Čula sam ljude oko mene kako govore kako će to biti povijesni polumaraton jer tko znakad ćemo opet imati snijeg u Splitu. Motivacija je tu i svi smo jedva čekali da utrka krene i da se možemo potpuno ugrijati.

Start, krenuli smo, a ja nikako nisam uspijevala proći sporije trkače. Milijun ih je, cesta je skliska i pitala sam se kako ih proći i dođi do mog pacera. Trudila sam se, ali prvi kilometar sam bila jako spora. A onda sam se konačno oslobodila i dala ‘gas’. Puše, dere vjetar, mećava, trčiš dugi pravac, veliku cestu do okretišta i nazad prema gradu. Bilo je puno uzbrdica i nizbrdica. Ulazak u vojnu luku Loru i prolazak pored vojnih brodova – jedna lijepa runda. I onda smo došli do desetog kilometra. Checkpoint.

Pri ulasku u Hajdukov stadion osjetila sam uzbuđenje, ponos, oči su mi zasuzile, ali ne zbog snijega. Krenuli smo prema Marjanu i tad sam osjetila da me boli lijeva noga, izgleda da sam je malo zavrnula na skliskom početku utrke. Ništa, stisnula sam zube i nisam dopustila da se tempo trčanja smanji. Slijedila je duga nizbrdica, ali znala sam da me na drugoj strani čeka isto tako dugačka uzbrdica. Uh, znala sam da je na kraju te uzbrdice rampa i da ih onda više nema. Splitski polumaraton je težak za većinu rekreativaca jer ima 300 m/nmv, a to je za mene puuuuno. Sve to po buri koja te koči, muči i hladi.

Snaga nije baš bila na nivou, ali nisam se htjela predati te sam prešla čak još nekoliko trkača. Volonteri su bili genijalni jer jedno je trčati po hladnoći, ali nešto posve drugo stajati u mjestu po takvom vremenu. Svaka im čast.

U jednom trenutku nam je netko viknuo: ‘zadnja 2 kilometra’ i tada sam odmah pojačala tempo, baš kao i dvije cure pored mene. Neki muški trkač nas je bodrio, ‘to cure, bravo cure’. Uh koji je to osjećaj! Noga je boljela ‘po tiho’, ali vidjela sam cilj i osjetila veliko olakšanje. Trčala sam dobrim, i za mene, brzim ritmom i ušla u ciljni prostor. Netko je vikao moje ime, a to su bili rodica Kristina i muž koji su me došli podržati. Sreću i iznenađenje, u tom trenutku, ne mogu opisati.

Kad sam ulazila u cilj na sve sam zaboravila, pa tako nisam pogledala vrijeme, nisam gledala fotografa niti ugasila sat kojeg sam se sjetila isključiti tek par minuta kasnije. Hvala Bogu uspjela sam, jako sam bila sretna, ali i iscrpljena zbog bolova u nozi. Do objave javnih rezultata nisam znala svoje vrijeme, ali sam zato bila ponosna!

Tanja Mirko

S obzirom na to da se redovito održava krajem veljače, Splitski polumaraton je jedno od prvih natjecanja te kilometraže u regiji te radi staze i vremenskih uvjeta gotovo idealan za premijerni nastup trkača-početnika na stazi duljine 21,1 kilometar. Dakako, među dvije tisuće ljudi koji će ove godine trčati Dioklecijanovim gradom bit će i velik broj iskusnih trkača, profesionalaca i ljudi koji su marljivo i uporno nizali kilometre na treninzima tijekom zime očekujući baš u Splitu ostvariti dobar rezultat.

No bilo bi nepošteno reći da je Splitski polumaraton isključivo festival trčanja. On je podsjetnik na potrebu zdravog življenja, zbog fantastične energije koja gotovo pršti Rivom on je i poticaj ljudima da ustraju na kretanju, a ne samo da dane provode na neudobnim radnim stolicama i kućnim trosjedima, u konačnici, on je nužan da provjerimo svoje tjelesno stanje i da nas motivira, ako smo već ‘prespavali’ zimu, na aktivno proljeće.

‘Unazad tri godine sezona trčanja u Hrvatskoj i regiji počinje u gradu pod Marjanom. Zadnja nedjelja u veljači i ugodna mediteranska klima predstavljaju idealno vrijeme za trčanje. Na pomalo zahtjevnoj, ali impozantnoj stazi na kojoj se redovno postižu osobni rekordi i koja uključuje sve važne simbole grada Splita – Rivu, stadion Poljud, vojnu luku Lora, Marmontovu ulicu i Dioklecijanovu palaču, ljudi zaista mogu uživati u trčanju i druženju s prijateljima na stazi. Svake godine nastojimo pripremiti bogatiji, veći i osmišljeniji program koji prati glavnu utrku. Startni paketi su zaista odlični i siguran sam da će ugodno iznenaditi sve sudionike, pripremili smo i sportski sajam pod nazivom Maratonski grad u kojem će se preuzimati startni paketi, ali i koji će na jednom mjestu, izložbenim štandovima i predavanjima, ponuditi trkačima i rekreativcima novosti iz svijeta trčanja, tu je i Tommy pasta party dan prije i Tommy završni party nakon polumaratona koji će zadovoljiti sve gurmanske sladokusce, a osigurali smo Live tracking i live streaming da ljudi koji nisu mogli doći u Split mogu online pratiti svoje prijatelje na stazi’, kazao nam je Kristijan Sindik, direktor Splitskog polumaratona, naglašavajući da je učesnička medalja u rangu Londona, Berlina, Rima i drugih svjetskih maratona.

Za one koji još nisu spremni istrčati polumaraton, organizatori su pripremili mogućnost trčanja štafete, ali i dvije kraće utrke. Prva je dm Dječja milja koja će se održati dan uoči polumaratona i namijenjena je djeci osnovnoškolske dobi, a druga END POLIO RUN – Utrka građana na 5 kilometara koja ima dobrotvorni karakter.

Klikni na fotku za info o novom broju magazina Trčanje

‘Splitski polumaraton već drugu godinu daje podršku svjetskoj borbi protiv dječje paralize te u sklopu utrke, u suradnji Rotary klubom Kaštela i Odborom za Rotary zakladu Rotary Districta 1913 Hrvatska, organizira humanitarnu trku End Polio Run. Od svake uplaćene startnine 30 kuna ćemo proslijediti  Rotary Polio Plus zakladi za borbu protiv dječje paralize. Dm dječje milje su također humanitarnog karaktera. Startnina je simboličnih 10 kuna, a ukupni iznos prikupljenih startnina se uplaćuje Županijskoj ligi za borbu protiv raka – Split’, kazao nam je Sindik.

Ako se pitate što je to, osim organizacije, vremenski odlično tempiranog starta i meteoroloških super uvjeta, tako dobro u Splitskom polumaratonu, odgovor je zapravo vrlo jasan: staza! Start na Rivi, prolazak nekim od najljepših splitskih ulica, trčanje Lorom i Poljudom (gdje najčešće trešti super glazba) i ne baš tako težak uspon na prelijepi Marjan samo su dijelovi fantastične slagalice koju su organizatori uokvirili u rutu polumaratona. Društvene mreže i blogovi u pravilu su prepuni nevjerojatno pozitivnih doživljaja trkača, oduševljenja viđenim i istrčanim, da uopće ne treba čuditi da se posljednjih godina i velik broj stranaca odlučuje doći u Split.

Regionalno gledano, rekreativci iz Bosne i Hercegovine mjesecima uoči starta pripremaju svoj dolazak, Slovenci, Talijani i Austrijanci ne propuštaju utrku, pa definitivno bez imalo sumnje možemo ustvrditi da je Splitski polumaraton jedan od najboljih turističkih promotora grada. Uostalom, pokušate li tjednima uoči utrke dobiti mjesto u nekom od splitskih hotela ili pronaći privatan smještaj, trebat će vam puno sreće. U pravilu je sve popunjeno, kao da je riječ o najžešćoj turističkoj sezoni.

Neven Miladin

Tako je ove godine grah pao da polumaratonski ispit trkači ex-početnici Salomon škole trčanja polažu u Splitu – iako je prvo za taj događaj bila planirana Verona, zbog logističko-nadrealnih zapetljancija odluka je pala na Split. Kako je to bila dobra odluka.

Kava k’o ćevapi s pomfritom

Krenuli smo veselo ispred Arene Zagreb i već nakon nekoliko sati dijeljenja keksi i krafni po busu postali smo nerazdvojni prijatelji. Ne usputni poznanici koji ne znaju kako se tko zove, nego pravi frendovi koji bi bez grča na licu bili jedni drugima jamci za stambeni kredit. Toliki. Doduše, neki su i dalje imali problema s pamćenjem imena svojih kolega sutrkača, no to se više odnosi na mentalnu neuravnoteženost određenih pojedinaca (prvenstveno autora ovih redaka), ali to nije pokvarilo inače savršenu busnu sinergiju.

Put prema Splitu je bio avantura. Kretali smo se cestama kojima su zadnji puta prolazili Mungosi kada su razminiravali to područje. Svaki metar bio je biti ili ne biti, ali mi smo se hrabro othrvali opasnosti i nakon kave popijene u kafiću Fazan u Kninu (5 kuna kava s mlijekom, op.a.) nezaustavljivo smo krenuli put naše finalne destinacije – splitske Rive.

Došli smo, smjestili se u sobe u koje ste mogli ući jedino ako ste riješili zagonetku napisanu na podu pred vratima. Oni koji brže kopčaju uskoro su se raspakiravali u sobi, a oni malo sporiji su bezuspješno tražili rješenje i na kraju prenoćili pred vratima. Jebiga, treba malo češće rješavati Kviskoteku.

Tu večer smo otkrili puno stvari – zašto je sfinga u Splitu? Ima li i kakvih piramida nearby? Otkrili smo da, ako je prostor za ispijanje kave lijep i poluprazan, postoji razlog zašto je lijep i poluprazan. Jer te kava košta k’o ćevapi s pomfritom u Zagrebu. No dobro. Popili kavu, kupili Nevenovu mast, otišli na palačinke i lijepo nakrcani ugljikohidratima do uha krenuli u krpe.

Marjan kao Matterhorn

Jutro je bilo divno. Bauljanje mokrom rivom u 7 sati u potrazi za kavom bilo je stelarno iskustvo. Osoblje spremno u kafićima ali ‘ne rade do osam’. Okej, kontam. Zapravo ne kontam, al hajde. Našlo se tako jedno mjesto koje je bilo milosrdno prema trkačima i već za pola sata bili smo spremni za oblačenje dresa, foto sešn pred hostelom i pokret prema startu svih starteva.

Start. Što reći. Ekipa nabrijana kao da nas očekuje Matterhorn na pola staze, a ne Marjan. Bum. Idemo. Ne idemo. Svi stoje. Vučemo se do tepiha za mjerenje vremena i sad idemo. Prvi metri su odrađeni, još samo 20.090.

Bili smo tako veseli da smo laprdali čak i po uzbrditoj ulici Domovinskog rata, pričali i zbijale proste šale na račun zgrada oko nas. Entuzijazam je, doduše, malčice splasnuo prilikom polualpinističkog uspona na nadvožnjak na petom kilometru, no skoro spuštanje je resetiralo raspoloženje i već smo opet bili spremni za šegu i šalu. I još idemo nizbrdo. Buraz, ovo je DOBRO!

Prošli smo pored DJ-a koji je lijepo plesao, a mi smo lijepo trčali. Super smo se uskladili.

Ekstaza na Poljudu

Nakon toga sišli smo u ratnu luku Lora i po zapovijedi našeg zapovjednika grupe Zokija, svakom vojniku uputili smo pozdrav domovini (Zoki kaže POZDRAV, a mi u glas DOMOVINI!). Bilo je slatko gledati kako ti inače relativno normalni vojnici gledaju u nas s nekim polusmiješkom i razmišljaju koje nam to točno droge daju na startu. Vidjeli smo brodove koji izgledaju kao da bi potonuli kada bi na njega bacili papir od žvakaće, no Zoki nas je uvjerio da rade i da su super i da mogu otpizditi raketu sve do Slovenije. To nas je malo uznemirilo jer volimo Sloveniju i svi smo se složili da bolje da oni ne ispaljuju ništa.

Kada smo izašli iz Lore i ušli u Poljud, to je bio vrhunac. Ekstaza. I to u tantričkom smislu. Trčiš po onom razvaljenom tartanu, na zvučnicima puštaju snimku navijanja s tribina i mi trčimo. Ako ste čuli za pojam treša, to je bio treš. Ali odličan, kvalitetni treš. Ne kao serija ‘lud, zbunjen normalan’, to ljudi krivo nazivaju trešom. To je obično sranje. Da se razumijemo.

Marjan, lipi Marjan, melem za trkačku dušu. Hladovina, drveće, lijevo brdo, desno more. I okej, tu i tamo neka uzbrdica koja je nekima poslužila da malo zastanu i uživaju u pogledu, ali sve u svemu okoliš za trčanje kakav samo možeš poželjeti. Iza nas je već bilo 18, 19 kilometara i već smo mogli nanjušiti krafne koje su nas čekale u cilju. Ono što tada nismo mogli znati jest to da nije bilo nikakvih krafni u cilju… ali mi smo bili gladni i namirisali smo krafne. Hoće to tako. Ipak je to bilo vrijeme poklada…

Učenici položili maturu

Zadnji kilometar, kada u daljini vidiš ciljne lukove iz nekih je izvukao onu nadljudsku snagu za koju pričaju da svi mi imamo kada nam adrenalin šukne u glavu. Ljudi koji su do tada izgledali kao kandidati za skoru obdukciju zapizdili su tempo i jednostavno nestali naprijed. Ostali su se držali svako svog trenera i pažljivo brojali korake do cilja. U koji su na kraju ušli. Kao i svi ostali.

One minute u rezultatu nakon dva sata su potpuno nebitne. 2:10? 2:20? 2:40? Sve je to mrak. Prešli ste udaljenost koju većina ljudi prijeđe u godinu dana (i to oni koji parkiraju dalje od ulaza u garaži šoping centra) i imate svako pravo kolegama gurati medalju pod nos. Ako vas počnu podjebavati da ste išli sporo, shvatit ćete zašto medalja ima onu trakicu – držeći ju u ruci, tako se divno da zafitiljiti nekom posred čela da će pogođena osoba instant promijeniti svoj stav prema vašem trčanju.

Učenici su položili maturu i sada su upisali naprednu trkačku grupu. Fakultet, rekli bi. Doktorat u obliku maratona sada se više ni ne čini tako daleko…

Siniša Mareković