Magazin Trčanje
TekstoviAkutni trčitis u Keniji

Akutni trčitis u Keniji

Zašto Kenija  – pitaju oni koji ne prešute pitanje koje im se vrti u glavi. Ima puno razloga koje smo otkrili tek kad smo došli tamo. Ali krenuli smo prvenstveno da bismo izbjegli grozomornost božićno-novogodišnjeg prenemaganja u kombinaciji sa sivilom, hladnoćom i prekratkim uspavanim danima. Treba ići na toplo! I trenirati u kratkim hlačicama na sunjari! Ideja da se ide u Keniju je krenula od toga što mi se javio prijatelj iz školskih dana koji živi u Nairobiju i pozvao me k sebi.  Bio je to znak! Da ne odem na skijanje, ni u pristojne krajeve gdje se mi zapadnjaci osjećamo savršeno sigurno, nego u najpoznatiju trkačku zemlju na polupripreme u kombinaciji s ponešto turizma i katapultacijom iz komforne zone. Još kad se taj odlazak dogodi za vrijeme kalendarske zime u Hrvatskoj, jasno je da ideš na kvalitetnu zimsku bazu samo u toplije krajeve.

Maji i meni kao već iskusnijim triatloncima je to sve došlo kao naručeno. Prvotna zamisao izgledala je ovako: rentat ćemo bicikle, trčat ćemo po prirodi i nacionalnim parkovima, divnim šumicama, plivat ćemo u moru, jest ćemo samo lokalnu hranu, uglavnom voće i puno paradajza, Novu Godinu ćemo dočekati u japankama, spavanje neposredno iza ponoći jer ćemo biti preumorni od treninga i lutanja okolo. Lokanje i džipanje ćemo preskočiti.

Maštanje o trčanju

Kad odlučiš posjetiti Keniju svatko će od nas trkača, ili nas koji to želimo biti, odmah pomisliti da ideš na neke opasne pripreme i da ćeš po povratku polumaraton sigurno ići ispod 1:10 (mo`š mislit`). No stvar je bila ipak nešto drugačija.

Sletjevši u Nairobi na prvu nam se u krv uvukla neka nelagoda, ničime osnovana (naglašavam ničime osnovana), vjerojatno radi potpuno drugačijeg doživljaja viđenog od očekivanja koje smo imali prije puta. Grad je ogroman, razveden na velikoj površini, ‘običnih’ automobila nema pretjerano puno, ali zato je matatua na pretek (matatu je glavno prijevozno sredstvo, osim motora mahom nalik na MZ-a 250 češke proizvodnje, veličine manjeg kombija u koji stane 14 osoba, nerijetko više od 20). U cijeloj toj gužvi nismo primijetili nikoga da trči ili biciklira, no nismo se odveć uzbuđivali, jer tko bi lud trčao po gradu i nesnosnom prometu, gdje ceste nisu asfaltirane, gdje prašinu ponekad možeš rezati nožem i gdje prometne trake nisu označene.

Nakon prva dva dana aklimatizacije na plus 25 stupnjeva praktički se nismo ni pomaknuli iz kuće i dvorišta naših domaćina, pa je trčanje bilo u planu, ali uz pitanje kako to izvesti….? Ona nelagoda već spomenuta, sad je još dobila na snazi nakon nekoliko priča o provalama, pljačkama, orobljavanju i sličnim situacijama, pa je pomisao o izlasku na ulicu ulijevala strah, a o trčanju se samo maštalo. Odvažno smo treći dan odlučili izaći na ulicu, prošetati, a kako smo obukli sportsku opremu i trčanje je bilo u  sklopu ‘hrabrog’ plana.

Naime, sudeći po kućama, uređenju i okolini, odsjeli smo u otmjenijem kvartu i na tragu toga nadali se susretu s još nekim trkačima. I zbilja, taj naš pokušaj trčanja, kažem pokušaj jer kad si splašen i nedovoljno aklimatiziran, na visini na kojoj je i zrak nešto rjeđi, to trčanje izgleda samo kao pokušaj. Sreli smo djevojku i to još bjelkinju koja trči i još jednog momka, vjerojatno Indijca. Taj dio nam je malo ulijevao nadu da postoje trkači, ali smo ili promašili mjesto ili vrijeme ili oboje. No, očito ljudi ovdje ipak trče.

Klima je u Nairobiju ustvari idealna, nije odveć vruće, nadmorska visina iznosi oko 1800 metara, teren je valovit, zelenila ima koliko hoćeš, vegetacija je bujna, cvijeće cvate. Zaista prekrasno. Probili smo led, to je bitno. Zaključak o Nairobijskoj epizodi – trče, ali ne znamo gdje. Po ulici nije preporučljivo, a često je i nemoguće zbog potpunog odsustva pločnika.

Hey mizungu

Po dolasku u Kisumu, treći grad po veličini u Keniji, s vizijom cjelodnevnih trkačkih epizoda, doživjeli smo pravu kenijsku prašinu, manje deponije smeća nedaleko od centra grada i kenijsku prirodu kakvu smo zamišljali. Nedaleko od grada je planina kojoj nismo mogli odoljeti, odlučili smo se na treking po najvećoj žegi. Temperatura u Kisumu je cca 30-35 stupnjeva, grad je na 1300 m/nmv, a sunce prži k`o u solariju.

Po povratku s planine od oko 1800 m/nmv, odluka je pala: trčimo lagano do smještaja, kroz grad, nekih 7-8 kilometara. Naš domaćin, prijatelj i vodič Raphine nas je pomalo blijedo gledao, iako se to na njegovu tamnom licu teško čitalo… ‘vi ćete trčati?’. Kao i u Nairobiju sve je ukazivalo da trčanje ovdje nije baš ‘sport broj jedan’, a uostalom takve informacije smo dobili i od našeg domaćina.

Krenuvši kroz grad, osim što smo inače ‘stršali’ samom pojavom jer smo bijelci, postali smo prava pravcata atrakcija… otprilike kao polarni medvjedi u društvu svojih kolega iste vrste na Velebitu. Osim standardnih dobacivanja domaćina ‘hey mizungu’ (na swahiliju značenja bijelac), dogodio se i pokušaj trčanja jednog domoroca s nama, ali je taj pokušaj trajao kao otprilike onoliko koliko ja mogu zadržati dah pod vodom. Zadovoljni odrađenim treningom, kad se dobro ocijediš u kenijskom ‘solariju’, valjalo se dobro rehidrirati pa je odluka pala na jedan od lokalnih birtija, gdje bi prakticirali uobičajeni provjereni recept osvježenja nekim pivom. Ginjara (Guinness) se činila kao dobar izbor, iako po cijeni ne zaostaje puno od cijene po Hrvatskoj (nekih 12-15 kn), pa je prvih par dana boca bila standardni recovery nakon napornih treninga. Uz našeg novog domaćina Raphinea opustili smo se, i shvatili da nas čak niti lavovi ne bi pojeli, a kamoli simpatični domorodci savršenih trkačkih proporcija, na kojima svaki komad odjeće ili obuće odiše očaravajućom ležernošću. Zbog ležernosti koja je očito stil života u Keniji nismo uspjeli kupiti autobusne karte za povratak u Nairobi i dalje prema obali Indijskog oceana, pa se boravak u Kisumu produžio.

Dospjeli smo u selo 60-tak kilometara od Kisumua, u okrugu Mabinju, u Raphineovo rodno selo. I dalje je to dio uz Viktorijansko jezero, pa se odradio trening po valovitom, prašnjavom seocu, gdje je Raphine smjestio svoju organizaciju HIV pozitivnih majki (neke s djecom) s kojima izrađuje dizajnerske odjevne… krpice.

SPA natural – sjediš i znojiš se

Povratak u Kisumu nam je otvorio oči, otkrili smo keg, lokalno pivo nešto jače od Ginjare, odličnog okusa, jeftino i toplo. Hah, samo o oporavku? Kad se toliko oporavlja onda se i trčalo…

Nakon iščekivanja Godota na autobusnoj stanici u Kisumu (trebali smo krenuti u 8 ujutro, a uspjeli smo ni sami ne znamo čijom zaslugom krenuti u 12 sati za Nairobi), sljedeći dan slijećemo u Ukundu, mjesto uz poznati Diani beach, dugačku pješčanu plažu iz filtriranih prospekata na Indijskom oceanu. ‘Ugodnih’ 32 stupnja Celzijusa uz vlagu od 90 posto bilo je dovoljno za SPA natural… sjediš i znojiš se. Ali nepregledna pješčana plaža tirkiznog mora i bijelog pijeska jednostavno zove na trčanje. Kad se navikneš na tamnopute manekene svaki susret s ‘polarnim medvjedima’ djeluje odbojno. Tako smo se trčeći po savršenoj podlozi Diani beacha nagledali fancy resortova i nezanimljivih bijelaca.

Glavna prehrana nam je uglavnom bila lokalna hrana s ulice. Doručak banane, kupuju se na komad za cca 60 lipa. Ručak chapati (neka vrsta palačinke ili tortilje, slano i ukusno) plus grah, ponekad pođo (izgleda kao leća). Takva porcija od dva chapatija s grahom koštala je 6 kuna. Nerijetko se grah okupao u koli iz staklenke od jedne litre, iz povratne ambalaže.

Uspjeli smo se odvojiti od plaže i otići u obližnju Mombasu. Mombasa je drugi grad po veličini i ima iste plaže kao i Diani. Pa smo tu nastavili već uhodanu rutinu.

Nakon nepuna tri tjedna putešestvija po Keniji vraćamo se u Nairobi. Valjalo je poći nazad. Polazak na aerodrom, uz prethodno upozorenje naših prijatelja o gužvi, shvatio se ozbiljno. Dovoljno rano se krenulo ne bi li stigli na check in na vrijeme. Nekih 15-tak kilometara udaljeni od aerodroma polazak od 3 sata činio se više nego ležernim za putovanje. Nakon sat i pol provedenih u autu i prijeđenih oko 3 kilometra rodila se ideja da na aerodrom trčimo. Pod punom opremom, s planinarskim ruksacima i natovareni do zuba, vjerojatno bi puno brže stigli do odredišta. Samo što tamo nema pločnika! A i mene su uhvatili crijevni problemi i nisam se osjećao baš najbolje. Plan u slučaju kašnjenja je bio da iskočimo iz taksija i uzmemo motor koji se može svuda probiti.

Eto zašto je Kenija kao stvorena za trkače. Ima klimu, ali ima neke druge stvari koje te natjeraju da jednostavno trčiš. Prave kenijske trkače nismo nigdje spazili. Možda je to pitanje tromosti zapadnjačkog oka.

Hrvoje Pauković

leave a reply

Kontakt

Magazin TRČANJE

Gajeva 1 (Hotel Dubrovnik), Zagreb

01/4666083

eu.media.marketing@gmail.com

Impresum

Nakladnik:
Europa Media Marketing
Glavni urednik:
Neven Miladin
Marketing:
Sanja Miladin 091/9730656
Valentina Đureković Sertić 091/7884194
CJENIK oglasnog prostora

COOKIES

Kako bi posjet ovoj web stranici bio što ugodniji i praktičniji, ova web stranica sprema na vaše računalo određenu količinu informacija. Posjetom i korištenjem ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića (cookies) koje je moguće i blokirati. Nakon toga ćete i dalje moći pregledavati web stranicu, ali vam neke mogućnosti neće biti dostupne. Opširnije

Back to Top