Utrka 20 km de Bruxelles i ja imamo poseban odnos koji traje već šest godina. Sve je počelo još tamo u svibnju 2013. Ali ne baš na najljepši način. Ove godine sam imao svoj četvrti nastup, a utrka je imala svoje jubilarno, četrdeseto izdanje.

Klikni za sadržaj u novom broju magazina Trčanje

Te 2013. godine trebao sam prvi puta trčati ovu utrku. Bila je to prva moja ‘ozbiljnija’ utrka koju sam prijavio. Unatoč četverogodišnjem trkačkom užitku nisam nastupao na utrkama. Za mene je još od 2009. trčanje bilo mentalne higijena, a tako je i danas. Ceneri su mi mjerna jedinica za mentalnu higijenu i većina od 22.000 istrčanih kilometara u posljednjih deset godina bili su ceneri, obično poslije radnog dana.

No, vratimo se u svibanj 2013. Otprilike dva i pol tjedna prije utrke 20 km de Bruxelles pojavila se bol u desnom koljenu. Svašta sam pokušavao sljedećih dana ne bih li olakšao tegobe. Situacija je postajala samo gora. Nervoza i želja za prvim nastupom bili su veliki. Nedjeljno jutro, prekrasno, sunčano, neobično za Bruxelles. Nogu ne mogu savinuti u koljenu ni 50 posto u odnosu na normalnu funkcionalnost. Bol je prejaka. Odustajem od utrke neposredno prije starta na kojem se okupilo oko 40.000 trkača iz cijelog svijeta. Moja prva utrka. Nije se dogodila. Razočarenje neizmjerno. Uslijedila je dijagnoza o istrošenosti hrskavice koljena i preporuka da se ostavim trčanja.

Međutim, zahvaljujući posebnim metodama oporavka, već u listopadu sam trčao svoj prvi polumaraton u životu. Briselski polumaraton. Želja da 2014. godine trčim 20 km de Bruxelles je tinjala, a onda sve više jačala.

Najveće i najljepše avenije

U svibnju 2014. koljena su sanirana, a radost trčanja obnovljena. Uzbuđenost zbog ponovnog pokušaja trčanja 20 km de Bruxellesa gotovo je sputavajuća. Tridesetpeto izdanje utrke. Startao sam iz treće startne zone. Registracija je bila zatvorena nekoliko dana prije starta. Ograničenje je 40.000 trkača. Tijekom vikenda se prijavilo još oko pet tisuća.

Trči se u skupini od samog starta. Start je u valovima. Po zonama. Ima ih 6. Oko 6,5 tisuća trkača u svakoj. Start i cilj su u poznatom parku Cinquantenaire, kojeg obilježava veličanstveni Slavoluk pobjede. Trči se jedan krug po najvećim i najljepšim avenijama prekrasnog Bruxellesa. Staza je valovita. Ima karakteristike blage brdske utrke po konfiguraciji usporedive s halfom u Rijeci 2018. Prva polovica staze je stalni lagani uspon. Ne osjeti se previše. Zatim slijedi duža nizbrdica u valovima, a na 17. km je vrlo zahtjevna uzbrdica u dužini od oko 1.300 metara. S njom sam dugo bio u lošim odnosima, sve do prošle godine. Naime, po istoj stazi se trče briselski polumaraton i maraton, ali u listopadu svake godine.

Nakon dolaska na uzvišicu, na nekih 1.600 metara od cilja pruža se pogled prema slavoluku. Ovaj prizor vam nakon spomenute uzbrdice, jednostavno vraća život u svaku stanicu tijela. Nemoguće je ne potrčati brže. Nemoguće je ne pojačati tempo. Nemoguće je ne osjetiti navalu emocija i adrenalina. Ulazak u cilj, kroz mnoštvo navijača je posebna priča. Treba je doživjeti. Cilj je odmah ispod slavoluka.

Interakcija između trkača i navijača

Godine 2014. najveći dio utrke trčao sam bez mogućnosti odabira vlastitog tempa. Gužva je bila prevelika. Poprilično sam svjež ušao u cilj. Rezultat 1:30 za jednog 45-godišnjaka i njegovu drugu dugoprugašku utrku, sasvim pristojno. Radost što sam je ipak pokorio prerasla je u ljubav sljedećim nastupom, u 2016. godini.

Iako je staza najvećim dijelom ista, postoji velika razlika između ove utrke i briselskih polumaratona i maratona. Za razliku od 20 km de Bruxelles gdje bude prijavljeno i preko 40.000 trkača, na polumaraton i maraton, koji se trče istoga dana, ukupna brojka rijetko prelazi 30.000 trkača. Istovremeno grad je posebno vezan za ovu svibanjsku utrku vrlo duge tradicije. Daleko je više navijača i trkači su bodreni gotovo na svakom metru staze. Nekolicina bendova podiže atmosferu, razne plesne skupine i mažoretkinje. Puno je više interakcije između trkača i navijača i to je ono što trkača dodatno energizira.

I onda je stigao ožujak 2016. Vjerujem da se svi sjećaju užasnih terorističkih napada u briselskoj zračnoj luci i stanici metro Maelbeek. Ruta je staze je promijenjena zbog saniranja metro stanice jer se pored nje trčalo prethodnih godina, a na dan utrke još uvijek je bila izvan funkcije.

U svibnju grad još uvijek nije izašao iz stanja šoka. Na ulicama se mogao osjetiti strah na licima ljudi i nepovjerenje prema nepoznatim licima. Javno se savjetovalo da se ne nastupa u utrci i da ljudi ne izlaze na ulicu u prevelikom broju.

A onda je došlo nedjeljno jutro utrke. Poluoblačno, ali suho briselsko jutro. Sparno. Ponovno više od 40.000 ljudi na stazi. Trkačko ludilo zagarantirano bez obzira na upozorenja. Zvuci Bolera, uobičajene uvertire pred odbrojavanje, imali su neobično jak stimulativni učinak. I nikada veći broj Briselaca nije pružalo podršku trkačima kao tog jutra. Svaki metar staze je bio ispunjen emocijom i prkosom. Trčalo se sa suzama u očima i stegnutim grlom. Simbioza grada i trkača bila je nestvarna. Opipljiva na svakom koraku. Nakon iznimnog trkačkog iskustva ispunjenog stalnom interakcijom s navijačima, po ulaska u cilj ova utrka je za mene postala neusporedivom s bilo kojom drugom utrkom. Trčao sam tri briselska polumaratona po istoj stazi, ali kao da se trči na nekom drugom planetu, u nekoj drugoj dimenziji. Nije važno što me za ovu utrku vežu i najgore trkačke uspomene jer odustajanje je nešto što mi trkači ne volimo previše. Unatoč i tom Tervurenu, brdu koje mi nikada nije leglo i s kojim sam u svih pet navrata bio u lošim odnosima. Trčanje ovom uzbrdicom uključivalo je i hodanje i grčeve i razmišljanja što mi je to trebalo. Sve do prošle godine.

Bolero na startu

Do svibnja 2018. imao sam četiri halfa u nogama (Split, Zagreb Osijek i Rijeku). Vjerojatno je ovaj zadnji bio presudan jer je konfiguracijski slična valovitom Bruxellesu. Odlučio sam prošetati Kockice Bruxellesom (za mene, crveno bijeli kvadratići kad ih navučem na sebe, dobiju i treću dimenziju, onu motivacijsku te postaju Kockice). I bio je to istinski užitak. Čak je i Tervuren prvi puta savladan bez poteškoća, a 20 kilometara je istrčano doslovno s osmijehom do cilja.

Ove godine 20 km de Bruxelles nije bio u planu. Glavni cilj je bio prvi maraton u životu. Još u jesen 2013. sam zacrtao, ako ću ikada trčati maraton, onda će to biti u pedesetoj godini i samo i jedino u Parizu. Ovog proljeća dogodio se Pariz. Pripremao sam se po posebnom programu s dužinama do 16 km. Nikada nisam trčao u komadu više od 30 km. Naravno da je postojao oprez. Na sreću, Pariški maraton sam istrčao s osmijehom do cilja, bez kriza i bez problema, po meni s odličnim rezultatom – 3:14:42.

Pa ipak, Bruxelles. Bila je subota. Užitak jutarnjeg trčanja upravo završen. Palim računalo, odlazim na službenu stranicu. Prijave su još uvijek otvorene. Srce je zaigralo. Brza provjera dostupnosti zrakoplovnih karata. Troškovi gotovo isti kao i za Wingse. Logistika u Bruxellesu osigurana kod prijatelja. Prilika za šetnju Kockica Bruxellesom koju nije moguće propustiti.

Dan prije utrke dodatne me motivira saznanje da 48 trkača nije propustilo ni jednu od 39 prethodnih utrka, a sutradan ću trčati s njima.

20 km de Bruxelles i ja se definitivno volimo javno. To nije ni približno slično nekoj drugoj utrci. Tu su emocije znatno jače, a radost trčanja puno izraženija.

Kišica pred start. Kabanica pripremljena da ne budem mokar prije starta u startnoj zoni. Poslije je ionako svejedno. Zvukovi Bolera podižu atmosferu. Među 40.000 trkača bilo je još nekoliko trkača koji su potegnuli iz Hrvatske trčati samo ovu utrku. I oni znaju zašto. I oni su bili prošle godine. Navukli se nepovratno. Krećemo u novu briselsku avanturu. Još jedno prekrasno iskustvo trčanja po mekom asfaltu valovitog Bruxellesa. Tervuren kao da je malo ‘poravnan’. Prvi pogled na najdulji slavoluk na svijetu daje dodatnu svježinu i snagu. Ulazak u cilj s pogledom na 2020. je istinski užitak. Moj najbolji rezultat na ovoj stazi spušten je na 1:25:05.

Siniša Ciglenečki
Foto Sportograf