Na stranu činjenicu da je Dragan Janković uoči odlaska u zemlju Homera, Platona i Aleksandra Makedonskog najavio mogućnost da Veronika, Paula i Antonija čak završe u Top 10 u ženskoj konkurenciji. Takav doseg je sigurno moguć, no očito u nekim drugim okolnostima i s boljim pripremama. Uostalom, ni Janković, kojeg mnogi s pravom smatraju svojevrsnim guruom dugoprugaškog, točnije ultraškog trčanja u Hrvatskoj, nije bio razočaran neostvarivanjem njegove optimistične najave. Sve tri djevojke odradile su utrku kao da im je već deseta po redu, a ne prva, stigle su uz veće ili manje probleme do cilja i, što se nas tiče, postale besmrtne. Ako je mogao Fidipid, onda definitivno mogu i one. Uostalom, njemu je trebalo više da istrči tih 246 kilometara nego našim djevojkama.

30 sati brige

Priče o dosezima hrvatskog ženskog ultramaratonskog trčanja već pomalo ulaze u legendu, doslovce nema natjecanja s kojeg u Hrvatsku ne stižu medalje i svjetski vrijedni rezultati, no malo tko govori i piše o ljudima koji su na stazi, a ne trče. Ljudima koji imaju itekakav utjecaj na odlične rezultate naših ultrašica i bez kojih, sigurni smo u to, puno toga lijepoga jednostavno ne bi bilo ostvareno. Dakako, riječ je o logističkoj potpori onih koji na svaki mogući način brinu o našim ultrašicama i daju im određenu sigurnost na stazi. U Grčkoj su to (kao i toliko puto dotad) bili već spomenuti Dragan Janković i Zoran Kos čiji je primarni zadatak bio osigurati djevojkama na stazi što bolje uvjete, brinuti se za njihove potrebe, pa ako baš hoćete, ohrabrivati ih ako se za to pokaže potreba.

Ni taj dvojac nije spavao 30 i nešto sati koliko je bilo potrebno da posljednja naša trkačica stigne do cilja, i oni su proživljavali svaki istrčani kilometar Veronike, Paule i Antonije, snalazili se po bespućima grčkih provincija i mračnim usponima.

‘Posla na takvim utrkama ima jako puno i vjerujem da bi bez takve pomoći djevojkama bilo puno teže istrčati Spartathlon, nekima možda i nemoguće. Ne mislim pritom samo na naše cure, nego općenito na organizaciju određenog tima na ultramaratonu. Naš tim je mali, ali dobro organiziran, mi se dobro pripremimo i odrađujemo sve dogovoreno bez iznimke, spremni smo na improvizaciju. Sad zamislite kako to izgleda s timovima koji stižu iz bogatijih ili bar tradicionalno trkački jakih zemalja’, započeo nam je svoj dio spartathlonske priče Zoran.

‘Mi smo u Grčku stigli avionom Croatie Airlinesa, s ukupnom prtljagom kakva je specifična samo za jednog ultraša iz tih jakih zemalja. Sami smo morali skupiti novac za avionske karte i auto koji smo iznajmili, a zahvaljujući dobrim ljudima koji vole trčanje nabavili smo puno toga potrebnog za natjecanje. Bez tih donacija bilo bi nam jako teško, možda čak i financijski nemoguće kvalitetno pripremiti i odraditi utrku’.

Pokvareni sat i istrošene baterije

Dolaskom u Grčku samo započinje praktični dio cijele organizacije. Pripreme su, dakako, započele mjesecima ranije, jer sve te donacije trebalo je osmisliti, dogovoriti i preuzeti, spakirati… To je posao koji zahtjeva puno vremena, pa čak i mašte.

‘Dan uoči utrke mi gotovo da nismo ni vidjeli Veroniku, Paulu i Antoniju. One su rasprostrjele svoje stvari u jednoj velikoj prostoriji i počele raditi popise kojoj što treba u kojem trenutku trke. Iskreno, kad vidite koliko je to stvari zapitate se gdje im je sve to uopće stalo. Dakle, Spartathlon se sastojao od velikog broja kontrolnih točaka na kojima su djevojke imale spremne svoje pakete, a ukoliko bi im još nešto dodatno trebalo tad bismo Janko i ja vozili i pripremali im to što su nam javile’.

Kad je u pitanju samo trčanje to se odnosi na baterije za naglavne lampe, zamjenu tenisica, eventualne probleme sa satovima i slično. Istodobno, savršeno je jasno je da na utrci koja se trči 20 ili 30 sati potrebno predvidjeti i hranu, piće i sto sitnica koje jako olakšavaju nastup.

‘Organizatori su na nekoliko kontrolnih točaka osigurali kvalitetnu hranu za ultraše, vrlo raznovrsnu, no oni ne mogu utjecati hoće li se Veroniki pokvariti sat ili Pauli istrošiti baterije za naglavnu lampu. A baš se to dogodilo. Cure nose dodatne punjače za satove i mobitele, imaju i rezervne baterije, no nekad ne ide sve po planu. To morate riješiti odmah, nema odgađanja. Janko i ja smo se vozili od jedne do druge kontrolne točke autom po mraku, ma rijetko kad je tako mračno kako je bilo te noći tijekom utrke. Nama je bilo nelagodno u autu, a zamislite da je Paula morala trčati bez naglavnog svjetla. Pa ne znam je li to uopće moguće. Srećom, na sve smo mislili, pa sam joj ja dao svoju. Slična stvar je bila i s Veronikinim Garminom. Daš joj svoj i gotovo. Nema ni vremena ni mogućnosti razmišljati zašto je neki dio tehnike otkazao poslušnost. Što jednostavnije i brže riješiš problem, to je bolje’.

Djevojke su trčale s mobitelima upravo zato da mogu javiti ako im nešto treba. To što su usput okinule i poneki selfie ili snimile video, to je posve logičan slijed uživanja u trčanju, ali je i ubrzalo otkazivanje baterije.

‘Na mobitelima su isključene sve opcije koje bi mogle dodatno ubrzati pražnjenje baterije, ali ne možete curama zabraniti da se fotkaju ili snime video dok trče. Pa to su sati i sati trčanja, katkad u društvu, ali katkad i solo. Zato imaju dodatne punjače, a i mi ih imamo spremne ako zatrebaju. To je sasvim normalni dio svake takve utrke’.

Lutalice na stazi

Dakako, kako trkačice imaju svoje doživljaje s utrka, tako i njihova pratnja ima svoje priče. Recimo, na jednom dijelu staze, da bi stvar bila gora – na dijelu noćne utrke, ima jako puno pasa lutalica. Susret s njima nije baš ugodan ni po mraku pod velegradskom rasvjetom, pa možemo samo zamisliti kako je trkačima na stazi.

‘Ima ih zaista puno, no svi psi su bili pitomi, nikakvih problema s njima nije bilo. Ako se ne varam, jedan trkač je sreo psa na početku utrke i zajedno su stigli do cilja. To mora da je bila ludi doživljaj. Mi smo, recimo, u pauzi dok smo čekali na jednoj kontrolnoj točki, sjeli u lokalni kafić u nekom malom mjestu, a oko nas je bilo nevjerojatno puno pasa i mačaka lutalica. Pola njih je bilo izranjavano, tko zna ih kojih međusobnih bitaka, no svi su bili jako pitomi i dobri. Nikakav problem s njima nije bio, no s lutalicama nikad ne znate kako će završiti. Očito smo imali sreće i naišli smo na vrlo druželjubive životinje’.

Utrka koja se trči 30-tak sati po cesti pretpostavlja i eventualni problem s prometom koji jednostavno ne može biti cijelo vrijeme zatvoren. Pogotovo ne u slučaju da staza vodi važnim prometnim pravcima. I tada uskaču hrabri logističari…

‘Ujutro, nekoliko sati prije kraja utrke trkači se kreću vrlo prometnom cestom na kojoj vozi puno kamiona. Veronika nas je zvala i objasnila nam situaciju, nije baš ugodno kad pored tebe projuri kamion s prikolicom, nije ti baš svejedno. Nije bilo nama u autu, mogu samo zamisliti kako je trčati u takvim uvjetima. Puno je tu stresnih situacija koje se mogu ili ne mogu riješiti, no na nama je da barem pokušamo. Katkad je savjet dovoljan, no katkad morate odjuriti i pomoći kako god znate i umijete’.

Kraj svake utrke predstavlja svojevrsno olakšanje i emotivno otpuštanje kočnica. Zato suze radosnice nisu samo slučaj s trkačima, nego i s ekipom uz stazu, onim društvom koja vozi od točke A do točke B usred mraka i po pljusku čeka dolazak svog trkača samo da mu da nove tenisice ili pomogne s nečim drugim. Uostalom, ako su ljudi koji su iz Hrvatske pratili tekstualni prijenos koji tako dobro radi Dragan Janković na svom Facebook profilu bili sretni, pa i pustili suzu, onda nije čudno da su i dečki ispred ogromnog kipa Leonidu, legendarnog prvog kralja Sparte, imali svoje emotivno pražnjenje.

‘Nema veće sreće kad ih vidite na cilju vidite. Puno toga se skupi u svima nama tijekom dana i noći, no i tada znate da još nije gotovo. Sam prolazak ciljem i fotkanje s lovorovim vijencem na glavi ne znači i kraj posla. Treba djevojke zbrinuti, osigurati im što brži i jednostavniji odmor. Napori koje su podnijele su nevjerojatni. Organizacijski gledano, domaćini su odradili odličan posao na kraju trke, jer su sve sportaše nedugo nakon dolaska na cilj odveli na liječnički pregled. To je zaista odlična stvar, jer katkad trkači i ne osjećaju koliko su zaista iscrpljeni. U našem slučaju se to pokazalo na Paulinom primjeru’.

Savršeno odrađene uloge

Povratak u domovinu također nije nešto što se samo po sebi događa. Treba si prvenstveno osigurali kolektivni odmor, zatim pokupiti stvari s kontrolnih točaka, paziti na mali milijun sitnica vezanih ne samo uz zdravlje, nego i organizaciju.

‘Nakon dobrog odmora otišli smo na kupanje, to je posebno pomoglo djevojkama, treba nadoknaditi i potrošenu energiju dobrim i kvalitetnim obrocima, ma ima tu stvarno puno sitnica na koje moramo paziti. Zato smo s njima, da im olakšamo cijelu priču. Kad bismo mogli osigurati da naše ultrašice razmišljaju samo o utrci, to bi bilo savršeno. Nažalost, to nije moguće, pa se svi prilagođavamo, pomažemo jedni drugima. Ne zaboravite i da, ma koliko god se svi dobro znamo, svi mi imamo svoje životne navike, specifične za svakog od nas, da ne reagiramo svi isto na stres ili problem. Tomu pridodajte cijeli dan i noć trčanja, bez gotovo ikakvog odmora, i jasno će vam biti da sve to jedna kompleksna priča u kojoj svatko od nas mora odigrati svoju ulogu najbolje što zna’.

S obzirom na dosege i rezultate, sasvim je jasno da su te uloge odrađene savršeno. Zato i dalje tvrdimo da su učesničke medalje koje su na stazi zaradile Veca, Paula i Tonka jednim dijelom i Jankove i Zokijeve…

Neven Miladin
Foto: Dragan Janković i Zoran Kos

Nažalost, spomenuta imena velikoj većini sportskih novinara ništa ne znače, možda tek dvojica ili trojica, najviše njih pet, znaju da su prezimena Jurišić, Šustić, Orlić, Vrajić, Vrdoljak, Matošević, da su ostvarile rezultate kakvima se ne mogu pohvaliti i puno bogatije, organiziranije i jače trkačke zemlje, a da su za svoje uspjehe dobile tek poštovanje trkačke zajednice i medalje koje ih svakog dana podsjećaju da su učinile nešto veliko.

Posljednja subota ovog rujna svakako će biti itekako masnim slovima upisana u godišnjake onih par ljudi koji cijene napore i trud nekolicine djevojaka koje pomiču granice, koje svoj trud pretaču u uspjehe o kojima 99 posto sportaša ne usudi niti sanjati. Već spomenute Veronika Jurišić, Antonija Orlić i Paula Vrdoljak uspješno su okončane možda i najveću avanturu svog trkačkog života i završile jednu od najtežih ultramaratonskih utrka na svijetu – slavni i legendarni Spartahlon.

Istina, ta utrka, osim eventualno po imenima sudionika, ni po čemu drugome nije na razini Svjetskih ili Europskih prvenstava, nema medalja, pobjedničkih himni i govora političara, no ipak je riječ o dosegu kakav treba doživjeti i preživjeti. Nevjerojatnih 246 kilometara staze s još nevjerojatnijom konfiguracijom, strašnim usponima i nizbrdicama (katkad je teško dokučiti što je gore) po mraku i kiši, s vremenskim limitima i niskim noćnim temperaturama minimum je s kojim se svaki trkač susreće na Spartathlonu. Čvrsto smo uvjereni da k tomu velika većina onih koji dobiju priliku stati na start utrke, prije ili kasnije propitkuje samog sebe je li dovoljno psihički i tjelesno spremna za dolazak pred pred Leonida, legendarnog prvog kralja Sparte čiji se kip nalazi na cilju.

Naše djevojke ove su godine otputovale u Grčku na svoj prvi Spartathlon, odradile ga fantastično, bolje i od slavnog Fidipida kojemu je za istu udaljenost trebalo oko 36 sati trčanja. I sad dolazi ono najnevjerojatnije: Veronika je završila utrku za ludo dobrih 27 sati i 18 minuta te stigla na cilja kao peta u ženskoj konkurenciji, Pauli Vrdoljak je trebalo 30 sati za sedmo mjesto, a Antonija Orlić, koja je potkraj utrke smogla snage i za selfije s navijačima na stazi, završila je u vremenu 31 sati i 15 minuta, što je bilo dovoljno za 15. mjesto. To su rezultati kakvima treba skinuti kapu, duboko se nakloniti i djevojke nominirati za domaćeg sportskog Oskara. Ako takva nagrada ne postoji, samo zbog njih ju treba pokrenuti!

Uoči utrke Dragan Janković, mnogi ga (s pravom) smatraju svojevrsnim guruom ultraškog trčanja u Hrvatskoj, kazao nam je da vjeruje u jedan Top 5 rezultat, te da bi ulazak sve tri djevojke u Top 10 bila senzacija, no i da je to itekako moguć rasplet. Nije bio daleko od onoga što se u konačnici i dogodilo. No njegovo nostradamusovsko predviđanje nije razlog spominjanja njegova imena. Razlog je puno važniji: bez njegovog poticaja, znanja, ideje, taktike, puno toga u hrvatskom ultramaratnskom trčanju ne bi bilo ostvareno. Tako je bilo na svim ranijim Svjetskim prvenstvima, tako je bilo i na Spartathlonu. Možete ga voljeti ili mrziti i možete imati predrasude prema njegovoj stručnosti ili mu spočitavati nedostatak tko zna kakvih trenerskih škola, no mora mu se priznati da zna što radi i da to radi fantastično. On je, uz asistenciju neumornog Zorana Kosa, bio uz djevojke od starta do cilja, bdio cijelu noć, pomagao koliko god je mogao, katkad bodrenjem, drugi put važnim informacijama o uvjetima na stazi, u trećem slučaju osiguravao pravodobnu okrjepu. Primjera njegovog sudioništva u utrci je toliko da ih je teško sve nabrojati. Učesnička medalja s kojom će sve tri naše Spartanke noćas usnuti jednim dobrim dijelom je i njegova. I Zokijeva, naravno!

Za kraj, da ne bi netko pomislio da su sve ovo bajke i pretjerivanja, evo jednog detalja koji tako dobro opisuje u kojoj mjeri je taj ultramaratonski tim dobar, koliko su jedni drugima važni i do koje mjere se raduju zajedničkim uspjesima. Zoran Kos je trčao za Veronikom posljednjih nekoliko stotina metara, snimajući video koji se izravno, u realnom vremenu, projicirao na Facebooku. U trenucima dok je Veca primala čestitke organizatora poslali smo mu poruku, podsjećajući ga na dogovor oko slanja fotografija, izjava i ostalih materijala potrebnih za vijesti i reportaže na webu i u tiskanom izdanju magazina Trčanje. Jasno, kratko smo prokomentirali kako je Veronika nezadrživa i fantastična, a njegov odgovor je bio sljedeći: ‘Glas mi drhti, suze same cure, toliko emocija u ovih 246 kilometara’. Više nismo pisali, nakon toga je svaki komentar suvišan, svaka dodatna natipkana riječ bila bi previše, a svaki superlativ na račun ‘strašne’ Veronike posve beznačajan.

I zato na ovim web stranicama, premda su mnogi očekivali i slali nam upite preko FB stranice, tijekom subote niste mogli pronaći izjave naših heroina, nema njihovih komentara. Ovog puta smo odustali od osnovnih načela novinarskog posla i nismo zivkali u Grčku, slali mali milijun poruka i SMS-ova s pitanjima, nego prepustili hrvatskih spartanski tim uživanju u nevjerojatnom dosegu i, naravno, tako potrebnom odmoru. Ima vremena za izjave, komentare, analize, foto galerije i reportaže. Ovi rezultati, taj ludi uspjeh i nevjerojatno hrabri podvig Veronike, Paule, Antonije, Janka i Zokija ostvareni su i neizbrisivi su. To je jedino važno.

Neven Miladin
Foto Dragan Janković/Zoran Kos

Psi su nam zaista dostojan sparing partner, njihova kondicija i snaga najčešće su puno bolje od naših, oni zajedničko trčanje shvaćaju kao igru i zabavu, pa su time i podložniji izvršavanju zapovjedi koje im svakodnevno dajemo. No trčanje sa psom nije baš tako lako kako se isprva čini. Osim što pas mora biti tjelesno sposoban otrčati zadanu rutu, a to ovisi ponajprije o njegovim tjelesnim kapacitetima, mora biti i zdrav, te naviknut na trčanje na uzici. Zašto na uzici? Zato što hrvatski zakon ne dopušta puštanje pasa na ulicama i u parkovima, osim ako to nisu specijalizirana mjesta poput psećih parkova.

I psi imaju alergije

Psi, bez obzira na svoju veličinu, najčešće imaju bolju kondiciju od ljudi, pogotovo kad su u pitanju početnici, no ako se odlučite na takav pristup treninzima svakako provjerite kakvo je tjelesno stanje vašeg psa. Veterinarima neće trebati puno vremena za procjenu mogućnosti vašeg psa, a njemu to doslovce može spasiti život. Pretilost, alergije, dob i opće tjelesne mogućnosti samo su neki od parametara koje morate uzeti u obzir ako želite trčati sa svojim psom.

Više-manje sve srednje i velike pasmine su fizički izdržljive i mogu pretrčati impozantan broj kilometara, pa se nemojte čuditi ako će vas na kraju treninga i dalje vući na uzici. Primjerice, neki psi mogu pretrčati i do 100 kilometara bez pauze i velikog napora, no veterinari općenito ne preporučuju trčanje dulje od 30 minuta, tek u određenim slučajevima 70 minuta. Ipak, bez obzira na mogućnosti vašeg dlakavca pazite da tempo trčanja prilagodite svojim očekivanjima i mogućnostima. Pas će bez problema pratiti vaš tempo, radite li kratke sprinteve tijekom trčanja ili tek koristite jednolični ritam, pas će to odraditi baš kao i vi.

Obostrano zadovoljstvo

Veterinari savjetuju i da sa psima ne trčite po asfaltu, nego po mekanijem terenu zbog mogućih ozljeda šapica, a obavezno uz sebe nosite i vodu koju psu na kraju treninga možete dati i s dlana. Tijekom treninga obraćajte pažnju na psa i ako primijetiti preveliku zadihanost, pjenu na ustima ili usporavanje, stanite, provjerite kako je psu i nastavite tek onda kad ste sigurni da vaš pas ima dovoljno energije za završetak vaše rute. Svakako savjetujemo da psa ne vodite na elastičnim uzicama, nego na kraćim kako bi trčao uz vas i koncentrirao se na vaše korake, a ne na okolinu.

I na kraju, pripazite da u džepu imate omiljenu pseću poslasticu kojom ćete nagraditi vašeg vjernog ljubimca na kraju treninga. Osvježite ga vodom i dajte mu nagradu, to će vam itekako pomoći da se ubuduće još bolje osjećate trčeći uz svog psa. Naime, kad se pas navikne na nagradu nakon zapovjedi ili u ovom slučaju treninga, on će biti i podložniji trčanju uz vas i radit će to s više zadovoljstva. U konačnici, smisao zajedničkog trčanja je upravo obostrano zadovoljstvo, zar ne.

Neven Miladin

Ćera, sunce i trčanje

Aljaska malamutica Ćera jedna je od najpoznatijih četveronožnih ljubimica koje viđamo na mjestima za trkačke treninge u Zagrebu. Zoran Kos i njegova supruga Danijela redovito ju vode na istrčavanje, pazeći pritom da uvijek ima u blizini mjesto za osvježenje. Po ljetnim vrućinama to je ključno za trčanje sa psima.

‘Poznato je da je Aljaski malamut jedna od najstarijih pasmina, među prvima koja se zbližila s čovjekom. To su radni psi, čim vise tereta vuku, to više uživaju. Specifični su po tome što imaju debelu i gustu poddlaku koja im za vrijeme ljetnih vrućina ipak malo regulira temperaturu. Preko ljeta odrađujemo s njom treninge tri puta tjedno i to u jutarnjim satima ili kasno navečer kad je temperatura ugodnija. Svakako vodimo računa da smo ili pored rijeke, na Savskom nasipu ili Jarunu, jer u jednom trenutku pas traži osvježenje. Baš poput nas dok trčimo po suncu, i psima treba okrjepa. Najdraže joj je trčanje u vrijeme održavanja lige Puntijarke jer zna da je potok Bliznec pravo osvježenje za nju. Uglavnom, u vrijeme ljetnih vrućina, ipak malo smanjimo intenzitet treninga s njom’, rekao nam je Zoran.