Drugi je važan po tome što nas je 1. siječnja 2000. godine simbolično uveo u novo stoljeće u kojem živimo. Naime, datum te trke je pomaknut s tradicionalnog ožujskog termina na prvi dan novog stoljeća i milenija. Isto tako, u tu specijalnu svrhu i startno/ciljni prostor je upriličen na Trg svetog Petra, tako da je papa Ivan Pavao II izrekao kratki blagoslov, a umjesto uobičajenog pucnja, znak za start su dala zvona crkve svetog Petra u Vatikanu. Inače sam sedam puta nastupio na maratonima u Rimu i nikad nisam vidio papu, ali tog dana jesam i to čak dva puta u razmaku od nekoliko sati, s obzirom na to da je na samu ponoć izašao na svoj čuveni balkončić i blagoslovio početak novog tisućljeća.

Afrička trkačka revolucija

Trasa trke je sasvim sigurno najatraktivnija maratonska staza u svijetu. Na putu dugačkom 42 kilometra i 195 metara proputovat ćete kroz bogatu povijest ovog grada. Start i cilj su naravno, ispred čuvenog Coloseuma, starog 2.000 godina. Proći ćete njihove najpoznatije trgove – Cavour, Navona, Popolo, Venezia, Trevi (u koju morate ubaciti novčić), zatim Forum, Španjolske stepenice, zamak Sant Angelo, a trčat ćete uz Vatikan preko trga svetog Petra… možda vidite i papu.

Da se vratimo u prošlost. Dakle, prvog dana olimpijskih igara u Rimu, 10. rujna 1960. održan je jedan od najuzbudljivijih, najznačajnijih i najpoznatijih maratona u povijesti ove discipline. Na pobjedničko postolje popeo se do tada anonimni trkač iz Etiopije, Abebe Bikila, započevši nešto što je uskoro postalo poznato kao afrička trkačka revolucija.

Sin pastira, radeći kao poštar, dnevno je prelazio 30-40 kilometara raznoseći poštu po pješčanom terenu. Tek s 24 godine, došavši u vojsku, počeo se baviti trčanjem. Otežani uvjeti treniranja u Etiopiji (tropska klima i velika nadmorska visina) dolaze do izražaja kada trkači siđu u niža, povoljnija klimatska područja, gdje u pravilu trče puno brže i ruše svoje osobne rekorde. To je bio slučaj i s Bikilom. Finac Oni Niskanen, uzet u službu etiopske vlade da uredi vojni kamp za treniranje, pripremao je Bikilea samo za trke na 5 i 10 km. Međutim, s obzirom na to da se neposredno prije Olimpijade razbolio jedan član reprezentacije u maratonu, Abebe je naknadno pozvan kao njegova zamjena. Prije toga otrčao je samo dva maratona: u lipnju (2:39:50) i srpnju (2:30:21) iste godine.

Obrana olimpijske krune

Na startu olimpijskog maratona našlo se 69 trkača i malo tko je obraćao pažnju na dva natjecatelja iz Etiopije – Wakgirea i Bikilu, koji su izašli na stazu bosi. Favorit trke je za mnoge bio Rus Sergej Popov, dvostruki europski prvak, vlasnik tadašnjeg svjetskog rekorda (2:15:17). Trčeći u vodećoj skupini do 18. kilometra, Bikila u društvu svjetskog prvaka u krosu Rhadi Ben Abdesselema iz Maroka, počinje bijeg. Jakim tempom povećavaju razliku ispred Novozelanđanina McGeeja i Popova, koja uskoro raste na dvije minute. I u trenucima kada su svi očekivali da vodeći dvojac počne curiti, događa se upravo suprotno – 30. kilometar prolaze u vremenu 1:34:29, što je brže od svjetskog rekorda na toj dužini. Trčeći bosonog po rimskoj kaldrmi, Bikila priređuje još jedno iznenađenje kilometar prije cilja. Snažnim finišem ostavlja renomiranog Abdesselema za 200 metara i prolazi ciljem u vremenu novog svjetskog rekorda – 2:15:16. Legenda je rođena! Visok, produženog laganog koraka i bosonog, Bikila postaje oličenje prirodnog, elegantnog trkača.

Nakon senzacionalne pobjede u Rimu, nadahnuti načinom njegovog trčanja, mnogi su počeli trčati bosi, vjerujući da će postići bolje rezultate. Tek kasnije se otkrilo da je Bikila trčao bos jer nije imao novca za tenisice. Tijekom idućih godina, pobjeđivao je na maratonima u Grčkoj, Japanu i Čehoslovačkoj, izazivajući veliki interes za taj sport diljem svijeta. Međutim, njegov pobjednički bljesak ugasio se na Bostonskom maratonu 1963. Nakon što je porušio rekorde na svim prolazima u prvih 30 kilometara, pod udarom hladnog istočnog vjetra, dramatično usporava i trku završava tek kao peti.

Kao rezultat toga, Bikila nije više bio glavni favorit za Olimpijadu 1964. Da stvar bude gora, samo 5 tjedana prije igara, morao je na operaciju slijepog crijeva. Veliki favorit utrke bio je Amerikanac Leonard Edelen, koji je godinu dana ranije spustio svjetski rekord na 2:14:28 i postigao nekoliko impresivnih pobjeda. Ali na stazi se nakon 20 kilometara, ovaj put sam, odvojio Bikila i do kraja trke deklasirao sve ostale trkače. U cilj ponovo ulazi s vremenom novog svjetskog rekorda 2:12:11, čak 4 minute brže od drugoplasiranog Basila Heatleya, što je najveća razlika od Olimpijade 1924. Abebe Bikila tako postaje prvi maratonac koji je obranio svoju olimpijsku krunu i jedini koji je svjetske rekorde rušio na Olimpijadama.

Tragični kraj

Pripremajući se za svoju novu olimpijsku obranu 1968. u Meksiku, ozlijedio je koljeno te nedovoljno oporavljen ipak nastupa, no odustaje nakon 17 kilometara trke. Najavljuje povratak i obranu za 1972. na Olimpijadi u Münchenu, međutim, 1969. teško stradava u automobilskoj nesreći u kojoj lomi vrat. Hitnom intervencijom biva prebačen u Stoke Mandeville Hospital u Engleskoj, ali svejedno ostaje paraliziran ispod struka, te ostatak života provodi u invalidskim kolicima.

Ipak, natjecateljski duh ne miruje. Počinje se baviti streljaštvom i nastupa na Mandeville Games, pretečom današnjih Paraolimpijskih Igara. Na igrama u Münchenu je prisutan, ali samo kao počasni gost. Godinu dana kasnije, 25. listopada 1973. Abebe Bikila umire od moždanog udara.

Njegov značaj, njegove pobjede i rekordi izravno su pridonijeli velikoj popularizaciji maratona i osigurale mu vječnost u uspomenama svih ljubitelja dugoprugaškog trčanja. Do današnjeg dana ostaje najvećim maratoncem svih vremena, s kojim se sudbina na kraju karijere tragično poigrala.

Trideset godina nakon njegove pobjede u Rimu, pod pokroviteljstvom IAAF-a, održan je na istom mjestu i istoj stazi maraton u spomen na taj veliki događaj, službeno prozvan Bikila-Marathon. Na njemu je nastupila tadašnja kompletna reprezentacija Etiopije koja je osvojila prva 4 mjesta, a pobjednik je bio Gebre Tadese u vremenu 2:10:28.

Još jednom, 2010. godine je maraton u Rimu imao komemorativan karakter, jer je označeno pola stoljeća od te trke. Pobjednik je ponovo došao iz Etiopije – Siraj Gena, s rezultatom 2:08:39, a osim uobičajene nagrade za pobjedu, dobio je i dodatni bonus od 5.000 eura jer je u znak sjećanja na Bikilu, maraton otrčao – bos!

U Rimu sam trčao sedam maratona, između ostalog oba koja sam opisao (1990. i 2000.), a ove godine po prvi put idem samo kao gledatelj i suport mojim pulenima, kojih će biti 15 i jako im zavidim.

Dragan Janković

Imao sam i kontrolnu trku, dugu Kros-ligu na Nasipu (8,5 km za 36 minuta). Na osnovu nje razradio sam i plan za trku. Dakle, prosjek na kontroli mi je bio 254 sekunde po kilometru (tad još nisam koristio ove fore tipa 4:14) i matematika mi je izbacila da ću tim tempom završiti maraton za 2 sata i 59 minuta. Onda sam to podijelio s tri (sata) i dobio jednostavnu računicu da trebam u svakom satu pretrčati po 14 kilometara i to je bilo sve što se tiče taktičke pripreme.

Program priprema za pijetlove

Je da, smiješno to danas izgleda, ali internet je došao tek nekih 10-tak godina kasnije, za Google se pričekalo dodatnih 6-7 godina. Trkačkih knjiga osim Belanove, koja nije bila stručna već motivacijska, nije bilo. Trkačkog štiva ni za lijek. Za dugački trening sam saznao nekih dvije godine kasnije, a negdje početkom 90-tih sam načuo nešto o nekakvim dionicama. Prvu knjigu o trčanju sam kupio 1995. (btw, sad ih imam 60). Još uvijek nisam poznavao ni jednog trkača, a i nije ih nešto bilo, mogao si satima kružiti po Nasipu da nikog ne sretneš. Uglavnom, i nije bilo tako loše, kasnije sam negdje pročitao da su se prvi trkači u povijesti pripremali na osnovu programa priprema za pijetlove koji se bore po kladionicama.

Tenisica za trčanje u Hrvatskoj, ili bolje rečeno u Jugoslaviji, nije bilo za kupiti. Nekim slučajem su u Nami na Kvatriću dobili trkačke tenke marke Spalding (inače renomirani proizvođači košarkaških lopti), iz kojih doslovno nisam izlazio i u njima sam trčao taj svoj prvi maraton. U Rimu. Kako se održavao baš na 1. svibnja uspio sam naći turističku agenciju koja je radila prvomajski aranžman busom u Rim. Cijena je bila povoljna, a uskoro sam i saznao zašto. Naime, hotel je bio dobrih 70 kilometara od Rima, u nekoj vukojebini na jugu, tako da sam se prvo navečer raspitao gdje je najbliži željeznički kolodvor, a kasnije i naručio taxi da dođe po mene u 4 ujutro, kako bih stigao u 5 na vlak, bio u 7 u Rimu i stigao na start u 9 na Olimpijski stadion, kojeg inače koriste nogometaši Lazia i Rome, kao i talijanske reprezentacije.

Plan 3×14 je držao vodu dobrih dva sata, u kojima sam fakat pretrčao 28 kilometara. I onda je počelo… Najprije sam malo, a uskoro i bitno usporio, a nakon nekog vremena sam počeo i hodati. No, uskoro me ni hodanje nije odmaralo, pa sam tu i tamo malo sjedio po rinzolima. Međutim, pri kraju ni sjedenje me nije zadovoljavalo, pa sam se par puta i fino zalegao kad bi naletio na kakav parkić uz stazu. Elem, za tih zadnjih 14 kilometara trebalo mi je skoro 3 sata… koja sam mislio potrošiti na svih 42,2 kilometra.

U trenucima agonije čvrsto sam odlučio da nikada više neću trčati! Predomislio sam se 28 dana kasnije i otrčao do Bundeka i nazad 6 kilometara za 26 minuta i 15 sekundi, prosječno 263 sekunde po kilometru.

Novčići u fontani Di Trevi

Finišerske maratonske medalje u cilju su još uvijek bile stvar budućnosti. Svoju prvu rimsku sam dobio par mjeseci kasnije poštom na kućnu adresu, zapakiranu u lijepu kutiju i ugraviranim podacima. Nakon 112 otrčanih maratona tijekom narednih 30 plus godina, još uvijek nisam dobio kvalitetniju. Npr, spomenica koju sam dobio za Domovinski rat prema njoj izgleda k’o igračka, al’ dobro sad.. Sljedeće godine u isto vrijeme na istom mjestu sam trčao i svoj drugi maraton, a u Rim sam se vraćao još 3 puta kasnije (2000, 2005, 2010). Svaki put sam u fontanu Di Trevi ubacio novčić i gle čuda – svaki put sam se i vratio.

Na dan kad sam doputovao u Rim, umro je otac spaghetti westerna Sergio Leone, a Skupština Srbije je usvojila neke amandmane u srpski Ustav, kojima su pokrajinama Vojvodini i Kosovu znatno smanjena prava i ovlasti (neke stvari su vječne). Nakon toga je Slobodan Milošević izabran za predsjednika Predsjedništva SR Srbije. Uskoro su reagirali i Slovenci, koji su pak u svoj Ustav donijeli amandman da su republički zakoni važniji od saveznih.

Ni Zagreb nije ostao dužan, na Trgu Republike je pred 200 tisuća ljudi Prljavo kazalište održalo koncert, što je bio predznak raspada SFRJ. No, to su ionako bile samo karike u lancu sličnih događanja, poput rušenja berlinskog zida, strijeljanja Ceauşescua, kineski prosvjed na Tiananmenu itd. Nobelovu nagradu za mir je zato te godine dobio 14. po redu Dalai Lama (Tenzin Gyatso), u Americi se počela prikazivati serija Seinfeld, Motorola je prezentirala prve male mobilne telefone, grupa Riva je s pjesmom Rock me Baby osvojila Euroviziju, a na jednom od pacifičkih otoka su se predala zadnja dva japanska vojnika iz drugog svjetskog rata. U New Yorku, dok je joggirala Central Parkom, Trishu Meili su silovali nepoznati počinitelji, čime se trčanje po prvi put probilo na naslovnice, a s ove strane oceana Tomislav Ašković je osvojio svoju posljednju od osam titula prvaka Jugoslavije u maratonu. Njegova kuća na Durmitoru je od 2007. moj drugi dom, moja standardna ljetna rezidencija.

Dragan Janković

Kad je posrijedi maraton, onda je put do njega popločan posve oprečnim očekivanjima i opaskama.

S jedne strane osjećate respekt i čuđenje ljudi iz neposredne netrkačke okoline koji u vama prepoznaju kombinaciju novovjekog Filipida, uzaludnog luzera koji će se već negdje strovaliti na stazi i, dakako, Foresta Gumpa koji trči sve dulje i bespotrebnije.

Na drugoj, pak strani, stoje prekaljeni trkači puni motivirajućih poruka. Na primjer, sutrkačica iz Atletskog kluba Sljeme na treninzima zna poručiti kako danas maraton može pretrčati svaka šuša, kako se danas svatko počinje baviti ultrom, kako je triatlon disciplina za osmoškolce i kako je vjerojatno barem ostvarivanje sedam Ironmana u sedam dana vrijedno neke pažnje. Nakon što sam s ekipom iz kluba koja je istrčala prvi maraton u Rimu sletio na zagrebački aerodrom, naletjeli smo na nju koja je prolepršala Schneider Electric pariškim maratonom. Kad smo joj se pohvalili, naravno, upitala nas je: Koliko vam je trebalo da istrčite, 105 sati?

Ispod rimskog Koloseja

Istina leži negdje između, točnije u onom trenutku kad shvatite da nakon istrčanog polumaratona nećete odustati od trčanja ni zbog ozljeda ni zbog lošeg vremena ni zbog prenapornih treninga ni zbog ‘civilnih’ obaveza ni zbog mentalnih zidova i očitog odumiranja društvenog života izvan trkačkih zidina.

I tako sam se u nedjelju, 8. travnja u sedam ujutro zatekao ispod rimskog Koloseja, u prevelikoj majici dugih rukava koju ću kasnije odbaciti, zajedno s još nekolicinom klupskih wannabe-maratonki i par iskusnih s nekoliko maratona u nogama.

Ispred mene prvi put u životu 42,2 kilometra koje treba svladati, a iza mene bootcamperska zimska baza s uključenim pripremno istrčanim Splitskim polumaratonom. U meni hektolitri vode s elektrolitima, kilogrami tjestenine i raznolika kombinacija uputa i savjeta od predsjednika AK Sljemena Dragana Jankovića preko svih prijatelja i sutrkača koji su otrčali barem jedan maraton do literature Jeffa Gallowaya (tehnika) i Scotta Jureka (prehrana). Opremljen sam i jedva saniranim (a možda i ne) istegnućem mišića u listu desne noge i supergranulomom u ustima privremeno ukroćenim antibioticima.

Rimsko je jutro ugodno, atmosfera poticajna, organizacija sjajna, a probavno-urinarni trakt pravovremeno oslobođen viškova. No, već u 8.30, uoči starta i viškovi se odjeće odbacuju, temperatura raste, očito je kako će svega dva tjedna nakon što je snijeg zabijelio Rim na suncu biti i više od 30 stupnjeva Celzija. Dakle, hidratizirati se valja ne samo na okrepama, nego cijelim putem.

Također, neprestano treba obnavljati i energetske zalihe u organizmu, pa sam za vrijeme odrađivanja zimske baze imao razdoblje testiranja, od želea do gela. Na koncu sam odabrao kombinaciju datulje u torbici-banane na okrepi što se pokazalo u mom slučaju prilično efikasno.

Spektakularni zadnji kilometri

Kao što su mi rekli iskusni maratonci, na prvome maratonu, kao i na prvome polumaratonu ne ide se na rezultat, jer će bilo koje vrijeme ionako biti Personal Best. Još je jedan dobar savjet koji sam prihvatio bio da na okrepama usporim, prohodam, na miru prezalogajim i da će mi tih minutu-dvije u slow modu na svakoj okrepi sasvim sigurno razviti dobar vjetar u leđa.

Srećom, te nedjelje u Rimu nije bilo orkanskog juga i pljuska koji su se spustili na grad dan kasnije pa je start uz limenu glazbu uistinu bio poticajan. Na svakom kilometru instalirana je neka glazbena formacija, od solo-saksofonista uz pratnju ritam-mašine do bubnjarskog orkestra i selekcije DJ-eva s jedinstvenim prigodnim imenom: DJ Marathon. Uz mokre spužve na svakih pet kilometara i fantastične gradske vizure, trčanje maratona u Rimu, unatoč svim predefiniranim nevoljama, bilo je u mom slučaju daleko od križnih puteva koje su iskusniji trkači prošli ne bi li obavili inicijaciju.

Osobit ushit bio je na prilazu crkvi Svetog Petra, kad se more trkača slijevalo prema skupu vjernika pred kojima je papa Franjo držao misu. Tako je, zapravo, moj prvi maraton prolazio kroz dvije države – Italiju i Vatikan.

Negdje na 33. kilometru, kad su noge već otežale, stigao me je jedan zaostali pacer. Amedeo je vidio hrvatsku zastavicu na dresu AK Sljeme koji sam nosio i počeo mi objašnjavati kako je njegova majka Zadranka. Nastavili smo zajedno i stigli pacersku skupinu sa žutim balonima, a ja sam upoznao i Lilianu kojoj je to bio 111. maraton (Amadeo ih je dosad imao 32, što je uredno istetovirao na ruci).

Posljednjih sedam kilometara u Rimu je uistinu spektakularno, prolazi se kraj velikih dijela povijesnih znamenitosti, a ja sam imao sjajne vodiče koji su mi objašnjavali važnost svakoga od njih.

Start u New Yorku, cilj u Rimu

Posljednja okrepa bila je otprilike kilometar prije cilja, a paceri su izračunali da su malo ubrzali, pa tada nisam hodao minutu ili dvije, nego pet-šest minuta. Na koncu, utrčao sam u cilj opušteno, relaksirano i pobjednički.

Isti osjećaj krasio je svu ekipu iz AK Sljeme koja je trčala. Dakako, bilo je problema, ali gotovo svima nama je izvrsno odrađena zimska baza, želja i usredotočenost prema završetku maratona i vrlo školski pristup osigurao prvu finišersku maratonsku medalju.

Sjetio sam se u jednom trenutku svih onih treninga po kišurini, snijegu, bljuzgi, na temperaturama ispod nule, s različitom razinom forme i spremnosti i u toj medalji vidio rezultat svega toga, zapravo, cjelokupni rezultat moje nevelike trkačke karijere.

Put prema visoko uzdignutim rukama u Rimu započeo je prije godinu u pol u New Yorku, u Central Parku. Tada sam napravio prvi, jednostavan, lagani trening nakon šest mjeseci pauze uzrokovane problemima sa stopalom. Zahvaljujući dr. Pavlu Vlaheku našao sam rješenje za nastavak treninga i ponovo startao upravo u New Yorku. Fotografija s tog treninga uz reportažu kako se organizirano može trčati u Central Parku osvanula je i na naslovnici magazina koga držite u rukama. Na njoj trčeći prilazim mozaiku posvećenom Johnu Lennonu koji je ubijen nedaleko tog mjesta. Na njemu je samo riječ jedne od njegovih najpoznatijih skladbi – Imagine.

Stao sam na mozaik i zamislio da otrčim maraton.

Bojan Mušćet