Volim zakomplicirati na početku… što i nije loša stvar, barem napravim filter za one koji očekuju nešto zabavno. Moji tekstovi nikad nisu zabavni.

Studeni 2020. je na izmaku, uvedene su nam nove ‘Mjere Light’. I osim što ne možemo u birtije niti trenirati skupa niti putovati niti ići bilo kuda bez maske niti računati hoćemo li imati posao sutra niti hoće li sutra djeca u samoizolaciju jer je netko iz razreda obolio od korone – sve je zapravo po starom. Još jedna zimska baza je pred vratima i još jedna u nizu koju neću odraditi. Ovom temom bavio sam se u jednom od starih tekstova u kojem sam pokušao opisati koliko organski ne volim trčanje zimi pa ću sada samo spomenuti da me slojevito oblačenje i smrzavanje do pola treninga nikada nije privlačilo. A kada ćeš se pripremiti ako ne zimi? Ne valjda preko ljeta kad su temperature iznad 30? Ne znam… vjerojatno zato nikad nisam bio neki trkač.

Ajme kako je slatki

Kada se uzmu u obzir sve navedene stavke, lako je zaključiti da se zimi kile primaju lakše, a kondicija lagano tone do dubina kada 5 kilometara ispod 30 minuta postaje izazov. Kile sam vremenom naučio obuzdavati vrlo jednostavnom metodom koju bih preporučio svima – manje žderem. Problem s kondicijom je ostao…

U siječnju prošle godine, nakon 20 godina kontempliranja je li to dobro ili ne, napokon sam uzeo psa. Odluka je donesena manjim dijelom zato što su mi već klinci dovoljno veliki da razumiju pročitati raspored šetnja obješen s unutarnje strane ulaznih vrata, a većim jer je meni već bio pun k(ufer) čekanja ‘dobrog trenutka’ za nabavku psa jer, složit ćete se, taj ‘dobar trenutak’ može nikada ne doći. Hoću li za njega imati vremena? Hoću li mu moći posvetiti dovoljno pažnje? Hoću li imati strpljenja. Hoću li… Ukratko – da, hoću.

Tako je Luks 14. siječnja 2020. godine koja će zauvijek ostati zabilježena u svim našim životima, stigao u našu obitelj. Malo štene njemačkog ovčara uskoro je postalo veliko štene i onda tamo negdje krajem ljeta i pravo malo tele čiji su se susreti sa slučajnim prolaznicima pretvorili iz ‘ajme kako je slatki, mogu li ga podragati’ u veljači do u ‘sine, idemo na drugu stranu ceste’ u studenome. Totalno fora, naročito ako, kao ja, niste ludi za neobaveznim čavrljanjem s ostalim vlasnicima dok šetate cucka.

Da bih poentirao poantu ove priče, sada se moram vratiti na kasno ljeto ove godine kad sam shvatio da je moja kondicija na niskim granama za što mi nije trebalo puno – jedna šetnja na Sljeme po mrcini bila je dovoljna da vidim da moj VO2 nije kakav je bio. Bilo je stajanja, bilo je dahtanja, bilo je oporavka na vrhu. A treniranja ni u tragovima. Ali su došle duge šetnje.

Uvijek neka zgoda

Zajedno s njegovom veličinom, rasla je i Luksova volja i želja za dugim šetnjama pa sam tako svaki dan s njim odlazio ili na duže šetnje/istrčavanje po kvartu ili povremeno na Sljeme da se Prasence kvalitetno izmori (a i ja skupa s njim). Malo po malo, shvatio sam da imam svakodnevnu fizičku aktivnost za koju zapravo nemam izbora hoću li je odraditi ili ne – Luksa ne zanima imam li koju epizodu nove serije za pogledati ili posao za završiti – on treba obaviti svoje fiziološke i fizičke potrebe i tu nema odgađanja. Mjesec dana kasnije i 5-7 kilometara svakodnevne žustre šetnje plus sljemenarenje polako je počelo davati male, ali primjetne rezultate – uspon mrcinom, iako i dalje težak, sad se radi dugačkim korakom bez pauze i predaha. Šetnje s pesom kao održavanje kondicije? Pa kako to? Zapravo jednostavno.

Davno sam pisao o tome kako šetanje dobro čini tijelu jer vam diže puls točno onoliko da srčeko brže zakuca, a da ne odete u crveno. A šetnja s psom nije ništa drugo nego isto to, ali obavezno i ponekad malo žustrije, ovisno kakav pas ima dan i koliko vrana vidi putem. I mogu vam reći da je puno zanimljivije nego samostalno bauljanje sa slušalicama u ušima – uvijek imamo neku zgodu, neki incident, neku kaljužu… nešto što učini da sve prođe brzo i da jedva čekaš sutrašnju novu avanturu. Kile su okej, kondicija dovoljna da idem 5 km ispod 30 minuta. Ja sretan.

Ali, čitatelju, nemoj se zavarati. Kako sam napomenuo na početku teksta, ovo je odličan način da se tijekom zime ne pretvoriš u couch potato, ali ni blizu dovoljno za odrađivanje dobrih priprema koje će te sistematskim treninzima dovesti do super rezultata neke utrke za koju se spremaš sljedeće proljeće!

Hahaha… da. Koje utrke?

Siniša Mareković

‘Vaši četveronožni ljubimci su i više nego dobro došli na našoj utrci. Ovo je idealna prilika da testirate trkačke mogućnosti svog psa, ali i da vaš najbolji prijatelj testira vas. Pripremili smo dvije staze različitih duljina – jednu od 13,5 kilometara i drugu od 33 kilometra, s usponima od 600 i 1600 metara. S obzirom da je nakon utrke predviđena zabava s plesnim ritmovima, bit će prilike da se i sami dobro zabavite dok se vaš kućni ljubimac druži s drugim psima na obližnjim livadama’, kazala nam je Gordana Blažević Salopek, jedna od organizatorica utrke.

Prijave za uzbudljivo i zanimljivo putovanje Klekom i istraživanje skrivenih kutaka prirode ogulinskog kraja mogu se odraditi preko portala Stotinka.hr, a cijene startnina su 80 kuna za kraću stazu (Kosjenka) te 120 kuna za dulju (Regoč). S obzirom na legende o divovima i šumskim vilama, nema sumnje da će to biti zabavna i poučna utrka s koje ćete otići prepuni pozitivnih dojmova.

Neven Miladin

Psi su nam zaista dostojan sparing partner, njihova kondicija i snaga najčešće su puno bolje od naših, oni zajedničko trčanje shvaćaju kao igru i zabavu, pa su time i podložniji izvršavanju zapovjedi koje im svakodnevno dajemo. No trčanje sa psom nije baš tako lako kako se isprva čini. Osim što pas mora biti tjelesno sposoban otrčati zadanu rutu, a to ovisi ponajprije o njegovim tjelesnim kapacitetima, mora biti i zdrav, te naviknut na trčanje na uzici. Zašto na uzici? Zato što hrvatski zakon ne dopušta puštanje pasa na ulicama i u parkovima, osim ako to nisu specijalizirana mjesta poput psećih parkova.

I psi imaju alergije

Psi, bez obzira na svoju veličinu, najčešće imaju bolju kondiciju od ljudi, pogotovo kad su u pitanju početnici, no ako se odlučite na takav pristup treninzima svakako provjerite kakvo je tjelesno stanje vašeg psa. Veterinarima neće trebati puno vremena za procjenu mogućnosti vašeg psa, a njemu to doslovce može spasiti život. Pretilost, alergije, dob i opće tjelesne mogućnosti samo su neki od parametara koje morate uzeti u obzir ako želite trčati sa svojim psom.

Više-manje sve srednje i velike pasmine su fizički izdržljive i mogu pretrčati impozantan broj kilometara, pa se nemojte čuditi ako će vas na kraju treninga i dalje vući na uzici. Primjerice, neki psi mogu pretrčati i do 100 kilometara bez pauze i velikog napora, no veterinari općenito ne preporučuju trčanje dulje od 30 minuta, tek u određenim slučajevima 70 minuta. Ipak, bez obzira na mogućnosti vašeg dlakavca pazite da tempo trčanja prilagodite svojim očekivanjima i mogućnostima. Pas će bez problema pratiti vaš tempo, radite li kratke sprinteve tijekom trčanja ili tek koristite jednolični ritam, pas će to odraditi baš kao i vi.

Obostrano zadovoljstvo

Veterinari savjetuju i da sa psima ne trčite po asfaltu, nego po mekanijem terenu zbog mogućih ozljeda šapica, a obavezno uz sebe nosite i vodu koju psu na kraju treninga možete dati i s dlana. Tijekom treninga obraćajte pažnju na psa i ako primijetiti preveliku zadihanost, pjenu na ustima ili usporavanje, stanite, provjerite kako je psu i nastavite tek onda kad ste sigurni da vaš pas ima dovoljno energije za završetak vaše rute. Svakako savjetujemo da psa ne vodite na elastičnim uzicama, nego na kraćim kako bi trčao uz vas i koncentrirao se na vaše korake, a ne na okolinu.

I na kraju, pripazite da u džepu imate omiljenu pseću poslasticu kojom ćete nagraditi vašeg vjernog ljubimca na kraju treninga. Osvježite ga vodom i dajte mu nagradu, to će vam itekako pomoći da se ubuduće još bolje osjećate trčeći uz svog psa. Naime, kad se pas navikne na nagradu nakon zapovjedi ili u ovom slučaju treninga, on će biti i podložniji trčanju uz vas i radit će to s više zadovoljstva. U konačnici, smisao zajedničkog trčanja je upravo obostrano zadovoljstvo, zar ne.

Neven Miladin

Ćera, sunce i trčanje

Aljaska malamutica Ćera jedna je od najpoznatijih četveronožnih ljubimica koje viđamo na mjestima za trkačke treninge u Zagrebu. Zoran Kos i njegova supruga Danijela redovito ju vode na istrčavanje, pazeći pritom da uvijek ima u blizini mjesto za osvježenje. Po ljetnim vrućinama to je ključno za trčanje sa psima.

‘Poznato je da je Aljaski malamut jedna od najstarijih pasmina, među prvima koja se zbližila s čovjekom. To su radni psi, čim vise tereta vuku, to više uživaju. Specifični su po tome što imaju debelu i gustu poddlaku koja im za vrijeme ljetnih vrućina ipak malo regulira temperaturu. Preko ljeta odrađujemo s njom treninge tri puta tjedno i to u jutarnjim satima ili kasno navečer kad je temperatura ugodnija. Svakako vodimo računa da smo ili pored rijeke, na Savskom nasipu ili Jarunu, jer u jednom trenutku pas traži osvježenje. Baš poput nas dok trčimo po suncu, i psima treba okrjepa. Najdraže joj je trčanje u vrijeme održavanja lige Puntijarke jer zna da je potok Bliznec pravo osvježenje za nju. Uglavnom, u vrijeme ljetnih vrućina, ipak malo smanjimo intenzitet treninga s njom’, rekao nam je Zoran.