas zajedno. On je prvi put na ovako dugoj stazi pa je smatrao pametnim da me se drži, a ja ga koristim za zeku do 18. kilometra. Win-win kombinacija. Kao moruzgva i rak samac. Jest da sam ja na početku čangrizava moruzgva, ne priča mi se, a pogotovo me izluđuje kad mu nešto kažem, on ne čuje pa moram ponovit. E tu bi pukla. Ali gazimo mi.

Što je lijepo kratko traje (ili deblja)

Onaj vidikovac iz trailera, hm… da. Bili smo na njemu. Začas je to došlo i mislim si, OK, sad smo vidjeli sve što je u filmiću, a što ćemo sljedećih 25 kilometara? Obišla sam oko dečka koji je tamo stajao i upućivao nas nazad, samo sam u trku viknula Emilu: gle pogled! Ali sama sam morala gledati ispred sebe da ne tresnem.

Jurimo dolje. Od vidikovca do okrepe je najnajljepši dio staze. Kroz šumu. Singlica i još downhill. Ali svi znamo, što je lijepo kratko traje (ili deblja). Tako mi ispadnemo na asfalt. Puuno asfalta, pa na makadam,.jako, jako puno makadama. Ono baš baš puno makadama. A hlad? E pa nema ga. Nema šume uz cestu, a makadamski put je toliko širok i prolazi kroz grmlje koje ne daje dovoljno hlada jer je i sunce već visoko. Svaka okrepa dvije čaše vode na glavu, vodom iz boćice koju dijele na okrepama namočim majicu i komprese na nogama, a lubenicu u sebe. Okrepe su bile svakih 5 km! Svakih pet kilometara heeej! Toga nema inače na trailu. I ne mora biti. To je samo dobra volja, dobro srce trkača/organizatora koji je znao kako nam je na stazi. Negdje na dvadesetom kilometru, na makadamu dolazi auto prema nama. Emilu je već pun kufer i traila i svega. Staje auto, a u njemu Leopold!. Trebate vode? Daj, dvije flašice! Močim kosu, lice, ramena i komprese. Divota! Trčimo dalje osvježeni. Imali smo vode u bidonu, okrepa je bila nedavno, a sljedeća za kilometar, dva, ali ta gesta organizatora vrijedi više od bilo čega. Čovjek se brine za nas trkače koji smo svjesno i na vlastitu odgovornost krenuli u utrku. Stalo mu je da se zadovoljni i sigurni vratimo u cilj. Kapa dolje ljudino (već drugi put u danu).

Crvena zemlja i bijelo kamenje

Nakon 22. kilometra cesta je asfalt. Bez hlada, naravno. Relativno ravan. Vrlo, vrlo demotivirajući. Emil je sad kao ja na početku utrke, čangrizav, gladan, umoran. Ja? E ja sam na svom. Moje ultraško ja se zagrijalo i razbudilo. Jel’ mi teško? Je. Jel’ mi vruće? Je. Jel’ mi lijepo? Čekaj… zašto mi ne bi bilo lijepo? To je samo odluka. E pa odlučujem da mi bude lijepo.

Gledam oko sebe. Malo trčimo, malo hodamo. Ne želim forsirati. Nema iza nas nikog kilometrima, a ni ispred nikog ne vidimo. Palim senzore i registriram polje pšenice. Klasje. Izgleda zdravo i uskoro će žetva. Gle mak! Makovi. Zašto nema kamilice? Raspredam Emilu o kamilici naveliko i naširoko. Sjećam se branja kamilice po rubovima pšeničnih polja u djetinjstvu i njezinog slatkastog mirisa. Skoro da ga mogu osjetiti.

Polje raži, pa da, ima konja. Vidjeli smo nekoliko divnih, elegantnih riđana. Gledam tu crvenu zemlju, bijelo kamenje što viri iz nje. Bale pokošenog sijena, konjska salama, kako se zezam sa svojim curama. Uključim miris, ajmeee pa tu tako dobro miriše. Pokošena trava koja se suši, livade prepune rascvalih cvjetića, raj za pčelice. Što čujem? Zvonca ovaca koje se pasu po šumarcima. Taj zvuk je bio kao light motiv utrke. Njihovi ‘bonbončići’ po cijeloj stazi. Čujem pčelice u travi. Tisuće i tisuće cvrčaka.

Sve oko nas kao da treperi i vrije, ne samo od vrućine, već od života! Zapitajte se kad ste zadnji put otišli u livadu u podne i osjetili, vidjeli, mirisali i čuli sve ovo? Ja jesam, prije 35 godina. Dok sam živjela na selu. Dok nisam bila rob ovog brzog života i hrpe obaveza. Rob komocije, kud bi sad van na tu vrućinu? Rob tehnologije… Zaboravili smo živjeti život bez aplikacija. Zaboravili smo živjeti u prirodi i s njom. Baš tužno da su nam stvari važnije od iskustva.

Sugestija, ne kritika

Evo tih zadnjih 12 kilometara su mi bili kao povratak u djetinjstvo. Nisam ‘uživala’, ali sam odlučila pronaći ljepotu tu gdje jesam. Puno je lakše početi psovati, kukati, kriviti. ‘Vruće je’, pa je, ali polij se vodom. ‘Nema hlada’, OK nema, ali imaš šiltericu (bar bi trebao imati, a ako nemaš, drugi put ćeš sigurno uzeti) i polij se vodom. ‘Ovo nije normalno’, pa da, nije normalno za početak srpnja da je vruć i sunčan dan. Baš.

Mi ljudi smo skloni pronaći beskrajno puno opravdanja za svoje nepromišljenosti, okriviti druge i biti tako uvjerljivi da i sami sebe (skoro) uvjerimo. Lakše je, opet kažem, prebaciti odgovornost sa sebe. Ali to nije ispravno. Nije pravedno. Jesam li se sama prijavila na utrku i znala u koliko je sati i koje godišnje doba i koja je prognoza i kakva je staza? Tko mi kriv ako se nisam pripremila adekvatno? Ja. Jesam li koristila bogate i česte okrepe, močila kosu, pila i jela redovito, ne forsirala tempo? Tko mi kriv ako nisam? Ja. Jesam li realno procijenila svoje mogućnosti, pretrčane kilometre, iskustvo da mogu nastupiti na ovakvoj kilometraži? Tko mi je kriv ako nisam? Ja. Treba razlikovati našu i organizatorovu odgovornost objektivno. Da je na okrepama mogla biti Coca Cola, to je istina. Da su oznake mogle biti mrvu gušće- jesu. Ovo je moje osobno viđenje, iz bogatog iskustva u raznim trkama i tisućama istrčanih kilometara. Ovo je sugestija, ne kritika. Želim se vratiti na ovu utrku, ali ne na +40 stupnjeva. Staza je kakva je, brza i vrlo trčljiva. Zašto ne? Ne vole svi pentranje po šumi i blatu. Nemamo svi iste afinitete. Na ovoj stazi, na 32 km se da napraviti savršen trening i odlična utrka samo kad bi bila u nekom hladnijem mjesecu. Opet sugestija. Ako se uvaži, dolazim, na vrijeme, pripremljena, spremna i pozitivna. Stvarno ne bih mijenjala na stazi ništa!

No da se vratimo na stazu… dakle sad je Emil čangrizav, a ja meljem i smijem se i ne prestajem. U jednom trenutku mi veli: ako ne prestaneš, bacit ću te tu u krpelje. Ok! Ajmo finiširati, pa ću nastavit trkeljat s pivom u ruci.

Ulazimo zajedno (ti miša!) u cilj i imamo osmijeh. Saznajem da sam treća žena ukupno i to mi daje još više energije! Otimam pivo dečku koji nas fotka i odem pod tuš. Komplentna! Aime koji gušt! Isplatio se svaki metar. Ti tuševi u ciljnom prostoru su trešnjica na vrhu šlaga.

Imamo prekrasnu zemlju

Klikni za sadržaj u novom broju magazina Trčanje

Poslije dodjele pehara, bogate tombole (Emil osvojio vino, ja stalak za medalje i Dogma čarape za trčanje), druženja s ekipom, klope… otišli smo na kupanje na rijeku Liku, 10 minuta dalje autom. Bilo je fantastično. Priroda prelijepa, zelena. Rijeka mirna, čista, topla, zelena. Nakon toga u špilju Grabovaču na obilazak. Predivan uređeni kompleks uz vodiča (gratis karte u startnom paketu). I za kraj smo otišli na izvor rijeke Gacke- ledeni, prečist, zelen, bučan…

Utrka se zvala 50 nijansi zelene. Mogla je završiti kao 50 nijansi sive (bez akcijskog dijela). No ja (mi) sam pronašla svih 50 nijansi. Jer sam tako odlučila. Da smo bili s klincima odveli bi ih i u muzej Nikole Tesle (popust na ulaznice u startnom paketu).

Dakle, rezime: imamo prekrasnu zemlju s (još uvijek) prelijepom prirodom. Spojiti sebe s prirodom je naša odluka, nije slučajnost. Zahtjeva trud. Zahtjeva ponekad svjesnu odluku. Ne dolazi samo od sebe. Moramo biti pametni i preuzeti odgovornost za svoje odluke. Trebamo pokazati malo inicijative, a ne čekati sve servirano na tacni. Kroz trčanje upoznajem ljude (i ljudine) i krajeve koje nikad ne bih i zahvalna sam do neba na tom bogatstvu.

Neka potraje. Neka se ne izgubi.

Danijela Horvat
Foto AK Plitvice

leave a reply

Kontakt

Magazin TRČANJE

Gajeva 1 (Hotel Dubrovnik), Zagreb

01/4666083

eu.media.marketing@gmail.com

Impresum

Nakladnik:
Europa Media Marketing
Glavni urednik:
Neven Miladin
Marketing:
Sanja Miladin 091/9730656
Valentina Đureković Sertić 091/7884194
CJENIK oglasnog prostora

COOKIES

Kako bi posjet ovoj web stranici bio što ugodniji i praktičniji, ova web stranica sprema na vaše računalo određenu količinu informacija. Posjetom i korištenjem ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića (cookies) koje je moguće i blokirati. Nakon toga ćete i dalje moći pregledavati web stranicu, ali vam neke mogućnosti neće biti dostupne. Opširnije

Back to Top