Ukratko, Zagreb zaista nudi ljubiteljima Noći vještica puno izbora za dobru zabavu. Da bi 2025. bila još potpunija na Jarunu će 31. listopada u 19 sati startati prvo izdanje Halloween Runa. Dakako, ako ste trkač, fora vam je takva vrsta zabave i (još) niste sigurni zašto otrčati jednu takvu tematsku utrku prije izlaska u Laubu, Tvornicu, Katran, Boogaloo i slična mjesta koja nude Halloween partije, evo tri super razloga da se prijavite (klik na link) i dobro izludirate u trkačkim tenisicama.

1. Noćne utrke su uvijek zabavne

Ma gdje se održavale, na gradskom asfaltu, šetnicama, uz jezero ili rijeku, u središtu grada ili na periferiji, na putu između dva sela ili pored maslinika i vinograda, noćne utrke su uvijek zabavne. Kiša, magla, zvjezdano nebo i nasmiješeni Mjesec, ništa nam ne smeta. Atmosfera je u pravilu poticajna i vesela. Upravo tako nešto očekujemo i na prvom izdanju Halloween Runa na Jarunu.

2. Svi vole nagrade

Srećom, više nam ne trebaju one medicinske maske, pa ih bez imalo grižnje savjesti možemo zamijeniti veselim ili opakim Halloween outfitima. Vještica ili dobri duh Casper, vukodlak ili velika trčeća bundeva, posve je svejedno, najvažnije je uživati u trenutku (Jarun je svakako idealan baš za to), a nije loše ni to što ćemo birati najbolju masku te ju nagraditi vrijednom nagradom.

3. Priprema se ‘strašan’ party

Nakon utrke, pod velikim šatorom koji će nas štititi ne samo od vremenskih pogoda i nepogoda, nego i utjecaja nečasnih sila koje obično izmigolje na Dan vještica, trkačku noć ćemo nastaviti partijem uz DJ-a. Zvučnici su spremni, majstor od glazbe već je pripremio play listu, na nama ostalima je samo da si natočimo pivu ili sokić i odvalimo večer koju ćemo prepričavati danima.

Dakle, Halloween Run je na rasporedu 31. listopada, start i cilj su predviđeni na parkiralištu ispred triatlonskih kućica, a pripremaju se i fora staze za klince. U svakom slučaju endorfina neće nedostajati. Detalji o utrci i prijave su na portalu utrka.com.

Bez obzira provodite li tjedne kampirajući u zaleđu ili idete na jednodnevni planinarski izlet, morate znati što vam može pomoći da ostanete sigurni. Kako to učiniti? Temeljitim planiranjem putovanja i pametnim pakiranjem.

Prije nego krenete…

Prilikom planiranja putovanja trebali biste razumjeti što vaše tijelo može. Ako ne planinarite često ili niste fizički spremni, najsigurnije je da ne pokušavate osvojiti težak planinski vrh na svom prvom planinarenju. Prilikom pakiranja trebali biste znati koliko težine možete nositi i koliko dugo. Znajte svoje sposobnosti, kao i sposobnosti svog suputnika, prilikom planiranja planinarenja. Nacionalna parkovna služba preporučuje da se zapitate jeste li planinarili u okruženju koje planirate posjetiti, možete li putovati na veće nadmorske visine i planinarite li sami ili s prijateljem.

Obavezno podijelite svoj plan s bliskom osobom. Također biste trebali razviti plan za hitne slučajeve u slučaju da se vi ili vaš planinarski suputnik ozlijedite ili izgubite. Bez obzira na duljinu ili razinu težine vaše avanture na otvorenom, uvijek preporučujemo da ponesete satelitski komunikator kao što je inReach Messenger Plus ili inReach Mini 2 satelitski komunikator. Obje opcije omogućuju vam slanje interaktivne SOS poruke Garmin Response timu, našem međunarodnom centru za koordinaciju hitnih intervencija koji radi 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu. Oba komunikatora omogućuju dvosmjerno slanje poruka – sve bez mobilne mreže. InReach Messenger Plus također omogućuje slanje fotografija i glasovnih poruka. Zaboravite li podijeliti svoju rutu s voljenom osobom prije polaska (uzmite ovo kao podsjetnik da to učinite), možete podijeliti svoju lokaciju i rutu uz praćenje uživo.

Kojih 10 bitnih stvari trebate spakirati?

Dio vaše pripreme za planinarenje uključuje planiranje bitnih stvari koje ćete ponijeti. Vaš konačni popis za pakiranje varirat će ovisno o tome hoćete li biti odsutni nekoliko dana ili nekoliko sati. Planinari, neprofitna grupa usmjerena na rast zajednice za aktivnosti na otvorenom na sjeverozapadu Pacifika, kreirali su popis Deset bitnih stvari, koji je proizašao iz njihovih tečajeva penjanja 1930-ih, a kasnije je formaliziran u 10 stavki 1974. godine.

Evo kako ga Nacionalna parkovna služba raščlanjuje.

1. Navigacija: morate se pobrinuti da znate kako doći do odredišta. Ponesite fizičku topografsku kartu i kompas. Osim toga, možete ponijeti ručni GPS uređaj poput naše serije GPSMAP 67 ili serije Montana 700 Ili možete nositi Garmin pametni sat s ugrađenim kartama poput fēnix 8 – 51 mm, premium AMOLED GPS pametni sat ili pametni sat Enduro 3. Oba imaju poboljšanu navigaciju kartom s dinamičnom funkcijom kružnog usmjeravanja, kao i visinomjer, barometar i 3-osni elektronički kompas. Osim toga, s do 29 dana trajanja baterije u načinu rada pametnog sata na fēnixu 8 i do 36 dana na Enduru 3, možete biti sigurni da će vaš sat trajati tijekom cijelog planinarenja. Tražite li planinarske rute, pogledajte Garmin Trails (dostupno u odabranim područjima) u aplikacijama Garmin Explore i Garmin Connect. Pronaći ćete tisuće staza s opisima i detaljima, uključujući težinu, udaljenost kao i korisne recenzije i ocjene te još mnogo toga. S aktivnim planom Outdoor Maps+ ili Garmin Connect+, pošaljite stazu na svoj kompatibilni uređaj za pristup izvan mreže.

2. Zaštita od sunca: trebali biste imati zaštitu od sunca, uključujući sunčane naočale, kremu za sunčanje (s najmanje 30 SPF) i šešir. Odjeća za zaštitu od sunca također može pomoći.

3. Izolacija: obavezno ponesite dodatnu odjeću sa sobom kako biste bili spremni ako se vrijeme naglo promijeni.

4. Osvjetljenje: čak i ako ne očekujete da ćete biti vani noću, važno je imati izvor svjetlosti, za svaki slučaj. Najbolja je ručna svjetiljka za glavu (s dodatnim baterijama). Kao rezervu, možete uključiti svjetiljku na Garmin pametnom satu kao što je fēnix 8, Enduro 3 ili Instinct 3. Naše LED svjetiljke također vam omogućuju da vam ruke budu slobodne, bilo da tražite nešto u torbi ili idete noću u kupaonicu.

5. Pribor za prvu pomoć: unaprijed pripremljeni komplet možete prilagoditi svojim potrebama. Pobrinite se da znate što se nalazi unutra kako biste bili spremni ako vam zatreba prva pomoć. U slučaju nužde pritisnite gumb SOS na svom Garmin inReach uređaju.

6. Vatra: ova kategorija trebala bi uključivati ​​šibice, upaljač i potpalu. Pobrinite se da znate koji su propisi o požaru u tom području.

7. Alati i komplet za popravak: trebali biste nositi alate poput ljepljive trake, noža, škara ili višenamjenskog alata, kao i komplet za manje popravke.

8. Prehrana: prilikom planinarenja pobrinite se da imate dodatnu dnevnu zalihu hrane visoke nutritivne vrijednosti.

9. Hidratacija: pijenje dovoljno vode je neophodno kada provodite vrijeme vani, posebno tijekom napornih planinarenja ili kada sunce jako prži. Obavezno pijte vodu prije nego što osjetite žeđ. Ponesite dovoljno vode za putovanje ili ponesite pribor za pročišćavanje vode. Možete koristiti praćenje hidratacije na svom Garmin satu.

10. Sklonište: ponesite sa sobom šator, svemirsku deku, ceradu ili bivak kako biste imali mogućnost skloništa u slučaju nužde. Pripremite se za sljedeće planinarenje pregledavanjem naše kolekcije ručnih GPS uređaja, satelitskih komunikatora i avanturističkih satova.

Manje stresa, više opuštanja

Nakon napornih treninga ili natjecanja, masaža je savršeno rješenje za opuštanje. Ona pomaže smanjiti razinu stresa i napetosti tako što spušta hormon stresa (kortizol), a potiče lučenje hormona sreće (endorfina). Kad su mišići i um opušteni, lakše se fokusiramo na sljedeći cilj i radimo na poboljšanju performansi.

Bolja cirkulacija, brži oporavak

Masaža ubrzava cirkulaciju krvi, što znači da mišići brže dobivaju kisik i hranjive tvari, a to rezultira bržim oporavkom. Također pomaže tijelu da se riješi otpadnih tvari, pa se sportaši osjećaju svježije i spremnije za nove izazove.

Fleksibilnost na maksimumu

Opuštanje ukočenih mišića povećava njihovu fleksibilnost, što je ključno za izbjegavanje ozljeda. Povećana elastičnost mišića omogućava lakše i slobodnije kretanje, što svakom sportašu pomaže da izbjegne neugodne ozljede poput istegnuća.

Manje boli i upala

Nakon intenzivnih treninga, mikrotraume u mišićima su normalna stvar. No, masaža pomaže ublažiti bol i smanjiti upalu tako što stimulira protok krvi i limfe, ubrzavajući proces zacjeljivanja. Tako se sportaši mogu brže vratiti na teren i skratiti vrijeme oporavka između treninga.

Bolje mentalno zdravlje

Ne zaboravimo i na mentalni aspekt! Masaža smiruje um, smanjuje anksioznost i poboljšava san. Kada se sportaši osjećaju mentalno stabilno i opušteno, puno lakše podnose stres i pritisak natjecanja.

Lorana Marić

Uoči proljeća otišla sam poslovno do Istre. Soba s pogledom na more, ali i na šetnicu uz obalu. Budila sam se prilično rano, a kad god sam pogledala kroz prozor sobe samo da vidim more, vidjela bih i trkača na stazi. Prvi put se nisam zapitala zašto trče, nego pomislila kako bih i ja jednom mogla postati takva osoba, trkačica. Bilo je pokušaja i prije, bilo mi je teško pa je svaki pokušaj propao. Nikada nisam imala plan, pa bih se zaletjela i požalila. Istrčati bez plana neku iole veću udaljenost, koja je naravno već u startu bila puno prevelika, značilo je da se tjedan dana ne bi mogla pomaknuti. Uz to, bila sam uvjerena da se veza čovjeka i trčanja najviše iskazuje u brzini kretanja, a ne izdržljivosti. Zato sam i mislila da ne znam disati.

Pun pogodak!

Kako god, ipak sam odlučila upisati školu trčanja. Naravno, većina ljudi me prvo pitala treba li mi stvarno škola da bih (na)učila trčati (logika je da trčimo od malena i ne trebamo dodatno to učiti). Zanimljivo, to su me pitali prijatelji i poznanici koji ne samo da ne trče, nego kompletan sport prakticiraju isključivo sjedeći na kauču. Ti isti su me i dalje pitali hoću li stvarno plaćati da me netko nauči trčati.

Ne obazirajući se previše na takve, istražila sam što se nudi na internetu i na kraju se odlučila za Omega školu trčanja. Pun pogodak! Dobra energija, stručni treneri, zanimljivo, energija grupe – sve me to ohrabrilo i bilo važno kod prvog dolaska. Na prvom treningu i dalje nisam vjerovala da je moguće istrčati i prohodati čak ni kilometar, a da se ne gušim, da me noge ostave.

Škola kao svaka prava škola ima sustav i plan. Imate priliku i onda kada morate preskočiti trening nadoknaditi „domaćom zadaćom“. Sve je bilo dobro, išlo je polako i sigurno, ali moje misli i planovi nakon prvog, drugog dolaska pa i desetog i dalje su se svodili na hoću li ja to sve moći. Sve mi je izgledalo kao preveliki „zalogaj“. Cilj kojeg sam si zadala ponekad mi je bio nestvaran. Mislila sam da ću na kraju ipak odustati.

Ipak, uspjela sam. Nedavno sam istrčala svojih prvih pet kilometra u komadu. Ono što je bilo zanimljivo kod tog prvog petaka je činjenica da sam na trening došla kao da treniram oduvijek. Iako je od starta škole prošlo manje od tri mjeseca, ta dužina mi nije djelovala teškom. I ta promjena u mojoj glavi me najviše razveselila.

Sad kreću utrke

Svaki trening dobro slušam trenere, ali i ekipu. Njihova pozitiva je toliko zarazna, pa čak i onda kad pljušti kiša i puše vjetar ravno u lice. U jednom trenutku sam se sjetila rečenice moje profesorice tjelesnog iz davnih školskih dana: Tamo gdje prođe tvoj um, proći će i tvoje tijelo. Sve mi je bilo jasno. Moj um ne samo da je već istrčao taj prvi, najteži kilometar, već i onih 10 koje sam planirala istrčati na Zagrebačkom maratonu. Moja prva utrka trebala je biti Garmin 10k. I bila je! Kako je to bilo motivirajuće…

Sjetila sam se svih svojih projekata, ideja od kojih sam odustala. I bilo mi je jasno da u tim situacijama moj um nije bio spreman ni motiviran.

I za kraj, trčanje mi je postalo puno više od same rekreacije. Trčanje su aktivnost, novi ljudi – sad već prijatelji, podrška, smijeh, antistres terapija, poticaj da iščekujem novi trening, nove priče moje ekipe. A najvažnije, što me posebno veseli, sad kreću i utrke. Oni koji se prepuštaju kauču i stolici na poslu trebali bi znati da trčanje nije ni muka, ni napor, da brzo prođe onaj osjećaj da je super teško i da ne ide dalje. Pobjeđujemo sami sebe, sve je u glavi…

Ana Ivančić
Foto Slaven Babić

Otišla sam s prijateljicom na trčanje da budemo fit za nadolazeće provođenje vremena na sunčanoj plaži uz more. Trčale smo ujutro na atletskoj stazi i nije mi se to uopće sviđalo. U jednom trenutku, prijateljica je stala, a ja sam nastavila. Tako sam trčala neko vrijeme dok me neki glas sa strane nije prekinuo. „Koliko ti još misliš trčati? Trčiš već 20 minuta, ja bih išla doma“. Odgovorila sam da bih još malo i nastavila. Kako opisati osjećaj koji sam tada osjećala dok sam trčala? Savršena usklađenost pokreta nogu i disanja, imala sam osjećaj da mogu trčati vječno. Nisam bila umorna, nisam bila žedna, nisam bila gladna, samo sam trčala. To je bio moj prvi susret s trčanjem. I od tada se više nisam bavila tim, osim na satima tjelesnog i u tome sam bila jako loša.

Dvadeset godina poslije trčanje me napokon uspjelo dozvati i krenula sam. Naravno, bila sam očajna, nisam mogla istrčati ni 200 metara. Mrzila sam svaki aspekt tog sporta, ali me nešto tjeralo da idem s treninga na trening. Dvoje manje djece, psihički zahtjevan posao, obitelj, sve se skupljalo i trčanje mi je postala terapija, moj ispušni ventil. Žudjela sam za onim osjećajem kojeg sam osjetila onog jutra na trčanju – stanje bez ikakvog umora i bez ijedne jedine misli u glavi osim lijeva, desna, lijeva, desna, lijeva, desna…

Krenuli su se nizati kilometri. Bili su to spori kilometri, ali su bili moji. Jednog prohladnog ponedjeljka trčali smo dužinu, do Markovog polja i natrag. Ruta prema tamo je išla super, noge lagane, izvrsna ekipa oko mene. Kada smo krenuli natrag, presjeklo me nešto – vratio mi se onaj osjećaj. Vratila sam se u djetinjstvo i opet sam osjetila da bih mogla trčati vječno. Koji savršen osjećaj! Svijet oko vas ne postoji, postoji samo taj trenutak u kojem trčite i postojite. Ne postoje brige, ne postoje problemi, ne postoji ništa osim vas. Nakon toga su se počele događati promjene u mom životu. Nastala je ljubav prema trčanju koju sam oduvijek gajila i zatomila. Nastala je nova osoba i život mi je postao lakši.

Trčanje mi je pomoglo u svim segmentima života. Počela sam biti tolerantnija, otpornija, trčati kilometar po kilometar, i na cesti i u životu. Jedna od najboljih odluka u životu mi je bila ta kad sam se odlučila javiti Sanji i pitati za termine treninga. A trkačka ekipa? To je ekipa iz snova. Toliko pozitive, toliko potpore, toliko dobrote, mjesto gdje se zbilja može rasti. Jednom kad se navučete na trčanje i osjećaj da vi to zbilja možete, znajte da ćete u sljedećem trenutku davati zadnje novce na još jedan par novih tenisica. Dobro došli u Omegino pleme!

Mirela Pakšec

Priznajem, zimski sam tip i kudikamo lakše podnosim hladnoću nego vrućinu. Za vrijeme pretoplih ljetnih dana moja motivacija za bilo kakav fizički rad u debelom je minusu. Najradije bih se zatvorio u klimu i čekao neke hladnije, meni sretnije dane no znam da mi tijelo traži kretanje i fizičku aktivnost. Preko neke stvari navlačim tenisice na noge, puštam si najdraže motivirajuće pjesme ne bi li me one barem malo oraspoložile i krećem u ranojutarnju trkačku muku. Znojim se i teško dišem već na prvom kilometru, ali sad kad sam krenuo nema smisla stati i odustati. Dovršit ću svoju rutu pa makar mi to bilo zadnje, a na sat i tempo ne želim ni gledati.

Nakon teških, znojnih 10 kilometara ulazim direktno pod hladan tuš i pokušavam doći k sebi. Srce udara ritam kao da je na nekom rejv partiju, a više ne znam cijedi li se to s mene voda ili znoj. Jedino što znam je da sam istu rutu mjesec i pol ranije trčao s daleko većom lakoćom i podosta bržim tempom. ‘Što je sa mnom? Postajem sve gori! Ovo nema smisla!’ pomišljam u sebi dok ispijam drugu litru vode u dvije minute. U cijelom tom bunilu i unutarnjoj svađi mene i mog alter ega sjetim se mudrih riječi svog starog, ‘kontinuitet je bitan’.

Te je riječi ponavljao skoro od kada znam za sebe, a njihovo puno značenje dugo nisam u potpunosti shvaćao. Kao tinejdžer pune glave koji je cijelu srednju prošao uz kampanjsko učenje taj sam izraz smatrao kao još jedan trik roditelja da me maknu s kompjutera. Na faksu su mnoge stvari funkcionirale drugačije i jedan dio tih riječi počeo mi je dolaziti u glavu (pogotovo kada se spremaš izaći na komisijski rok iz jednog od težih ispita). Mnoge stvari ne mogu se naučiti i napraviti preko noći već je za njih potreban konstantni trud i napor, a to na kraju čak i ne garantira uspjeh (prokleti profesori). No tek suočen sa ‘stvarnim’ životom te su mi riječi u potpunosti sjele. Do cilja nema prečaca i kolikogod se nekada nemogućim i dalekim cilj činio, najsigurniji put do njega su sigurni i kontinuirani koraci.

Izlazim iz tuša, psujem sebi u bradu 573. put. Znam da je ovaj trening bio daleko od prikaza mojeg stvarnog stanja jer vremenski uvjeti odrade svoje no kroz sav taj znoj nazire se zadovoljan smiješak. Ustao sam se iz kreveta rano, protiv svoje volje, obukao tenisice i istrčao što sam mogao. Još jedan mali, kontinuirani korak koji se pridodaje većem zbroju na mom trenažnom putu. Cilj je i dalje daleko, ali sada je ipak za jedan korak bliži.

No, postoje dani pa čak i tjedni kada sve napravimo kako treba, ni iz čega nađemo volju za vježbanjem i odradimo trening. Kad ono, umjesto da postaje lakše, sve postaje teže. Opterećenja koja su se do neki dan činila laganima, danas su gotovo nemoguća, intenzitet koji nam je prije bio zagrijavanje sada nam je cijeli trening. I to je zapravo sasvim normalno. Tijelo ima svoj ritam i periode kada funkcionira sve bolje i jače dok se nekada čini kao da se krećemo unazad. U tim situacijama treba slušati svoje tijelo, promijeniti vrstu treninga, smanjiti opterećenje ili uzeti veći odmor. No bitno je ne odustati! Prirodno je da svakim danom želimo biti bolji, da svakim treningom želimo moći napraviti više i jače no ponekad je pogrešno uspoređivati se iz dana u dan.

Put do cilja i uspjeha nije linearan već na njemu postoje brojni sitni padovi, skokovi i stagnacije. Međutim, ono što je u tome trenutku najbitnije je odmaknuti se nekoliko koraka unazad i sagledati cijelu sliku. Usporediti gdje sam to sada, a gdje sam bio prije pola godine, godinu, pet godina. Tek tada vidimo zbroj svih tih sitnih, kontinuiranih koraka i što smo sve postigli. Uvijek će biti teških dana kada se svaki kilometar čini kao vječnost, a svako opterećenje sazdano od olova, no u tim trenutcima sjetite se mudrih riječi velikog čovjeka (koje me prate cijeli život), ‘kontinuitet je bitan’.

Maroje Ćuk

Jedino što smo imale jedan manji problemčić, tri žene, a jedan kofer. Kofer se naravno dodatno plaća pa treba dobro isplanirati što nam treba  za ta tri dana. Naravno da smo ga napunile, a najbitnije je bilo ugurati tri para tenisica i opremu za trčanje, jer smo se dogovorile barem jedan dan trčati. Lijepo je vidjeti na Garminu ili Stravi trčanje po Londonu.

Naravno kad sam svima rekla da idem u London, prvo pitanje je, nosim li tenisice i hoću li trčati, zašto ne mogu biti kao svi normalni ljudi i provesti vikend s curama bez treniranja?

Pripreme za put su odrađene, Covid putovnice spremne, čekiranje riješeno i krenule smo. Za taj tehnički dio posla je bila zadužena Ana, to joj je posao, a nekako smo Irena i ja to prepustile njoj.

Nismo trčale prvi dan, tako lude nismo, ali smo shvatile da smo doslovno 1,5 kilometar udaljene od Hyde parka i Buckingham palače. Odlično! Plan je bio da drugi dan ujutro, nakon doručka, odemo do Hyde parka. Vrijeme je bilo idealno. Prvo smo se fotkale ispred Buckingham palače, jer to se mora, a onda krenule prema Hyde parku. Naravno da nismo bile jedine, jako puno ljudi trči, što u grupama, što individualno. Voze se na biciklima, treniraju skijaško trčanje, vježbaju yogu ili samo šetaju.

Posebno su označene staze za bicikle, a posebno za trkače. Hrpu klinaca ima treninge kriketa i nogometa, i nema dijela parka gdje netko nešto ne trenira ili ne sjedi i uživa. Vani je naravno prohladno, ali idealno za trčanje, no većina ih ipak trči u odjeći kao da je ljeto. No oni ionako nisu normalni, njima je ljeto već na plus 15.

Hyde park se može obilaziti čitav dan, predivan je, što smo naravno iskoristile pa je trčanje bilo još zanimljivije, a i besplatno je. Jedina stvar u Londonu koja je bila jeftina, tj. ne naplaćuje se, je trčanje ili šetanje. London je užasno skup grad, ali na to smo i bile spremne.

Hyde park je najpoznatiji londonski gradski park i najveći među Kraljevskim parkovima. Utemeljio ga je kralj Henrik VIII. 1536. godine kada je oduzeo zemljište u vlasništvu Westminsterske opatije i prenamijenio ga u lovište (prepisanac, ali nije loše ponoviti). Nažalost bile smo po zimi, trebalo bi ga ponovo posjetiti u proljeće ili kasnu jesen kad bi bio još ljepši.

Trčale i slikale smo se nekih dva sata, okružile park i napravile 13 kilometara super laganog razgledavačkog treninga. Ono što me veseli trčati u nekom drugom gradu je to što nije uvijek isto kao kod kuće ili na atletskoj stazi. Nekako bude lakše. U svom gradu znam svaki kilometar napamet pa mi u startu bude muka ako imam zadani trening. Trčati negdje drugdje je uvijek zanimljivije i ljepše. Nove slike, novi ljudi , a i nema zadanog treninga. Jedino što se ja mogu izgubiti, ali zato samo trčale u kontroliranim uvjetima, a i cure su sa mnom pa se to ovaj puta nije dogodilo.

Preporuka svim trkačima, kad idete na put, a da to nije ciljana i plaćena trka, ugurajte tenisice i opremu za trčanje u kofer, trčite ili šetajte, slikajte se i uživajte. Nama je bilo super, a na kraju smo se počastile s najskupljom, ali najfinijom pivom u cool Pubu u centru Londona, jer nakon trčanja najbolje ide piva…

Vlatka Kovačević

Naravno, oko mene nema žive duše, a jedinu buku stvaraju sramežljive biljke koje se bude ispod mokrog proljetnog snijega i moje teško disanje jer više ne znam ni sam koliko kilometara ova šumska staza vodi uzbrdo. Ah, znao sam da mi je kondicija pala, mrmljam sebi u bradu dok razmišljam kako bi prije par mjeseci takvu uzbrdicu savladao bez napora, no tu sam gdje jesam i ne preostaje mi ništa drugo nego protrčati lijevim šumskim puteljkom u nadi da me vlastite orijentacijske sposobnosti nisu u potpunosti napustile.

O tome na kakve me izazove bacio taj put bit će više riječi malo kasnije, a sada da razjasnimo što se točno događa u ovom scenariju. Mjesto radnje je Njemačka, okolica Freiburga. Preciznije brda i šume između mjestašca Pfaffenweiler i prvog kvarta na ulasku u Freiburg, Sankt Georgen. Zašto sam pobogu tamo, usred ničega? Zato što volim brda, šume, prirodu i imam neobjašnjivu potrebu za lutanjem koje često završi tako da se privremeno izgubim u nekom prirodnom staništu medvjeda. Dodajte na to višak energije i želju za trčanjem te vam postaje jasno zašto sam jedno jutro odbio frendovu ponudu da me odbaci od Pfaffenweilera do Freiburga gdje sam kasnije trebao biti. Umjesto toga, bacio sam u njegov auto sve svoje stvari i rekao da me čeka kod sebe doma za nekih 2 sata (ambiciozna procjena). Za to vrijeme ću se zaputiti na lagani šumski trk od (koliko je google maps rekao) 12 kilometara. Figure su na svojim mjestima, tenisice na nogama, cilj je postavljen, sat je spreman, 3, 2, 1, kreni!

Glavni put je siguran put?

Zanimljivost okolice Freiburga je to da su većina brda koja ga okružuju ukrašena brojnim vinogradima. Odlično za ljubitelje vina, malo manje odlično za nekoga tko pokušava naći ulaz u šumu među morem cesta i puteva koje dotične vinograde ispresijecaju. Zbog toga sam već u prvim kilometrima svoje avanture mogao zaboraviti na unaprijed isplaniranu rutu i krenuo sam se oslanjati na vlastiti osjećaj orijentacije (loša odluka). Nakon nekoliko pogrešnih skretanja te barem kilometar i pol nepotrebno pretrčanih kilometara nalazim glavni ulaz u šumu te pravo trail trčanje počinje. Što se više penjem u brdo to se oko mene počinju pojavljivati snježne nakupine te nije dugo prošlo do trenutka kada je ovo postala zimska avantura. Ha, svoj na svome opet, pomišljam i nastavljam dalje u brdo ne primjećujući brojne male puteljke koji se svako malo otvaraju s obje strane mojih ramena. Glavni put je siguran put, barem sam tako mislio.

Nedugo zatim glavni put skreće naglo u desno i spušta se u totalno kontra stranu od onog smjera gdje bih trebao ići. Nakon kratkog konzultiranja sa samim sobom (odvio se vrlo intelektualan razgovor) odlučio sam se vratiti u rikverc te potražiti alternativni put u obliku malog odvojka. Ta se ideja ispostavila dobrom, barem na kratko. Nakon duge, lijepe i iscrpljujuće uzbrdice stigao sam do križanja s početka priče i moje odluke da biram lijevi šumski put. Nažalost, orijentacijske sposobnosti duboko u šumi koju ne poznajem nisu se ispostavile najpouzdanijima te je famozni lijevi put išao u nepoželjni krug od kojih dva kilometra. Ali kako u svakom zlu ima nekog dobroga, trčeći izašao sam na predivnu čistinu s koje se pružao pogled Schoenberg brdo, najviši vrh i jednu od najbitnijih postaja moje ekspedicije. S novom dozom samopouzdanja i energije vratio sam se na mjesto križanja te odabrao novi put jer sam napokon shvatio gdje trebam ići.

Krenuo sam na kratko spuštanje u jedno mjestašce (imena se ne sjećam točno) te na moju sreću počinju planinarske staze s putokazima i udaljenostima do određenih točaka te se moj zadatak snalaženja upola smanjio. Zbog toga sam mogao neopterećeno uživati u bajkovitom prizoru koji mi je svaki novi kilometar pružao. Od predivnog, mahovinom pokrivenog šumskog puta, preko snježnih tunela i zapanjujuće zelenih livada, brda u okolici Freiburga kao da su ispala iz neke fantastične priče. Ubrzo dolazim do kapelice Berghauser smještene usred najzelenije livade koje su moje oči vidjele. Scena koja je uključivala drveće u ranoproljetnom cvatu, kristalni snijeg, rosnu travu i bijela brda u udaljenosti gotovo je djelovala kao san te bih bez kamere mobitela (koja je bila blizu da zabilježi brojne magične prizore) dobro razmislio jesam li u snu ili na stvarnoj lokaciji. Od kapelice do snijegom prekrivenog Schoenberg vrha djelila su me tri kilometra šumskog puta i uzbrdice.

Blaga nevjerica u očima

Uspon do njega pretvorio se u pravu snježnu priču. Još ne procvale krošnje drveća bile su prekrivene debelim slojem snijega dok je single track zemljani put bio zaleđen. Probijanje kroz snježne tunele nije mi teško palo jer su noge same znale kako je ovo zadnja uzbrdica, zadnji veći napor i kako je tortura uskoro gotova. Nakon hrabrog trka stigao sam do vrha i zastao s blagom nevjericom u očima. Već sam jednom posjetio Schoenberg no tada nije bilo niti sunčano niti snježno, te sam sada po prvi puta doživio njegovu stvarnu ljepotu. Izašao sam na veliku, mirnu čistinu s koje se pruža pogled na Freiburg i snijegom pokrivene vrhove koji ga okružuju dok toplo sunce pojačava sve prisutne boje ranog proljeća. Na vrhu sam se zadržao dobrih pola sata, nije mi se žurilo, a noge su bile zahvalne uhvatiti predah.

Na završnoj etapi svoje ekspedicije spuštao sam se prema ruševini Schneeburg koja pod snijegom ostavlja poseban i moćan dojam. Od nje do krajnjeg cilja ostalo je još 3,5 dobro poznatih kilometara i na moju sreću uglavnom nizbrdice. Moram priznati kako mi je bilo teško napustiti taj predivan snijeg i vratiti se nazad u blatne šumske puteve no glad me već polako hvatala, a bilo je i vrijeme da se pojavim kod prijatelja prije nego što organizira akciju spašavanja. Ulazak u predgrađe Freiburga opet su obilježili vinogradi no ovu mrežu cesta i cestica već sam poznavao te sam vrlo brzo otkrio najkraći mogući put i izašao samo 500 metara od svog krajnjeg cilja.

Cijela ruta narasla je s prvotnih 12 na ukupno 18.5 kilometara. I to genijalnih, opuštajućih, izazovnih i avanturističkih kilometara. Ni u jednom trenutku osmijeh mi nije nestao s lica jer predivna priroda, genijalni pogledi, čist zrak i osjećaj predivne ispunjenosti cijelo su vrijeme bili prisutni. Ima nešto u toj prirodi i lutanju, nikada ne znate na kakve ćete ljepote, mir i poglede naići. Za sve one koji traže jednostavnu i uzbudljivu avanturu i trening, dobre tenisice na noge, osmjeh na lice i pravac na prvo brdo i u šumu!

Maroje Ćuk

Neću lagati i reći kako je trčanje 15 kilometara u nepoznatom gradu i po nepoznatim ulicama bilo lagano, ali da je to bila avantura, doživljaj, istraživanje i totalna uživancija tvrdim s velikim osmijehom na licu. Pa eto, kada se idući put nađete u novom gradu, svakako iskoristite priliku odraditi trening i razgledavanje u jednom. Trk u nepoznato bacit će vas na kojekakve zanimljive atrakcije i lokacije, a nakon toga spremni ste na zasluženo isprobavanje lokalne kuhinje

Budim se malo umoran nakon jučerašnjeg cjelodnevnog hodanja, no ugledavši zrake sunca koje se probijaju kroz uvijek prisutni sloj danskih oblaka, skačem iz kreveta pun energije i oduševljenja. Prognoza za cijeli tjedan glasila je tmurno i kišovito vrijeme što nikako nije pogodovalo mom planu treninga ni planu razgledavanja Kopenhagena. Srećom, vrijeme na sjevernim krajevima Europe početkom listopada promjenjivo je poput COVID mjera.

‘Ha, bježim van, vidimo se kasnije’, vičem sestri koja se sprema na posao. ‘Možda ti svratim do ureda, trčati po stepenicama kad već nemate brda tu u Danskoj’, dobacujem s ulaznih vrata, a njezin odgovor nisam čuo jer me odmorne i nestrpljive noge vuku van. U Kopenhagenu sam već tri dana i premda sam prošao višesatnu hodajuću turu s vodičem htio sam znati, vidjeti i doživjeti više. Stoga, umjesto iznajmljivanja bicikla, na noge sam obukao svoje drage tenisice i krenuo na trkački obilazak jednog od najljepših i najčišćih gradova Europe.

Kvart iz kojeg krećem smješten je na otoku Brygge (cijeli Kopenhagen smješten je na više otoka i ispresijecan je brojnim kanalima) miran je, pun lijepih stambenih zgrada i ono najbitnije, izuzetno je blizu mora i glavnog kanala. Danska je obala daleko od našeg Jadrana, no zbog velikog interesa i kulture bavljenja sportom odmah nailazim na druge trkače koji završavaju svoje zagrijavanje. U Kopenhagenu su svi u pokretu nevezano za vremenske (ne)prilike, bilo da se radi o biciklistima, trkačima ili običnim pješacima tako da sam u njihovim očima picajzla jer neki dan nisam išao trčati po „laganoj kišici“. Zagrijavanje provodim uz skupinu starijih ljudi koji svakodnevno u jutarnjim satima vježbaju uz vodstvo uvijek dobro raspoložene trenerice te ih smiješkom pozdravljam i krećem u svoju avanturu.

Zagrebački Advent u malom

Nakon prvog kilometra dolazim do neočekivano lijepe zgrade ministarstva vanjskih poslova čiji je biciklistički parking i ovog jutra pun. Vrlo brzo prolazim ispod mosta Knippels koji vodi prema najstarijem dijelu grada no nastavljam dalje pored restorana Boathouse gdje se uz pogled na predivne drvene jedrenjake mogu probati tradicionalna i jednostavna danska jela. Za njih ovo jutro nažalost nemam vremena već laganim koracima grabim prema jednoj od najimpresivnijih modernih zgrada Europe, nacionalnoj operi.

Ogromna zgrada, obložena staklom, zaobljena kao kolut sira s još ogromnijim i impresivnijim krovom nagnutim nad more kao kolosalni suncobran prizor je nad kojim se isplati zaustaviti. Gledajući u nju bilo mi je malo mučno pomisliti kako se s tog gigantskog krova održavaju natjecanja skokova u more. Do opere se nažalost treba provući jednim manje privlačnim dijelom obale u izgradnji no srećom, u blizini se nalazi mali trg gdje se smjestio Kopenhagen Street Food. Puno šarenih, malih štandova s hranom i pićima neodoljivo podsjeća na zagrebački Advent u malom i skoro sam se zaustavio naručiti koje osvježavajuće piće, ali znatiželja me tjerala dalje. Prebacujem se na drugu stranu kanala preko još jednog modernog, pokretnog mosta čijim središnjim dijelom ne dominiraju auti već biciklisti. Na brzinu bacam oko na predivnu luku Nyhavn čiji detaljniji obilazak ostavljam za povratak, a sada trčim prema kipu male sirene.

Inspirirana bajkom Hansa Christiana Andersena, Mala Sirena predstavljena je svijetu 1913. godine i obavezno je mjesto zaustavljanja brojnih brodskih i drugih turističkih tura. Istinu govoreći, manja je nego što biste pretpostavili te pogled na industrijsku zonu s druge strane kanala ne predstavlja onako romantičan prizor kakvog biste zamislili, ali je i dalje je obavezna točka zaustavljanja i fotografiranja. S nje se pruža pogled na genijalnu, zelenu atrakciju Copenhill. Iza tog naziva krije se spalionica čiji je krov pretvoren u umjetno brdo i skijalište no zbog udaljenosti to ostavljam za neki drugi dan te trčim dalje.

Staza uz more

‘Uh, di je ovdje ulaz’, mislim u sebi dok kružim oko velikog jarka tražeći most u jednu od najočuvanijih utvrda sjeverne Europe. Kastellet, kako joj ime glasi, posebna je po svojim kanalima u obliku pentagona koji ju odvajaju od kopna. Nakon kruženja koje se proteglo na više od kilometra napokon dolazim do glavnog ulaza. Usporivši korak pozdravljam dvojicu stražara u uniformama koji su navikli na brojne trkače jer su prirodne zidine atraktivno mjesto za skupljanje kilometara. Šetnjica s brojnim zavojima proteže se kroz drveće i pruža lijepi pogled na sadržaje unutar i van utvrde prilikom čega sam ugledao i svoju novu točku interesa, ali prije nego što sam stigao isplanirati put do nje iza zavoja iznenadila me predivna vjetrenjača koja je poslužila kao još jedan foto checkpoint.

Na izlasku iz utvrde opet pozdravljam stražare i laganim korakom trčim prema crkvi koja svojim gotičkim stilom odskače od ostalih građevina. Crkva svetog Albana ili kako ju Danci nazivaju, Engleska crkva, nalazi se u neposrednoj blizini Kastelleta i zajedno uz fontanu Gefion čini pravi bajkoviti prizor na kojemu sam se morao zadržati koju minutu. U ovom trenutku trčim već devet kilometara, a dobar dio puta me i dalje čeka, no uz sunce i uzbuđenje zbog istraživanja noge su i više nego lagane. Odlučujem ponoviti komad puta jer staza uz more je ipak ljepša od prometnih cesta. Prolazim pored nasmijane posade jednog drvenog jedrenjaka te zastajem kako bih proučio o čemu se radi. Miješana skupina mladića i djevojaka spremaju i održavaju jedrenjak kojeg je moguće iznajmiti na jedan ili više dana te u pravom vikinškom stilu istraživati mora sjeverne Europe. Naravno, u trenutku sam si obećao da upravo to radim idući put kad se vratim no prije nego što isplovim u nepoznato prvo treba posjetiti najpoznatiju luku.

Najduži kafić u Skandinaviji

Nyhavn (prijevod Nova luka) poznato je mjesto gdje nastaju brojne fotke za Instagram i ostale društvene mreže, a razlog tome su šarene i vesele kuće s obje strane kanala te brojni drveni brodovi toliko karakteristični za ovo podneblje. Već sam spomenuo kako se neka mjesta čine kao iz bajke, ali Kopenhagen uistinu je takav. Svako malo naiđete na scenu koja svojim detaljima i atmosferom kao da je ispala iz fantastične priče. No da ne zapnem u svijetu magičnih bića i letećih nogu, jedna od zanimljivosti vezanih za Nyhavn je i njezin nadimak koji u prijevodu znači „najduži kafić u Skandinaviji“ zbog svojih brojnih barova i restorana. Za piće u jednom od njih imam vremena kasnije, a sad trčim dalje uz obalu prema sestrinom uredu.

Prije nego što dođem kvarta gdje dominiraju velike, moderne zgrade u kojima su smještena sjedišta brojnih internacionalnih kompanija, prolazim pored impresivne Kraljevske Knjižnice. Crni Dijamant, kako joj drugo ime glasi, savršeno predstavlja arhitektonski stil na kojemu je bazirana većina modernog Kopenhagena.

Daljnjim putem nailazim na brojne drvene konstrukcije i drvenu šetnjicu uz samu obalu koja služi kao svojevrsna plaža i mjesto gdje se po ljeti odvijaju sportske aktivnosti, a meni je taj dio poslužio kao dobrodošla promjena podloge. Veća količina bicikala oko mene i na parkinzima naznačila je dolazak u poslovnu zonu. Zonu gdje nema skupih Mercedesa i Audija, tu se svatko, od direktora pa do spremačica, vozi na biciklu, a mene kao trkača pozdravljaju s kimanjem glave. U zadnji čas odlučio sam ne ulaziti ovako znojan u jednu od zgrada već u prolazu mahnuti prema sestrinom uredu te se preko Brygge mosta vratiti prema poznatom kvartu i toplom tušu. Zadnja dva kilometra opet sam se našao u društvu brojnih trkača te s osmijehom na licu zaključujem svoj posebni i dinamičan razgled grada.

Neću lagati i reći kako je trčanje 15 kilometara u nepoznatom gradu i po nepoznatim ulicama bilo lagano, ali da je to bila avantura, doživljaj, istraživanje i totalna uživancija tvrdim s velikim osmijehom na licu. Pa eto, kada se idući put nađete u novom gradu, svakako iskoristite priliku odraditi trening i razgledavanje u jednom. Trk u nepoznato bacit će vas na kojekakve zanimljive atrakcije i lokacije, a nakon toga spremni ste na zasluženo isprobavanje lokalne kuhinje. Hmm, kad smo već kod hrane i pića ispričajte me jer me već čeka hladna piva u jednom od šarenih pubova.

Maroje Ćuk

Kilometri su nekako brzo i lagano prolazili: 10, pa 15 i ja još držim tempo. Na 18. kilometru, uz cestu se pojavio moj najvjerniji navijač. U tom sam trenutku već znala da imam osobni rekord u rukama (ili nogama), na 19. kilometru moje navijačice koje su nasmijane navijale i fotografirale… I onda finiš s takvom lakoćom da nisam mogla vjerovati. Istrčala sam cijelu utrku bez ijedne krize. Možda sam i znala negdje u podsvijesti da to mogu, ali baš da će biti tako lako, da neću na kraju pasti od umora, da neću završiti u Manduševcu na hlađenju mišića i da neću pomisliti kako mi je ovo zadnja utrka u životu… To nisam očekivala.

Drugi razlog radi kojeg sam plakala je taj što sam shvatila koliko sam vremena i strpljenja uložila u rezultat. Stvarno sam puno trenirala. Nije to bio samo poneki trening. Bila je to konstanta kroz godine, a pogotovo u zadnjih godinu dana. Nije prošao niti jedan dan bez treninga. Baš niti jedan. Ljeti bih ustajala u 4 ujutro ako je na rasporedu bio trening dužine. Ako sam bila na moru, plivala bih najmanje jedan sat dnevno, bez obzira na trkačke treninge. Pa vježbe snage, pa bicikl… Niti zimi nisam razmišljala o odustajanju, čak i kada su temperature pale ispod nule (a nisu radile teretane pa nije bilo moje omiljene trake za trčanje na kojoj nema zime i uz koju se može gledati film dok se vrte kilometri). Treninzi su postali dio mene, dio mog života, nešto što odrađujem baš kao što ujutro ustanem iz kreveta, kao što odem na posao. Treninzi su postali nešto neupitno.

Bilo je trčanja na plus 35 kada su me sve paške ovce u čudu gledale sakrivene u hladu suhozida. Bilo je plivanja po 3 kilometra kada više ne znaš o čemu razmišljati pa ti se počnu po glavi motati mogući načini bijega od morskoga psa. Bilo je hodanja po kiši i snijegu jer sam si baš zamislila deset dana za redom hodati po deset kilometara kako bih napravila malu pauzu od trčanja. Bilo je i treninga u ugodnom društvu kada te ekipa povuče iznad granica. Kad se samo sjetim svih brda koja sam si zadavala, na kojima me ohrabrivala pomisao da za svaku uzbrdicu postoji i nizbrdica. Bilo je i treninga koji nisu baš išli prema planu, ali sve sam ih odradila, baš sve.

Nije to uvijek zahtijevalo jako puno vremena. Ponekad samo jedan sat dnevno. Oblačenje, trčanje 5-6 kilometara, tuširanje – sve gotovo za jedan sat. Ili odlazak na bazen, pola sata plivanja, povratak – jedan sat. To stvarno nije puno. Ali svaki dan u godini. Bez obzira na sve, 365 treninga. 365 sati. 365 zagrijavanja. 365 istezanja. I to sam valjda osvijestila u trenutku prolaska kroz cilj. Zato suze. Ne zato što je bilo teško. Ne, uživala sam u svakom treningu, u onom osjećaju nakon treninga. Uživala sam i u utrci, u svakom koraku, u svakom pogledu na tempo, uživala sam jer to je moj grad, moji navijači. Suze su bile zbog spoznaje da zapravo ne poznajem svoje granice i da mogu puno više nego što mislim da mogu, samo ako sam dovoljno uporna. To me sustiglo u cilju utrke. Cijeli život učimo o sebi, a da se nikada do kraja ne upoznamo. Misliš da si u zrelim godinama, da si ostvario sve, a onda shvatiš da zapravo ne znaš ništa. Ne poznaješ ni samoga sebe. A to je dobro jer shvatiš da možeš još nešto otkriti i naučiti. I ponadaš se da ima vremena za nova pomicanja granica.

Ivana Hebrang Grgić

P.S. Dobro, možda je zaslužno i vrijeme koje je bilo savršeno za trčanje, možda i prijatelj koji me nagovorio da trčim bez mobitela (ipak je to dodatna težina), možda je zaslužna i moja dijeta u kojoj sam izbacila čokolade i sladolede, i tako patila cijelo ljeto pa se par kilograma nekako istopilo.

P.P.S. Istu metodu tvrdoglavosti i upornosti možete primijeniti i u drugim područjima. Npr. učenje stranog jezika 20-tak minuta dnevno (svaki, svaki dan) dovest će vas do toga da nakon godine dana nešto i razumijete. A možete to spojiti s trčanjem pa trčeći slušati raznorazne jezične youtubere.