Nakon velikog uspjeha brenda Highlander u Americi, stazama Zagrebačke gore planinarilo je više od 150 sudionika, koji su uživali u vikend avanturi i čistoj netaknutoj prirodi

Život u glavnim gradovima poznat je po ubrzanom tempu, zbog kojeg stanovnici istih premalo vremena posvećuju brizi o sebi. Budući da moderan način života uzrokuje stres, koji je zaslužan za pojavu većine današnjih bolesti, stručnjaci savjetuju da se što više vremena provodi u prirodi. Bijeg od svakodnevne gradske vreve nikada nije bio lakši, što dokazuju i brojne aktivnosti u koje se građani svjetskih metropola mogu upustiti. Hrvatski brend Highlander koji za cilj ima popularizirati planinarenje i odlazak u prirodu, na velika vrata je stigao u Zagreb i upisao ga na listu Highlander destinacija kao prvi glavni grad u čijoj se neposrednoj blizini održava avantura života.

Nakon uspješno završenog prvog Highlndera u Americi (Big Bear Lakeu) na kojemu je sudjelovalo više od 300 sudionika, Highlander je posjetio Medvednicu, planinu sjeverno od Zagreba. Građani prvog glavnog grada na popisu Highlander destinacija, od 28. do 30. listopada po prvi puta su imali priliku opustiti se u vikend avanturu te uživati u čistoj i netaknutoj prirodi Parka prirode Medvednica. Prvo izdanje Highlander Medvednice oduševilo je više od 150 sudionika, koji su došli spremni iz: Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Hrvatske, Francuske, Njemačke, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije te Slovenije. Na ruti Highlander Medvednice uživali su i stari i mladi pa je tako najstariji Highlander imao 60, a najmlađi 9 godina. 11-ogodišnji Sven ove je godine bio na Velebitskom planinarskom događaju, no u potrazi za novom planinarskom avanturom, skupa s roditeljima pridružio se Highlanderima i na Medvednici.

Ruta duga 59 km započela u Susedgradu i pratila je transverzalu Medvednice, prepunu prirodnih dragulja poput slapa Sopot i jezerca Kraljičin zdenac, jednog od omiljenih izletišta na Medvednici, koji su ukrašeni posebnim bojama jeseni. Okružena netaknutim prirodnim ljepotama, ruta je uključivala i više od 2500 metara uspona iznad grada Zagreba. Kao svojevrsni omaž avanturi života s kojom je sve započelo – Highlander Velebitom – sudionici su prošli i 500 kamenih stuba zvanih Horvatove stube i doživjeli teren nalik onome na Velebitu. Jesenski ugođaj dao je potpuno jedinstven osjećaj ovom Highlander -u nadomak glavnoga grada, a scene probijanja zraka sunca kroz šumu bile su dostojne i najčarobnije bajke zbog kojih su sudionici posebno uživali u svakom koraku. Uz to, svaku večer su svjedočili nebu posutom milijardama zvijezda koje kao da su plesale iznad njih dok su se oni grijali oko vatre, prepričavali događaje od toga dana, uživali u međusobnom društvu i zvukovima glazbe.

Dobre atmosfere nije nedostajalo, što pokazuju i razne aktivnosti organizirane na kontrolnim točkama, na kojima su sudionici odmarali. Na drugoj, Falatu, sudionicima je omogućeno da nakon cjelodnevnog planinarenja opuste misli uz jogu, a potom i slušaju predavanja o Parku prirode Medvednici, njegovoj povijesti te mnogobrojnim zanimljivostima koje krije. Sudionike je posebno oduševio najčarobniji zalazak sunca koji se probijao kroz šumu. Za kraj večeri organizatori su pripremili glazbeni program s Martinom Ladika na gitari i Ivanom Judašem na handpanu, koji je zabavio sve prisutne uz logorsku vatru. Martin je šumski pjesnik, drumski pjevač i svirač napetih struna koji je u beskraju planinske noći pretvorio gorski zrak u glas. Uz njega, opuštajuće zvukove handpana svirao je Ivan Judaš, jedini koji se u Hrvatskoj bavi poučavanjem ovog jedinstvenog instrumenta. No, idući dan im je priredio ne samo najveće iznenađenje događaja, nego i jedinstvenu ekskluzivu, a radilo se o kontrolnoj točki na radiotelevizijskom tornju Sljeme, odnosno na najvišoj točki Medvednice smještenoj na 1031 metara nadmorske visine među oblacima, koji je inače zatvoren za posjetitelje. Neki sudionici su htjeli dodatan izazov pa su do vrha tornja po žig došli stepenicama kako bi dodatno zaslužili predivan pogled na Zagreb u oblacima i magli koji se vidi jednom u životu. Na kontrolnoj točki Lipa – Rog također se opuštalo tijelo i um yogom, slušalo predavanje Džonija Marinčića o Planinarskom nutricionizmu, a kraj večeri uljepšala je svirka jedinstvenog benda La Papa. La Papa je bend nastao u svrhu podizanja morala i borbe protiv svakodnevnice i loše volje, a tvore ga dva člana: Nikola Dabac-Ninek, ukulelist i vokalist, te Stanislav Kovačić-Stane, cellist-solist. Nakon što su planinari završili trodnevnu avanturu života na cilju u Sesvetama, osjećali su se obogaćeno, opušteno i nadahnuto te spremno za nove životne pobjede.

‘Volim Hrvatsku i već sam čula za planinu Medvednica, ali htjela sam upoznati i planinariti s novim ljudima, a Highlander se činio kao savršena prilika za to. Na događaju mi se svidjelo sve, od rute i hrane do festivalskog programa koji nas je čekao na kontrolnim točkama. Svaki nam je dan pružio nove izazove i otkrivao nove ljepote Parka prirode Medvednica, a vrhunac je bio odlazak po žig na vrh RTV-a Sljeme. Posljednji dan bio je kao planinarenje kroz čarobnu šumu do cilja. Ne mogu biti sretnija proživljenim iskustvom, žao mi je da se završilo, ali sigurno se vidimo i iduće godine na Highlnderu’, izjavila je Rochelle Chambers, sudionica iz Sjedinjenih Američkih Država.

U tri dana provedena na Medvednici, sudionici su oslobodili svoj Highlander duh, uživali na svježem zraku, u mirnom ambijentu šume i zaljubili se u japansku umjetnost ekoterapije zvanu forest bathing. Još jedan u nizu uspješno odrađenih planinarskih događaja, planinarski događaj na Medvednici pokazatelj je da su stanovnici glavnih gradova željnih bijega od gužve i ubrzane svakodnevice. Više informacija i raspored nadolazećih Highlander avantura nalaze se na https://highlanderadventure.com/.

Foto Samir Kurtagić

Kako je zakoniti rođeni Kustošijanac, zna nekoliko prelijepih, šumskih staza koje vode prema planinarskim domovima Risnjak i Grafičar na Medvednici. Otprilike zna. Odlučili smo istražiti te staze, provjeriti ima li ljudi, pa shodno tome odlučiti gdje i kako ćemo se kretati. I tako smo uključili svoje Garmine, na mobitelu skinuli karte svih staza Medvednice i krenuli. Izabrali smo prvi dan izvida, dan nakon obilne kiše, kako bi izbjegli moguć susret s ostalim ‘istraživačima’.

Mahanje u trku

U 13 kilometara istraživanja šumskih staza nismo uspjeli naći Risnjak niti smo sreli jednog čovjeka. Drugi dan smo shvatili da se trebamo još uspeti samo 500 metara, da smo dan ranije samo malo omašili stazu i na Risnjaku smo. Taj dan, prilikom uspona sreli smo čak jednog čovjeka koji je već silazio i to kolegu sa Samoborske zimske lige. Pozdravili smo se u trku, mahanjem. Ispred planinarskog doma Risnjak bila su dva para, koja su sjedila na popriličnoj udaljenosti jedni od drugih. Nakon silaska, u nogama smo imali nešto više od 15 kilometara.

Nakon par dana, odlučili smo odmoriti na Risnjaku, pa produžiti dalje do Grafičara. Tamo je bilo nešto više ljudi, ali svi na više od 2 metra razmaka, veselih, zadovoljnih što postoji mjesto gdje se može uživati u šumi, suncu, tišini. Nakon što smo se počeli spuštati naišli smo na ekipu s oznakama civilne zaštite koji su nam mahnuli jer su vidjeli da nismo u grupi i da je sve pod kontrolom. U stvari nam je bilo drago da je i ovdje sve pod kontrolom i da ima netko tko brine o tome da je i ekipa po brdima disciplinirana. I tako smo mi dva tjedna, po skrivenim šumskim stazama hodočastili po Medvednici, uživali u suncu i mirisu, jurili preko korijenja drveća i neobičnim makadamima i veselili se svakom sljedećem usponu i silasku, a da nismo ugrozili baš nikoga.

Ekipa, odakle’n vi?

A onda je došao i dan kada smo se okuražili uspeti na sam vrh. Večer prije smo proučili staze, izračunali da ćemo otprilike proći 21,5 kilometar i veselili se našem prvom brdskom polumaratonu. Ujutro smo svaki u svoj ruksak ubacili vodu, pivu za popiti na vrhu, repelent za komarce, energetske čokoladice, rezervne majice i krenuli. Lagano smo trčakarali i penjali se već poznatim stazama do Risnjaka, tamo odmorili 3 minute, pa na Grafičar.

Napunili svoje bočice vodom ispred doma i krenuli prateći oznake prema vrhu. Kada smo već bili otprilike 500 metara od tornja došli smo do prelijepe livade gdje je dječji park i gdje se staza odvaja u dva smjera. Odlučili smo krenuti lijevo i naravno, pogriješili. Da smo krenuli desno izbili bi ravno na cestu koja vodi još 100 metara do tornja. No mi smo došli do stražnje strane Tomislavca, pa se stepenicama spustili do prednjeg dijela, gdje nas je dočekala policijska traka i smrknuti pogled policajca. Da smo ga gađali, vjerojatno ga ne bi pogodili. A tako smo bili blizu…

• Ekipa, odakle’n vi?
• Iz šume!
• Kako iz šume, kada ste sišli stepenicama iz Doma?
• Došli smo odozada?
• A šta ima iza?
• Pa šuma?
• A šta ste radili iza u šumi?
• Trčali. Pokušavamo doći do tornja.
• Ne možete gore, Bandić nešto dela.
• Znamo, mi trčimo za BM365 team! (stišćem fige lagalice iza leđa)
• Aha (diže obrvu nepovjeljivo). A jel’ znate što znači ova traka.
• Znamo!
• E ne bi rek’a! Ona znači da se iza nje ne smije.
• Ali mi smo prvo bili iza nje i sad smo tek izašli ispred nje.
• ??? Pametnjakovići neki, ha? Ajde briši dalje i nemoj da vas više vidim da mi se motate ovuda.

Dok smo odlazili čuli smo ga kako mumlja: ‘Hebem vas blesave, dobro da niste u Dom na kavu sjeli’.

I tako smo ipak popili pivu na vrhu, ispod tornja i u širokom luku zaobišli Tomislavov dom prilikom silaska. Savršeno dobre volje otprašili nazad do auta, sjeli na Kustošijansku branu, otvorili još jednu pivu koja se hladila u gepeku i ponosno poslali frendovima Garmin status sa napomenom – JESMO GA!

Jedina (hvala Bogu) posljedica ovog veselog izleta je jedan žulj na lijevom stopalu mojeg zakonitog. I da, sutra idemo opet. Desno, naravno!

Tihana Kunštek
Foto MUP

Trčale su se tri staze različitih duljina. Najkraća od 14 kilometara, duplo dulja od 28 i klasična maratonska od 42 kilometra. Najbrži na 14 kilometara bio je Ante Živković koji je pobijedio samo 24 sata nakon utrke na Europskom prvenstvu u brdskom trčanju na Kamniku. Njegov rezultat od 59 minuta i 12 sekundi bio je jedini ispod sat vremena. Sa zaostatkom od oko dvije minute ciljem je prošao Marko Gorčiki, a iza njega, kao treći stigao je Darko Maras. U konkurenciji dama, najbrža na najkraćoj stazi bila je Sanja Begović Geceg s vremenom 1:12:49, druga je bila Helena Gleđa (1:15:59), a treća Zorica Cvanciger (1:18:42).

Vrlo izazovnu 28-kilometarsku stazu najbrže je istrčao Tomislav Tkalčić i to u vremenu 2:20:39, minutu i pol brže od drugoplasiranog Luke Špehara i 5,5 minuta vrže od Luke Petrića. U ženskoj konkurenciji pobijedila je Mateja Blažević (2:45:29), druga je bila Zvonimira Milevčić (3:15:12), a treća Ivana Jergović (3:19:22).

Na kraju, kraljevsku disciplinu od 42 kilometra osvojili su Krešo Babić (3:42:16) i Veronika Jurišić (3:52:14), dok su do drugog mjesta dotrčali Ivan Milinković i Katica Rumbočić, a do trećeg Vedran Krčadinac i Adrijana Šimić.

Kompletni rezultati mogu se pronaći na OVOM linku!

Na kraju i dvije zanimljivosti iz domene akcijskih heroja: Najstariji natjecatelj na Sljemenu bio je Stjepan Puh koji je u 80. godini života otrčao svoj 18. sljemenski maraton, a naša trkačka heroina Veronika Jurišić stigla je do 10. uzastopne pobjede na Sljemenskom maratonu, čime svakako zaslužuje epitet kraljice Sljemena.

Rezultati:

Muški (42,2 km):

1. Krešo Babić 3:42:16
2. Ivan Milinković 3:48:01
3. Vedran Krčadinac 3:52:09

Žene (42,2 km):

1. Veronika Jurišić 3:52:14
2. Katica Rumbočić 4:02:31
3. Adrijana Šimić 4:39:15

Muški (28 km):

1. Tomislav Tkalčić 2:20:39
2. Luka Špehar 2:22:01
3. Luka Petrić 2:26:02