Ostali pobjednici po stazama su Sanel Uzunović na Plavoj stazi (40 km, 4:00:33) i Alen Memić na Zelenoj stazi (14 km, 1:28:48). U ženskoj konkurenciji, pobjednice po stazama su: Darija Bostjančić na crnoj stazi (105 km, 19:11:07), Alma Alijagić na Plavoj stazi (40 km, 4:44:25) i Irma Kristić na Zelenoj stazi (14 km, 1:38:02).

Predsjednik Planinarskog društva Željezničar, Dalvin Kadirić, istakao je da je i ovogodišnje izdanje proteklo u odličnom duhu sporta, zajedništva i poštovanja prema prirodi.

‘Najvažnije nam je da su sve staze prošle bez ozbiljnih povreda i da su trkači sigurno stigli do cilja. Hvala svim sudionicima, volonterima i partnerima što su i ove godine doprinijeli da Vučko Trail ostane ono što i jest – prava planinska avantura’, naveo je Kadirić.

Vučko Trail je mnogo više od utrke. To je događaj koji spaja fizički izazov s dubokim doživljajem prirodne i kulturne baštine Bosne i Hercegovine. Sudionici su trčali stazama koje vode preko grebena Bjelašnice i Visočice, kraj srednjovjekovnih stećaka i kroz sela poput Lukomira, najvišeg naseljenog mjesta u BiH, doživljavajući trail trčanje u njegovom najautentičnijem obliku.

Ovogodišnje izdanje Vučko Traila realizirano je uz podršku Ministarstva kulture i sporta KS, Turističke zajednice KS, Poweradea, Podravke, UNIQA osiguranja, UniCredita, BH Telecoma, Zire, Lutrije BiH, KPMG-a, Varte i ATN Globala. Organizator manifestacije je Planinarsko društvo Željezničar, koje već više od sedam decenija njeguje vrijednosti aktivnog života, očuvanja prirode i razvoja outdoor sportova u Bosni i Hercegovini.

‘Bio sam prošli tjedan na Dugom otoku, tamo sam trčao 38 km i uvrstit ću to u pripremu. Nastojat ću još koji vikend prije Mljet Traila otići na obalu i trenirati da se što bolje spremim. No, u konačnici, cilj mi je završiti 42 km i izazvati samoga sebe’.

Ministar Habijan već je i prošle godine istrčao više od ‘službene’ dužine od 23,4 km.

‘Prošla godina ostala mi je u odličnom sjećanju, kao i svaki posjet Mljetu. Na mojem je satu nakon utrke pisalo 25 km, ali recimo da je bilo 23’, s osmijehom se prisjeća Habijan i dodaje da mu za dolazak na Mljet nikada ne treba dodatni motiv te da nema boljeg načina za upoznavanje našeg najzelenijeg otoka od sudjelovanja na Mljet Trailu.

Mljet Trail održat će se u subotu, 3. svibnja, kroz najljepše dijelove Nacionalnog parka Mljet. Sudionici mogu birati između četiri staze različitih duljina: 6 km, 13 km, 23,4 km i 42 km, čime se baš svakom sudioniku, bez obzira na fizičku spremu daje mogućnost odabira odgovarajućeg izazova. Organizatori vode računa o svemu u želji da baš svi s otoka na kraju odu s najljepšim uspomenama.

‘Imam dojam da cijeli otok u tom periodu živi za događaj. Ljudi koji sudjeluju u organizaciji potpuno su posvećeni svom poslu i to se vidi od prvog dana kada kročite na otok’, zaključuje Habijan.

Mljet Trail dio je tjedna outdoor aktivnosti pod nazivom The Great Refresh, koji će se održati od 28. travnja do 4. svibnja. Ovaj sedmodnevni događaj pruža sudionicima priliku za uživanje u raznim aktivnostima poput planinarenja, vožnje biciklom, penjanja, veslanja na dasci (SUP) i kajakarenja, omogućujući im da istraže prirodne ljepote otoka Mljeta.

Prijave za Mljet trail i detalje The Great Refresh tjedna pronađite na službenoj web stranici utrke ili na portalu Stotinka.hr.

Do otoka Mljeta može se doći trajektnim linijama iz Dubrovnika ili Pelješca (Prapratno), a plovidbeni red pronađite na web stranicama Jadrolinije.

Foto Stjepan Gržančić, Dejan Ban, BD Light media

Makadami Dotke trail je trail utrka koja ima kratku (4.8km/100m+) i dugu (12.5km/300m+) stazu; utrka spada u utrke iz serije utrka pod nazivom Medvednica trail liga koja se održava od rujna do lipnja.

Posebnost ove utrke je da se održava skoro pa u centru grada, a na nju se može doći i javnim prijevozom. Sama staza spada u najlakše trail staze ove lige i pogodna je čak i za cestovne trkače.

Pobjednik duge staze očekuje se već za 50 minuta, a najsporiji za 2 sata.

Proljetno sunčano vrijeme s oko 12 stupnjeva Celzijusa, blizina centru grada i staza označena kao ‘jako lagana’ sasvim sigurno privući će veliki broj natjecatelja. A i šteta bi to bilo propustiti nakon svih ovih sivih i zagušljivih dana koji su iza nas. Zanimljivost ovog koja je da natjecatelje u cilju na okrepnoj stanici pored klasične okrepe (slane i slatke grickalice, vode i izotonika) očekuje i šalica kave.

Vrhunska priroda, hlada i više nego dovoljno, predivna Soča, grad koji je 10-tak minuta pješice…. ma sve se posložilo. Još jedan od razloga zašto sam zagovarao kampiranje je taj što sam godine proveo ovdje kampirajući u nešto drugačijem okruženju. Tolmin je poznat po brojnim glazbenim festivalima pa me znatiželja izjedala kako ovo mjestašce i kamp izgledaju kada nisu puni dugokosih divljaka nego sportskih manijaka. Ok, šatori su u autima, dobra volja je tu, noge su lagane, pali i krećemo.

Noge su se zagrijale…

Ah Tolmin, pravi mali skriveni dragulj među planinama. Cesta do ovog gradića jednako je impresivna kao i njegovo okruženje, odnosno dolina rijeke Soče, a Tolmin se smjestio na ušću brze i hladne Tolminke i nešto dublje, ali jednako hladne Soče (bitna informacija za utrku). Program outdoor festivala je bogat, osim trail i mountainbike utrka bilo je tu prezentacija ultramaratonaca i alpinista, kajak i sup ture, brojni štandovi sportske opreme i cijelo jedno društvo okupljeno oko zajedničke strasti. To smo osjetili čim smo se probudili subotu ujutro kada je prva grupa trkača (onih na 50 km) započinjala svoju avanturu. Startovi za sve kategorije bili su odvojeni i to u razmacima od pola sata tako da smo imali  dovoljno vremena razbuditi se, ubaciti nešto u kljun i zagrijani doći na start naše Petnaestice.

Tolmin pruža toliko zanimljiv krajolik da se utrka na 5 km ne isplati prijavljivati. Desetka (koja je skoro pa 12 km) je zanimljivija no 15 i 25 km vas vode kroz magična i povijesna mjesta dok su 35 i 50 km izazov i za one iskusne trkače. U mom slučaju za svoj prvi Soča Trail odabrao sam  razumnu Petnaesticu (25 km je, sreća ili nesreća, bila već popunjena). Start je bio pun opuštenih, veselih pa i razigranih lica koji se nisu došli takmičiti nego uživati u cijeloj avanturi i događaju što ova utrka itekako jest. Noge su krenule same od sebe grabeći prostorom gdje sam tumarao u svakakvim izdanjima prije i nakon koncerata no vrlo brzo krećemo se u novim, za mene neistraženim područjima.

Trail utrke obožavam jer se lagano izgubim u vremenu prateći krajolik koji se mijenja iz metra u metar. Prvih 5 km zaboravim gledati na sat, tempo me ne zanima već sami ugođaj, priroda i ljudi oko mene grabe moju pažnju. Svi su još uvijek u dobrom raspoloženju jer trčimo više-manje po ravnome , a Soča žubori pored nas. Tek su me prva okrepa i prvi izazov u obliku uspona vratili u stanje svjesnosti. Ok, noge su se zagrijale, uzbrdica je tu, to je tvoj teren divokozo, ‘ajmo gas, mislim u sebi dok laganim trkom prelazim ljude. Uzbrdice sam oduvijek volio jer predstavljaju izazov. Svaku uzbrdicu smatram kao borbu u kojoj mogu pobijediti samo ako ju što prije savladam (znam, čudna glava), a kao nagrada za pobjedu tu je najčešće pogled s vrha brda. Soča trail takvih pogleda ima dovoljno te na trenutak trčim sporijim korakom kako bih upio predivne scene ispred i oko mene.

Staze s Himalaje

Jedno od ugodnih iznenađenja rute je ulazak u Tolminska korita za koja se inače plaća ulaz no mi smo laganim trkom zaobišli rampu i ušli u najimpresivniji dio staze. Iz trka prelazimo u hod te zaboravljamo kako smo u utrci jer neke prizore vrijedi malo pomnije upiti. Korita zalaze još dublje nego što nas staza vodi no već i ovo iskustvo bilo je dovoljno upečatljivo. Ubrzo slijedi fizički najveći izazov u obliku uspona kojega se ni divokoze ne bi posramile. To, naravno, nije narušilo dobru atmosferu i raspoloženje među trkačima te smo mogli čuti zanimljive komentare i primjedbe čija je ideja bila staviti dio staze na Himalaje.

Dobra atmosfera nastavlja se dalje jureći i grabeći nizbrdicom. Broj ljudi oko mene nešto je rjeđi, ali barem na ovoj dionici niti u jednom trenutku niste potpuno sami. Ubrzo shvaćam kako pojma nemam u kojem smjeru je cilj, gdje bi staza trebala skrenuti i gdje se trebamo vratiti. Staza je naravno odlično označena no moj unutarnji osjećaj orijentacije ostao je u blokadi, glava je jednostavno uživala u svakome kilometru pa je prostorna orijentacija postala manje bitna. Shvaćam kako se bližim cilju u trenutku kada opet osjećam hladniji zrak i čujem žuborenje rijeke. Sunce je već visoko na nebu, vruće je i noge mi gore. Jedva se čekam okupati i ohladiti nakon… ili još bolje za vrijeme trke.

E upravo u tome leži čar ovoga traila i najboljeg finiša koje su moje noge do sada osjetile. Staza nas je odvela okolo i naokolo na drugu stranu i sada se između cilja i nas našla ona hladna i brza rijeka Tolminka. Dok jedni pažljivo ulaze u vodu i drže se za konop (u jednom trenutku u vodi smo do prsa), drugi manijaci poput mene ulaze u punom trku. To osvježenje, taj šok, adrenalin, olakšanje i zadnjih par metara prija cilja su iskustvo za sebe. Nagrada je to za vas i za sve pretrčane kilometre, ne samo na ovoj utrci, nego na svim treninzima koji su vas doveli do ovog pothvata.

U cilju se okupilo mnoštvo, ljudi koji su svoje utrke već završili ali i uvijek dobro raspoložena publika. Ovoga puta to navijanje i odličnu atmosferu imate vremena upiti jer prelazak rijeke traje nešto duže od klasičnog utrčavanja u cilj. Mokar izlazim na obalu, trčim zadnjih 20-tak metara i s osmijehom na licu preuzimam medalju, sok, pivu, bananu i bacam se na glavu nazad u rijeku. Zaslužio sam odmor i sada bodrim ostatak ekipe, a ova odlična atmosfera trajat će još cijeli dan. Soča trail je apsolutna preporuka za sve ljubitelje prirode, izazova, trail trčanja i aktivnog vikenda. Vidimo se u Tolminu, na stazi i u rijeci.

Maroje Ćuk
Foto: SOF

Ove nedjelje, 26. svibnja, održava se iščekivana i uvijek uzbudljiva Medvednica trail – jedna od najvećih trail utrka u Hrvatskoj! Svi trkači, entuzijasti prirode i ljubitelji izazova imat će priliku testirati svoje granice i uživati u predivnim krajolicima Medvednice.

Utrka je već rasprodana sa 600 odraslih trkača i trkačica te 100 djece koja će se natjecati!

Osim predivnih trkača i trkačica iz cijele Lijepe naše, iznimno nas veseli što ove godine imamo sudionike iz čak 15 zemalja. Natjecatelji stižu iz Kostarike, Francuske, Njemačke, Grčke, Nizozemske, Novog Zelanda, Filipina, Španjolske, Slovenije, Južnoafričke Republike, Ujedinjenog Kraljevstva, Sjedinjenih Američkih Država, Ukrajine, Bosne i Hercegovine i Belgije.

Ova međunarodna prisutnost čini Medvednica trail utrku posebnim događajem koji povezuje trail trkače iz cijelog svijeta.

U nedjelju će na stazi biti širok spektar sportaša i rekreativaca jer Medvednica trail nudi nešto za svakoga. Sudionici su mogli birati između različitih dionica:

• 5K Hunjka: Savršeno za one koji tek ulaze u svijet trail trčanja.
• 15K Gorščica: Idealno za novije trkače koji žele testirati svoju izdržljivost na srednjoj udaljenosti.
• 30K Plazur: Za one koji traže dodatni izazov.
• 45K Ponikve: Za iskusne trkače koji žele pomaknuti svoje granice.
• 60K Kameni svati: Najduža i najzahtjevnija staza za one najodvažnije.

Osim odraslih, na utrci se natječu i djeca od prvog do osmog razreda osnovne škole:

• dječja utrka 1. i 2. OŠ: trče 1 krug (1,2 km)
• dječja utrka 3. i 4. OŠ: trče 1 krug (1,2 km)
• dječja utrka 5. i 6. OŠ: trče 2 kruga (2,4 km)
• dječja utrka 7. i 8. OŠ: trče 2 kruga (2,4 km)

Ova se međunarodna trail utrka održava 1. srpnja na području Jastrebarskog i Parka prirode Žumberak – Samoborsko gorje, a osim trčanja netaknutom prirodom, trkači imaju priliku osvajati svjetske bodove u trail trčanju (ITRA) i kvalifikacijske bodove za najprestižniju svjetsku utrku Ultra du Mont Blanc (UTMB).

Trkači mogu birati između rekreativne (8 km) i kratke (15 km) staze, polumaratona (22 km) i maratona (42 km), a jedno je sigurno, koju god utrku odabrali, dobra zabava je zagarantirana.

Organizator je Društvo za sport i rekreaciju Jastreb extreme s dugogodišnjim iskustvom u organizaciji utrka, a u suradnji sa sponzorima i pokroviteljima natjecateljima nude i bogat startni paket. Ovim događanjem organizatori žele područje Parka prirode Žumberak – Samoborsko gorje, ali i cijelu  Zagrebačku županiju postaviti na međunarodnu scenu trčanja kao regiju poznatu po sportsko – rekreacijskom trčanju koja se izvrsno nadopunjuje s turizmom i dodatnim dopunskim sadržajima što posjetitelji upravo i traže.

U sklopu utrke organizirano je 4. natjecanje u nordijskom hodanju Prvenstva Hrvatske koje će se održati u perivoju dvorca Erdödy u Jastrebarskom, a okupit će 50 trenutno najboljih nordijskih hodača u Hrvatskoj.

Prijave su na dobro znanom portalu Stotinka, a za opširnije informacije o utrci, detaljima staza, startninama, opcijama za smještaj posjetite službenu web stranicu utrke.

Iako je trail trčanje oduvijek dio treninga cestovnih trkača, proteklih godina ono bilježi izniman rast popularnosti i samim tim sve više organiziranih utrka na kojima se okuplja velik broj ljudi svih generacija. Trail trčanje je idealno za sve koji žele razbiti rutinu trčanja po gradskim ulicama, atletskim stazama ili na traci za trčanje. Rekreacija u prirodi na čistom zraku, daleko od automobila i gradske gužve, puno je opuštenija i zdravija. Osim toga, ono osnažuje organizam, nudi manji rizik od ozljeda i postavlja nove izazove, jer je trail trčanje po pitanju terena kudikamo nepredvidljivije.

Osim dodatnog izazova koje predstavlja, trail trčanje sa sobom nosi i mnogobrojne pozitivne učinke na fizičko, ali i mentalno zdravlje pojedinca koje je sve češće tema razgovora i interesa. Već su poznate terapeutske prednosti što češćeg boravka na otvorenom, a odnedavno se počela proučavati i pozitivna kognitivna funkcija trčanja. Svaki oblik rekreacije, pa tako i trčanje, potiče lučenje serotonina, zbog čega ono dobro dođe kao svojevrsna terapija ljudima koji se bore s anksioznošću, nesanicom i depresijom, odnosno stanjima koja se razvijaju kod ljudi s niskom serotoninom.

Uz to, kod napora trail trčanja tijelo uključuje čitav niz manjih, stabilizirajućih mišića koji se rijetko koriste kod trčanja na ravnom. Time se postiže bolji osjećaj ravnoteže, izraženija agilnost i svijest o tijelu, a nije na odmet ni jačanje mišića.

Teren je glavni adut trail trčanja za jačanje mišićne izdržljivosti. Zemlja, blato i trava, odnosno tzv. mekane podloge, blaže su za tijelo od asfalta i rezultiraju manjim bolovima u zglobovima i općim trošenjem, kao i smanjivanjem rizika od ozljeda. Otpor kod trčanja niz ili uz brdo poboljšava snagu i brzinu nogu, a neravno tlo utječe na fleksibilnost i ravnotežu gležnja.

Pored mišića u nogama, trčanje jača i srce, koje je također mišić te svakim korakom pumpa krv, prilagođavajući se tempu kojim se pojedinac kreće. Jačanjem srca smanjuje se rizik od bolesti kardiovaskularnog sustava, a bolja cirkulacija cijelog tijela jača imunitet i povećava broj bijelih krvnih zrnaca. Trčanjem se uči i disati pravilnije te bolje, što u konačnici utječe i na poboljšan kapacitet pluća.

Postoje neke prednosti trail trčanja koje nadilaze zdravstvene dobrobiti i odražavaju se na našu opću dobrobit. To su prije svega razvoj osobina neophodnih za svakog tko i u trailu i na bilo kojem planu želi doći do uspjeha, a to su discipliniranost i upornost. Trčanje pomaže razviti osjećaje zajedništva i empatije, što je kod trail trčanja dodatno izraženo zbog zajedničkog trčanja u prirodi. Iako većina trči solo, zapravo su svi trail trkači pravi timski igrači, a prijateljstva koja se steknu čvrsta su i dugo traju.

Više informacija o samom događaju koji će dodatno naglasiti prednosti trail trčanja te prijavu na isti, pronađite na: https://www.spartantrail.com/dubrovnik/

Foto Predrag Vučković

Staza kojom se trčalo i hodalo duga 8,5 kilometara s visinskom razlikom od 655 metara, a skoro cijelim putem trči se ili hoda po označenoj planinarskoj stazi duž prelijepih obronaka Ćićarije te kroz Park prirode Učka.

Kad su u pitanju najbrži sudionici utrke, u kategoriji žena najbolje vrijeme imala je Lara Jurčić Matošević (1:13:42), drugo mjesto osvojila je Martina Bačac (1:14:16), dok je na treće mjesto utrčala Tijana Dorčić (1:15:07). Kod muškaraca prvo mjesto osvojio je prošlogodišnji pobjednik Bojan Ivošević iz Rijeke s novim rekordom staze (0:48:17), drugo mjesto Igor Rudan (0:49:32) a Christian Gallo (0:52:49) je bio treći.

‘Kad sam preuzeo ulogu vođenja društva, počeo sam istraživati po arhivi da upoznam malo povijest. Tako se upravo i rodila ideja prvo za obnovu časopisa Perun, a nakon toga i obnovu brdsko-trail trke. Pronašao sam zapise da se održavala trail utrka od Lupoglava, sa startom kod željezničkog kolodvora, pa sve do kuće na Koritima po planinarskom putu. Imamo spremljene rezultate koji su se u ono vrijeme mjerili vjerojatno ne kao danas. Nije to tada bio neki veliki broj sudionika, ali utrka se održavala više godina. Kako je to tada bila prva službena trail utrka u Istri, predložio sam našem Upravnom odboru da je reaktiviramo te da je posvetimo Elviri Putini, našoj svima dragoj planinarki koja nas je radi nagle bolesti napustila. Elvira Putina je na mene osobno pustila veliki dojam kao jedna jako pozitivna i dobra osoba, samim tim i tragedija njenog preranog odlaska bila je još i veća. Upravni odbor PD Glasa Istre je to prihvatio, a naša obnovljena utrka dobila je naziv Memorijalna brdsko-trail utrka Elvira Putina. Volimo reći da je naša utrka mala, ali srcem velika. To se sada već drugu godinu i pokazuje. Utrka zrači jednom stvarnom i iskrenom pozitivnom energijom. U utrci su svi uključeni, kako trkači, tako i cijela vojska ljudi koja pomaže u organizaciji sportsko-rekreativnog događaja. Nama ovo nije primarna djelatnost te nam je u neku ruku i novost. Zadovoljni smo odazivom sudionika, brojkom koja se vrti između 55 do 75 ljudi kroz dvije godine. Tu je i jako puno planinara koji ne trče, nego se odazovu na događaj. Bude tu prisutan popriličan broj duša. Zato vas pozivamo da se vidimo i sljedeće godine na našoj maloj, ali srcem velikoj utrci’, istaknuo je predsjednik Planinarskog društva Glas Istre Željko Ravnić i dodao:

‘Zahvala ide i suradnji s HGSS-om te Općinama Lanišće i Lupoglav te JU PP Učka. Hvala mještanima Lupoglava, Pristava, Semića i Brgudca. Hvala im na podršci te se nadam da ćemo ovu suradnju nastaviti u još ljepšem i boljem izdanju. Posebna se želimo zahvaliti gospodinu Mischelu iz grupacije Lalizas koji nam je omogućio idealnu poziciju starta utrke. I svakako hvala obitelji Putina koja je bila dio ovog događaja od samog početka te su i jučer bili ravnopravni dio naše male planinarske obitelji na Koritima’.

Nakon utrke, završni program i proglašenje pobjednika održano je ispred Planinarske kuće Korita. Utrka je bila regulirana prema naputcima, pod nadzorom oka i štoperice nezaboravnog suca utrke Dragana Radomirovića, koji je ujedno trčao trku početkom 90-tih godina prošlog stoljeća.

Organizatori su ove godine pripremili 3 trail te jednu XCO utrku tako da možete odabrati ono što vam je srcu i trenutnoj formi najprikladnije.

Osim zanimljivih i dinamičnih staza, natjecatelje će zasigurno privući i bogati startni paket koji osim chip timinga, same organizacije utrke, dežurstva HGSS-a, super fotku uključuje i majicu te lončić utrke, pero® zero refill za tuširanje, HIDRA ISO, 4energy gel, Red bull, poklon JGL-a, naravno okrjepu na stazi i topli obrok u Velikom domu Platak po završetka i i medalju za sve finišere.

Start i cilj svih utrka je na prekrasnoj livadi ispod Velikog doma, ali svi se upućuju da parkiraju na parkingu RSRTC Platak te prošeću do starta. Što ove godine očekivati od staza?

Za početnike i one koji su ljubitelji trčanja po ‘ravnijem’ terenu tu je Laganini 9ka. Staza je relativno jednostavna, jako trčljiva, s dva prelaska ceste,  puno šireg makadama i ponešto fora singlića. Usponi nisu prezahtjevni. Vidjet ćete sve atrakcije Platka, a veliki dio staze je u hladu, tako da i ako bude toplo, ne morate se bojati sunca i vrućine. Uživat ćete u promjeni ambijenta i dinamici terena. Cilj će vam stalno biti nadomak ruke, ali ipak ćete trebati otrčati 9 km.

Za one kojima je ovo premala kilometraža i spremni su na nešto zahtjevnije, savjetujemo Taman 17ku. Do samog jezera staza je ista kao na 9 km, ali tu kreće razdvajanje prema Malom domu Sušak. Iza doma ulazi se opet u šumu i oko Malog Platka penje ispod vrha Radeševo od kuda počinje dio ‘samo nizbrdo’ do skretanja za Snježnik. Rimskom cestom na kojoj dajete ‘gas’ dolazite do prekrasnog Lazca gdje je i  okrjepna stanica (tekućina). Iz Lasca slijedi uspon kroz Srebrna vrata prema Guslici. Podno Guslice čeka vas iće i piće i uvijek nasmijan vatrogasac. Od tamo nastavljate nizbrdo kroz šumu (savjet: ako je mokro na ovom dijelu pripazite) sve do doline Veliki Pribeniš koja vas vodi do ciljne ravnine.

Za one u dobroj formi ove godine ponavlja se staza AdrenalINA koja ima 29 km, +1600m uspona te je INDEX RACE u  UTMB World Series (Qualifier 20K) i nosi 2 ITRA boda. Staza ima jako trčljivih dijelova, zahtjeva promjenu ritma i tempa, jer ipak nisu svi djelovi klasično trčljivi. Najzahtjevniji dio je uspon i silazak s Pliši, ali prije će biti okrjepa pa nema brige. Prvih i zadnjih 500 m staze podložni su izmjeni u zadnji čas zato što se na Platku radi na izgradnji nove skijaške žičare  te nas mogu (vjerovali ili ne) iznenaditi iskopi kojima ćemo se prilagoditi, ali to neće utjecati na lokaciju starta/cilja te ukupnu dužinu i uspon. Detaljni opis staze koja će vas nagraditi prekrasnim pogledima pročitajte službenoj web stranici utrke. ‘AdrenalINA’ će biti za nekoga jači trening, za drugoga priprema za neku težu, dužu utrku, a nekome da testira svoje osobne mogućnosti i probije granice. Na web stranici se nalaze i svi gpx-ovi.

Bicikliste i ove godine čeka 5 krugova čistog užitka dok će ženska konkurencija uživati jedan krug manje. Na stazi se u  kratkim intervalima izmjenjuju različite podloge kroz uspone i silaske. Staza nije pretjerano zahtjevna, ali isto tako nije ni lagana te iziskuje solidnu fizičku i tehničku pripremljenost. Ove godine imat će određene izmjene i novitete u odnosu na prošlu što bi trebalo podignuti kvalitetu same staze te razveseliti natjecatelje.

Na Platku je uvijek zagarantirana super atmosfera i druženje nakon utrke. Možete odmoriti u lounge zoni ili hemuku među krošnjama. Također, uvijek je dobrodošla cijela obitelj jer RSRTC Platka nudi sadržaje i za najmlađe. Ove godine u suradnji s Adventure Grobnikom svi će moći iznajmiti kvad te se provozati atraktivnim putevima brda uživanja te uživati u prekrasnim vidicima.

Ne zaboravimo spomenuti još i nagrade koje uvijek vesele. Ove godine organizatori su se pobrinuli da pobjednici trail utrka dobivaju iznos od čak 1.000,00kn na INA loyalty kartici dok će pobjednici XCO utrke isti iznos dobiti na KEINDL poklon bon kartici. Ostale nagrade osigurali su Eko life, Dogma socks, JGL d.d., Pero bio, Natural Wealth, Zagrebačka pivovara te organizatori.

Ako vas brinu vrućine, na Platku je uvijek ugodno za trčanje i vožnju bicikla tako da je kraj kolovoza idealan za predah od ljetne žege i mora. Sad se još samo trebate prijaviti na željenu utrku preko Stotinke, a sve detalje možete saznati na webu Vertikalno lice Platka 2022.

Naravno, oko mene nema žive duše, a jedinu buku stvaraju sramežljive biljke koje se bude ispod mokrog proljetnog snijega i moje teško disanje jer više ne znam ni sam koliko kilometara ova šumska staza vodi uzbrdo. Ah, znao sam da mi je kondicija pala, mrmljam sebi u bradu dok razmišljam kako bi prije par mjeseci takvu uzbrdicu savladao bez napora, no tu sam gdje jesam i ne preostaje mi ništa drugo nego protrčati lijevim šumskim puteljkom u nadi da me vlastite orijentacijske sposobnosti nisu u potpunosti napustile.

O tome na kakve me izazove bacio taj put bit će više riječi malo kasnije, a sada da razjasnimo što se točno događa u ovom scenariju. Mjesto radnje je Njemačka, okolica Freiburga. Preciznije brda i šume između mjestašca Pfaffenweiler i prvog kvarta na ulasku u Freiburg, Sankt Georgen. Zašto sam pobogu tamo, usred ničega? Zato što volim brda, šume, prirodu i imam neobjašnjivu potrebu za lutanjem koje često završi tako da se privremeno izgubim u nekom prirodnom staništu medvjeda. Dodajte na to višak energije i želju za trčanjem te vam postaje jasno zašto sam jedno jutro odbio frendovu ponudu da me odbaci od Pfaffenweilera do Freiburga gdje sam kasnije trebao biti. Umjesto toga, bacio sam u njegov auto sve svoje stvari i rekao da me čeka kod sebe doma za nekih 2 sata (ambiciozna procjena). Za to vrijeme ću se zaputiti na lagani šumski trk od (koliko je google maps rekao) 12 kilometara. Figure su na svojim mjestima, tenisice na nogama, cilj je postavljen, sat je spreman, 3, 2, 1, kreni!

Glavni put je siguran put?

Zanimljivost okolice Freiburga je to da su većina brda koja ga okružuju ukrašena brojnim vinogradima. Odlično za ljubitelje vina, malo manje odlično za nekoga tko pokušava naći ulaz u šumu među morem cesta i puteva koje dotične vinograde ispresijecaju. Zbog toga sam već u prvim kilometrima svoje avanture mogao zaboraviti na unaprijed isplaniranu rutu i krenuo sam se oslanjati na vlastiti osjećaj orijentacije (loša odluka). Nakon nekoliko pogrešnih skretanja te barem kilometar i pol nepotrebno pretrčanih kilometara nalazim glavni ulaz u šumu te pravo trail trčanje počinje. Što se više penjem u brdo to se oko mene počinju pojavljivati snježne nakupine te nije dugo prošlo do trenutka kada je ovo postala zimska avantura. Ha, svoj na svome opet, pomišljam i nastavljam dalje u brdo ne primjećujući brojne male puteljke koji se svako malo otvaraju s obje strane mojih ramena. Glavni put je siguran put, barem sam tako mislio.

Nedugo zatim glavni put skreće naglo u desno i spušta se u totalno kontra stranu od onog smjera gdje bih trebao ići. Nakon kratkog konzultiranja sa samim sobom (odvio se vrlo intelektualan razgovor) odlučio sam se vratiti u rikverc te potražiti alternativni put u obliku malog odvojka. Ta se ideja ispostavila dobrom, barem na kratko. Nakon duge, lijepe i iscrpljujuće uzbrdice stigao sam do križanja s početka priče i moje odluke da biram lijevi šumski put. Nažalost, orijentacijske sposobnosti duboko u šumi koju ne poznajem nisu se ispostavile najpouzdanijima te je famozni lijevi put išao u nepoželjni krug od kojih dva kilometra. Ali kako u svakom zlu ima nekog dobroga, trčeći izašao sam na predivnu čistinu s koje se pružao pogled Schoenberg brdo, najviši vrh i jednu od najbitnijih postaja moje ekspedicije. S novom dozom samopouzdanja i energije vratio sam se na mjesto križanja te odabrao novi put jer sam napokon shvatio gdje trebam ići.

Krenuo sam na kratko spuštanje u jedno mjestašce (imena se ne sjećam točno) te na moju sreću počinju planinarske staze s putokazima i udaljenostima do određenih točaka te se moj zadatak snalaženja upola smanjio. Zbog toga sam mogao neopterećeno uživati u bajkovitom prizoru koji mi je svaki novi kilometar pružao. Od predivnog, mahovinom pokrivenog šumskog puta, preko snježnih tunela i zapanjujuće zelenih livada, brda u okolici Freiburga kao da su ispala iz neke fantastične priče. Ubrzo dolazim do kapelice Berghauser smještene usred najzelenije livade koje su moje oči vidjele. Scena koja je uključivala drveće u ranoproljetnom cvatu, kristalni snijeg, rosnu travu i bijela brda u udaljenosti gotovo je djelovala kao san te bih bez kamere mobitela (koja je bila blizu da zabilježi brojne magične prizore) dobro razmislio jesam li u snu ili na stvarnoj lokaciji. Od kapelice do snijegom prekrivenog Schoenberg vrha djelila su me tri kilometra šumskog puta i uzbrdice.

Blaga nevjerica u očima

Uspon do njega pretvorio se u pravu snježnu priču. Još ne procvale krošnje drveća bile su prekrivene debelim slojem snijega dok je single track zemljani put bio zaleđen. Probijanje kroz snježne tunele nije mi teško palo jer su noge same znale kako je ovo zadnja uzbrdica, zadnji veći napor i kako je tortura uskoro gotova. Nakon hrabrog trka stigao sam do vrha i zastao s blagom nevjericom u očima. Već sam jednom posjetio Schoenberg no tada nije bilo niti sunčano niti snježno, te sam sada po prvi puta doživio njegovu stvarnu ljepotu. Izašao sam na veliku, mirnu čistinu s koje se pruža pogled na Freiburg i snijegom pokrivene vrhove koji ga okružuju dok toplo sunce pojačava sve prisutne boje ranog proljeća. Na vrhu sam se zadržao dobrih pola sata, nije mi se žurilo, a noge su bile zahvalne uhvatiti predah.

Na završnoj etapi svoje ekspedicije spuštao sam se prema ruševini Schneeburg koja pod snijegom ostavlja poseban i moćan dojam. Od nje do krajnjeg cilja ostalo je još 3,5 dobro poznatih kilometara i na moju sreću uglavnom nizbrdice. Moram priznati kako mi je bilo teško napustiti taj predivan snijeg i vratiti se nazad u blatne šumske puteve no glad me već polako hvatala, a bilo je i vrijeme da se pojavim kod prijatelja prije nego što organizira akciju spašavanja. Ulazak u predgrađe Freiburga opet su obilježili vinogradi no ovu mrežu cesta i cestica već sam poznavao te sam vrlo brzo otkrio najkraći mogući put i izašao samo 500 metara od svog krajnjeg cilja.

Cijela ruta narasla je s prvotnih 12 na ukupno 18.5 kilometara. I to genijalnih, opuštajućih, izazovnih i avanturističkih kilometara. Ni u jednom trenutku osmijeh mi nije nestao s lica jer predivna priroda, genijalni pogledi, čist zrak i osjećaj predivne ispunjenosti cijelo su vrijeme bili prisutni. Ima nešto u toj prirodi i lutanju, nikada ne znate na kakve ćete ljepote, mir i poglede naići. Za sve one koji traže jednostavnu i uzbudljivu avanturu i trening, dobre tenisice na noge, osmjeh na lice i pravac na prvo brdo i u šumu!

Maroje Ćuk