writing a theory paper literary analysis essay example lord of the flies start a gym business plan why is getting a college degree important essay homework without tears
Magazin Trčanje
TekstoviKrivo skretanje, napad ježa i fantastične fotke

Krivo skretanje, napad ježa i fantastične fotke

Priznajte sebi i drugima, trčanje nije samo gušt i potreba, to su i utrke, natjecanje, uzbuđenje, adrenalin pred ulazak u cilj, na kraju dio svega toga su i fotografije koje objavljujemo na svojim profilima društvenih mreža ili ih pak dobijemo e-mailom i pomalo posesivno čuvamo u mapama na desktopu svojih računala. No ako o nama ovisi rezultat na utrci ili uživanje u trčanju tijekom treninga, onda o nekim drugim ljudima uz stazu ovisi kakva će nam grimasa osvanuti na Facebooku i skupljati lajkove ili smajliće.

Nerijetko su nam face izobličene, a pokret uhvaćen prilikom ulaska u cilj posve neprirodan, tad smo pomalo razočarani i ljuti, a svoje nezadovoljstvo u pravilu upućujemo fotografima. Naravno, primijetili ste da ih ima na gotovo svim utrkama, katkad se pokoji nekim čudom nađe i na mjestima na kojima treniramo, pa jeste li se ikad zapitali tko su ti ljudi i o čemu sve ovisi hoće li okinuti fotku s kojom ćete baš vi biti (ne)zadovoljni?

Čudna vrsta treme

Dejan Hren je jedan od onih koje susrećemo na utrkama i čije fotografije redovito možemo vidjeti u medijima posvećenima rekreaciji. Njegovo 15-godišnje iskustvo u fotografiranju sigurno mu daje za pravo da se okuša i u vrlo dinamičnoj sportskoj fotografiji vezanoj uz trčanje.

‘Specijalizirao sam event fotografiju – klupsku i noćnu scenu, koncerte i slično, ali ono što me u posljednje tri godine strašno zaintrigiralo je fotografija hrane i pića. Fascinira me živa namirnica i lom svjetlosti u tekućinama. S fotografijom raznih sportskih natjecanja počeo sam spontano oko 2004. godine odlazeći s kolegama i prijateljima na automobilistička natjecanja. Nedugo nakon toga, kako su kolege iz biciklističkog kluba krenule s raznim događanjima i natjecanjima, uslijedila je fotografija i tog sporta. Ta je disciplina iziskivala mnogo više  kreativnosti. Zavlačenja u šume, ležanja na travi, šljunku, blatu, pronalaska novih kuteva uz oskudnu foto opremu koju sam posjedovao u to vrijeme. S vremenom i kupovinom bolje opreme, kreativnost se razvila na daleko višu razinu. Sve češće su me ljudi počeli zvati da im dođem fotografirati utrke i naravno da mi je to laskalo, no istodobno je rastao pritisak za zadovoljiti očekivanja. I dan danas nakon što odradim neki od evenata, kad predam fotke i kad se one postave na Internet, srce lupa nekontrolirano dok ne stignu prve reakcije. Zbilja jedna čudna vrsta treme’.

Njegove fotografije snimljene na 100 milja Istre su po mnogo čemu vrhunac takve vrste fotografije.

‘Kad me Alen Paliska prvi put nazvao i rekao da ima utrku u Labinu i bi htio da mu dođem fotkati, prvo sam ga pitao o čemu je uopće riječ. Nisam ništa znao o trekingu i odmah nakon poziva otišao sam na Google tražiti što je to, kako to izgleda, koji su motivi, kutevi, svijetlo. Bilo mi je u glavi sto pitanja, a istovremeno mi se činilo jednostavno. Pa ljudi samo trče i treba ih uhvatiti u trku, koliko to teško može biti’.

Kamo je nestao?

Odgovor je dobio na utrci. Došavši na natjecanje, direktor utrke mu je dao vozača koji ga je vozio između točaka kako bi stigao uhvatiti sve te ljude koji su, kaže, bili nevjerojatno brzi.

‘U jednom trenutku ga vidim iz auta iza zavoja, a u drugom trenutku ga nema jer je skrenuo kroz šiblje u šumu probijajući se nekom imaginarnom kraticom kako bi došao prije do cilja. Kamo je nestao? Jesi ga vidio? Ajme, pa kuda će on? Jel’ i ja moram za njim? Od tada su mi trčanje i biciklizam najdraže sportske discipline za fotografiranje jer je konstantno nešto novo i uzbudljivo. Oduševila me i ta pozitiva na natjecanjima, to je nešto najljepše što sam doživio. Svi su konkurenti, a opet tijekom natjecanja jedni druge guraju, jedni drugima pomažu, jedni druge bodre. Predivno’.

Upravo su te emocije ono što ga pokreće na trkačkim natjecanjima. Osmijeh, napor, strast, muka, zadovoljstvo, trud, suze su samo neke od emocija zabilježenih u trenutku i iz dana u dan podsjećaju kako je bilo onima koji su trčali, ali i potaknuti žaljenje onima koji nisu sudjelovali.

Tijekom godine odradi 10-tak snimanja utrka, od toga polovicu u Hrvatskoj, a ostatak u inozemstvu, no pravo je pitanje u kakvoj formi mora biti fotograf da bi snimio kadrove koje će zadiviti publiku.

‘Fotograf svakako mora biti u formi, no više od toga mora biti zdrav. Pred nama su redovito veliki napori trčanja za trkačima s foto aparatima i torbama punim objektiva i stativa, pritom se, pogotovo na utrkama kakva je 100 milja Istre, nerijetko događa da jako malo spavamo. Za 100 milja Istre se svake godine pokušavam sportski aktivirati što ranije. U tome najviše pomaže prvo buđenje nakon zimskog netreniranja, IstraTrek. Tad vidim točno u kojoj sam tjelesnoj spremi. Ipak, treninzi su prvenstveno usmjereni na hodanje i bicikliranje’.

Problemi s ježevima

Problemi s terenom i odabirom puta kojim se kretati nisu, dakle, samo problem natjecatelja. I s fotografima je ista priča.

‘Sportska fotografija traži od fotografa puno predviđanja. Primjerice, na trailovima dobijemo vremena prolaska trkača napravljena prema procjeni prošlogodišnjeg prolaska iste rute. Često u autu na putu od točke do točke pratimo live timing, uspoređujući ga s vremenima koja su iz procjene kako bi znali gdje nam se natjecatelji otprilike nalaze na stazi. No na trekingu direktor utrke sam procjenjuje kojim putem bi netko mogao ići jer jednostavno nema ucrtane staze te oni vrsni sportaši često odaberu rutu za koju ne bih ni pomislio da je moguće proći. Dogodi se i da krivo čitamo kartu, pa završimo u selu udaljenom 10 kilometara od mjesta na kojem smo htjeli bi. Ima svega. Recimo, na mnoga mjesta nije moguće doći automobilom nego samo pješice ili eventualno quadom koji naravno nemamo, mjesta koja su prema satnici u dubokom mraku, a ja s jednom malom svjetiljkom u šumi čekam natjecatelje i u toj tišini sve što čujem je glasanje životinja. Od svih životinja koje čujem u šumi u mrklom mraku, nikako da se naviknem na ježa. E on ti zbilja može usaditi strah u kosti, ha, ha, ha’.

Za kraj je htio dodati još jednu, ne manje važnu napomenu:

‘Sve te probleme i napore za vrijeme obavljanja zadatka ne osjećaš. Istraživanje novih mjesta, novih prirodnih ljepota i u nekom trenutku dok se skrivaš iza nekog stabla čekajući natjecatelja i gledajući njegov izraz lica dok je posve koncentriran na korak i disanje i tko zna o čemu razmišlja, sve to me ispunjava emocijama. U tom trenutku svaki uložen napor doslovce – nestaje’.

Neven Miladin
Foto Goran Načinović

Kontakt

Magazin TRČANJE

Gajeva 1 (Hotel Dubrovnik), Zagreb

01/4666083

[email protected]

Impresum

Nakladnik: Europa Media Marketing
Glavni urednik: Neven Miladin
Marketing:
Sanja Miladin 091/9730656
Valentina Đureković Sertić 091/7884194
Doris Mujagić 091/7638057

CJENIK oglasnog prostora

COOKIES

Kako bi posjet ovoj web stranici bio što ugodniji i praktičniji, ova web stranica sprema na vaše računalo određenu količinu informacija. Posjetom i korištenjem ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića (cookies) koje je moguće i blokirati. Nakon toga ćete i dalje moći pregledavati web stranicu, ali vam neke mogućnosti neće biti dostupne. Opširnije

Back to Top