Uvijek me iznova iznenadi kako smo nacija koja će kod ovakvih događanja zaista biti maksimalno angažirana. I baš sam ponosna zbog toga. Ova utrka zaista donosi puno radosti i znam da svatko tko je otrči, ma i prehoda bude ponosan što je dio ovakve humanitarne zajednice. Posebno je lijepo trčati uz roditelje koji svoju djecu guraju u kolicima. To bodrenje, ti osmjesi, taj osjećaj kad vidiš koliko je to dijete sretno. Ima li jednom roditelju išta bitnije. Ima li ikome išta ljepše od dječjeg osmijeha.

Utrka Mliječna staza je odličan način za pronalaženje novih pogleda na život. Također, toliko jedinstvenih prijatelja možete steći kroz ovaj vid humanitarnog djelovanja. Mnogi rekreativni trkači su na ovakvim trkama stekli brojne dobre prijatelje, a nerijetko ta prijateljstva postaju i doživotna prijateljstva. Trčanjem stječete jedinstvenu priliku za upoznavanje ljudi iz različitih sfera koje vjerojatno u životu ne biste imali priliku upoznati ili susresti na neki drugi način. Toliko je benefita trčanja na humanitarnim utrka, da bi bila zaista šteta biti samo pasivni promatrač. Možete pomoći onima kojima je to potrebno, znači radite na društvenoj solidarnosti. Možete posuditi glas onima koji ne mogu govoriti sami za sebe, podupirati solidarnost u okviru svoje zajednice.

I zato, učini dobro djelo, sudjeluj u humanitarnoj utrci! Potrči Mliječnom stazom i skini nekome neku sjajnu zvijezdu s neba. Ili naprosto sudjeluj kada, koliko i kako najbolje možeš. Hodanjem, šetnjom, vožnjom u kolicima, na biciklu, romobilu, rolama. S obitelji, prijateljima, psom. U parku, u kvartu, uz obalu, na planinarenju ili u šetnji. Naprosto se zabavi i uživaj!

Tihana Kunštek

Ne mogu reći da sam se nešto pretjerano pripremala. Trčala sam kao i obično, bar jednom tjedno po Medvednici po kvartu. Do tada mi je najduža staza bila 45 kilometara lutanja trčkarajući po Žumberku, no to smo trčkarali cijeli dan. Ova trka je ipak imala svoj limit, 6 sati. Dva tjedna prije sam na godišnjem istrčala uzduž i poprijeko mali otok Žirje, no ne znam da li je to bilo dovoljno, s obzirom na to da Žirje nema velike vrhove, već je poznatije po teškim i neprohodnim terenima. Ali, što je tu je. Dan utrke je bio sve bliži i bilo mi je samo važno da uzmem ono što će mi eventualno trebati, da ne ostanem dehidrirana i da se ne ozlijedim. U backpack prsluk sam ubacila vlažne maramice, mali ručnik, magnezij, dvije energetske pločice, svoju pumpicu za astmu, repelent za kukce, Octenisept, jedan zavoj, dva flastera, Hidru i bočicu vode. Računala sam da ću ono što će mi nedostajati, nadoknaditi na okrjepama.

Zacrtan cilj i snaga uma

Na dan trke potrpali smo se u dva auta i krenuli. Rezervna garderoba, duple tenisice, sušeno voće, sendviči i pivo za poslije, sve je to bilo natrpano u gepeku auta. A u autu žamor i veselje. Čim smo došli osjetila sam taj predivan miris rijeka i šume. Frendica je već ranije pokupila startne pakete, pa smo sjeli na kavu, mahali iz kafića poznatoj ekipi, komentirali kako je divan dan i razgovarali o tome što nas čeka na stazama ovog izazovnog traila. Zakoniti i moje petogodišnje derište su odlučili otrčati 3 kilometra obiteljske staze, pa su se tako i prijavili. I tako je u ugodnom čavrljanju došlo vrijeme da krenemo na start. U 9 sati prva starta najduža dionica, ona od 32 kilometra.

Na startu nas se skupilo 50-tak najodvažnijih. Kratak govor simpatičnog organizatora Leopolda Špehara i BUM!, krećemo. Prva dva kilometra staze, meni poznata. Često stanemo i prošetamo Rastokama kad se vraćamo s mora. Ono što je dalje slijedilo, više ne mogu razlučiti što je bilo gdje, na kojem kilometru točno, no ovakve prirodne ljepote može imati samo naša Hrvatska. Trčala sam kroz predivne bjelogorične i crnogorične šume, uz rijeku Slunjčicu, njezin veličanstven izvor, rijeku Koranu, žamor slapova, cvrkut ptica. Prvih 15 kilometara sam stalno imala društvo drugih trkača. Neki su stigli mene, neke sam stigla ja, no nakon toga, većinom sam trčala sama. Osluškivala sam šum vode, zujanje kukaca, šuštanje lišća, šljapkanje blata, pjev ptica, trk plahih životinjica, svoje korake, disanje. Dva puta sam se gubila, pa vraćala, tri puta penjala uz sajle koje je postavio GSS jer su usponi vrlo zahtjevni, no ni jednom nisam izgubila volju da stignem do kraja. Štoviše, tjerala sam se naprijed i stalno razmišljala o tome koliko je puno toga u glavi. Koliko je bitan zacrtan cilj, volja i snaga uma.

Prvih 10 kilometara je bilo zahtjevno, ali trčljivo. Većinom uzbrdo, ali nije mi bilo preteško. Pomislih, ako je cijela staza ovakva, na konju sam. No tek što to pomislih ispred sebe preko rijeke ugledam stepenice, točnije cijelo brdo puno stepenica i stazu s oznakom lijevo. Odahnem sva presretna što su stepenice preko i desno, a staza ide lijevo, nabacim smiješak zadovoljstva kad nakon 200 metara shvatim da staza skreće desno na most, a most vodi na te stepenice koje sam istog trena masno opsovala i u psovci imenovala u Stairways to Heaven. Veseli smiješak se pretvori u kiselu grimasu, no što je to za mene, još par kilometara i doma sam – pomislih ironično. Tako je i bilo. Na mostu sam kresnula mineralnu vodu, krišku naranče i pola banane, zataknula cijelu bananu u prednji džep ruksaka i u stilu šerifa McClouda napustila taj divan izvor tekućine i voća. Krenula sam dalje, osjećajući sad već neki čudan umor, ali i dalje pozitivna i nabrijana.

Stršljen i njegova ekipa

Na 23. kilometru sam shvatila da već neko vrijeme ne vidim oznake na stazi, kao i da sam premašila broj kilometara koji sam ikada otrčala u komadu, bez predaha. Izašla sam na neku cestu gdje me postariji muškarac raširenih očiju u čudu odmjerio, vjerojatno misleći ili da me netko goni u namjeri da me ozlijedi ili sam migrantica koja će ga sada istući i prisiliti da mi da jesti, piti i topli krevet. Plaho me uputio da se vratim jer sam sigurno pogriješila. Vratila sam se 200-tinjak metara nazad, na žalost uzbrdo, našla zadnju oznaku i shvatila gdje sam omašila. I tu je krenuo meni najzahtjevniji dio utrke. Ispred mene bilo golemo brdo. Nije ni čudo da sam ga ranije ignorirala, vjerujući da tamo ljudska noga nikada nije kročila. Nigdje nikoga, samo oznake koje su se penjale toliko visoko, da ih odavde iz podnožja nisam mogla do vrha sve ni vidjeti.

Trebalo mi je 24 minute da pređem taj kilometar. Lovila sam se za tanja stabla, njihove grane, debla, panjeve. Mjestimice sam se penjala četveronoške. Zakucavala sam se stražnjicom iza stabala da se odmorim i ispušem, dva puta mazala repelentom da otjeram raznorazne bube oko sebe. Potukla sa stršljenom koji mi je rekao da požurim jer sad ide po ostatak ekipe kao pojačanje, porazgovarala sa stonogom o sparini i ostatku vremenske prognoze za taj dan, rasplakala se gusjenici koja me strpljivo saslušala, utješila i rekla da nemam još puno, da je vrh blizu.

I napokon, ugledala sam ravnu livadu i makadam na kraju livade. Jedva sam uspjela naviknuti noge na ravno, pogledala u daljinu i ugledala stol i limenke Žuje. K vrapcu, imam puno kilometara u nogama, pa i nadmorske visine. Vani je sigurno 30 stupnjeva. Ili sam mrtva i ono su stvarno bile stepenice u nebo ili samo haluciniram, pomislih. Požurim prema mjestu halucinacije, kad ono stvarno ŽUJA! Dreknem ekipi na okrijepi – Bog vas blagoslovio djeco! – popijem 3 čaše pive, oni me sa zvonkim smiješkom, mašući otprate i što ugledam nakon 100 metara… raspelo. Dakle, ni danas nisam sigurna jesam li halucinirala, jesam li stvarno lokala pivu na jednoj okrjepnoj stanici ili samo u bunilu ugledala Božji znak koji mi je govorio da sam na pravom mjestu u pravo vrijeme i da sam uskoro na svojem cilju.

Tko kuha narednih dana?

Kako god, tu me opet malo „krenulo“. Livada, zvizdan, pa livada, pa zvizdan, zvizdan, zvizdan, nigdje tome kraja, pa opet sajla po kojoj su mi zgodni GSS-ovci pomagali da se popnem, pa brdo, pa neka voda, pa kratka ledina, pa opet neko brdo, pa stepenice, pa kratka ledina. Pogledala sam na sat, na 32. kilometru sam i sve mi se već čini kao da sam već tri puta ovuda prošla. Izvadim mobitel, nazovem zakonitog i obavještavam ga da sam sigurna da sam se izgubila i da sam krenula ponovno ispočetka u krug. No kroz njegov mobitel čula sam muziku, koju sam sasvim potiho čula i kad sam odmaknula mobitel od znojne glave. Hm, izgleda da ipak idem prema cilju. Otrčala sam još otprilike kilometar i u daljini vidjela ponton, ljude, veliki napuhani balon Hidre na cilju. Začula sam muziku, žamor, nanjušila miris kuhanog graha. Osjetila sam taj dodir civilizacije, taj milozvučni ritam ljudskog smijeha i graje i napokon se ponovno počela osjećati živom. Kao ja, a ne kao divlja životinja u borbi za opstanak.

Protrčala sam pored restorana, ljudi mi plješću, viču bravo. Skočila sam na ponton, prešla Koranu i preda mnom je bilo još samo 100 metara do cilja. Vidjela sam svog malog kenju kako mi veselo trči u susret, frendica je sa strane vrištala „jesi ga, jesi ga!“, zakoniti me gledao ne vjerujući da sam uspjela i šacajući koliko će mi trebati da se repariram, koliko dana će me dizati iz kreveta i koliko dana on kuha. Zgrabila sam maloga za ruku i zajedno smo nasmiješeni uletjeli u cilj. Slijedile su četiri mahnito popijene čaše vode, pa odmor na klupi i tek sam onda shvatila što sam upravo istrčala. Skoro 34 kilometra s 4 stajanja u trajanju od minute na okrjepama. Bože, luđakinje – pomislih.

Moji dečki su osvojili treće mjesto na obiteljskoj stazi i jako sam ponosna na njih. Ja nisam došla zadnja. Došla sam predzadnja, ali i treća u kategoriji 50+. No bilo je i onih koju su odustali. Ja nisam. Pretvrdoglava sam za odustajanje.

Što da vam kažem. Vjerovala sam da to mogu, jesam. Nisam znala da će biti toliko naporno. Bilo je užasno naporno. Posebice na strmim usponima i na dijelovima gdje je bilo blata. Najteža trka koju sam ikada istrčala! Nisam imala upalu mišića, nakon tri dana sam već trčkarala po Nasipu. Najljepša trka koju sam ikada istrčala. Nema riječi kojom bi opisala prirodu. Nema riječi kojima bi nahvalila organizaciju. Naravno da idem opet. Niste valjda sumnjali!

Tihana Kunštek
Foto Dinko Bažulić, Dinko Samardžić

Kako je zakoniti rođeni Kustošijanac, zna nekoliko prelijepih, šumskih staza koje vode prema planinarskim domovima Risnjak i Grafičar na Medvednici. Otprilike zna. Odlučili smo istražiti te staze, provjeriti ima li ljudi, pa shodno tome odlučiti gdje i kako ćemo se kretati. I tako smo uključili svoje Garmine, na mobitelu skinuli karte svih staza Medvednice i krenuli. Izabrali smo prvi dan izvida, dan nakon obilne kiše, kako bi izbjegli moguć susret s ostalim ‘istraživačima’.

Mahanje u trku

U 13 kilometara istraživanja šumskih staza nismo uspjeli naći Risnjak niti smo sreli jednog čovjeka. Drugi dan smo shvatili da se trebamo još uspeti samo 500 metara, da smo dan ranije samo malo omašili stazu i na Risnjaku smo. Taj dan, prilikom uspona sreli smo čak jednog čovjeka koji je već silazio i to kolegu sa Samoborske zimske lige. Pozdravili smo se u trku, mahanjem. Ispred planinarskog doma Risnjak bila su dva para, koja su sjedila na popriličnoj udaljenosti jedni od drugih. Nakon silaska, u nogama smo imali nešto više od 15 kilometara.

Nakon par dana, odlučili smo odmoriti na Risnjaku, pa produžiti dalje do Grafičara. Tamo je bilo nešto više ljudi, ali svi na više od 2 metra razmaka, veselih, zadovoljnih što postoji mjesto gdje se može uživati u šumi, suncu, tišini. Nakon što smo se počeli spuštati naišli smo na ekipu s oznakama civilne zaštite koji su nam mahnuli jer su vidjeli da nismo u grupi i da je sve pod kontrolom. U stvari nam je bilo drago da je i ovdje sve pod kontrolom i da ima netko tko brine o tome da je i ekipa po brdima disciplinirana. I tako smo mi dva tjedna, po skrivenim šumskim stazama hodočastili po Medvednici, uživali u suncu i mirisu, jurili preko korijenja drveća i neobičnim makadamima i veselili se svakom sljedećem usponu i silasku, a da nismo ugrozili baš nikoga.

Ekipa, odakle’n vi?

A onda je došao i dan kada smo se okuražili uspeti na sam vrh. Večer prije smo proučili staze, izračunali da ćemo otprilike proći 21,5 kilometar i veselili se našem prvom brdskom polumaratonu. Ujutro smo svaki u svoj ruksak ubacili vodu, pivu za popiti na vrhu, repelent za komarce, energetske čokoladice, rezervne majice i krenuli. Lagano smo trčakarali i penjali se već poznatim stazama do Risnjaka, tamo odmorili 3 minute, pa na Grafičar.

Napunili svoje bočice vodom ispred doma i krenuli prateći oznake prema vrhu. Kada smo već bili otprilike 500 metara od tornja došli smo do prelijepe livade gdje je dječji park i gdje se staza odvaja u dva smjera. Odlučili smo krenuti lijevo i naravno, pogriješili. Da smo krenuli desno izbili bi ravno na cestu koja vodi još 100 metara do tornja. No mi smo došli do stražnje strane Tomislavca, pa se stepenicama spustili do prednjeg dijela, gdje nas je dočekala policijska traka i smrknuti pogled policajca. Da smo ga gađali, vjerojatno ga ne bi pogodili. A tako smo bili blizu…

• Ekipa, odakle’n vi?
• Iz šume!
• Kako iz šume, kada ste sišli stepenicama iz Doma?
• Došli smo odozada?
• A šta ima iza?
• Pa šuma?
• A šta ste radili iza u šumi?
• Trčali. Pokušavamo doći do tornja.
• Ne možete gore, Bandić nešto dela.
• Znamo, mi trčimo za BM365 team! (stišćem fige lagalice iza leđa)
• Aha (diže obrvu nepovjeljivo). A jel’ znate što znači ova traka.
• Znamo!
• E ne bi rek’a! Ona znači da se iza nje ne smije.
• Ali mi smo prvo bili iza nje i sad smo tek izašli ispred nje.
• ??? Pametnjakovići neki, ha? Ajde briši dalje i nemoj da vas više vidim da mi se motate ovuda.

Dok smo odlazili čuli smo ga kako mumlja: ‘Hebem vas blesave, dobro da niste u Dom na kavu sjeli’.

I tako smo ipak popili pivu na vrhu, ispod tornja i u širokom luku zaobišli Tomislavov dom prilikom silaska. Savršeno dobre volje otprašili nazad do auta, sjeli na Kustošijansku branu, otvorili još jednu pivu koja se hladila u gepeku i ponosno poslali frendovima Garmin status sa napomenom – JESMO GA!

Jedina (hvala Bogu) posljedica ovog veselog izleta je jedan žulj na lijevom stopalu mojeg zakonitog. I da, sutra idemo opet. Desno, naravno!

Tihana Kunštek
Foto MUP

Vrlo brzo je stigla ta subota pred trku, potrpali smo se u auto i krenuli za Split. Željka je rezervirala genijalan apartman na Bačvicama, sa jacuzzijem nasred dvorišta. Neven se pobrinuo za stajling, pa smo tako od Sporticoola dobili genijalne kompresijske čarape, Kristijan, moj zakoniti je kao i obično cendrao da kaj je to njemu trebalo i da će on trčati u hrvatskom dresu, Andrea koja je prijavila maraton je slagala kockice u glavi o tehnici kojom će ga najbolje istrčati, a ja sam se samo veselila moru, jacuzziju i pivi na Rivi. Mi smo vam onaj tip trkača kojima je to prvenstveno prilika za zabavu i druženje. Ganjanje rezultata nam nije baš primarni đir.

Kada smo ušli u apartman koji nas je nas petero za 3 dana i 2 noćenja koštao ukupno 65 eura, opali smo na dupence. Gazda nam je pokazao kako se služiti i održavati jacuzzi i vjerujem da čovjek nije došao ni do kraja ulice, mi smo već sa pivama bili u njemu. Treba se dobro opustiti dan prije važne utrke. Kasnije smo pokupili na Gripama startne brojeve, podružili se malo sa poznatom ekipom koju uvijek srećemo po trkama, prošetali. Navečer nam je Željka pripremila najbolju carbonaru ikada, jer carb-loading je bitan, popili svaki koju pivicu, jer i hidratacija je bitna i u 9 bili u krpama.

Gdje je narukvica?

Nedjelja ujutro. OK, sad je vrijeme da proučimo kako se uopće štafeta trči. Na brzaka proučili stazu, dogovorili taktiku. Lagani doručak, odijevanje, trpanje stvari u ruksak. Stavljamo jedan drugom startne brojeve i krećemo prema Rivi na start. Dogovor je pao. Neven trči prvu dionicu do Vranjica. Od Vranjica do Lore trči Kristijan, ja trčim od Lore, pa preko Poljuda i Marjana, gdje me kad se spustim sa Marjana čeka Željka i trči zadnju dionicu centar i Bačvice. Izgrlimo Andreu koja je lagano pogubljena od uzbuđenja u toj maratonskoj euforiji, poželimo joj sreću i ona i Neven krenu na start. Kristijan i ja krenemo autobusima prema svojim točkama predaje štafete. Željka ima još poprilično vremena do starta zadnje dionice, pa sretni pajcek ostane kafenisati na suncu. I sada kreću one prave dogodovštine po kojima ćemo zaista uvijek pamtiti taj predivan Splitski maraton.

U jednom trenu vidim neke štafetare kako se dogovaraju na koji način će si dodavati štafetnu narukvicu. Nasmijem se i gurnem Kristijana: Gle, amateri! Haj’mo prema našim autobusima! Ne znam što se dogodi mozgu kad shvatite da imate trenutak prosvjetljenja. Je li to kratki spoj, da li neuroni plešu havajsko hula-hula kolo, možda neki hormon pliva u bazenu sreće, ne znam. Znam da ponekad prijelaz iz tog stanja izgleda kao da vas vatrogasac oplete šmrkom, a vani je -25.

Kristijan, gdje je naša narukvica? Nitko nema narukvicu! Ja nisam našla nikakvu narukvicu u ruksacima! – dreknem krajnje užasnuto. Dakle, Neven stoji na startu, do starta je 15 minuta, narukvicu nitko nema. Zovem Željku, paničarim, znojim se. Urlam da nemamo narukvicu, da ćemo biti diskvalificirani, ona viče: Smisliti ću nešto, smisliti ću nešto, budem, budem! Poklapa mi slušalicu.

Autobus. Nas dvadesetak koji smo treća izmjena štafete sjedi u njemu. Znojim se k’o konj. Za tri minute je start, Željka se ne javlja. Minutu prije starta stiže poruka. Sve OK, Neven kreće s narukvicom.

• Gdje si je nabavila?
• Ugledala nekog štafetara kako žuri na start, ubila ga i sa mrtvog tijela skinula narukvicu!

Odahnem. Uh, hvala Bogu, sve je pod kontrolom.

Frka u Lori

Dakle. Autobus. ‘Oću vas izbaciti kod Spaladiuma? – drekne vozač. Pitanje bi bilo vjerojatno sasvim na mjestu da u busu sjedi bar jedan Splićanin. Objasnimo mu da se ne snalazimo baš najbolje u Splitu.

Izbacit’ ću vas ovdi! Lora je ono 200 metara niže! – drekne, stane, otvori vrata. Izađemo u nekoj ulici, na cesti nema žive duše, niže se vidi netko. Vojnik. Odemo do njega, čovjek nas pogleda kao da smo pali s Neptuna. Dvadeset osoba u zategnutim tajicama, označeni sa nekim brojevima. Jesu l’ logoraše doveli ili tko su ovi – vjerojatno pomisli. Objasnimo mu tko smo i da nam je Lora stanica za izmjenu štafete. Vojnik zove nekoga i nakon razgovora nas propusti u ratnu luku. Hodamo mi, ni sami ne znamo kuda moramo, ali rekao nam je da propješačimo skroz preko na drugi kraj, da je tamo navodno nekakav događaj. U jednom trenu, netko se zadere – Stoj! Okrenemo se i ukočimo. Vojnik sa puškom trči prema nama. Srećom, uvijek kakim prije trke. Doleti do nas i drekne: Tko je vas pustio ovdje? Ovo je vojni objekt! Objasnimo mu smireno tko smo i što smo i tko nas je pustio. Uzme on voki-toki, obavi razgovor i objasni nam da smo u području u kojem ne smiju civili i pokaže nam gdje da izađemo i gdje je mjesto gdje misli da ćemo imati izmjenu. Napokon izađemo iz luke Lora i vidim uz cestu oznaku 20 km i traku za očitavanje čipova. Jupi, napokon smo našli našu točku.

U među vremenu je Neven otrčao prvu dionicu i Kristijan preuzeo narukvicu istrgnutu sa nečijeg mrtvog tijela. Napeto čekam na svojoj poziciji. Po cesti prolaze polumaratonci. Bodrimo ih. Vidim i mnoga poznata lica. Dajem im peticu za snagu i mašem i šaljem poljupce za sreću. Polako nailaze i prvi maratonci. I tu vidim poznata lica i drago mi je da su među boljima. Pogledam na sat i znam da će za koju minutu naići Kristijan. Niz ulicu vidim poznatu majicu na kockice i stanem 10 metara prije kontrolne trake, spremna preuzeti narukvicu. On dotrči do mene i krene me gurati, a ja njemu krenem čupati narukvicu, no on je na da. Ljudi, moj zakoniti mi ne da narukvicu. Drži je kao svežanj novčanica od 100 eura i ne da. Pomislim, OK, sad stvarno nije vrijeme za neko osobno prepucavanje i da, oprosti što sam ti presolila doručak. Dreknem: Pusti narukvicu! On drekne: Moram preći s tobom kontrolnu traku! Ja dreknem: Daj mi hebenu narukvicu! On drekne: Moram preći s tobom kontrolnu traku! Ja dreknem: Hebeno je svejedno kad će faking prokleta narukvica preći traku! Preći će s tobom ili sa mnom, slone! To je valjda bio taj trenutak kad ga je prosvijetlilo i napokon pusti narukvicu. Već sam mislila da ćemo se očito morati potući. I tako istovremeno pređemo kontrolnu traku, dok me začuđeni i šokirani pogledi zaostalih štafetara ispraćaju. Fućka mi se, njemu nek’ bude neugodno.

Noćna mora svakog trkača

Ne znam što su ljudi u tom trenu mislili, no ja sam toliko popi_dila, da sam prvi kilometar istrčala za manje od 5 minuta. I tada kreće moja avantura kroz Split. Poljud. Osjetila sam baš navalu endorfina. Jedna Dinamovka trči kroz Poljud. Predivan osjećaj, genijalna atmosfera. Bubnjevi na ulazu i izlazu sa stadiona. Ritam koraka. Pogledam u Hajdukov grb, osjetim respekt, mahnem u kameru, projurim dalje. Uskoro dolazim do Marjana. Znam da je ovo najteži dio svih dionica, ali ne dam se smesti. Prestižem nekoliko već poprilično umornih maratonaca, prestižem i dvije, tri štafete. Pogledam na svoj Garmin, vidim da sam negdje oko 05:45, što je dobro s obzirom da idem u brdo. Na vrhu me dočekaju vesele tete u zboru i krenu pjevati Dani od Zdenke Vučković, pjesmicu koju sam još u vrtiću pjevušila. U toj predivnoj atmosferi se krenem polako spuštati, pa ponovno penjati. Na 8. kilometru me krene boljeti slezena. Noćna mora svakog trkača. Bolovi i grčevi. Uspijem je malo stisnuti onako u trku, malo samo usporim i bude mi bolje.

Na izlazu sa Marjana začujem graju, pjesmu, ciku i shvatim da sam još samo kilometar od Željke. Naravno, mi žene smo puno jednostavnija bića od muškaraca, pa sam joj narukvicu sa nečijeg mrtvog tijela bez beda predala 10 metara prije kontrolne linije i zajedno smo je pretrčale. Narukvica se vratila zločincu i prešla je ciljnu liniju u vremenu od 4 sata i 16 minuta. Jesmo! Istrčali smo maratonsku štafetu. Nedugo iza nas, ciljnu liniju je prošla i naša Andrea. Jednakom svježinom sa kojom je i krenula. Svih 42 km je otrčala sa smiješkom na licu. Stvarno moram pohvaliti svu tu energiju Splita i zahvaliti gradu na gostoprimstvu, organizaciji i toplini. I onom stričeku gore što nam je priuštio genijalno vrijeme. Mislim da sam vidjela samo jednu osobu koja nije bila euforično dobre volje. Nekog sirotog Talijana, koji je sjedio iza velikog crvenog DM balona, držao se za glavu i bolno stenjao. Pomislim: Dobro je, ipak nije mrtav!

Slijedilo je 24-satno opuštanje u jacuzziju, šetnja Splitom, pregledavanje fotografija, smijeh oko svega što smo prošli. Od moguće diskvalifikacije zbog trčanja bez narukvice, do beskrajnog veselja zbog genijalno provedenog produženog vikenda. Pakiramo se za Zagreb i dogovaramo da ćemo još stati i u Rastokama, da malo pogledamo gdje ćemo u rujnu trčati Rastoke trail.

Zagreb. Sjedim na radnom mjestu i pregledavam tisuće fotografija. Nađem nas na nekoliko i pošaljem ekipi na Wapp, pa onako usput…

• Željka, nećeš mi otkriti gdje si nabavila narukvicu?
• Pa rekla sam ti. Skinula sam je sa nečijeg mrtvog tijela!

Dakle, ovo će ostati misterij još neko vrijeme s obzirom da nije bilo mrtvih na ulicama Splita za vrijeme Splitskog maratona. Mada, smrdjelo je nešto u podrumu kada smo izlazili iz apartmana…

Tihana Kunštek
Foto Splitski maraton

Cijeli srpanj sam radila k’o mazga i trčala dva, tri puta tjedno, samo dosta laganijim tempom i češće stajala da se okrijepim. Nisam trčala duge dionice, ali one do 10 kilometara, bez problema. U kolovozu sam napokon dočekala godišnji odmor i odlazak na more. Kao i lani, i ovo ljeto mi je destinacija bila otok Žirje. Maleni, brdoviti otok, s vrlo toplom klimom, jako malo stanovnika, prelijepim, samotnim uvalama i genijalnim stazama za bicikliste. Ovaj najudaljeniji otok u šibenskom arhipelagu, velik samo 15 kvadratnih kilometara, svaki je rujan domaćin biciklijade „Đir za žir“. Naravno, te staze su i idealne za nas trkače. Red asfalta, red makadama, red borove šume. Dvanaest kilometara biciklističkih staza je i više nego dovoljno da svoj godišnji odmor provedete aktivno.

Ono što mi je svakako bio najveći izazov, to je činjenica da te staze nisu ravne. Najviši vrh otoka je Kapić, na 133,8 metara nadmorske visine. Do njega nema staze za trčanje, no idealan je za otpješačiti i odmoriti se na vjetru, dok promatrate okolne otočiće kojih ima nevjerojatno puno. Gradina je vrh na 43,3 metara nadmorske visine, a Vela glava na 103 i do ovoga vrha postoji asfaltirana cesta. Dakle, osim trkačkih izazova po principu ‘pa po lojtrici gor, pa po lojtrici dol’, otok ima i prelijepe vidikovce i šetnice. S Vele glave vidite svu ljepotu Kornata. Svu veličanstvenost prirode. Prednosti trčanja po ovom prelijepom otoku su svakako raznolikost staze. Staze su zahtjevne jer su brdovite, valovite, sa strmijim i lakšim usponima. Makadami su dijelom šljunčani, dijelom dosta kameniti, pa je potreban dodatni oprez od ozljeda. Velik dio staza prolazi kroz borovu šumu, pa je bez obzira na visoke temperature ipak većina staze u hladu. Asfaltirani dio staze ide kroz naselja Muna i Selo. Iz Mune prema Selu je najveći uspon, dugačak cijeli kilometar. Apartman u kojem boravim je u uvali Muna i taj prvi kilometar koji mi je inače uvijek najvažniji za zagrijavanje i inače ga najsporije otrčim, ovdje mi je bio najteži. Zagrijavanje na najvećoj uzbrdici. Nije lako, no kada sam se vratila u Zagreb i ravnim, asfaltiranim cestama, shvaćam benefit. Ono što bi naglasila kao nedostaci trčanja na Žirju su psi koji lutaju sami po otoku. Dakle, pepper spray obavezan, inače ćete vrlo brzo postaviti osobni rekord. Osobno nisam imala iskustva sa psima, ali moja bolja polovica jest i mislim da će ovdje u Zagrebu vrlo teško nadmašiti svoj PB sa Žirja.

Ako i niste trkač ili biciklist, Žirje je uvijek dobar izbor za posjetiti ga i napraviti bar jednodnevan izlet. Iz Šibenika imate dva puta dnevno trajekt i jednom dnevno katamaran do otoka. Preporučujem da posjetite svih sedam vrhova Žirja (Kapić, Borovica, Velika vrata, Vela glava, Muna, Gušterne, Gradina), pogled s njih je zaista veličanstven i sve se može u jednom danu.

Povijest otoka je jako zanimljiva. Postoje lokaliteti s arheološkim detaljima koji datiraju iz 6. stoljeća. Ove godine obnovili su i crkvicu Sv. Nikole, a poznati su i po Procesiji Veloj Gospi, kada nose gospu kroz Selo iz župne crkve Sv. Marije. Imaju svoju ekološku udrugu koja je ovo ljeto na sve vrhove postavila stolove i klupe i koja se brine za čistoću i kulturu otoka. Na otoku postoji i memorijalni centar Žirajska ruža Hrvatska. Otok ima vrlo bogatu vojnu i ratnu povijest. Ljudi su nevjerojatno ljubazni i topli i uvijek se tamo osjećam kao kod svoje kuće.

Mogla bih vam napisati još bar pet stranica o svemu prelijepome na ovom otoku sreće, kako ga i zovu, no ostavljam vam prostora da to otkrijete sami. Dakle, ako ste zaista istinski ljubitelj prirode i trčanja, Žirje – otok sreće bi mogao biti i vaš sljedeći izazov.

Tihana Kunštek

Ja uživam u trčanju, no moj zakoniti tvrdi da ga mrzi. On trči samo da zadrži težinu. A kad ne trči onda s neskrivenim sjajem u očima studira 354 funkcionalnosti novog Garmina koji sam mu, na njegovu želju, kupila za 4.500 somova kuna na 896 rata za 10. godišnjicu braka

Svi mi poznamo onog jednog mrguda koji mrzi trčanje, ali uporno trči. Ja živim s jednim. On trči samo da zadrži težinu koju je spustio za 20-tak kilograma, zato što ga je valjda netko tjerao da radi nešto što baš mrzi – trčao. I dalje se čudi k’o pura glisti zašto netko trči, a nema bar 15 kilograma viška, jer to je samo patnja, bol i znoj. Nema u tome nikakvog zadovoljstva. Neki dan sam mu za desetu godišnjicu braka po njegovoj želji kupila Garmin od 4.500 somova kuna na 896 rata, jer on mrzi trčanje. Sad sam mirna sigurno tjedan dana od tog naricanja, jer ako ne trči onda s neskrivenim sjajem u očima studira 354 funkcionalnosti spomenutog, očajno skupog dodatka za trčanje koje mrzi.

Ja sam druga priča. Ja uživam u trčanju. Mene i adrenalin veže neka tanka nit cijeli život. Volim visoki puls, volim borbu za goli štrumpf, volim ispitivanje vlastitih granica. Jedna sam od onih osoba koja trči s trombozom, skoliozom, kifozom, astmom, oštećenom tetivom desnog kuka i psihičkim poremećajem koji sve to ignorira. Ali inače sam odlično, hvala na pitanju! I tako se nedavno, baš na zadarskom Forumu nakon istrčanih Wingsa, razvila rasprava o tome kako netko uopće može voljeti trčanje. I to između nekoliko sudionika utrke u kojoj je najsporiji istrčao 10 km. Moj zakoniti, naravno. Vidi li netko osim mene ovdje neke nelogičnosti?

Borba za cilj

Klikni za sadržaj u novom broju magazina Trčanje

Naravno, svi imamo različitu motivaciju, no većini je trčanje zaista velika ljubav. Ne postoji osoba koja će trčati, a to ne voli. Odgovorno to tvrdim. Netko uživa samo udišući zrak, netko voli pobjeđivati, netko samo druženja, netko izazove, netko atmosferu, netko ono pivo nakon muke ježeve, netko prirodu kroz koju protrči, netko da možda drži ženu na oku. No sve to čini ljubav prema trčanju. Isto tako, kao i sve drugo u životu i trčanje ima vesele, no i teške trenutke. Koliko god smo ushićeni kad pređemo tu ciljnu crtu, sve što je prethodilo tome ima i onu drugu stranu. Naporne treninge na koje nam se ponekad baš ne ide, jer smo imali stresan dan na poslu. Pa kad ga ipak odradimo, shvatimo da nam je pomoglo da oživimo. Da nam je baš to trebalo.

Bolove koji se iznenada jave, pa nas muče. Što je, zašto je, kada će proći? Žuljevi. Bolni i tamni nokti nakon trčanja nizbrdicom. Upala mišića, padovi, ogrebotine, udarci. Ne odustajanje kad je hladno, snijeg, kiša, sparina. I kroz to nas sve vodi taj naš unutarnji cilj. Taj ushit kad ga istrčimo. Kad probijemo granicu onoga što smo mislili da možda nikada nećemo. Da, trčanje je strast. I do svakog rezultata koji smo si zacrtali, trebamo proći kroz svoju vlastitu borbu. Jedina razlika u nama trkačima je što ćemo si postaviti za cilj. Istrčani ultramaraton ili skidanje par kilograma.

Rezultat 7 od 10

Budite sigurni da ste duboko zaglibili u trkački svijet, ako ste sa smiješkom pročitali bar 3 niže navedene tvrdnje:

1. Prešli ste više od 100 km da dođete na neku utrku + povratak
2. Jeli ste više od 5 puta neku brzinsku, suhu hranu uz neku brzu auto cestu
3. Studirali bar dva dana prije trke stazu, uspone, nizbrdice i okrijepe
4. Vršili malu i veliku nuždu na silu, najmanje 15 minuta prije trke
5. Gledali u prošlogodišnje rezultate i računali hoćete li biti zadnji
6. Sa sobom na trke nosite energetske pločice i torbicu s ibuprofenima, flasterima i Ice gelom + rezervni drekec papir
7. Zadnji web šoping je bio komad sportske opreme
8. Razmjenjujete s trkačkim frendom/frendicom slike izubijanih papaka, te svakojake savjete
9. Trošite dane godišnjeg odmora na trke
10. Odvajate svaki mjesec dio para iz kućnog budžeta za pivo nakon trke.

Sigurno se ovdje da nabrojati još mnogo toga, no vjerujem da ste se sigurno već negdje prepoznali. Pa čak i ovaj moj mrgud koji mrzi trčanje može podcrtati 7 od 10 navedenih stavki.

Kako god, ja sad odoh raditi popis svega što sutra moram ponijeti na utrku, a vi mili moji ostajte puni snage i elana i možda se i sretnemo na nekoj stazi . Ako ne na stazi, sigurno ćete me naći u prvoj birtiji do cilja, gdje i dalje uporno dokazujem zakonitom da je u stvari dobrano zaglibio u svijet trčanja, dok brišem pjenu od pive ili možda od žustre rasprave. Tko bi ga znao!

Tihana Kunštek

Vrlina im je hrabrost, a mana impulzivnost. Hrabro, no i impulzivno će se prijaviti na svaku trku koja im se na prvu čini zanimljiva. To su obično pivske trke, trke s puno brdskih izazova, duge dionice, u stvari sve one utrke kojima se obično kite već iskusni trkači. Kako su skloni i dokazivanju, vjerojatno će prije izdahnuti, nego ne istrčati zadanu trku do kraja. Bitna im je pobjeda, zabava je na drugom mjestu. Pa kad na stazi vidite nekoga tko psuje, hvata mahnito zrak, stenje, ali piči dalje i izgleda kao da je na rubu već sedmog nervnog sloma, budite sigurni da je to ovan.

BIK

S jedne strane izrazito strpljiv, a s one druge tako prokleto tvrdoglav. Poznati su kao spori, ali izuzetni taktičari. Nije im bitan cilj, koliko performans. Teško im se pokrenuti, no ako to ipak jednom učine, obično postaju uporni u ostvarivanju rezultata. Motivacija im je uvijek vrijednost nagrade. Ne trče jer je to zdravo, trče jer se dijele odlične nagrade. Ne mogu se mijenjati i prije će si pucati u koljeno, nego prijaviti trku zbog ekipe, samo za tamo neku običnu finišersku medalju. Radije će otići u omiljenu buregdžinicu pojesti komad slasnog i masnog bureka, samo da vam se podrugljivo podrigne u facu na cilju, dok vi iscrpljeni i žedni pokušavate doći do daha i vode.

BLIZANAC

Jedan od najinteligentnijih znakova horoskopa. Da nije toliko prevrtljiv, vjerojatno bi bio i najinteligentniji. No eto, blizanca od savršenosti najčešće dijeli bolest zvana “ja sam centar svijeta”. Ako netko uporno pokušava komunicirati s vama za vrijeme trke, to je blizanac. Uvijek prepun savjeta, anegdota, neke čudne trkačke motivacije. Al’ on je sebi baš super. Ako ne pričaju o sebi, obožavaju tračati druge. Uvijek se dugo premišljaju koju trku će prijaviti, što će na trci odjenuti, uz koga će trčati. Bitno im je da su viđeni, da se o njima priča. Ako to ne prihvatite, ili ćete ga brzo stići jer će vam dizati živac do ibera ili ćete se praviti da vam nije zanimljiv, pa će on vrlo brzo odustati. Naravno, ako ne ostvari rezultate, hračkati će po organizaciji i lošoj stazi.

RAK

Brižan i hiperosjetljiv na sve. Onaj tko sa sobom ima melem za ruke, dva rezervna elastična zavoja, paket flastera, nekoliko paketića magnezija, a u autu još i dodatno rolu za kakanje, rehidromix, kutiju prve pomoći i rezervnu kutiju prve pomoći, galon izotoničnih napitaka za sebe i ekipu, to je rak. On trči da bude uz vas, da vas utješi kad emotivno padnete, da vam da bilo kakav savjet, mada i sam ne vjeruje u njega, samo da bude siguran da ćete vi biti dobro. Rakovi nikada neće biti dobri trkači, jer se i od disanja mogu umoriti i moraju odmah odmoriti. Jako su fiksirani na sigurnost. Trče jer su potrebni tamo nekome. I trče na sigurnoj odaljenosti da slučajno ne dišete u njih, ne daj Bože kihnete i hračnete u njihovom smjeru. Ako utrka nema osiguranu liječničku pomoć, neće ni krenuti sa starta.

LAV

Nevjerojatno velikodušan, ali tašt. Teško mu je kad se te dvije osobine krenu mlatiti toljagama na startu. Lav će preferirati trke humanitarnog karaktera. Voli davati i voli da to i drugi vide. Voli da ga se hvali, tražit će između redova od vas da mu govorite kako je dobar, brz, najbolji, najbrži i da može baš sve što poželi. Smatraju se zvijezdama i sve će učiniti da to tako i bude. Egocentrični su i sposobni su biti i jako grubi i emotivno i fizički, pa ako vas netko opsuje dok vas prestiže ili “slučajno” gurne u jarak tijekom trke, to je bio strašan lav. Vjerojatno su na pobjedničkom postolju, a ako kasnite na proglašenje jerbo ste se jedva uspjeli iskobeljati iz onog jarka, tražite one s medaljom oko vrata.

DJEVICA

Vrijedni i pedantni, ali kad zagusti nevjerojatno iskompleksirane picajzle. Djevici će na utrci svaka dlaka na glavi stajati baš onako kako želi. Uzbuđuje ih red, rad i disciplina i na utrkama su velika konkurencija lavovima. U stanju su danima analizirati stazu, svoje sposobnosti, sposobnosti drugih. Njihova energičnost u stvari dolazi iz vječite nervoze. S obzirom i da uvijek teže savršenome, nije ni čudo da i oni obično nose medalje oko vrata. Da se razumijemo, djevice uopće nisu zlobne, štoviše, jako su dobri ljudi. No kako uvijek svima govore da se može bolje, jer duboko vjeruju u to, nisu baš najomiljeniji ljudi na svijetu. Puno se bolje snalaze kao treneri, nego sudionici trka, ali im nitko to ne može dokazati.

VAGA

Oni nisu narcisi. Oni su neki puno ljepši cvijet. Sa svima su dobri, lagano su licemjerni, ali vješto to prikrivaju. Ako ne trče, sigurno su nekakva faca u organizaciji. Ugodni, susretljivi, oni su uvijek dobri prijatelji. Puno znaju, znaju to iskoristiti, znaju i znanje podijeliti. Nije im bitan rezultat, bitno im je da su tamo i da ih se primijeti. Osjetljivi su na kritiku i samo zato će se truditi postizati dobre rezultate. Ako ne ide baš onako kako su si zamislili, obično malodušno klonu i najveće su drama queen horoskopa. Vage stalno prate usponi i padovi i na kraju rijetko kad nešto veliko i postignu. No zbog svojeg blagog karaktera, svi ih vole, pa im to nije niti previše bitno. Bitno je da su tu i da ih svi znaju kao nekoga bitnog, što obično zbog svoje zanimljive histerične naravi ali i te neobične blagosti u tom histeriziranju, većini i jesu.

ŠKORPION

Toliko autodestruktivan, da je definitivno uz Lava i Djevicu, sljedeći koji nosi medalju oko vrata. Za razliku od spomenuta dva znaka, škorpija ne analizira, ni ne taktizira. On ubija. U stanju je otrčati ultramaraton, samo zato što ste posumnjali da to može. Ako ste mu se ikada zamjerili na stazi, pobrinut će se da se pošteno osveti. Jako dobro zna gdje je pogriješio i s kime se igrao i to mu se sigurno više neće dogoditi. Spreman je na velike žrtve, posesivan je i ljubomoran i neće vam dopustiti da budete bolji od njega. On će samo rijetkima skinuti kapu i prepustiti mu postolje i to samo zato što vas je nekada jako povrijedio, a on nije izdajica i sad vam štiti leđa. Ako vas škorpija ne prestigne, to je zato što vas štiti. Trećega nema u njegovom životu.

STRIJELAC

Zrači optimizmom, ubija sam sebe brzim odustajanjem. Koliko god u glavi jak, strijelac na stazi često posustane. Malo si je komotan. Ako želite beskrajnu motivaciju i podršku, trčite uz strijelca. Ako želite biti brzi, bit ćete. Strijelac će vas ispaliti i lagano doći za vama. Ako želite samo neobavezno trčkarati i usput razgovarati, neće naći boljeg partnera. Uvijek podrška, nikada od njega pravog trkača. Stvar je u tome što je strijelcu apsolutno sve zabava. A posebno zabava, koja se spaja s korisnim. Ono što nije zabavno, od toga se brzo hladi. Ako ga netko tjera na rezultate, to nije njegov đir. Uvijek je spreman na bitnim trkama pokazati da može, jer baš to sada hoće, ali nije mu bitna pobjeda. Na cilj ga dovodi hladno pivo, euforična atmosfera i veselo društvo.

JARAC

Kad spojimo upornost i emocionalnu hladnoću, dobijemo odličnog trkača kojem je bitnije zdravlje, nego dobar rezultat. Dobar rezultat je živjeti 100 godina, jer redovito vježbamo. Tako razmišlja jedan jarac. Medalja je super, nije najbitnija. No ako baš poželi neku medalju, ovaj znak je toliko uporan i ne podnosi nedisciplinu, da rezultat ne može izostati. Ljudi ih često nepravedno okarakteriziraju kao naporne daveže. Razlog tome je što će danima trčkarati oko vas, razgovarati s vama o obiteljskom pravu, utjecaju beskućnika na klimu i još bezbroj očajno dosadnih tema, dok će u stvari analizirati vašu razinu energije, puls, ritam disanja, doskok, težinu, brzinu i emotivnu jakost u glavi. Uče od vas kako vas pobijediti, a da toga niste uopće svjesni.

VODENJAK

Ovo su vam jedni nevjerojatni luđaci i vrlo precijenjeni bleferi i svi ih takve obožavamo. Znaju se isforsirati tako da i rođena majka ne prestaje danima naricati nad njima, sve u želi da budu posebni. Jako su sigurni u sebe, sami sa sobom mogu igrati odbojku, pa što ne bi mogli odmah i neki maraton pretrčati. Gore od te ideje je samo činjenica da ih nitko ne može odgovoriti od onoga što su naumili. Srećom, štetu čine samo sebi, a nama su uvijek zabavni. Nema trke gdje ne odudaraju svojom genijalnom originalnošću, pa ako vidite nekoga da trči sa šeširom na kojem je servirano tropsko voće, to je vodenjak. Vole ljude, vole zabavu, pa će i njega, kao i strijelca, na cilj dovesti jedino hladno pivo i ekipa koja čeka njegov performans na ulasku u cilj.

RIBA

Vrline jedne ribe su njena suosjećajnost, a mana vječiti bijeg od stvarnosti. Kada krenete posustajati ili odustajati, ako se slučajno ozlijedite ili ste se samo previše zaletjeli na startu, pa sada lovite zrak poput soma na suhom, ribe su vjerojatno prve koje će usporiti pored vas, tješiti vas, vjerojatno se i rasplakati prije nego što uopće kažete koliko vam je teško ili vas boli. Kako bi i sebe i vas vratiti na trkačku stazu, vjerojatno će vam pričati o jednorozima, planinskim vilama i nekome tko je sa 143 godine bez problema ustao iz groba i ovo istrčao. Upravo to je jednoj ribi obično i motivacija da trči. Bijeg od problema i stvarnosti. I ide tim ribicama to jako dobro. Kada prođete startnu liniju, a netko vam se histerično u suzama baci u zagrljaj i velikodušno čestita na rezultatu, to je riba. Nema šanse da omanete.

Tihana Kunštek

Nije bilo baš tako, ali nikada joj nisam zamjerila. Samo njezin zagrljaj mi je puno značio, a i to što je rekla, bilo je zaista smiješno. Dovoljno da to i danas pamtim. Divila sam se sportašima, njihovoj ustrajnosti, volji, snazi i svim odricanjima. No ja nikada nisam bila osoba za tako nešto. Niska, srednje građe, domet mi je bio aerobik i Tae boo jednom tjedno, kada mi se baš dalo. Ono kad nisi rođen da budeš sportaš i gotovo. To nisi ti.

Škola trčanja mi je sjela k’o budali šamar. Jer eto, udebljala sam se. U stvari, samo malo opustila, da se baš ne vrijeđam. No svakako sam počela osjećati na tijelu posljedice dugogodišneg sjedenja na radnom mjestu. Posljedice četiri poroda, posljedice nemara o prehrani i totalnog ne kretanja. Pa kako mi je taj šamar sjeo baš u susjedstvu na Nasipu, rekoh – Tihana, ovo ćeš odraditi kako god znaš i umiješ.

Epska upala mišića

Klikni za sadržaj novog broja magazina Trčanje

Nakon prvog treninga, poželjela sam umrijeti. Ili bar isprobati sve droge ovoga svijeta od kojih bi ta epska upala mišića prestala boljeti. No došla sam i na drugi trening, pa i na treći. Otrčala sam od svojih prvih 100 metara i hiperventilacije do svog prvog kilometra bez epske upale mišića. Jedino što sam lani negdje u ovo doba htjela, bilo je otrčati 5 kilometara. To mi je nekako bio cilj koji bi nadoknadio svu moju frustraciju, nakupljenu komadićima s tjelesnog odgoja. I jesam, istrčala sam svojih prvih 5 u rujnu na B2B utrci u Zagrebu. Jesam.

Bezglavo blesava i tvrdoglava, tri mjeseca kasnije istrčala sam i prvog cenera. Osim sjećanja na neuspjehe koja su me tjerala da idem dalje, uvijek su za mene ovdje bile moje sestre. Toliko su me bodrile, toliko se veselile sa svakim mojim pretrčanim kilometrom. Mater je stalno zanovijetala da pretjerujem u svojim godinama i da ću umrijeti u nekom jarku dok će me drugi preskakati, ali one su vjerovale u mene. A mater, k’o mater. Stalno neka briga. I tako, bezglavo blesava i tvrdoglava, obećala sam im da ću za 50. rođendan istrčati polumaraton. Pametno sam si ostavila skoro dvije godine prostora. Ili da to istreniram ili da one to zaborave. I dalje nisam sigurna u pravi razlog.

Moja srednja sestra, jedna od moje dvije najbolje prijateljice i moja najvatrenija navijačica, moja druga polovica duše, moje toliko puno toga, poginula je prije deset dana u stravičnoj prometnoj nesreći. A ja, bezglavo blesava i tvrdoglava, ne prihvaćam suludu stvarnost. Borim se između sna i jave, štipam se da se probudim, vrištim da probudim druge da probude mene. No ništa ne pomaže. Nema je. Nema da mi kaže koliko me voli, koliko je ponosna na mene. Nema je da me digne, kada padnem. Naprosto je nema.

Sasvim slučajne polumaratonke

Udahnem duboko težak zrak, odjenem tajice i tenisice i izađem iz zgrade. Odlučim bez nekog posebnog razloga napraviti samo jedan mali krug oko parka. Da razbistrim misli. Uključim Runkeeper, nataknem slušalice na uši i krenem trčati. Jedan krug, drugi krug, treći krug. Osjetim snažan udarac u prsa. Osjetila sam ga seka, jesam. Osjetila sam isto što i ti. Osjetila sam tvoju borbu i kako ostaješ bez daha dok ti se lome svih dvanaest rebara, ali kao i ti, nastavila sam se boriti dalje. Osjetila sam kako je tvoje srce nakon sat vremena zastalo. I moje je, skoro sam posustala. Ali ti si se odlučila i dalje boriti, pa tako i ja sa tobom. Borile smo se anđele moj točno 2 sata i 45 minuta. Ti u Jedinici za intenzivnu njegu, ja po cijelom Novom Zagrebu. Prestala si disati nakon 2 sata i 45 minuta i tada sam i ja stala. Istrčala sam točno 21 kilometar. Bez stajanja. Bez kapi vode. Samo čista, gola borba. Pogledala sam u nebo i tiho ti šapnula: Sada sam zaista jako umorna. Mislim da sada obje možemo kući.

Obje smo, anđele, sasvim slučajne polumaratonke. Obje smo istrčale svoju najtežu trku do sada. Baš onako karmički, kako ritam životnih nota zasvira, pa sudbina povede melodiju, a ona cijeli orkestar. Mene čeka još jedna. Maraton koji ću istrčati samo za tebe. Voli te tvoj pingvin, koji će poletjeti samo za tebe!

Tihana Kunštek

Kao djevojka, zaljubila sam se u borilačke vještine i glumu. Prevladala je gluma, pa sam dva puta tjedno veselo jurila u ZKM na probe. A onda me puknuo pubertet, ocjene su popustile i starci su rekli – e nema više glume, primi se knjige. Po završetku škole, nekako mi se činilo kasno da nastavim glumom, upoznala sam budućeg supruga, počeli zajedno živjeti, rodilo se dvoje djece i znate kako to već ide. Djeca u prvi plan, ja uvijek u drugi. No kada su krenuli u školu, uspjevala sam naći pokoji popodnevni sat da odem do teretane i upišem Tae Boo. I to je nešto što sam zaista uspijevala nekoliko godina redovito polaziti. Sviđala mi se ta količina energije koju moraš izbaciti iz sebe, a nakon treninga je nekako imaš više nego prije. I shvatila sam da iz mene u stvar izlazi negativa, a puni se pozitiva. A onda su došle neke druge životne okolnosti. Razvod braka, pubertet sinova, preseljenje, promjene na poslu. I svaka aktivnost koja bi godila mom tijelu je nekako pala u drugi plan.

Minuta trčanja, minuta hodanja

Pa su onda došle opet neke sasvim druge životne okolnosti. Drugi brak, nemogućnost da ostanem trudna, stimulacije hormonima, gubitak djeteta u 19. tjednu trudnoće, gubitak djeteta u 39. tjednu trudnoće. Od svih tih stresova, moje tijelo je postalo preteško, tromo, izmoreno, vidljivo bolesno.

Moj muž kaže da nisam samo Feniks. Da sam Fenix kiborg. Da se dižem iz pepela brže nego ijedan čovjek kojeg poznaje. Pa tako sam i tada.

Nakon procesa šok – negiranje – bijes – tuga – prihvaćanje, nastavila sam živjeti dalje. Uskoro sam ipak rodila prelijepog, zdravog dječaka i postao je moj centar svijeta. I kako to opet ide, pelene, dojenje, nespavanje, titranje oko malenoga, uskoro svatih da moram nešto učiniti i za sebe. Osim četiri poroda, tu su i moje godine. Cijelih četrdeset i sedam. Ako se uskoro ne pokrenem, moje najmlađe dijete će uskoro imati baku, a ne mater pored sebe.

Sjela sam i razmišljala čime da se krenem baviti, a da ne izbivam previše iz kuće, da mi nije daleko i da nije prezahtijevno za moju dob. Ponekad mislim da me oni moji mali anđeli na nebu često prate i pomažu mi. I zaista mislim da su kumovali tome da baš tih dana dobijem na mail ponudu za besplatnu školu trčanja.

Pa Tihana, zašto ne? Besplatno je, blizu je, troši tri sata tvojeg vremena tjedno i traje tri mjeseca. Pa kad uhvatiš ritam, trčati ćeš sama po kvartu, jerbo imaš predivan Park mladenaca u kojem možeš i maraton oplesti ako te volja. I odluka je pala!

Naravno, nisam uspjela trčati tri puta tjedno, uspjevala sam jednom ili dvaput. Ali zaista sam se trudila ne odustati. Na prvom treningu, domet mi je bio minuta trčanja, minuta hodanja I tako u pet rundi i tada sam morala samo nastaviti hodati. To je bilo početkom lipnja. Ove godine. Molim vas, zapamtite taj podatak.

Na kraju tog trkačkog školovanja, imali smo probnu trku od 5 km. Otrčala sam je. Čak nisam bila ni posljednja. Doduše, debeli dio sam prehodala, da ne mislite da sam zaista Kiborg.

Nikad ne odustaj od svojih snova

I što sad. Škola je gotova, prepuštena si samo svojim odlukama. I tako sam jednom tjedno krenula trčati po Parku mladenaca, pokušavajući otrčati kilometar ispod 7 minuta. I nikako. I nejde i nejde.

Pa sam ugledala da je uskoro Terry Fox i prijavila se bez sekunde razmišljanja. Tako obično nastanu moje najinteligentnije odluke. Kad ne koristim mozak. Navukla sam majicu sa sloganom ‘Nikad ne odustaj od svojih snova’ i odlučila da ću tih 6,3 km ako treba i otpuzati. Tri dana prije trke sam sjela za laptop i krenula googlati ‘kako se pripremiti za trku’. I što se dogodilo?

Prvi puta sam stala na 4,3 km da popijem malo vode. Drugi puta na cilju. Otrčala sam Terry Fox za 47 minuta.

Nazvala sam muža: Ajde, dođi po mene. Gotova sam!

On: Rekao sam ti da si uzela malo veliki zalogaj. Nije to sam tak’!

Ja: Ali ja sam prošla cilj!

On: ———————– (znak za muk)

Eto, naučila sam da je i dobra priprema znak za bolji uspjeh. To me potaklo da se prijavim za Zagrebački cener. U startu sam znala da je to preveliki zalogaj za mene s obzirom da trčim (ako) jednom tjedno, no ja sam jedna od onih osoba koja ipak mora probati.

Našla sam se sa svojim Omegovcima, koji su me i naučili prve trkačke korake i koji su u stvari najzahvalniji za ovu moju tvrdoglavu upornost u ostvarivanju rezultata. Računali smo koliko trčim po kilometru, koliko popuštam pred kraj i bez obzira što su me uvjeravali da ja to mogu, svi smo znali da je to meni izuzetno teško doseziv cilj. Trka je naime ograničena na sat i petnaest minuta, odnosno 75 minuta. Pa kako ja ne trčim kilometar ispod sedam minuta, to je već 70 minuta. No toliko trčim na kratke staze. Vrlo je upitno kako ću se ponašati nakon 7. kilometra i hoću li uopće moći to fizički izdržati. Stvarno je bilo nerealno misliti da ću tih 10 km istrčati u tih 75 minuta.

O koka, pa ti si mrak!

Trka je krenula. Slijedila sam savjete koje su mi dali. Stala sam piti vode tek nakon 4,5 km I tek tada sam malo usporila tempo. Nakon šestog kilometra, oko mene je bilo sve manje i manje ljudi. Znala sam da je većina ispred mene, no svi oni divni navijači oko staze, nisu dali da odustanem. Na sedmom sam krenula odustajati, stala sam i hodajući pokušavala uhvatiti puls. Sjetila sam se one poznate trkačke – sve je to u tvojoj glavi, tijelo može puno, ne dozvoli joj da pobijedi. I krenula sam dalje. Mislim da sam negdje na osmom kilometru vidjela pokojnu baku i djeda kako me bodre uz stazu i vjerujem da sam bila u fazi kada sam osjetila prelazak iz jednog svijeta u drugi – ukratko, shvatila sam da vjerojatno umirem.

Tada sam kao kroz san začula muški glas i ugledala Staropramen koji je držao u ruci: ‘Hajmo mala, možeš ti to! Još samo kilometar i na cilju si, a tamo te čeka bure ovoga’.

Pogledam na sat i shvatim da imam točno sedam i pol minuta do kraja trke i jedan kilometar ispred sebe, kao ni atoma energije u nogama. Sljedeće čega se sjećam je ogromna buka, sat na kojem piše 1:13:42, crvena crta na cilju, nečija ruka koja me snažno tapša po ramenu i djevojka koja mi se smiješi i gura medalju za prolazak u ruke.

I dok su me moji Omegovci ugledali sa medaljom oko vrata, sigurna sam da su bili iznenađeni barem toliko koliko i sretni. Istrčala sam u stvari sebi statistički nemoguće. Posebice zadnji kilometar. No jesam! Držeći pivo u ruci, čujem voditelja kako viče: ‘I zadnji natjecatelj je prošao startnu liniju i time je još jedan Zagrebački cener završio’. Pogledam na onaj sat, na njemu 1:32:19. O koka, pa ti si mrak! Pomislim si u sebi.

I kada sam na početku svoje trkačke avanture rekla da ću za svoj pedeseti rođendan istrčati polumaraton, a za šezdeseti maraton, izgleda da se nisam šalila. I kad se sjetite mog trkačkog dometa prije samo šest mjeseci, što vi misite?!

Tihana Kunštek