Upravo zato većina mojih tekstova nije apsolutne dnevničke naravi, već se trudim napisati nešto korisno i edukativno. To znači da sam upućena u temu i da znam o čemu pišem, ali i pretpostavlja puno pripreme i dodatnog istraživanja kako bi finalni tekst bio dobar. Dakle, pisanju pristupam kao da pišem seminarski rad. Ono o čemu pišem mora imati glavu i rep, mora biti smisleno i mora biti korisno za čitatelje, odnosno, mora biti sve ono što je i meni trebalo na početku moje trkačke priče. Ponekad se tako izgubim radeći na tekstu, sati se pretvaraju u dane, ponekad na nekom radim i tjednima, ali sam presretna kada ispadne upravo onako kako sam zamislila. Pisanje nije lagan posao i čovjek stalno mora raditi na sebi pa i pisati kada mu se uopće ne piše jer da svaki put čekam inspiraciju, prošle bi u nekom slučaju i godine.

Moj blog je prvo živio na Tumblru, no pošto Tumblr nije baš bio platforma za dugačke tekstove, nakon skoro godinu dana preselila sam ga na WordPress i – naravno – Facebook. Moram priznati da se blog lijepo razvijao tijekom godina i da se pretvorio u super stvar koja je sada neraskidivi dio mene. Počeli su me i drugi zvati da pišem za njih, zajednica na Facebook stranici je rasla, ljudi su me čitali i pratili i jako sam zahvalna na tome.

Sigurna sam da postoji mnoštvo ljudi koji će reći da je baš njihov hobi nešto posebno, no nekako mislim da je trčanje izvan svake kategorije (isprike, tu sam presubjektivna). Trčanje nije samo razbibriga par sati tjedno, to zaista postaje način života, obogaćuje svaki trenutak na ovom planetu. Zbog trčanja je nastao moj blog, zbog trčanja sam postala bolja osoba, zbog trčanja putujem, upoznajem nova mjesta, prekrasne ljude, zbog trčanja puno učim i upijam, čitam, pišem, razvijam se… Upoznala sam hrpu super blogera, ušla u mnoge divne suradnje i projekte, dobila sam ideje za još niz novih projekata te ono najvažnije – zbog svog bloga sam postala dio vašeg najdražeg trkačkog magazina kojeg upravo držite u ruci.

Stvarno uživam u svojoj blogerskoj avanturi (iako se ponekad u glavi pojavi ona ista rečenica s početka priče i dođe mi da sve izbrišem): Val Trči i dalje u nove pustolovine. Pratite, čitajte i vidimo se na internetu!

Valentina Đureković Sertić

Ponajbolja hrvatska blogerica Valentina Đureković Sertić isprobala je kompresijske sportske čarape i rukave tvrtke Bauerfeind, te napisala kratki osvrt na proizvode namijenjene rekreativnim trkačima

Bauerfeind je osnovan 1929. godine u Njemačkoj, a u svojim počecima bila je to obiteljska tvrtka koja se bavila isključivo medicinskim kompresijskim čarapama. Ubrzo Bauerfeind povećava svoj asortiman te se potom specijalizira za široku paletu medicinskih proizvoda i usluga, a u ponudi se nalaze zavoji, protetička i ortopedsko-rehabilitacijska pomagala, pomagala za kontrolu dijabetesa, uređaji za plućnu rehabilitaciju i još mnogo toga.

Osim toga, o njihovoj kvaliteti govori i činjenica da njihove proizvode i usluge koriste mnogi sportaši i sportski timovi, reprezentacije, fizioterapeuti te liječnici, a Bauerfeind je i sponzor mnogim njemačkim olimpijcima. Jedan od ambasadora branda je proslavljeni NBA košarkaš Dirk Nowitzki.

Stručnjaci iz Bauerfeinda ističu nekoliko bitnih svojstava Run & Walk kompresijskih čarapa:

• specijalni dizajn
• nova generacija sportskih čarapa koje zadovoljavaju potrebe izdržljivosti sportaša
• postojanje anatomskog jastučića u području pete koji čini zaštitnu zonu Ahilove tetive kod pritiska i trenja
• kontinuirani pritisak temeljen na medicinskim standardima, od gležnja prema koljenu
• primijenjena kompresija poboljšava cirkulaciju u nogama, štiti venski sustav dok je pod naporom, smanjuje vibracije mišića, stimulira transport kisika kroz cijelo tijelo i ubrzava oporavak
• prozračno tkanje rastezljivih mikrovlakana osigurava optimalne mikroklimatske uvjete kože te su stoga idealna podrška na duge staze, npr. kod trčanja ili bicikliranja

Također, ove čarape idealne su za izdržljivost sportaša u profesionalnom sportu što je dokazano u medicinskoj studiji provedenoj 2011. godine na maratonu u Parizu pomoću prethodnog modela VenoTrain Sport, a koji je identičan modelu Run & Walk s obzirom na kompresiju i kontinuirani pritisak. Sudionici maratona imali su manju mišićnu bol, smanjenu oteklinu i puno bolji oporavak mišića u prva četiri dana nakon maratona. Njihove potkoljene vene tijekom utrke, unatoč povećanom naporu, nisu bile proširene.

Osobno, slažem se sa stručnjacima iz Bauerfeinda, iako nisam medicinski stručnjak, a ni inženjer tekstilne tehnologije. Kod čarapa me oduševila tkanina te njihova tekstura i prozračnost, ali i izbor boja. Zbilja su lijepe, vrlo tanke i jako ugodne za nošenje (podsjećaju na najlonke) i to toliko da sam ih, osim za sportske aktivnosti, nosila i u slobodno vrijeme pa čak i za izlaske.

Vrlo su korisne za oporavak nakon dužih treninga i sa sigurnošću mogu reći da su mi smanjivale upalu mišića nakon većih kilometraža, nisam patila od ‘težine’ u nogama, a samim time je i vrijeme oporavka između treninga bilo skraćeno. Zapravo sam se nakon svakog trčanja osjećala kao da ni nisam trčala, prevladavao je osjećaj lakoće u nogama i nije bilo nikakvih smetnji ni bolova.

Sve navedeno za čarape je primjenjivo i na rukave jer zapravo imaju istu svrhu i funkciju. Uz prozračna mikrovlakna, na rukavima se nalaze anatomski jastučići koji masiraju i stimuliraju mišiće, a imaju i mekanu unutrašnjost na području laktova koja doprinosi izuzetnom osjećaju ugode.

Rukave sam najviše koristila na dužinama, a kao što i sami znate, mogući su bolovi u rukama, pogotovo ako su nam ruke previše ukočene, zgrčene i ‘statične’. Osim toga, dok trčimo, radimo stalno iste pokrete, a to može biti osobito naporno za tijelo kada imamo dugačke treninge. Također, meni se zna dogoditi da u mislima odlutam pa nisam u svakom trenutku fokusirana na ispravan položaj tijela. Na treninzima imam običaj nakon svakih nekoliko kilometara protresti ruke, a primijetila sam da s rukavima to ne moram raditi te da nakon treninga nemam nikakvih nuspojava, zatezanja, bolova ni upala.

Dodatni bonus kod ovih proizvoda je njihova izdržljivost tako da ih možete koristiti jako dugo i pritom uživati u svim njihovim svojstvima, kao i prvog dana, a to je nešto što svakako opravdava njihovu cijenu. Na prvu su možda skupi, ali se višestruko i dugoročno isplate, a i naglasila bih da je sve proizvedeno u Njemačkoj, što ipak ima veliku važnost na današnjem tržištu.

Ako puno trenirate i ako se susrećete s ozljedama, bolovima, grčevima i ostalim neugodnostima, razmislite o kompresijskim proizvodima. Definitivno nećete požaliti, a jedini minus je stvaranje ovisnosti.

Valentina Đureković Sertić

Od Jahorina Ultra Traila već je prošlo više od mjesec dana i još uvijek mi se sve čini totalno nestvarno. Sve se nekako poklopilo i ispalo je savršeno. Često se sjetim meni najdražih dijelova, vrha Trebevića, Bob staze, Miljacke, tunela i zahvaljujem svemu na svijetu što sam imala priliku to iskusiti. Često se sjetim i blata, a i ono mi je sada prekrasno

Osvanuo je dugo očekivani petak, vrijeme je za avanturu zvanu Jahorina Ultra Trail! Muž i ja krećemo dovoljno rano i usput pokupimo sestričnu koja, kao i ja, trči Maxi Trail. Mislili smo da ćemo uz par stajanja stići vrlo brzo od Siska do Sarajeva, no to se, naravno, izjalovilo. Naš put se protegao na dugih 13 sati, a kašnjenje je krenulo s gužvom na granici, pa se nastavilo i na ostatku puta uz gusti promet i česte zastoje uslijed nevremena koje je uzrokovalo odrone i klizišta. Unatoč svemu tome, impresionirana sam prirodom, posvuda su prizori od kojih zaista zastaje dah. Tek navečer stižemo u hotel Bistricu, već je prošlo 21 sat i debelo kasnimo po startne pakete. Prva osoba koju sam ugledala bila je organizatorica Sanja Kavaz, prekrasna osoba koja zaslužuje veliko poštovanje zbog apsolutno svega što radi, jer to je čista ljubav prema trčanju i prema svojoj zajednici.

Nakon kratkog druženja sa Sanjom i ekipom, otišli smo po startne brojeve. Srećom, društvo veselih volontera čekalo je sve sudionike jer su znali kakva je bila situacija na cesti. Paket, osim startnog broja, odlične majice, našeg omiljenog magazina Trčanje i još par stvarčica, sadrži apsolutni trail hit, fenomenalnu savitljivu gumenu čašu za višekratno korištenje (zašto se ja toga nisam sjetila?). Potpisujemo izjave o odgovornosti, trčimo u svoje kul sobe koje su zadržale duh osamdesetih godina (telefon s brojčanikom), osvježiti se i ostaviti stvari jer se želimo konačno okrijepiti hladnim pivom o kojem smo maštali čitavih 13 sati… Ta pomisao nam je davala snagu u teškim trenucima na cesti, pogotovo kada smo stali na ćevape jer je previše pljuštalo za normalnu vožnju i kada smo shvatili da ćemo ćevape jesti bez tog najomiljenijeg priloga jer ga ne drže.

Kraljevi i kraljice staze na 100 kilometara

Izlazimo iz lifta, a u hotelskom baru nas dočekuje zanimljiv one-man band s vrlo širokim i zabavnim repertoarom. Sestrična ipak odlučuje preskočiti večernje druženje i kao pravi sportaš rano odlazi na počinak, a muž i ja, naravno, sve suprotno. Bliži se ponoć, glazba još zvonko odzvanja hotelom, a prvi trkači, oni koji trče najdulju dionicu od 104 km, kreću prema startu. Izašla sam za njima da ih ispratim i malo pofotkam i u tih 10 minuta sam se dobrano smrznula. Razmišljala sam kakvi su to kraljevi i kraljice. Noć, hladno, vidim zrak koji izdišem dok nas obasjavaju čeone lampe, a oni spremni i hrabri odlaze negdje u mrkli mrak na respektabilnu dužinu.

Do jedan iza ponoći smo se zadržali u hotelskom baru i koliko god je atmosfera bila dobra, ipak bi trebalo pripremiti stvari za utrku, a malo i odspavati. Doslovno je bilo malo spavanja, ni 4 sata. Ustala sam u 4:45, doručak je bio u 5:30, start utrke u 6. Prva stvar na koju sam pomislila to jutro bili su trkači koje sam ispratila u ponoć. Razmišljajući o njima lagano sam se spremala za utrku, od tenisica sam odabrala Saucony Peregrine i to je bila odlična odluka (bar jedna, ‘ajd). U ruksak sam utrpala sve što je propisao organizator i sve što sam si propisala ja sama (većinom hranu, naravno). Silazim na doručak, uz puno apetita jedem 3 jaja na oko, malo pečene kobase, peciva i još u zadnjim minutama guštam u prvoj jutarnjoj kavi. Susrećem sestričnu i krećemo prema startu. Stigle smo doslovno na odbrojavanje. Vidim neka poznata lica, izmjenjujem par rečenica sa svima, a kolega bloger (Oblakove Pertle) nas snima, čak i malo trči s nama s teškom kamerom u ruci.

Sestrična i ja smo se prijavile na Maxi Trail, 70 km uz 2.800 metara kumulativne visinske razlike, a ruta je redom Jahorina, Ogorjelica, Ravna planina, Majnex, Vrelo Miljacke, Goli Koran, uskotračna pruga Sarajevo-Višegrad, Močila, Jarčedoli, Apelova cesta, Bob staza, Prvi šumar, vrh Trebevića, Puhova ravan, Stupanj, Dvorišta pa opet Jahorina. Utrku sam si podijelila na etape od cca. 20+ km da mi mentalno bude „lakše“ (yeah, right!). Prvih 20 kilometara je proteklo jako dobro s obzirom na to da smo na prvoj okrjepnoj stanici saznale da na Jahorini i u okolici već 2 mjeseca pada kiša i da će nam uvjeti na utrci biti dosta zahtjevni (odroni, klizišta, voda, prepreke, blato…). Nisam s tim računala, nisam se pripremila na tolike količine blata (bravo curka, ideš na trail, jel). Naravno da sam navukla krive čarape i da sam odmah na početku smočila noge. Veselje je moglo započeti.

Mozak je baš čudan

I drugih 20+ km prolazi dobro, trčimo što se trčati da, ne trčimo velike uzbrdice, imamo lagani tempo, oprezne smo, prvi smo puta na takvoj utrci i ne želimo se ubijati. Došle smo da probijemo led i da konačno osjetimo te kilometre. Cijelo vrijeme susrećemo uvijek iste grupe trkača i izmjenjujemo se s njima po terenu i na okrjepnim stanicama. Sestrična i ja se putem šalimo: sa starta smo krenule kao Frodo i Aragorn, a kasnije se pretvaramo u Uruk-hai koji konstantno love grupice ispred. Imale smo još brdo asocijacija na filmove, od Gooniesa do Indiane Jonesa, stvarno sve što se može strpati u kategoriju avanturističkih filmova. Naravno, i pjesme je moralo biti (ja). Koma za moju sestričnu jer su mi se u glavi vrtjele samo dvije pjesme cijelo vrijeme, većinom My Jamaican Guy (Grace Jones), a pred kraj The End (The Doors). Mozak je baš čudan.

Klikni za sadržaj u novom broju magazina Trčanje

Zadnjih 20-ak kilometara je brzo prošlo iako u nekim momentima vrlo, vrlooo sporo… Ušle smo u noć, a to nisam nikako željela i dosta nas je usporavalo blato (požalila sam što nemam štapove, ne jednom i ne samo zbog blata). U danu su se nekoliko puta promijenila sva godišnja doba, jedino je snijeg nedostajao da doživljaj bude potpun. Na kraju se ispostavilo da mi je trčanje po mraku bilo super i jako mi je drago zbog tog iskustva. Traženje reflektirajućih markacija, sama u noći, usred planine, šume i tišine (i vjerojatno uz hrpu životinja). Moram priznati da mi u jednom trenutku nije bilo svejedno jer više nisam znala kamo dalje, no gotovo cjeloživotno igranje igrica se isplatilo i vrlo brzo sam pronašla pravi put (baš sam bila ponosna na sebe). Mislim da nam je najgore bilo zadnja 2-3 kilometra… Blata i vode pa mostića i potoka na izvoz, uz redovita upadanja u glib, nikad kraja. Pomisliš da tako sigurno izgleda neki krug pakla za trejlaše. Kasnije sam shvatila da se taj zadnji dio zove ‘Staza ljubavi’ i mislim si, kako znakovito.

Sestrična i ja stižemo u cilj oko 22:30, dočekuju nas volonteri koji nam stavljaju prelijepe medalje oko vrata te par trkača koji su već odavno završili utrku i moj dragi. Malo razgovaramo i prepričavamo im doživljaje pa onako mokre i blatnjave (kao da smo bile na jednoj od onih blatnih kupki) odlazimo u hotelski bar na eliksir života. Nismo se dugo zadržavale, zov tuša je bio presnažan. Bilo me strah skinuti čarape, te užasne, pogrešne čarape koje su mi u kombinaciji s vodom ubile stopala. Naravno, brdo žuljeva. Kutijica prve pomoći je baš dobro došla, mislim da sam potrošila skoro sve flastere. Osim dosadnih žuljeva i samo jednog dana „ministarstva čudnog hoda“, nisam imala nikakvih bolova ni problema i iznenadila sam samu sebe.

Često se sjetim blata…

Od Jahorina Ultra Traila je već prošlo malo više od mjesec dana i još uvijek mi se sve čini totalno nestvarno. Sve se nekako poklopilo i ispalo je savršeno. Još prošle godine sam odlučila da napokon idem na svoju prvu ultricu (dugo sam odgađala) i početkom ove godine sam se definitivno odlučila za Jahorinu. Nekoliko mjeseci prije utrke Sanja je objavila natječaj za blogere i medije (svaka čast i zbog toga) na koji sam se prijavila i na kraju sam izabrana uz još devet kolega. Dobili smo gratis startninu, smještaj u hotelu i još puno toga.

Ukupna organizacija događaja i utrke je bila odlična. Svaka okrjepna stanica je obilovala hranom i pićem, bilo je stvarno svega, od piva, izotonika, coca-cole, orehnjače, kolača, sendviča, kiflica, lubenice… Mislim da sam u tom danu pojela sigurno pola kile Nutelle. A ljudi? Svi fantastični, ali svi! Od sjajnih volontera koji su bili predobri prema nama (poseban pozdrav Sandri koja je došla volontirati čak iz Osijeka i dragim Slovencima koji su imali jednu od zabavnijih stanica) do divnih trkača i dragih, srdačnih mještana, organizatora, fotografa…

Energija je bila prekrasna, sve je prštalo od pozitive i ljubavi. Prirodne ljepote su nas doslovno razoružale, bili smo opijeni… Mislim da će djelić te opijenosti zauvijek biti u meni. Često se sjetim meni najdražih dijelova, vrha Trebevića, Bob staze, Miljacke, tunela i zahvaljujem svemu na svijetu što sam imala priliku to iskusiti. Često se sjetim i blata, a i ono mi je sada prekrasno. Savjetujem i vama takvu avanturu, nećete požaliti, ja već razmišljam o idućoj.

Valentina Đureković Sertić
Foto Adnan Bubalo