Mislila sam da nikad neću upisati Školu trčanja, jer eto, znam i hodati i trčati, ali onda sam sasvim slučajno naišla na obavijest da naša olimpijka Marija Vrajić Trošić otvara Školu trčanja za odrasle u sklopu Atletskog kluba Zagreb. Mariju do tada nisam upoznala, znala sam je samo po sportskim uspjesima na trkama na kojima sam i sama bila. Znala sam da je netko i nešto u trčanju, no onda malo sam ju malo istražila i kad sam vidjela što je sve postigla znala sam da je to – to. Odluka je pala, javljam se Mariji pa što bude…

Moja konkretnija priča s trčanjem započela je negdje početkom 2015. godine. Iako sam poprilično sportski tim i volim sve sportove (igrati i gledati), čak i curling, od prvog razreda srednje škole nisam se bavila ikakvom aktivnošću. Rukomet je bio moja prva ljubav, a plivanje druga. Godine mirovanja (cca 2 desetljeća) i neizostavna kutija cigareta na dnevnoj bazi učinile su da moja pluća nakon prvog kilometra i pol umalo iskoče iz tijela i legnu ispod mosta Mladosti. Mislila sam si što je meni ovo uopće trebalo, ali sam odlučila nešto promijeniti pa makar kutija katrana i nikotina ostala kao potreba, navika ili nešto treće.

Što se tiče Škole trčanja, nije mi padalo na pamet da bih ju mogla upisati, jer , razmišljala sam, glupo mi je plaćati kad već znam trčati. Nastavila sam tako sama, malo po malo, ostavljati iza sebe kilometar po kilometar te sam u lipnju istrčala svoju prvu utrku, 5 kilometara na trci Volim trčanje i ulaskom u cilj dobila finišersku medalju. Taj osjećaj međusobnog bodrenja, adrenalina na samom startu, prolaska kroz cilj kao da sam svjetski prvak produbio je u meni želju da trčim i dalje.

Narednih godinu dana sam izbivala iz Hrvatske, a u Tanzaniji gdje sam tada boravila nisam imala baš idealne uvjete za treniranje (prije svega manjak vremena). No, ipak sam se trudila da barem jednom ili dva puta tjedno odem pored obližnje ceste i istrčim 5 do 10 kilometara. Po povratku u Hrvatsku nastavila sam sa samostalnim treniranjem, isključivo je to bilo trčanje različite kilometraže po Nasipu. Fartlek, dionice, intervalni treninzi i slično bili su mi nepoznanica, barem što se praktičnog dijela tiče. Što se teoretskog dijela tiče, pročitala sam članaka i članaka, x savjeta renomiranih trenera, ali individualna motivacija je bila usmjerena samo na kilometražu (naravno, potpuno krivo).

Prvi polumaraton sam istračala na Savskom nasipu u travnju 2017. godine (vrijeme oko 2:25). Tu moram naglasiti da sam nažalost zadobila ozljedu (problemi s nožnim prstima) koja me i danas prati na dužinama iznad 10 kilometara pa obično kod polumaratona zadnjih 5 ili 6 kilometara moram trčati bez tenisica. No, nije me to spriječilo da nastavim dalje, a i dalje sam čvrsto odbijala mogućnost upisa u jednu od škola trčanja jer sam mislila da mogu sama. Iz sadašnje perspektive me sramota to uopće i spomenuti, ali hajde, valjda je sve trebalo biti baš tako da bi se sve na kraju lijepo posložilo.

Ukupno gledajući, od travnja 2017. u neredne dvije godine istrčala sam nekih 10-tak polumaratona (PB 2:03) i 15-tak cenera (PB 56:46). Frustriralo me što polumaraton nikako ne mogu istrčati ispod dva sata i zbog toga je valjda moja motivacija za redovitijim treninzima posljednju godinu jenjavala. Samu sebe nisam mogla više ni motivirati ni pokrenuti, a onih 20 cigareta dnevno zbog životnih okolnosti se popelo i na 30. I onda se u rujnu 2019. godine opet nešto u meni preokrenulo. Odlučila sam ono što sam mislila da nikad neću (još jednom ona poznata nikad ne reci nikad), upisala sam Školu trčanja za odrasle pri Atletskom klubu Zagreb. Mazohist kakav inače jesam u životu (za samu sebe, naravno), prvo sam razmišljala o školi triatlona i čak se prvo javila jednom klubu u Zagrebu. Međutim kada sam dobila povratni odgovor da ću šest puta u tjednu trebati putovati javnim prijevozom do Jaruna (em ne vozim, em živim na istočnom dijelu Novog Zagreba), ta opcija mi je brzo ‘pala’ za neka druga vremena.

Paralelno dok sam čekala odgovor od triatlon kluba, sasvim slučajno preko društvenih mreža naišla sam na obavijest da naša olimpijka i nekadašnja svjetska i europska prvakinja u ultramaratonima (50 i 100 km) Marija Vrajić Trošić u sklopu Atletskog kluba Zagreb otvara Školu trčanja za odrasle. Mariju do tada nisam upoznala. Znala sam je samo po sportskim uspjesima na trkama na kojima sam i sama bila. Znala sam da je netko i nešto u trčanju, no tek nakon što sam vidjela objavu da kreće sa Školom, malo sam je istraživala i kada sam vidjela što je sve postigla to je bilo to! Odluka je pala, javljam se Mariji pa što bude da bude.

Već iz prvog maila stekla sam pozitivan dojam, a da sam na pravom mjestu definitivno sam se uvjerila na prvom treningu. Sve ostalo bio je bonus! Od njezinog sveobuhvatnog znanja i stručnosti, pozitivizma, motivirajućeg treninga (što je meni jedna od nužnih karakteristika kod trenera) do brige koja se očituje i izvan treninga, savjeta, a mogu slobodno reći i dobrote koja zrači oko nje. Od prvog dana ušla sam u to da me netko disciplinira u redovitosti i pravilnijim treninzima. Čvrsto sam odlučila biti kontinuirana i otpočetka se iznimno veselim svakom novom treningu. Ono što mi je bilo nezamislivo ranije, a to je da prilikom vikend izbijanja van Zagreba treniram, sada mi je postalo normalno.

Osim treninga s Marijom koji se odvijaju na Sveticama i Maksimiru tri puta tjedno, nakon mjesec i pol dana ubacila sam (za početak) i lagano plivanje dva puta tjedno. S obzirom na to da sam u to vrijeme prijavila Zagrebački i Ljubljanski (polu)maraton, čekala sam te osobne testove s popriličnom nervozom. Nažalost, Zagrebački sam s puno tuge i razočaranja morala preskočiti jer me subotu prije trke uhvatila tetiva u desnom skočnom zglobu, pa nisam htjela riskirati neku jaču ozljedu kako ne bih preskočila i Ljubljanu. Potonja mi je bila značajnija jer sam tamo htjela skinuti PB od 2:03 koji sam na istom mjestu postigla godinu dana ranije. To mi je bio prvi cilj, a nekako sam se potiho nadala i prvom polumaratonu ispod dva sata.

U Ljubljanu sam otišla dan ranije kako bih imala dovoljno vremena za odmor i zadnje tehničke pripreme za trku, a kako su sati odmicali, nervoza je bila sve veća. Sama sam si nabila (sada vidim) nepotrebni pritisak, ali natjecatelju u sebi ne možeš reći da se zadovolji bilo kakvim rezultatom i samim završetkom utrke. Jutro na dan utrke imala sam probavne smetnje, osjećaj težine u nogama i glavobolju. Kako bih izbjegla onu neizdržljivu pulsirajuću bol u nožnim prstima izrezala sam gornjište tenisice da prsti imaju više pokretljivosti.

Napetost je dostigla vrhunac u startnoj zoni i samo sam čekala taj zvuk pištolja da napokon krenem i prepustim se kilometrima ispred sebe. Imala sam u glavi koji otprilike pace trebam držati da bih postigla osobni rekord, a naravno da sam izračunala koliko mi treba i za 1:59:59. Krenula sam po osjećaju, mekano i nakon otprilike pola kilometra Garmin je pokazivao 4:50. Znala sam da u tom vremenu nema šanse da trčim ni 10 kilometara, a kamoli polumaraton, pogotovo što je već na startu bilo dosta vruće. Spustila sam pace na 5:30 (to je prema računici bilo i više nego dovoljno za ispod 2 sata) i prvih 10 kilometara, unatoč vrućini, odradila s prosječnim paceom oko 5:20. Već mi je tad srce kucalo kao da osvajam ne znam što, a ne polumaraton unutar 2 sata, i znala sam ako ne bude neke ozljede da rekord sigurno imam.

Tako je i bilo na kraju, uz prosječni pace od 5:26 istrčala sam polumaraton za 1:55:40, što je bilo za 7 minuta i 20 sekundi brže od dotadašnjeg osobnog rekorda. Psihološka granica je prijeđena, a sve u budućnosti će biti bonus.

Ono u što sam sigurna jest da je upis u AK Zagreb i školu koju vodi trenerica Marija definitivno bila jedna od pametnijih odluka u mom sportskom životu.

Lidija Erceg

‘Jako se veselim novom izazovu i radu s rekreativcima. Već dugo razmišljam kako svoje skoro 30-godišnje trkačko iskustvo podijeliti s drugim ljudima, ali ne samo kroz usputne razgovore o trčanju, nego na stazi, trčeći zajedno, trenirajući i dogovarajući se za utrke. Nastojat ću pripremiti kvalitetne i zanimljive treninge, kombinaciju trčanja na atletskoj stazi, na cesti i u Maksimiru. Trebalo bi biti baš zanimljivo’, kazala nam je Marija najavljujući prvi trening za 4. rujna.

‘Trčat ćemo na širem području Svetica gdje će nam biti svlačionice, a grupa polaznika škole trčanja neće biti velika upravo zato što se želim što kvalitetnije posvetiti svakom polazniku. Kvalitetu tu svakako stavljam ispred kvantitete’, dodala je Marija koja se sprema za skorašnje Svjetsko prvenstvo na 24 sata koje će se krajem listopada održati u Francuskoj.

‘Moj angažman u školi trčanja ne znači da usporavam s karijerom profesionalne trkačice. Štoviše, za koji mjesec me očekuje prvi nastup na Svjetskom prvenstvu u ultramaratonu na 24 sata, a naša ženska reprezentacija mislim da nikad nije bila jača. Bit će to luda utrka, ali i dobra zabava s Veronikom, Majom, Antonijom, Ingrid, Paulom i Adrijanom. Jedva čekam’.

Informacije o uvjetima i planu treninga u školi trčanja koju će voditi Marija Vrajić možete dobiti šaljući upite na e-mail [email protected] i/ili na 098/9539981.

Neven Miladin

Sinonim za dobru formu

S namjerom da poboljšaju statistike, ali i pokrenu pozitivne promjene u svom okruženju, prije pet godina osnivači udruženja Marathon Sarajevo pokrenuli su i prvu školu za rekreativne trkače u Bosni i Hercegovini. Željeli su da među svojim sugrađanima stvore ovisnike o trčanju i da dugogodišnju ljubav koju gaje prema ovom sportu podijele u zajednici.

Na prvom treningu Škole trčanja Klix u travnju 2013. bilo je 15 trkača koji su nakon šestomjesečnih priprema prolaskom kroz cilj Sarajevskog polumaratona postali polumaratonci. Drugu generaciju školaraca obilježio je dvostruko veći broj polaznika koji su sada trčali u dvije grupe u skladu sa svojom tjelesnom spremom i ambicijama, a nakon šest mjeseci treninga rezultat je pratio uspjeh prethodnika. Sarajevo je dobilo još 30 polumaratonaca koji otkrili sve čari trkačkog života: od žetve medalja na trkama u regiji, preko redovnih grupnih treninga u zimskoj školi trčanja, a uskoro je formirana i grupa od 20-tak trkača koji su se po programu Udruženja Marathon spremali istrčali i svoj prvi maraton. Istovremeno je nekoliko bivših školaraca počelo ozbiljno koketirati s triatlonom, a onda se upustili i u pripreme za Half i Full Ironman natjecanje. Tako je Škola trčanja Klix od male grupe trkača na Vilsonovom šetalištu polako postajala sinonim za dobru formu, trčanje i druženje u gradu Sarajevu i šire, a broj trkača iz tog grada je rastao iz trke u trku.

Koraci novih školaraca

U naredne dvije godine broj školaraca je nastavio rasti za 100 posto svake godine te je tijekom 2015. i 2016. kroz Školu trčanja Klix protrčalo više od 350 polaznika. Tome je svakako doprinijela popularnost dugoprugaškog trčanja u cijeloj regiji kao odjek pokreta koji mnogo ranije počeo u Europi i SAD-u. Međutim, Škola trčanja Klix je kroz pet godina postojanja postala ne samo zajednica u kojoj se trči i trenira bez izgovora, nego i povod i prilika za zajedničke doručke, planinarenja, putovanja i brojna druženja. Škola je jednima predstavljala poseban osobni izazov i priliku za promjenu životnih navika, drugima zajednički obiteljski poduhvat kao na primjer bratu i sestri Almi i Nedimu koji zajednički pretrčane kilometre smatraju najvećim obiteljskim sportskim rezultatom u povijesti.

Neki i nakon sedam mjeseci redovnih treninga kažu da i dalje ne vole trčati, ali da vole atmosferu i ljude u Školi trčanja, pa da zato i trče, a neki su pronašli ljubav i životne partnere savladavajući trkačke zidove, dijeleći gelove i medalje. Svima njima je zajedničko da su si priuštili upoznati nove granice svojih mogućnosti i to još podijelili s drugima, a to je rijetka dragocjenost. Primjerice, u školi trčanja je nastao i prvi bračni par u BiH koji je zajedno istrčao maraton (Budimpešta 2015, Sabina i Haris Jordamović).

Prvih proljetnih dana Vilsonovo šetalište i ulica Franje Račkog već petu godinu preplavljuju koraci novih školaraca (251 trkač na prvom treningu) koji su se otisnuli na svoje polumaratonsko putovanje. Započinju nove priče, slične pričama prethodnika, istovremeno drugačije i svoje.

Selma Mameledžija

Kratka priča s Vilsonovog šetališta

Mnogi su 2016. prokleli kao izrazito lošu godinu. Ja ću je pamtiti po nekim dobrim stvarima, a jedna od njih je da sam postao trkač. Da, i to ozbiljan trkač rekreativac kojemu ni istrčavanje maratona više ne izgleda kao znanstvena fantastika. A na samom početku je i onih 21 kilometar izgledalo kao nešto suludo i nedostižno, kao kapric nekih nadobudnih trenera koji te pokušavaju uvjeriti da je crno zapravo bijelo, da je nemoguće moguće, da je 2+2=5… Ali, ne lezi vraže, dostižno je, itekako je dostižno.

Pošto je ovdje riječ o trčanju, a ne o dodjeli Oskara, neću se nikom ponaosob zahvaljivati. Vjerujem da mi obitelj, prijatelji, Svevišnji i ostali prigodničari neće zamjeriti. U biti sam najzahvalniji osobama s kojima sam ostvario vrlo ugodnu i prijateljsku konverzaciju znojeći se na Vilsu. Iako sam individualac u sportu i generalno u životu, moram priznati da mi je grupni aspekt trčanja posebno dobro legao. Važno je znati da nisi sam u kriznim situacijama. A krizne situacije se javljaju s dužinskim treninzima, s povećanjem kilometraže. Spomenutu krizu trkači kolokvijalno nazivaju ‘’zidom’’, mentalnom barijerom s kojom se nije lako nositi ako si sam. Zid. Trenutak je to kada se užitak trčanja pretvara u čisti mazohizam i borbu sa samim sobom.

Kažu da ne treba glavom kroz zid. I ne treba. Ali treba osmisliti neki malj kojim ćemo ga razbiti, mentalnu predodžbu kojom ćemo ga otpuhati i razbucati k’o onu betonsku nakaradu u Berlinu te slavne ’89. I zakoračiti prema cilju. Razbijanje Zida rijetko je dobar osjećaj. Eksplozija endorfina i osjećaj bliskosti s ljudima oko sebe samo su jedan od trenutnih pozitivnih efekata nakon što uđete u cilj. Onaj trajniji je dobra kondicija, i fizička i mentalna.

S obzirom na to da sam na početku rekao da se neću nikome pojedinačno zahvaljivati, evo prilike da to prekršim. Hvala Selmi koja me dvije godine bezuspješno nagovarala da se uključim u Školu trčanja. Ali izgleda da gore spomenuti Svevišnji zaista treći put pomaže. Hvala Maji koja me “natjerala” da napišem ovih nekoliko redaka, super osobi koju rado zovem prijateljicom. Hvala, zapravo, svima koji su na ovaj ili onaj način dio ove trkačke priče. Dobra je to priča. Štoviše, odlična!

Neven Šimić

Koliko trčanje stvara ovisnost i koliko grupa potiče pojedinca na nastavak rada na formi i pomicanju vlastitih granica govori činjenica da su svi polaznici iz prve generacije Škole trčanja željeli nastaviti trenirati u školi. Zato je pokrenut novi projekt Akademija trčanja Slavonski Brod. Naziv je jednostavan, polaznici nakon istrčanog polumaratona više nisu početnici, oni su akademici.

Treninzi nisu pauzirani ni preko zime, pripremajući akademike za nove utrke. Svi su se pri tome odlično zabavljali. Treniranje po snijegu, ledu, na minus 22 svima je bilo nezamislivo ali grupa je jača od pomisli odustajanja i zajedništvo gura naprijed. Nakon zimskog perioda svi su bili spremni za nove utrke te su tako putovali u Budimpeštu na polumaraton te u Zadar na Wings for life. Nedavno su se vratili s plitvičkog polumaratona koji je bio, kako sami kažu, predivan, izazovan i nezaboravan.

U međuvremenu došlo je proljeće 2017. te upis nove generacije. Naime, sad je taj projekt prepoznao i sportski brand Saucony koji je postao sponzor škole i akademije. Veliko iznenađenje i potvrda za dobar odjek ovog projekta bio je upis osamdeset novih polaznika koji su sada podijeljeni u četiri skupine pod vodstvom četiri vrijedna i predana trenera. To su Krešimir Šimić, Ivana Grško Šimić, Mirna Mikić i Antonio Arbanas.

Polaznici rijetko propuštaju treninge jer se pripremaju za svoj prvi polumaraton u Zagrebu, no raduju se i ostalim utrkama. Tako su jednu već i odradili, onu na 5 kilometara na utrci Volim trčanje u Zagrebu. Njih 60-tak radosno je odradilo ono što im je do unazad 2 mjeseca bilo nezamislivo. To je samo poticaj na daljnje redovito i naporno treniranje. Za njih, osim polumaratona u Zagrebu, u planu je i 10-kilometarska utrka u Ljubljani. Osim toga, akademici se pripremaju i za polumaraton u Veroni, a nadaju se da bi se neki od njih mogli tijekom 2018. okušati i u maratonu. To će sigurno uspjeti nastave li redovito i motivirano trenirati.

Sve je ovo lijepa priča koja se događa u Slavonskom Brodu i sve nade polažu se u to da projekt zaživi i narednih godina kako bi građanima ponudio zanimljiv i jedinstven način tjelovježbe, brige za zdravlje i nadasve lijepog druženja.

Tomislav Marinović
Foto Mario Boić