Na stranu činjenicu da je Dragan Janković uoči odlaska u zemlju Homera, Platona i Aleksandra Makedonskog najavio mogućnost da Veronika, Paula i Antonija čak završe u Top 10 u ženskoj konkurenciji. Takav doseg je sigurno moguć, no očito u nekim drugim okolnostima i s boljim pripremama. Uostalom, ni Janković, kojeg mnogi s pravom smatraju svojevrsnim guruom dugoprugaškog, točnije ultraškog trčanja u Hrvatskoj, nije bio razočaran neostvarivanjem njegove optimistične najave. Sve tri djevojke odradile su utrku kao da im je već deseta po redu, a ne prva, stigle su uz veće ili manje probleme do cilja i, što se nas tiče, postale besmrtne. Ako je mogao Fidipid, onda definitivno mogu i one. Uostalom, njemu je trebalo više da istrči tih 246 kilometara nego našim djevojkama.

30 sati brige

Priče o dosezima hrvatskog ženskog ultramaratonskog trčanja već pomalo ulaze u legendu, doslovce nema natjecanja s kojeg u Hrvatsku ne stižu medalje i svjetski vrijedni rezultati, no malo tko govori i piše o ljudima koji su na stazi, a ne trče. Ljudima koji imaju itekakav utjecaj na odlične rezultate naših ultrašica i bez kojih, sigurni smo u to, puno toga lijepoga jednostavno ne bi bilo ostvareno. Dakako, riječ je o logističkoj potpori onih koji na svaki mogući način brinu o našim ultrašicama i daju im određenu sigurnost na stazi. U Grčkoj su to (kao i toliko puto dotad) bili već spomenuti Dragan Janković i Zoran Kos čiji je primarni zadatak bio osigurati djevojkama na stazi što bolje uvjete, brinuti se za njihove potrebe, pa ako baš hoćete, ohrabrivati ih ako se za to pokaže potreba.

Ni taj dvojac nije spavao 30 i nešto sati koliko je bilo potrebno da posljednja naša trkačica stigne do cilja, i oni su proživljavali svaki istrčani kilometar Veronike, Paule i Antonije, snalazili se po bespućima grčkih provincija i mračnim usponima.

‘Posla na takvim utrkama ima jako puno i vjerujem da bi bez takve pomoći djevojkama bilo puno teže istrčati Spartathlon, nekima možda i nemoguće. Ne mislim pritom samo na naše cure, nego općenito na organizaciju određenog tima na ultramaratonu. Naš tim je mali, ali dobro organiziran, mi se dobro pripremimo i odrađujemo sve dogovoreno bez iznimke, spremni smo na improvizaciju. Sad zamislite kako to izgleda s timovima koji stižu iz bogatijih ili bar tradicionalno trkački jakih zemalja’, započeo nam je svoj dio spartathlonske priče Zoran.

‘Mi smo u Grčku stigli avionom Croatie Airlinesa, s ukupnom prtljagom kakva je specifična samo za jednog ultraša iz tih jakih zemalja. Sami smo morali skupiti novac za avionske karte i auto koji smo iznajmili, a zahvaljujući dobrim ljudima koji vole trčanje nabavili smo puno toga potrebnog za natjecanje. Bez tih donacija bilo bi nam jako teško, možda čak i financijski nemoguće kvalitetno pripremiti i odraditi utrku’.

Pokvareni sat i istrošene baterije

Dolaskom u Grčku samo započinje praktični dio cijele organizacije. Pripreme su, dakako, započele mjesecima ranije, jer sve te donacije trebalo je osmisliti, dogovoriti i preuzeti, spakirati… To je posao koji zahtjeva puno vremena, pa čak i mašte.

‘Dan uoči utrke mi gotovo da nismo ni vidjeli Veroniku, Paulu i Antoniju. One su rasprostrjele svoje stvari u jednoj velikoj prostoriji i počele raditi popise kojoj što treba u kojem trenutku trke. Iskreno, kad vidite koliko je to stvari zapitate se gdje im je sve to uopće stalo. Dakle, Spartathlon se sastojao od velikog broja kontrolnih točaka na kojima su djevojke imale spremne svoje pakete, a ukoliko bi im još nešto dodatno trebalo tad bismo Janko i ja vozili i pripremali im to što su nam javile’.

Kad je u pitanju samo trčanje to se odnosi na baterije za naglavne lampe, zamjenu tenisica, eventualne probleme sa satovima i slično. Istodobno, savršeno je jasno je da na utrci koja se trči 20 ili 30 sati potrebno predvidjeti i hranu, piće i sto sitnica koje jako olakšavaju nastup.

‘Organizatori su na nekoliko kontrolnih točaka osigurali kvalitetnu hranu za ultraše, vrlo raznovrsnu, no oni ne mogu utjecati hoće li se Veroniki pokvariti sat ili Pauli istrošiti baterije za naglavnu lampu. A baš se to dogodilo. Cure nose dodatne punjače za satove i mobitele, imaju i rezervne baterije, no nekad ne ide sve po planu. To morate riješiti odmah, nema odgađanja. Janko i ja smo se vozili od jedne do druge kontrolne točke autom po mraku, ma rijetko kad je tako mračno kako je bilo te noći tijekom utrke. Nama je bilo nelagodno u autu, a zamislite da je Paula morala trčati bez naglavnog svjetla. Pa ne znam je li to uopće moguće. Srećom, na sve smo mislili, pa sam joj ja dao svoju. Slična stvar je bila i s Veronikinim Garminom. Daš joj svoj i gotovo. Nema ni vremena ni mogućnosti razmišljati zašto je neki dio tehnike otkazao poslušnost. Što jednostavnije i brže riješiš problem, to je bolje’.

Djevojke su trčale s mobitelima upravo zato da mogu javiti ako im nešto treba. To što su usput okinule i poneki selfie ili snimile video, to je posve logičan slijed uživanja u trčanju, ali je i ubrzalo otkazivanje baterije.

‘Na mobitelima su isključene sve opcije koje bi mogle dodatno ubrzati pražnjenje baterije, ali ne možete curama zabraniti da se fotkaju ili snime video dok trče. Pa to su sati i sati trčanja, katkad u društvu, ali katkad i solo. Zato imaju dodatne punjače, a i mi ih imamo spremne ako zatrebaju. To je sasvim normalni dio svake takve utrke’.

Lutalice na stazi

Dakako, kako trkačice imaju svoje doživljaje s utrka, tako i njihova pratnja ima svoje priče. Recimo, na jednom dijelu staze, da bi stvar bila gora – na dijelu noćne utrke, ima jako puno pasa lutalica. Susret s njima nije baš ugodan ni po mraku pod velegradskom rasvjetom, pa možemo samo zamisliti kako je trkačima na stazi.

‘Ima ih zaista puno, no svi psi su bili pitomi, nikakvih problema s njima nije bilo. Ako se ne varam, jedan trkač je sreo psa na početku utrke i zajedno su stigli do cilja. To mora da je bila ludi doživljaj. Mi smo, recimo, u pauzi dok smo čekali na jednoj kontrolnoj točki, sjeli u lokalni kafić u nekom malom mjestu, a oko nas je bilo nevjerojatno puno pasa i mačaka lutalica. Pola njih je bilo izranjavano, tko zna ih kojih međusobnih bitaka, no svi su bili jako pitomi i dobri. Nikakav problem s njima nije bio, no s lutalicama nikad ne znate kako će završiti. Očito smo imali sreće i naišli smo na vrlo druželjubive životinje’.

Utrka koja se trči 30-tak sati po cesti pretpostavlja i eventualni problem s prometom koji jednostavno ne može biti cijelo vrijeme zatvoren. Pogotovo ne u slučaju da staza vodi važnim prometnim pravcima. I tada uskaču hrabri logističari…

‘Ujutro, nekoliko sati prije kraja utrke trkači se kreću vrlo prometnom cestom na kojoj vozi puno kamiona. Veronika nas je zvala i objasnila nam situaciju, nije baš ugodno kad pored tebe projuri kamion s prikolicom, nije ti baš svejedno. Nije bilo nama u autu, mogu samo zamisliti kako je trčati u takvim uvjetima. Puno je tu stresnih situacija koje se mogu ili ne mogu riješiti, no na nama je da barem pokušamo. Katkad je savjet dovoljan, no katkad morate odjuriti i pomoći kako god znate i umijete’.

Kraj svake utrke predstavlja svojevrsno olakšanje i emotivno otpuštanje kočnica. Zato suze radosnice nisu samo slučaj s trkačima, nego i s ekipom uz stazu, onim društvom koja vozi od točke A do točke B usred mraka i po pljusku čeka dolazak svog trkača samo da mu da nove tenisice ili pomogne s nečim drugim. Uostalom, ako su ljudi koji su iz Hrvatske pratili tekstualni prijenos koji tako dobro radi Dragan Janković na svom Facebook profilu bili sretni, pa i pustili suzu, onda nije čudno da su i dečki ispred ogromnog kipa Leonidu, legendarnog prvog kralja Sparte, imali svoje emotivno pražnjenje.

‘Nema veće sreće kad ih vidite na cilju vidite. Puno toga se skupi u svima nama tijekom dana i noći, no i tada znate da još nije gotovo. Sam prolazak ciljem i fotkanje s lovorovim vijencem na glavi ne znači i kraj posla. Treba djevojke zbrinuti, osigurati im što brži i jednostavniji odmor. Napori koje su podnijele su nevjerojatni. Organizacijski gledano, domaćini su odradili odličan posao na kraju trke, jer su sve sportaše nedugo nakon dolaska na cilj odveli na liječnički pregled. To je zaista odlična stvar, jer katkad trkači i ne osjećaju koliko su zaista iscrpljeni. U našem slučaju se to pokazalo na Paulinom primjeru’.

Savršeno odrađene uloge

Povratak u domovinu također nije nešto što se samo po sebi događa. Treba si prvenstveno osigurali kolektivni odmor, zatim pokupiti stvari s kontrolnih točaka, paziti na mali milijun sitnica vezanih ne samo uz zdravlje, nego i organizaciju.

‘Nakon dobrog odmora otišli smo na kupanje, to je posebno pomoglo djevojkama, treba nadoknaditi i potrošenu energiju dobrim i kvalitetnim obrocima, ma ima tu stvarno puno sitnica na koje moramo paziti. Zato smo s njima, da im olakšamo cijelu priču. Kad bismo mogli osigurati da naše ultrašice razmišljaju samo o utrci, to bi bilo savršeno. Nažalost, to nije moguće, pa se svi prilagođavamo, pomažemo jedni drugima. Ne zaboravite i da, ma koliko god se svi dobro znamo, svi mi imamo svoje životne navike, specifične za svakog od nas, da ne reagiramo svi isto na stres ili problem. Tomu pridodajte cijeli dan i noć trčanja, bez gotovo ikakvog odmora, i jasno će vam biti da sve to jedna kompleksna priča u kojoj svatko od nas mora odigrati svoju ulogu najbolje što zna’.

S obzirom na dosege i rezultate, sasvim je jasno da su te uloge odrađene savršeno. Zato i dalje tvrdimo da su učesničke medalje koje su na stazi zaradile Veca, Paula i Tonka jednim dijelom i Jankove i Zokijeve…

Neven Miladin
Foto: Dragan Janković i Zoran Kos

Bilo je točno određeno na kojim kontrolnim točkama pratnja smije pomagati, unaprijed smo se dobro organizirali, napisali gdje što trebamo, označili stvari i dečki su imali uvijek spremno sve što je trebalo, uglavnom čak i više od toga što smo tražile. Kad smo se debelo razdvojile (a ja sam na kraju trčala skoro 5 sati dulje od Veronike) i dalje je sve štimalo i na mjestima gdje me nisu čekali jer su morali juriti za Vecom (npr. ujutro kad je postalo vruće u ruksak su stavili majicu bez rukava i sunčane naočale).

Ovo je samo jedan od primjera kako trkač u pratnji mora imati vrhunsku ekipu, a naši dečki to stvarno jesu te su i oni uvelike zaslužni za naše rezultate (dokaz tome su i izbezumljeni Grci na čijoj su trci ipak kroz godine protrčale najveće svjetske ultra-face). Janko je s nama bio na apsolutno svim ultrama, a Kos i Pavao Vlahek se izmjenjuju kako koji stigne. Tu i tamo uskoči i netko sa strane, ali ta trojica su već savladali i čitanje misli, dok drugi skaču i kad treba i kad ne, a nekad su toliko nabrijani da ih treba smirivati.

Nisu ni oni od početka takvi, to se isto trenira, kako se mi rezultatski razvijamo tako i oni. Npr. tamo na prvim 24h trkama su skakali od početka na svakom krugu i izbacivali rezultate i poredak i bili naporni s tim toliko da sam išla na suprotnu stranu staze da ih ne čujem. Popodne su već slavili i opili se pa bi na večer bili u jednakoj komi kao i mi koje trčimo, a jutro i završetak utrke su još bili daleko. Sad na prvi maraton uopće ne obraćaju pažnju. Ostave nekog novajliju u pratnji da bude tu za svaki slučaj. Rezultatima na prvoj polovici utrke nas ne zamaraju, već ekipu koja nas prati na Faceu, komentare također više ne slušamo za vrijeme trke (poslije ih iščitavamo još cijeli tjedan). Ali, u ponoć, kad smo mi već u laganoj komi, dečki se pretvaraju u sove i šišmiše i deru 100 na sat: otvaraju bočice i vrećice, slažu sendviče, oblače i svlače, vežu i razvezuju žnirance, sređuju žuljeve, masiraju, mijenjaju baterije, pune satove… Mi samo trčimo, oni rade sve ostalo.

Antonija Orlić

Lijepo je kad imaš uigran tim, koji već zna sve tvoje reakcije i potrebe – a mi imamo baš takav tim. U zadnjih 5-6 godina koliko se ova naša ultraška priča razvija, Janko, Kos i Vlahek nas već zbilja znaju u dušu… a i mi njih. Kod mene ozbiljnija razmišljanja o logistici počinju zapravo tek na trkama od 24 sata i više. Naime, 100-kilometarske trke su (iz ultraške perspektive) brze trke i njih uglavnom trčim (kao i maratone), bez posebnih zaustavljanja na okrepama, tako da najčešće sve što ‘za svaki slučaj’ i ostavim dečkima u pratnji, obično to i dovezu do cilja.

No kad trka traje 24 sata i duže je već nešto drugo. Na takvim je trkama uvijek moguće nešto nepredviđeno (koliko god iskusan trkač bio) i tu support-tim postaje jako važan faktor. U kružnim trkama na vrijeme (svjetska i europska prvenstva na 24 sata) u kojima trkači pored svog boksa prolaze svakih 15-tak minuta, timovi su stalno prisutni i trkači ih različito koriste. Moram priznati da sam na takvim trkama malo čudna i nekako mi je psihološki lakše većinu stvari uzimati sama i ne volim zadržavanja u boksu (a kad stanem u boksu to je obično znak da stvari ne idu baš najbolje). Izvrsno je što naša uigrana ekipa to već kuži pa mi je Janko čak u nekoliko navrata i rekao kako izbjegavaju biti u boksu u periodima kad ‘nanjuše’ da mi je lakše gurati kroz krizu sama.

Spartathlon je pak bio sasvim novi izazov, u svakom obliku pa i u tom logističkom. Tu je logistika putovala paralelno s nama (ali ne i s nama). Susreti su nam se smjeli događati samo na posebno predviđenim mjestima i bili su vrlo kratki. Prije trke sam se nastojala pripremiti tako da opet o ničemu ne ovisim i poslati sve potrebno na pojedine službene okrepne stanice na stazi. No nikad ne možeš isplanirati baš sve pa su dečki bili nezamjenjivo važni u presudnim trenucima, poput, smočiš tenisice na brdu, a rezervne si poslao na službenu okrepu koja je 40-tak kilometara daleko. E tada uskaču Kos i Janko.

No nije ta fizička i materijalna pomoć jedina bitna. Možda čak i važnije, kod utrka od točke do točke (kada prelaziš više od 200 kilometara, veliki dio puta sasvim sam na nekoj pustoj cesti) je psihološki moment kad te na nekoj točki čeka netko tvoj. Pokušat ću to dočarati kroz jednu anegdotu: Usred noći na Spartathlonu (na 200 i nekom kilometru), u jednom zgodnom malom gradiću na okrepi na uspavanom gradskom trgiću je (uz običajnu sitnu suhu hranu) bilo i toplih obroka – tjestenine i kuhanih krumpira. Nisam htjela stati, ali topla klopa mi se učinila primamljiva pa sam uzela plastičnu zdjelicu s krumpirima i nastavila trčati. Izlazim iz gradića opet na mračnu cestu, trčkaram i jedem te krumpire, koji su mi u tom trenu neopisivo ukusni (slani, posipani nekim začinima i maslinovim uljem – u tom trenutku najfinija stvar koju sam ikad jela) i imam ludu potrebu da to podijelim s nekim. A cesta je prazna i tiha. Gluho je doba noći. Izvučem mobitel i nazovem Janka. On: ‘Ej, Veca, je li sve ok?’ Ja: ‘Je. Sve je super. A gdje ste vi? Što radite?’ On: ‘Na 180 i nekom kilometru, čekamo Paulu. Treba li tebi nešto?’ Ja: ‘Ma ne, ništa ne trebam, samo sam ti htjela reći – jela sam sada kuhane krumpire. I bili su jako fini.’ On: ‘Aha… Izvrsno… Sigurno ništa ne trebaš?’ Ja: ‘Ne, ne. Sve je super.’ On: ‘Ok. Veca, moram sad ići, stiže Paula’, a ja bi tako još malo pričala o tim krumpirima i o nekom klincu na okrepi prije koji je zna reći Dobra večer na hrvatskom i još par gluposti o kojima sam razmišljala zadnjih par sati u tom mraku. Nije lako biti logistika ultrašima. U visokim kilometrima zahtjevi zbilja znaju biti čudni!

Veronika Jurišić

Nažalost, spomenuta imena velikoj većini sportskih novinara ništa ne znače, možda tek dvojica ili trojica, najviše njih pet, znaju da su prezimena Jurišić, Šustić, Orlić, Vrajić, Vrdoljak, Matošević, da su ostvarile rezultate kakvima se ne mogu pohvaliti i puno bogatije, organiziranije i jače trkačke zemlje, a da su za svoje uspjehe dobile tek poštovanje trkačke zajednice i medalje koje ih svakog dana podsjećaju da su učinile nešto veliko.

Posljednja subota ovog rujna svakako će biti itekako masnim slovima upisana u godišnjake onih par ljudi koji cijene napore i trud nekolicine djevojaka koje pomiču granice, koje svoj trud pretaču u uspjehe o kojima 99 posto sportaša ne usudi niti sanjati. Već spomenute Veronika Jurišić, Antonija Orlić i Paula Vrdoljak uspješno su okončane možda i najveću avanturu svog trkačkog života i završile jednu od najtežih ultramaratonskih utrka na svijetu – slavni i legendarni Spartahlon.

Istina, ta utrka, osim eventualno po imenima sudionika, ni po čemu drugome nije na razini Svjetskih ili Europskih prvenstava, nema medalja, pobjedničkih himni i govora političara, no ipak je riječ o dosegu kakav treba doživjeti i preživjeti. Nevjerojatnih 246 kilometara staze s još nevjerojatnijom konfiguracijom, strašnim usponima i nizbrdicama (katkad je teško dokučiti što je gore) po mraku i kiši, s vremenskim limitima i niskim noćnim temperaturama minimum je s kojim se svaki trkač susreće na Spartathlonu. Čvrsto smo uvjereni da k tomu velika većina onih koji dobiju priliku stati na start utrke, prije ili kasnije propitkuje samog sebe je li dovoljno psihički i tjelesno spremna za dolazak pred pred Leonida, legendarnog prvog kralja Sparte čiji se kip nalazi na cilju.

Naše djevojke ove su godine otputovale u Grčku na svoj prvi Spartathlon, odradile ga fantastično, bolje i od slavnog Fidipida kojemu je za istu udaljenost trebalo oko 36 sati trčanja. I sad dolazi ono najnevjerojatnije: Veronika je završila utrku za ludo dobrih 27 sati i 18 minuta te stigla na cilja kao peta u ženskoj konkurenciji, Pauli Vrdoljak je trebalo 30 sati za sedmo mjesto, a Antonija Orlić, koja je potkraj utrke smogla snage i za selfije s navijačima na stazi, završila je u vremenu 31 sati i 15 minuta, što je bilo dovoljno za 15. mjesto. To su rezultati kakvima treba skinuti kapu, duboko se nakloniti i djevojke nominirati za domaćeg sportskog Oskara. Ako takva nagrada ne postoji, samo zbog njih ju treba pokrenuti!

Uoči utrke Dragan Janković, mnogi ga (s pravom) smatraju svojevrsnim guruom ultraškog trčanja u Hrvatskoj, kazao nam je da vjeruje u jedan Top 5 rezultat, te da bi ulazak sve tri djevojke u Top 10 bila senzacija, no i da je to itekako moguć rasplet. Nije bio daleko od onoga što se u konačnici i dogodilo. No njegovo nostradamusovsko predviđanje nije razlog spominjanja njegova imena. Razlog je puno važniji: bez njegovog poticaja, znanja, ideje, taktike, puno toga u hrvatskom ultramaratnskom trčanju ne bi bilo ostvareno. Tako je bilo na svim ranijim Svjetskim prvenstvima, tako je bilo i na Spartathlonu. Možete ga voljeti ili mrziti i možete imati predrasude prema njegovoj stručnosti ili mu spočitavati nedostatak tko zna kakvih trenerskih škola, no mora mu se priznati da zna što radi i da to radi fantastično. On je, uz asistenciju neumornog Zorana Kosa, bio uz djevojke od starta do cilja, bdio cijelu noć, pomagao koliko god je mogao, katkad bodrenjem, drugi put važnim informacijama o uvjetima na stazi, u trećem slučaju osiguravao pravodobnu okrjepu. Primjera njegovog sudioništva u utrci je toliko da ih je teško sve nabrojati. Učesnička medalja s kojom će sve tri naše Spartanke noćas usnuti jednim dobrim dijelom je i njegova. I Zokijeva, naravno!

Za kraj, da ne bi netko pomislio da su sve ovo bajke i pretjerivanja, evo jednog detalja koji tako dobro opisuje u kojoj mjeri je taj ultramaratonski tim dobar, koliko su jedni drugima važni i do koje mjere se raduju zajedničkim uspjesima. Zoran Kos je trčao za Veronikom posljednjih nekoliko stotina metara, snimajući video koji se izravno, u realnom vremenu, projicirao na Facebooku. U trenucima dok je Veca primala čestitke organizatora poslali smo mu poruku, podsjećajući ga na dogovor oko slanja fotografija, izjava i ostalih materijala potrebnih za vijesti i reportaže na webu i u tiskanom izdanju magazina Trčanje. Jasno, kratko smo prokomentirali kako je Veronika nezadrživa i fantastična, a njegov odgovor je bio sljedeći: ‘Glas mi drhti, suze same cure, toliko emocija u ovih 246 kilometara’. Više nismo pisali, nakon toga je svaki komentar suvišan, svaka dodatna natipkana riječ bila bi previše, a svaki superlativ na račun ‘strašne’ Veronike posve beznačajan.

I zato na ovim web stranicama, premda su mnogi očekivali i slali nam upite preko FB stranice, tijekom subote niste mogli pronaći izjave naših heroina, nema njihovih komentara. Ovog puta smo odustali od osnovnih načela novinarskog posla i nismo zivkali u Grčku, slali mali milijun poruka i SMS-ova s pitanjima, nego prepustili hrvatskih spartanski tim uživanju u nevjerojatnom dosegu i, naravno, tako potrebnom odmoru. Ima vremena za izjave, komentare, analize, foto galerije i reportaže. Ovi rezultati, taj ludi uspjeh i nevjerojatno hrabri podvig Veronike, Paule, Antonije, Janka i Zokija ostvareni su i neizbrisivi su. To je jedino važno.

Neven Miladin
Foto Dragan Janković/Zoran Kos

Utrka se temelji se na legendi o Fidipidu koji je trčao od maratonskog polja do Atene ne bi li objavio vijest o pobjedi grčke vojske nad Perzijancima. Prvi Spartatlon se 1983. godine trčao od Atene do Sparte, a organizaciju utrke inicirao je britanski zrakoplovni časnik John Foden, zaljubljenik u grčku kulturu i povijest. On se, čitajući Herodota i njegova razmišljanja o Filipidu koja datiraju od 460. godine prije Krista, zapitao može li moderni čovjek istrčati 250 kilometara od Atene do Sparte u 36 sati. Kako bi saznao odgovor otputovao je 1982. godine u Grčku s još četvoricom prijatelja i krenuo stopama Filipida, trčeći trasu koju danas znamo pod imenom Spartatlon. Statistike radi, trojica su uspjela otrčati kompletnu trasu; Foden nije uspio stići do cilja u vremenu kraćem od 36 sati. Trebalo mu je sat i 37 minuta više. Preostala dvojica koja su uspjela bili su John Scholtens (34 sata i 30 minuta) i John McCarthy (točno 39 sati).

Već iduće godine organiziran je prvi Spartatlon na kojem su pobijedili Grk Yiannis Kouros i Britanka Eleanor Robinson. Staza u duljini od 246 kilometara bila je vrlo zahtjevna, valovita i nerijetko zbog obilnih kiša koje u vrijeme utrke padaju, puna blata. Jedan od najtežih dijelova utrke je noćni uspon i silazak na 1.200 metara visoki Parthenion, a dodatnu težinu utrci daje 76 kontrolnih točaka koje je potrebno dostići u određenom vremenu. Premda su organizatori prilično fleksibilni, nerijetko se događa da pojedini trkači ipak budu izbačeni iz utrke jer nisu dostigli postavljene vremenske limite. Oni koji se ipak uspiju othrvati svim problemima koje uzrokuju težak teren, niske noćne temperature i nagomilani umor, na cilj stižu pred kip legendarnog Leonida, prvog kralja Sparte, po kojemu je i snimljena holivudska super uspješnica ‘300’, s Gerardom Butlerom u glavnoj ulozi.

Ove godine na Spartathlonu će sudjelovati i tri Hrvatice – Veronika Jurišić, Antonija Orlić i Paula Vrdoljak, tri dokazano odlične ultrašice koje iza sebe imaju fantastične rezultate ne samo u domaćim, nego i u svjetskim okvirima. Sve tri odlaze u Grčku s Draganom Jankovićem i Zoranom Kosom te ih u petak ujutro čeka start jedne od najtežih utrka na svijetu.

‘Utrka će biti vrlo kvalitetna, uostalom ima tradiciju i jednu svoju fantastičnu priču, ona predstavlja vrh svjetskog ultramaratona. Sve 3 najbolje sa Svjetskog prvenstva na 24 sata su prijavile Spartathlon, no vjerujem da i naše djevojke imaju svoje adute. Ulazak jedne od njih u Top 5 bi bio super uspjeh, najoptimističnija varijanta je da jedna bude i u Top 3, a ja bih najsretniji bio kad bi sve tri bile u prvih 10. Mi u Grčkoj predstavljamo jednu vrlo dobru ultrašku naciju i zato su nam očekivanja prilično velika. Veronika je super spremna, njoj baš odgovara taj tip utrke s brzom stazom i bez malih krugova, dok je kod Antonije upravo suprotna situacija, ona voli biti u stalnom kontaktu s nama, voli kružne utrke. No Antonija je u Belfastu pokazala da pripada samom svjetskom vrhu, znam da je već proučila stazu i da je spremna za sve što ju čeka. Paula mi je ovog trena najveća nepoznanica, ali na 100 kilometara Passatorea je pokazala da može i više od onoga što od nje očekujemo’, kazao nam je svoja očekivanja Dragan Janković i dodao kako je ovogodišnji Spartathlon novi izazov za kompletan tim i dodatno prikupljanje iskustva za ono što našim ultrašicama tek predstoji:

‘Rijetki su primjeri u svijetu da su trkači tako dobri i na 100 kilometara i na utrci na 24 sata, a mi upravo idemo tim putem i po tome se izdvajamo od velike većine ostalih svjetskih ultramaratonaca. Spartathlon će nam biti i dodatno prikupljanje iskustva za Svjetsko prvenstvo na 24 sata koje će 2019. biti održano u austrijskom Irdningu’.

Naravno, sve tri naše ultrašice zamolili smo za par riječi njihovog razmišljanja o Spartathlonu i onome što ih očekuje na utrci, a one su se, kao i uvijek, spremno odazvale molbi.

Antonija Orlić prilično je mirna kad je u pitanju utrka. Kaže da nema treme ili straha od odustajanja ili nekih nepredviđenih okolnosti: ‘Trčati 246 kilometara je udaljenost koju još nikad nisam prešla na vlastitim nogama, ali pošto nije riječ o Svjetskom ili Europskom prvenstvu ne moram se ganjati ni patiti. Zato se nisam toliko ni pripremala i nemam u planu nikakav ozbiljan rezultat. Većina ultraša sa svjetskih prvenstava je nekad tijekom svog ultraškog života odradila i Spartathlon i jednostavno idem tamo da ga skinem s to do liste’.

Paula Vrdoljak je nešto opreznija u razmišljanjima o utrci: ‘Već sam danima malo odsutna ili sam mislima vjerojatno već tamo. Danas me napokon i počela loviti ona trkačka trema. Iskreno, ne očekujem ništa, samo završiti! S obzirom na to da ovakvu dužinu još nisam napravila, ne znam ni jesam li spremna za nju. Toliko je faktora koji ti mogu pomoći, a tako i odmoći pri toj dužini, stoga se nadam da baš neće biti previše onih koji odmažu. Za razliku od utrke na 24 sata koja jednostavno završi nakon isteka vremena bez obzira koliko kilometara skupiš, cilj ove utrke je tek nakon 246 kilometara i to je ono što me ujedno plaši i zabavlja. A hoću li stići do cilja, to ćemo znati tek u subotu. Živi bili, pa vidjeli’.

Na kraju, najiskusnija  – Veronika Jurišić: ‘Spartathlon je jedna od onih velikih svjetskih trka koje već dugo čuče na mojoj ultramaratonskoj bucket listi i čekaju svoj red. Kako se ove godine poklopilo da u jesenskom dijelu sezone nema Svjetskih/europskih prvenstava u ultramaratonskim disciplinama, otvorila se mogućnost da si priuštimo taj veliki ultraški zalogaj. Tim više jer Sparta ima možda i najstrože rezultatske kriterije za nastup i vrlo rigorozni vremenski limit pa ju zbilja ne treba odgađati. Osim svog prestižnog sportskog karaktera – gotovo da nema niti jednog velikog svjetskog ultraša koje ju nije uvrstilo u svoj trkački životopis – ovo je trka s bogatim kulturološkim i povijesnim značenjem, a ja baš posebno volim takve trke koje imaju priču, trke-putovanja. Zbog svega toga baš se nekako posebno veselim tom putovanju od Atene do Sparte i sva trema koju imam je (za sad) pozitivna – a to je dosta čudno, jer na trkama na 24 sata imam obično tremu s potpuno drugačijim predznakom’.

Start utrke je u petak u 7 ujutro. Veronika će trčati sa startnim brojem 356, Antonija 357, a Paula 358, a njihov napredak kroz neke checkpointe (svakih 20-tak kilometara) moći ćemo pratiti preko službene web stranice utrke.

Neven Miladin
Foto Zoran Kos