Svaka trkačka zajednica, pa tako i hrvatska, podijeljena je na profesionalce i rekreativce i doista nije teško shvatiti tijekom utrke ili treninga tko je tko u toj priči. Profići će redovito biti prvi na startu utrke (a bogme i na cilju), a na treningu će pored rekreativaca najčešće projuriti kao formula 1. No naravno, i među rekreativcima ima odličnih trkača, spremnih za rezultatske podvige i visoka mjesta na pobjedničkom postolju. Vjerujemo da ste na utrkama primijetili jednu vitku i visoku damu uredno složenih kikica kako juri poput profesionalaca i dok vi tek uspuhano i najčešće posljednjim atomima energije ulazite u cilj svoj prvog, petog ili tko zna kojeg polumaratona (ili utrke na 10 kilometara, svejedno), ona već djeluje odmorno, kao da nije ni trčala, nego eventualno navijala uz stazu. To je Lada Tedeschi Fiorio, žena koja svojim pristupom trčanju može i treba biti uzor ne samo nama rekreativnim trkačima, nego itekako i ponekom profesionalcu.

Poslovna žena, po mnogima najutjecajnija i najmoćnija žena u hrvatskom poslovnom svijetu, na stazi se doima zaista kao jedna od nas „običnih“, niti izbliza tako utjecajnih ljudi. Njezin osmjeh definitivno je zarazan, pogotovo kad počne pričati o trčanju, njezini trkački ciljevi i motivacija generalno gledajući su identični poput naših. Uostalom, kad popričate s njom shvatite da nije riječ o „maloj zelenoj“, nego o osobi koja je od krvi i mesa poput svih nas kojima treba više od dva sata za završe polumaraton, koja nas zbog svog poslovnog statusa i trkačkih uspjeha ne gleda s visoka i koja će nam vrlo rado dati savjet i podijeliti s nama svoja trkačka iskustva.

Dileme u Hamburgu

„Moji prvi trkački koraci datiraju iz 2012. godine. Tad mi je Danijel Dubičanac, moj trener joge, preporučio da probam s trčanjem, da bih mogla zavoljeti tu vrstu rekreacije. Dotad sam bila aktivna na pilatesu i jogi, no to mi nije bilo dovoljno za održavanje kondicije. Jedan od razloga zašto me Danijel potaknuo na trčanje je njegova ‘borba’ protiv sjedilačkog načina života. Većina ljudi koji rade u korporacijama ili sličnim tipovima uredskog posla sjedi cijeli dan i misli da je sa sat vremena neke gimnastike zadovoljila dnevne potrebe za kretanjem. Totalno pogrešno! Trčanje i hodanje su neophodni za zdravlje i tijela i uma i ja sam to na svojoj koži provjerila i zavoljela. Baš nekako u to vrijeme moji dragi kolege Bojan Klarić i Sandra Ferenčak dogovarali su zajednički odlazak na Beogradski maraton 2013, ja sam vrijedno skupljala kilometražu na treninzima i stigla do 10 kilometara, te pomislila da bih mogla s njima otići na polumaraton. Iskreno, tad još nisam bila ni sigurna koliko iznosi duljina polumaratona. Činilo mi se da imam dovoljno vremena za pripremu, no Danijel mi je preporučio da ipak preskočim odlazak u Beograd. Naravno, poslušala sam trenera i ostala u Zagrebu, gledala fotke iz Beograda koje su mi stigle na e-mail i shvatila da se ta ekipa koja je trčala u Beogradu odlično zabavljala. Oni su zapravo preteča Atlantic Running Teama. Odlučila sam, dakle, gledajući te fotke i slušajući doživljaje iz Beograda, da ću se u samo tri naredna mjeseca spremiti za svoj prvi polumaraton“, počela je svoju priču Lada Tedeschi Fiorio, naglašavajući da joj je motivacija bila na maksimumu i da je na kraju svoj prvi polumaraton otrčala u Hamburgu u odličnom vremenu.

„Kad sam krenula u Hamburg bila sam u dilemi hoću li uopće moći istrčati polumaraton. Jedini cilj bio je stići do cilja, bez obzira na istrčano vrijeme. Na kraju je na satu pisalo 1 sat i 45 minuta“.

Hvale vrijedan rezultat ostvarila je zahvaljujući upornosti i odličnoj organizaciji vremena. Budimo realni, i ljudima s puno manje poslovnih i obiteljskih obaveza nije lako kvalitetno organizirati vrijeme za trčanje. Lada Tedeschi Fiorio to je uspjela kao direktorica velike tvrtke, supruga i majka dvoje djece, pored svih drugih, uobičajenih dnevnih obiteljskih i socijalnih obaveza.

Vrijeme u kojem uživam

„Ja sam jutarnji tip trkačice, radije ustanem jako rano, dok grad još spava i odradim svoj trening, nego da trčim navečer. Katkad se dogodi da otrčim svoju rutu, pa hitam na avion jer taj dan imam dogovoren poslovni sastanak daleko od Zagreba. S druge strane, ja nisam tip koji voli sjediti na kavama u gradu, vjerujem da mogu na puno bolji način potrošiti svoje slobodno vrijeme. Trčanje je najbolji način za to. Uostalom, tijekom treninga imam priliku razmišljati o određenoj poslovnoj problematici, planovima i slično. To je baš samo moje vrijeme u kojem uživam. Zato uvijek pored sebe imam spremnu torbu s kompletnom trkačkom opremom, pa ako i moram na poslovni put, uzmem ju sa sobom i odradim trening gdje god se sastanak održavao“.

Ljubav prema trčanju na određeni način uspješno je prenijela i na zaposlenike Atlantica. Istina, nije u stvaranju trkačke zajednice u tvrtki bila sama, no činjenica je da danas Atlantic Running Team, među ostalim i radi njezine inicijative, broji oko 350 rekreativaca, da ih je velika većina otrčala barem jedan polumaraton, da je taj tim jedan od najboljih na domaćim B2B utrkama i da je su sva ostvarenja odrađena bez tvrtkine škole trčanja.

„Mi trčanje shvaćamo kao zabavu, kao dobro i zdravo provedeno vrijeme, družimo se, zajedno organiziramo putovanja na utrke, s nama idu i naše obitelji. Nedavno smo bili vrlo brojni na Bečkom maratonu i od 300 ženskih štafeta zauzeli treće mjesto. Ta naša štafeta bila je popunjena trkačicama temeljem rezultata ostvarenih u proteklih nekoliko mjeseci. Kod nas u Running Teamu nema direktora i tajnica, administratora ili voditelja odjela, svi smo jednaki, razlika među nama jedino je u vremenu koje nam treba da otrčimo od starta do cilja“, naglasila je Lada Tedeschi Fiorio, koja je od prošle godine članica AK Žumberak s kojim je već ostvarila lijep uspjeh; prvo mjesto u hrvatskoj Ligi cestovnog trčanja.

Zanimljivo, unatoč odličnim rezultatima ostvarenima na polumaratonskoj stazi dosad nije istrčala nijedan maraton. Čak niti da osjeti kako je to otrčati najdulju olimpijsku disciplinu.

„Dosad sam otrčala više od 30 polumaratona, no, istina, nijedan maraton. Dva su razloga za to. Prvi, jako se dobro osjećam na stazi od 21. kilometra i imam cilj ostvariti vrijeme 1:35 sati. Sad sam blizu toga, tek nekoliko sekundi od željenog rezultata, ali još nisam stigla na tu razinu. Drugi razlog je da oprezno planiram svoje želje i ideje. Ne štedim se, ali se čuvam i zasad mi maratonska staza nije u planu. Mislim da je za moju visinu i tjelesnu građu idealno trčati polumaraton. No tko zna, možda jednom zaista i stanem na start nekog maratona i okušam se na toj dionici“.

Neven Miladin