‘Sve je počelo sasvim spontano. Sa sestričnama sam trčeći kroz selo proslavljala prolazak Hrvatske repke u polufinale na Svjetskom prvenstvu u Kataru 2022. godine, pa smo komentirale kako nam fali sadržaja koji bi oživjeli selo. Ideja o utrci pala je odmah. Svinjarevci imaju sedam ulica, a odlučili smo kroz četiri od njih organizirati utrku – jer zašto ne kad već čine idealan krug od 1200 metara. Trčanje spaja ljude, a selo ima dušu, idealan ambijent i super zanimljivo ime. Znali smo da je to sjajna ideja. Neobična i zanimljiva sela mogu postati izvrstan temelj za kreativnu i pamtljivu promidžbu. Svinjarevci već u svom imenu imaju osobit šarm i znali smo, ako se to dobro iskoristi, s dozom humora, autentičnosti i ponosa, da može postati prepoznatljiv brend‘, kazala nam je Silvia evocirajući kako je sve počelo i dodala:

‘Mještani su oduševljeni utrkom – svi pomažu, podržavaju, uređuju svoje dijelove trase, volontiraju, peku kiflice i pite… Općina nas je podržala, načelnik je odmah rekao ‘idemo!’ i uključili su se kao sponzor. To je zapravo i najveći uspjeh, vidjeti zajednicu i lokalnu vlast kako se ujedini i veseli’.

Dakle, ako ste 2. kolovoza u Slavoniji, pogotovo negdje na potezu između Vinkovaca i Vukovara, svakako navratite do Svinjarevaca, uživajte u poznatom slavonskom gostoprimstvu i otrčite za svoj gušt malu veliku utrku Svinjarevačkih 1200. Prijave su otvorene na portalu Štoperica i traju do 18. srpnja, a cijene startnine su zaista simbolične; 12 eura za stazu od 1200 metara i 15 eura za stazu od 6000 metara.

Otišla sam s prijateljicom na trčanje da budemo fit za nadolazeće provođenje vremena na sunčanoj plaži uz more. Trčale smo ujutro na atletskoj stazi i nije mi se to uopće sviđalo. U jednom trenutku, prijateljica je stala, a ja sam nastavila. Tako sam trčala neko vrijeme dok me neki glas sa strane nije prekinuo. „Koliko ti još misliš trčati? Trčiš već 20 minuta, ja bih išla doma“. Odgovorila sam da bih još malo i nastavila. Kako opisati osjećaj koji sam tada osjećala dok sam trčala? Savršena usklađenost pokreta nogu i disanja, imala sam osjećaj da mogu trčati vječno. Nisam bila umorna, nisam bila žedna, nisam bila gladna, samo sam trčala. To je bio moj prvi susret s trčanjem. I od tada se više nisam bavila tim, osim na satima tjelesnog i u tome sam bila jako loša.

Dvadeset godina poslije trčanje me napokon uspjelo dozvati i krenula sam. Naravno, bila sam očajna, nisam mogla istrčati ni 200 metara. Mrzila sam svaki aspekt tog sporta, ali me nešto tjeralo da idem s treninga na trening. Dvoje manje djece, psihički zahtjevan posao, obitelj, sve se skupljalo i trčanje mi je postala terapija, moj ispušni ventil. Žudjela sam za onim osjećajem kojeg sam osjetila onog jutra na trčanju – stanje bez ikakvog umora i bez ijedne jedine misli u glavi osim lijeva, desna, lijeva, desna, lijeva, desna…

Krenuli su se nizati kilometri. Bili su to spori kilometri, ali su bili moji. Jednog prohladnog ponedjeljka trčali smo dužinu, do Markovog polja i natrag. Ruta prema tamo je išla super, noge lagane, izvrsna ekipa oko mene. Kada smo krenuli natrag, presjeklo me nešto – vratio mi se onaj osjećaj. Vratila sam se u djetinjstvo i opet sam osjetila da bih mogla trčati vječno. Koji savršen osjećaj! Svijet oko vas ne postoji, postoji samo taj trenutak u kojem trčite i postojite. Ne postoje brige, ne postoje problemi, ne postoji ništa osim vas. Nakon toga su se počele događati promjene u mom životu. Nastala je ljubav prema trčanju koju sam oduvijek gajila i zatomila. Nastala je nova osoba i život mi je postao lakši.

Trčanje mi je pomoglo u svim segmentima života. Počela sam biti tolerantnija, otpornija, trčati kilometar po kilometar, i na cesti i u životu. Jedna od najboljih odluka u životu mi je bila ta kad sam se odlučila javiti Sanji i pitati za termine treninga. A trkačka ekipa? To je ekipa iz snova. Toliko pozitive, toliko potpore, toliko dobrote, mjesto gdje se zbilja može rasti. Jednom kad se navučete na trčanje i osjećaj da vi to zbilja možete, znajte da ćete u sljedećem trenutku davati zadnje novce na još jedan par novih tenisica. Dobro došli u Omegino pleme!

Mirela Pakšec

Bavim se rekreativno trčanjem i to mi je zabava. U mojim godinama (48) svaki prijeđeni kilometar je veselje. A kad odradite nešto što niste ni sanjali i pri tome imate neki uspjeh, onda radosti nema kraja. No, vrhunac mog veselja, mog uspjeha bio je prije dvije godine, u rujnu 2017. kad sam otišla na Trail Marathon Valamare. S ponosom mogu napisati, osvojila sam 3. mjesto u ženskoj konkurenciji, a kao Hrvatica 1. mjesto.

Brojanje svake travke i svakog kamena

Kako sam uspjela? Veliki Sportski duh, koji je bio stalno uz mene, pomogao mi je. Na 19. kilometru, na manje od pola istrčane utrke, rekli su mi da sam treća u poretku žena. Kad sam to čula prvo mi uši nisu vjerovale, pa su noge zadrhtale, stigla je i nervoza, pojačalo se znojenje. Mozak je počeo računati koliko je kilometara do kraja utrke, a u tijelo se uvukla panika, pa onda i strah. Oči su se napunile suzama i stisnulo me u grlu. Nisam znala je li to san ili java.

A onda je Sportski Duh progovorio – tek sad počinje utrka, tek si na polovici. I ako želiš biti treća, onda se bori. I ja sam odlučila boriti se. Sva radost i uzbuđenje sučelili su se umoru, grčevima na 25. kilometru, žeđi, znoju, vrućini, usponu i kotrljajućem kamenja pod nogama. Kad me uhvatio grč u nozi, iznad koljena, mislila sam da je mojoj utrci došao kraj. Usporila sam, ali nisam stala. I polako sam išla neko vrijeme dok me nije popustila bol i grč nestao. Polako, ali i dalje borbeno vratila sam se u tempo trčanja.

Sportski duh mi nije dao da se predam, tjerao me na borbu govoreći – pazi, ova te stiže, ne daj joj. I ja nisam dala nikome da me stigne. Nisam se htjela predati sve dok je u meni krv vrila kao lava i znoj tekao kao izvor niz lice. A noge su grabile i brojale svaku travku, svaki kamen bliže cilju.

Varanje radi postolja

Na cilj sam došla kao peta žena. Čudno? Proglasili su pobjednice, poslagale se djevojke na postolju, uzele nagrade i kraj priče. A onda je moj Sportski duh ponovo rekao – čekaj malo. Pogledao je statistiku te kontrolirao vrijeme ulaska na kontrolne točke i zaključio je da su neki varali. Otkrio je da su neke trkačice išle poprijeko, skratile stazu za nekoliko kilometara i stigle na cilj prije mene.

To je promaklo kontrolorima, veliki propust organizatora. Suci i kontrolori su priznali da je bilo varanje na utrci, priznali su propuste i potvrdili moje treće zasluženo i izboreno mjesto. No, na postolju kao 3. žena nisam bila, ali moj Sportski duh i ja bili smo Just Runner pobjednici. Odradili smo to sportski i junački, bez varanja.

I vi možete doći do cilja, ako imate u sebi veliko srce, borbenost i sportskog duha.

Mirjana Koren

I kakve veze to ima s utrkama, pitaš se ti slučajni čitaoče? Kakve to veze ima sa skidanjem pebeova, finiširanjem i povećanjem pejsa na petom kilometru poradi sustizanja protivnika iz kluba AK Sveti Ivan Zelina koji te pere već treću trku za redom. Kakve veze ima to s trčanjem općenito, misliš ti i odmahuješ glavom.

Zapravo nema. Ali zapravo ima puno.

Trkači se vole zabavljati (a u tu skupinu svrstavam dio nas koji trčimo zbog zdravlja, zabave i ekipe, ne onih par posto koji meditiraju prije starta i onda danima plaću jer nisu skinuli 3 sekunde na osobnom rekordu), ali na jedan poseban način – prvo trka, pa onda zabava. Ali najčešće te dvije stvari idu ruku pod ruku na većini trkačkih evenata. Kako to obično biva kada izađete van s frendovima, nekada kada najviše želite dobar provod, dobijete prosječan izlazak i glavobolju od lošeg vina. A nekad kad izađete „samo na kratku kavu“ zatarabite do jutra i kontate kako vam je to bio jedan od boljih izlazaka u životu.

Tako je i s trkama – neke završe, ljudi se pokupe doma… na nekima ostane ekipa malo se proveseliti… a neke su MedvedRUN.

Priča o ovoj čudnoj utrci životinjskog naziva počela je prije godinu i pol i zamišljena je kao spoj uživanja u pivi i trčanju. Očekivalo se tu gomila ljudi, no najava kataklizmički lošeg vremena donijelo je svega 300 duša na start utrke. Kiša je padala, mi organizatori smo kisnuli… ALI… genijalni bend u ciljnom prostoru neumorno je svirao. Došao je i kraj utrke, kada smo svi promočeni stajali pod ceradama i kontali kako bi ovo bilo sve ljepše da je malo sunca granulo… jer tko normalan ide plesati nasred Tkalčićeve po kiši?

Dragi čitaoče, u ovom trenutku, a nakon pročitanog uvoda, jasno ti je da smo te nenormalne budale bili mi, koji smo spustili svoje pive na stolove i uz taktove Beatlesa otvorili plesni podij ispred Tkalčićeve 49 i plesali dok je kiša bezrezervno lijala po našim glavicama. I što je više padala, mi smo se bolje zabavljali. Kada su počeli taktovi pjesme „Love is in the air“ performans je doživio vrhunac i svi koji su do sada oklijevali, bili su na kiši. Mokri do kože. Plesali. Usred Tkalče.  U jednom trenutku pored nas se stvorila grupica japanskih turista i pitala mogu li se slikati s nama… naravno da su mogli.

I zamislite vi sad tu grupicu koja se vraća doma u Fukushimu ili gdjeveć i pokazuje slike svojoj rodbini i prijateljima – evo Katedrala… pa Kamenita vrata… pa Ilirski trg… a evo i nekih ljudi koji tamo plešu dok pada kiša… čudna neka zemlja ta Hrvatska.

A kad Japanac kaže da si čudan, onda je to kompliment i uputnica za psihijatra u isto vrijeme.

Da, trkači se volje zabavljati i ludovati, nismo mi uštogljena masa koja razmišlja samo o tenisicama i startninama. I kad ludujemo onda ludujemo tako da se to čuje do zemlje izlazećeg sunca. Koje, usput budi rečeno, nije izašlo do kraja fešte. I bolje da nije.

Jer po lijepom vremenu čagaju normalni ljudi, a po kiši nenormalni.

I ako još do sada niste skontali u koju grupu mi spadamo, svratite 18. lipnja u Tkalčićevu i provjerite… i ne zaboravite suhu robu za presvući se.

Siniša Mareković

Puno je posebnosti ove utrke koja svake godine okuplja sve više ljudi. Prije svega, utrka je finale projekta PoKRENI koji se kroz razne aktivnosti u (ne)trkačkoj zajednici provlači cijele godine i kojemu je cilj poKRENUTI ljude koji trče da svojim primjerom motiviraju i inspiriraju nekog netrkača iz svoje okoline na trčanje ili jednostavno poKRENUTI netrkača da sam KRENE u promjenu koja će pozitivno utjecati na kvalitetu njegovog života.

‘GRAWE noćni maraton prema anketi provedenoj na nezavisnim trkačkim portalima prošle godine pokazao se kao drugi najbolji maraton, odmah nakon Zagrebačkog maratona. Iznimno smo ponosni što su trkači u našoj utrci prepoznali svu njenu posebnost i što broj svake godine raste. Nadamo se i vjerujemo da je i ove godine utrka ispunila sva njihova očekivanja, ali i da smo im dodatnim sadržajima uspjeli prirediti pozitivno iznenađenje i podići cjelokupni event na još jedan viši nivo’, rekla je Sanja Gržetić, voditeljica Odjela za korporativne komunikacije i marketing u GRAWE Hrvatska d.d.

Dobrotvorni aspekt

Sljedeća posebnost odnosi se na dobrotvorni aspekt. Tako se na utrci svake godine dodjeljuje i donacija jednoj udruzi koja se bavi problemima kod djece i mladih, a u čijem rješavanju značajnu ulogu ima upravo kretanje. Donaciju osigurava GRAWE na temelju broja prikupljenih kilometara svih trkača koji su se uključili u izazov PoKRENI-pokloni svoje kilometre. Podsjetimo, ove godine akcija prikupljanja kilometara započela je u svibnju i trajala je sve do Noćnog maratona, a izazov koji je bio postavljen pred trkače bio je prikupiti 50.000 kilometara koje će GRAWE pretvoriti u 50.000 kuna donacije Hrvatskom savezu dijabetičkih udruga za djecu oboljelu od šećerne bolesti. Traženi kilometri su, zahvaljujući velikom broju postojećih, ali i novih trkača, prikupljeni u 50 dana izazova, gotovo dva mjeseca prije završetka izazova, ali tu nije bio kraj. PoKRENI ekipa pozvala je sve trkače da i dalje trče, dijele svoje objave uz #poklonisvojekilometre #zadjecudijabeticare i tim šire svijest o važnosti kretanja u borbi sa šećernom bolesti. Do GRAWE noćnog maratona izazovu se priključilo čak 751 trkača koji su zajedno pretrčali 133,800 km.

Donaciju od 50 tisuća kuna prije samog starta prve utrke u ime GRAWE Hrvatska d.d. uručio je predsjednik Uprave, Igor Pureta, a u ime Hrvatskog saveza dijabetičkih udruga preuzela Antonija Brlek, dopredsjednica Hrvatskog saveza dijabetičkih udruga.

‘Svima želim zahvaliti jer ste, bez obzira na broj do sada pretrčanih kilometara, napravili razliku; prvenstveno za sebe – svoje zdravlje i kvalitetniji život, ali i za druge kojima ste, nekad čak i potpuno nesvjesno, motivacija ili uzor. Upravo ste vi ti koji poKREĆETE promjene u svojoj okolini i tako činite dobro za svoju zajednicu. Nadamo se da smo svojim kilometrima i komunikacijom uspjeli barem malo pomoći u podizanju svijesti o važnosti kretanja kod osoba oboljelih od šećerne bolesti i vjerujemo da će donacija omogućiti još kvalitetniji rad Saveza’, rekao je prilikom uručenja donacije Igor Pureta.

Od 4,2 do 42 km

Posebnost ove utrka je i to što je noćna, s pet različitih disciplina, od 4,2 (Desetinka maratona) pa sve do punog maratona što omogućuje veliki izbor trkačima. Svake godine, trkači dobivaju na poklon nosiv svjetleći rekvizit čime se stvara posebna slika kada u tako velikom broju kroče na mračan Savski nasip. Na najkraćoj dionici do pobjede su stigli  Ivana Mirković i Tomislav Belošević, u polumaratonu najbrži su bili Ivan Maletić i Ana Nikić Hecer, ciljem 10-kilometarske staze prvi su prošli Darko Pleh i Antonija Žalac, na 3/4 maratonu najbrži su bili Maja Mikelić i Vinko Vrebac, a u ‘kraljevskoj disciplini’ i najduljoj stazi slavili su Nikolina Šustić i Lovelos Slovinac. No, kako je cilj projekta poKRENUTI one koji do sada nisu trčali, GRAWE je odlučio posebno nagraditi najbržu žensku i mušku osobu u najmanjoj, početničkoj disciplini, tzv. Desetinki, a kojima je to bila prva utrka u životu. Tako su u suradnji s Garminom Ivan Šverko i Ana Kolak, osvojili Garmin VIVO FIT narukvice s kojima će od sada još lakše moći pratiti svoje treninge i napredak. Posebno iznenađenje GRAWE je namijenio i za ‘heroja utrke’ Desetinka, trkača koji je posljednji stigao u cilj, kao nagradu za trud i dodatnu motivaciju za daljnje bavljenje aktivnošću.

Morana Stričić