Tako je bilo i s mojim dolaskom u Zagreb. Poslije svega par mjeseci zavladala je pandemija izazvana korona virusom, a potom i serija katastrofalnih zemljotresa što je, vjerujem, utjecalo na sve i svakog od nas. Otuđenost, dislociranost, zatvaranje granica, limitiranje mogućnosti putovanja, dodatno su pojačavali anksioznost i osjećaj nepripadanja s jedne strane, ali i potrebu okretanja sebi, upoznavanja sebe i otkrivanja novih interesa i hobija s druge strane.

Svakodnevne aktivnosti s mojom šnaucerkom Gretom i redovni treninzi činili su se sasvim dovoljnim aktivnostima za ispuniti dan i poboljšati raspoloženje. Nikad nisam bila tip koji je volio trčanje. Nikad nisam (za)voljela ni one, činilo mi se, beskonačno duge kondicijske i kardio treninge. Stoga, valjda, nikad nisam ni razumjela osobe koje srećem ujutro oko 7 sati na putu od kuće do posla, kako trče. Šetnja sa psom u bilo koje vrijeme i bilo kojim uvjetima nije nikakav problem. Ne postavlja se pitanje, nije stvar volje i želje, to je potreba psa i to sam prihvatila i zavoljela. Ali zašto bi itko samovoljno rano ustajao i izlazio iz kuće kako bi trčao? A tek još to radio zimi, po kiši, vjetru, susnježici! Da stavimo sve to u širi kontekst, dolazim iz zemlje u kojoj se svake godine organizira natjecanje u izležavanju – dakle, ljudi danima leže, a ove godine postavljaju nove rekorde jer je riječ o tjednima ležanja.

Ne možeš odmah izaći iz grupe

Trčanje, shvatili ste, nije nikako bila moja zona interesa, sve do jednog kolovoškog dana. Kako je to vrijeme godišnjih odmora, uglavnom manje posla, a više vremena za razmjenu mišljenja s kolegama o svemu i svačemu. Dvije kolegice su se odlučile za nove rujanske poduhvate – fitnes i seminar o EU fondovima. Pomislila sam – OK, lijepo, a što bih mogla ja? Škole stranih jezika sam već prošla, s Gretom završila više školica socijalizacije i trikova, redovito treniram godinama, u EU nećemo uskoro… I tako, razmišljajući, sve češće mi se po glavi vrzmala ideja o trčanju. Počela sam istraživati, naišla na dosta raznih škola trčanja, i pronašla Omega školu trčanja.

Čitala sam i razmišljala – pa termini trčanja su u principu odgovarajući, lokacija poznata, članarina prihvatljiva… Poslala sam mejl, čisto informativno i ubrzo dobila telefonski poziv. U razgovoru sa Sanjom pokušala sam i dalje pronaći nešto što mi ne odgovara ne bih li odustala. Pa kako…., pa što u slučaju da….., pa moj je posao takav da…., pa mogu li psa voditi sa sobom? Na sva sam pitanja dobila smislene, pozitivne odgovore i jednostavno nisam više imala nijedan razlog da kažem ne. Par minuta po završetku razgovora već sam postala član Viber grupe i dobila jasne upute gdje i kad da dođem na prvi trening. Treneri i članovi su odmah poslali podršku i poruke dobrodošlice. Znači, to je to, gotovo, odluka je donijeta, a u glavi glas, pa ne možeš sad odmah izaći iz grupe, vidjet će svi. Trčanje i službeno može krenuti.

Sjećam se, bila je subota. Prvo okupljanje na Savskom nasipu, kod Boćarskog doma. Pomislila sam, subota ujutro, 9 sati, a ja moram trčati s nepoznatim ljudima, u nepoznatom pravcu, neku nepoznatu kilometražu… ‘Ajde OK, proći će i to, izdržat ću. Krenuli smo i sat vremena je proletjelo za tren – malo hodanja, malo trčanja, puno razgovora i smijeha … Imalo je sve to skupa smisla i svidjelo mi se. Štoviše, bila sam oduševljena i ekipom i osjećajem nakon trčanja. Ta količina pozitivne energije je u značajnoj mjeri utjecala na moju odluku da nastavim s trčanjem. Tih par ljudi, tog subotnjeg jutra, dali su mi dovoljno jake razloge da ostanem s njima, da trčim s njima. Ta druženja su postala više od trčanja.

Ostajem s njima i uz njih…

Naredni treninzi bivali su zanimljiviji i jedva sam ih iščekivala. Lakše su se prelazili kilometri koje sam prethodno samo prehodala, ekipa se družila odlično i na treningu, a naročito van njega, smijeha i šale nije nedostajalo ni u jednom trenutku. Krenule su prijave na razne trke – Advent Run, Zagrebački proljetni cener, Wings for Life, Grawe noćni maraton. Ozbiljno se pristupilo kupovanju adekvatne opreme za trčanje (nikada u životu nisam imala više tenisica i sportske opreme) i online istraživanju o trčanju. Više ni one vremenske (ne)pogode nisu predstavljale problem – trčalo se na temperaturama od 0 do 35 stupnjeva Celzijusa. I satnice su se prilagođavale pa se trčalo i u 7 sati. Ej, subotom, u 7 sati! Nekad nezamislivo, sada neupitno. I sve to prija, godi, tjera te na više, dalje, brže… Nema odustajanja, nema izgovora, nema prepreka. Kako tada, tako i danas. Trčanje je postepeno postalo moja strast. Trčim i sa svojom veselom Omega ekipom, i sa svojim psom, a i sama.

Premda uskoro napuštam ovu predivnu zemlju jer se moj mandat prve savjetnice u ambasadi Crne Gore privodi kraju, ne napuštam trčanje, a ne napuštam ni svoju Omega ekipu – svoje Ptice trkačice i sad već prijatelje. Ostajem s njima i uz njih i to u onoj istoj onoj Viber grupi iz koje sam nekad htjela izaći. Ta motivacija i ta podrška ne nalazi se lako, a znači iznimno puno. I znam da će mi nedostajati, ali trčat ćemo zajedno, za početak odvojeno, možda opet, uskoro, i na našem Nasipu. I ako tek za par dana putujem nazad u svoju zemlju, već sam se prijavila za prvu utrku sredinom studenoga u Podgorici. Mislim da to govori samo za sebe i bit će mi više nego drago da baš tog dana obučem svoju Omega majicu. Jer jednom Omega – uvijek Omega…

Kad sam se već prijavila, bio bi red da krenem trenirati. Hoću li moći istrčati 5 km? Prehodati bez problema da, ali istrčati?

Utrka se približavala. Bio je kolovoz, a u rujnu je bila utrka.

Još nisam krenula. Što čekam? Nemam nikakvih iskustva, ne znam kako se počinje, kako se trenira. Odlučila sam krenuti, pa kako bude. Bila sam na godišnjem odmoru. Djeca su još bila mala i budila sam kćer pred jutro da sačuvam suh krevet. Kad sam se probudila u 5, teško je bilo ponovno zaspati. Prelazak noći u dan, svi još spavaju. Idealno vrijeme! Mogu odraditi trening. Odlučila sam krenuti polako, lagano, al bez hodanja pa koliko izdržim. Počela sam s deset minuta, pa petnaest, dvadeset… Za tri tjedna sam uspjela trčati trideset minuta u komadu. Polako, al bez hodanja. Trčala sam pet dana u tjednu, radne dane, a vikendom spavala i odmarala.

Turističko mjesto ljeti je prepuno ljudi, gužva na svakom koraku, danju jedva da se nađe mjesto za ručnik na plaži.

U zoru je sasvim drugi ugođaj. Mir, tišina, nigdje nikog. Na moru bonaca, vidi se svaki kamenčić, sve je čisto i bistro. Trčim uz more i uživam u njegovom mirisu. Još je lagan sumrak, tek rudi zora. Trčim do omiljene plaže, pa okret i povratak nazad. Na povratku se bistri dan, ponekad istrčim prije izlaska sunca, a nekad me taman dočekaju prve zrake na povratku.

Nisam mislila da je trčanje u zoru tako divno. Počinje mi se sviđati, počinjem ga voljeti iako sam mislila da je teško i naporno.

17. rujna 2015.

Odlazim s  posla lagano šetuckajući do Maksimira.

Silna je sparina. Pijuckam vodu. Dolazim u Maksimir. Koliko toliko se lakše diše, drveće ublažava vrućinu i sparinu. Okupljaju se trkači i trkačice. Osjećam uzbuđenje. Sjajan je osjećaj! Vidim mnoge kolege, neke nisam vidjela godinama. Odlična prilika za druženje i obnavljanje uspomena. Fotkamo se smijemo, grlimo… Kreće zagrijavanje. Uzbuđenje raste.

Vrijeme je! Utrka je krenula. Trčim svojim tempom, al utrka me vuče brže, adrenalin raste. Staza je povremeno šira, povremeno uža. Većinom šljunčana, dijelom asfaltirana, dijelom zemljana. Negdje nam hrastovo korijenje radi prepreke. Penjemo se prema jezeru, lagana uzbrdica me usporava. Nije lako, al obećah si neću hodati. Makar sporo, al ne prestajem trčati. Pred kraj me svladava uzbrdica, počinjem hodati. O ne, teško se vratiti trčanju, al borim se i prisiljavam: Kreni! Trči! Još malo do kraja!

Tooooo! Pokrenula sam se ponovo iz hoda u trk, dajem sve od sebe i koristim posljednje atome snage da utrčim u cilj. Uspjela sam! Pobijedila sam samu sebe. Rezultat čak i nije tako loš. Ipak je to moja prva utrka.

Prva utrka je iza mene. Što i kako sada dalje?

Stati i prestati ili nastaviti?

Definitivno nastaviti! Ali kako se prisiliti?

Odlučujem se prijaviti na neku utrku da si dam poticaj za trening. Kad znam da trčim na utrci, prisilit ću se trenirati.

I tako se prijavljujem iz utrke u utrku i nastavljam trčati, nekad navečer, al najviše ranom zorom prije posla. Treba smoći snage i volje i prisiliti se ustati u pet. Probudim se bez budilice i nagovaram se par minuta. Teško mi je krenuti, al kasnije sam zahvalna sama sebi što sam se nagovorila, što sam izašla u rano jutro, nekad vedro, nekad tmurno i maglovito, nekad još po mraku. Nikad ne požalim. Uvijek si zahvalim što sam se nagovorila i divno započela dan. Razbudila se, provela zoru trčeći i razmišljajući o danu, aktivnostima, obavezama…

Najljepše mi trčati u mom gradiću. Dobar dio moje trase je u šumi. Najljepše mi je kad izađem iz šume na livadu i dočeka me izlazak sunca iza brda. Kad me osunča i zabljesne.

U šumi uživam u cvrkutu ptica i mirisu jutra, srijemuša u proljeće, u pupanju lišća, dijamantnim kapljicama na lišću, bijelim šumaricama, plavom procjepku, crvenoljubičastoplavom plućnjaku, ljubičastoj šupaljki…

Najljepši prizor mi je bio kad sam istrčala iz šume na livadu obavijenu maglom koja se dizala iz jezerca. Siva čaplja se taman dizala s jezerca dok su ju obasjavale prve zrake sunca.

Još mi je draži susret s mladim srndaćem koji mi je pretrčao stazu.

Uživam u prirodi, mirisu, zvukovima i pogledu, u buđenju jutra i divnom početku dana.

Nisam stala niti odustala već 3 godine. Samouko trčim i polako upijam znanja i iskustva iskusnijih.

Ove godine nam je firma organizirala Omega školu trčanja. To je pravi pogodak! Počeli smo trenirati pod vodstvom stručnjaka, sjajnih trenera, majstora svog zanata.

Tu ispravljam krive Drine. Slušam mudre savjete i iskustva našeg cijenjenog Drage Paripovića. Priprema nas za utrku, trenira, brusi brzinu, snagu, dijeli savjete o vježbama, prehrani…

Nakon 3 godine nikad mi nije bilo ljepše i bolje trčati. Sad imam ekipu s posla s kojom ne propuštam treninge. Počeli smo se dogovarati za zajedničke utrke. Draga su nam zajednička druženja, zajedničke aktivnosti i zajednički uspjesi.

Sretna sam što me B2B run pokrenuo, što nisam odustala i što sam ustrajala.

Svakim danom malo po malo napredujem i ubrzavam.  Zaključila sam da nikad nije kasno. Godine nisu prepreka, bitno se pokrenuti!

Palmina Ružić

I evo me opet tu, nakon dugo vremena i to bez bicikla, samo ja i moje tenisice. Veliki strah u meni i to onaj strah koji kad uđe, ne pušta, kao krpelj se zavuče. Srce lupa, ali ogromna želja pobjeđuje. Toliko to želim, a bojim se. Bojim se ozljede, bojim se onog odvratnog osjećaja bola koji je još uvijek u meni i ne mogu ga se osloboditi. Bojim se hoću li ja to moći, hoće li moje tijelo uspjeti? Valjda neće ništa boljeti, samo da ponovo ne boli.

Prije tri godine ležala sam u bolničkom krevetu i gledala rub maksimirske šume. Ljudi trče uz potok, uz rub šume. Netko lagano, netko brže, a netko leti kao da ga gone. A ja, ležim, gledam i molim se. Bože samo da ustanem, samo da ustanem. Kada ću ja šetati? Trčati? Daj Melita sredi se…prvo moraš ustati. Tješila sam sama sebe, polako, uspjet ćeš, nisi sama. ..hrabro naprijed. ..bitno da je ona najodvratnija vrsta boli nestala. Nije bitna medicinska dokumentacija, bitno je da sam završila na operaciji kralježnice nakon mjeseci provedenih u krevetu. Bespomoćna, utučena,zabrinuta. Djeca su mi oblačila čarape prije odlaska u vrtić, školu. Ništa nisam mogla. Otići do kupaonice bio je pravi poduzetnički pothvat. Obitelj je patila. Iščekujući dijagnozu i termin operacije trpjela sam bol koju nikakva droga(tablete) nije mogla ublažiti. Od svih tih lijekova bila sam u nekom bunilu. Bilo je grozno, tužno. Teže mojoj obitelji, nego meni samoj. Užasno je bilo gledati upitnik u njihovim očima: Mama hoćeš li ikada ustati iz tog kreveta, izaći iz te sobe?

Evo me djeco! Mama trči! Mama je ona stara, mama uživa u svemu ovom, mama nije bila nikada bolje!

Prvi dani trčanja su bili kao i povratak na posao nakon teškog oporavka i gotovo godinu dana bolovanja. To je onaj osjećaj kada se ne bojiš kako ćeš s poslovnim izazovima, kako svladati sve propušteno? Kako nadoknaditi godinu dana izbivanja s posla? Najveći izazov mi je bio kako ću sjediti 8h? kako ću fizički izdržati odlazak i povratak na posao? Kako prebroditi cijeli dan? Kako se nositi s boli ako se pojavi? Tako je bilo i s trčanjem. Svi pričaju koliko je tko istrčao, koliko minuta, koliko kilometara, koje ih sve utrke čekaju, a ja …. šutim i borim se strahom da se bol ne pojavi, da leđa izdrže, samo da ništa ne boli. Toliko želim trčati, samo da ja i moja prijateljica (kralježnica) izdržimo.

Uspjele smo! Trčimo tri mjeseca (više,manje), prilično smo redovite.

Nikad se bolje nisam osjećala, bolova nema, osim onih standardnih poteškoća poznatim svim početnicima : osjećaj izmorenosti, pregaženosti, zglobovi pulsiraju, koljena podrhtavaju, mišići vrište. Ali leđa ne bole, kralježnica je dobro i bit će da joj odgovara ova drastična promjena, znam ju, jedva je čekala da se nas dvije napokon zajedno pokrenemo.

I tako iz treninga u trening. Znojim se kao nikada, umorna dolazim kući. Zadnja sam na svakom treningu, pretrčim najmanje od svih, ali osjećaj je neopisiv. Srce kuca najljepše do sada, zadovoljstvo je ogromno, sve je nekako ljepše i lakše. Ispunio se moj san. Opet sam u mom Maksimiru, opet uživam u parku i trčim, o… da… trčim i uživam u svakom pretrčanom kilometru.

A kad me Drago pita na početku ili završetku treninga kako sam? Odgovor je uvijek isti: NIKAD BOLJE!!!

Melita Gunžer

Vrata prikolice su se otvorila i Jurić je hitro izjurio. Njegova crvena boja bljesnula je na suncu, a publika na stadionu je podivljala ugledavši njegov zaštitni znak – naljepnicu u obliku munje.
Ovo je bila moja prva asocijacija (u stvari tok struje svijesti) na temu trčanja – lik Munjevitog Jurića iz popularnog animiranog filma za djecu ‘Auti’.

Nit’ sam brži od bržih, nit’ sam hitriji od hitrih. Ali sam tu. ‘Brzina’ ili ‘Munjeviti Klarić’ tek trebam postati. Hm, zapravo to mi i nije cilj. Uostalom, tu su i godine. Ne postaje se Brzina u mojim godinama. U mojim godinama se već postaje legenda, ako si bio brzina u mladosti. I ako si obarao rekorde. Koje rekorde? Ja rekorde nisam obarao. Znači nisam niti legenda…

Nemam niti specijalnu dugu prikolicu u kojoj bih se mogao opustiti i odrijemati pokoju minutu prije utrke ili treninga. A bila bi mi dobrodošla. I nemam sjajnu crvenu opravu koja bi bljesnula na suncu – barem ne još.
Publika? Nemam niti vjerne navijače. Ja imam Maksimir. Imam Andreu, Ivanovića, Tamaru, Brunu i ostatak ekipe. Imam cvrkut ptica, dječju viku, smijeh šetača, poglede prodavača sladoleda. I prodavačicu sladoleda koja ponekad zajedno s nama napravi pokoju vježbu zagrijavanja ili istezanja. To je moja publika. Imam dobrog duha Dragu Paripovića koji će me prije svakog treninga dočekati s pitanjem ‘Deane kako si danas?’. Dat će mi pokoji savjet o tome u kojem položaju treba držati ruke dok trčim, kakav stav tijela treba zauzeti, kada treba ubrzati ili usporiti, nasmijati sve nas kakvom dosjetkom ili zanimljivom pričom.

Asocijacija broj 2 – Zamišljene pokretne slike
U pozadini svira Vangelis. Slika koju vrtim u glavi dolazi iz filma ‘Vatrene kočije’, no malo izmijenjena. Slow-motion. Grupa trkača u sjajnoj opravi boje ciklame (pazi boje!) trči kroz maksimirsku šumu. Njihova tijela obasjana su zlatnim sunčevim zrakama koje su se uspjela probiti kroz gustu zelenu krošnju šume. Grupa grabi naprijed, umorna, no ne posustaje. Voljna je dati i svoj zadnji atom snage da bi stigla do cilja. Prolazi ciljem uzdignutih ruku s pogledom u nebo, radujući se uspjehu…

Asocijacija broj 3 – Crvenkapica i mrkva
Mislim si da su bakica i Crvenkapica to mogle bolje izvesti s vukom. Nisu morale završiti u praznom želucu prepredenog vuka. Da je Crvenkapica trenirala trčanje, mogla je brže doći do bakice i spasiti je oštrih vučjih očnjaka. U stvari, da su se bakica i Crvenkapica zdravije hranile, te redovito konzumirale mrkvu, vidjele bi ispred sebe vuka, jer bi shvatile da se iza velikih očiju i velikih usta krije gladna zvijer. Ah bakice, ah Crvenkapice … nema vam pomoći. A tko je kriv? Pa naravno – mama! Na maminom jelovniku je slabo bila zastupljena mrkva, a niti je poticala Crvenkapicu na trčanje.

Asocijacija broj 4 – Sve se vraća, sve se plaća
Opet si jeo neposredno pred trčanje. Opet ti je teško i najradije bi povratio, pa da si lagan ko’ pero i da možeš nastaviti dalje. No, ne ide to tako. Sad trpi i izdrži. O tempora, o mores! Opet su mi oči bile veće od želuca…

Sve se vraća, sve se plaća,
Kad dođe čas,
Sati smijeha, sati plača,
Kad su iza nas.
Sve se vraća, sve se plaća,
Svaki stari dug,
Iste noći isti dani
Vrte se u krug…

Tako je još davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća pjevala Tereza na glazbu i tekst Đele Jusića i Željka Sabola.

Asocijacija broj 5 – Alfa i Omega
Alfa i Omega. Početak i kraj. Prvo i zadnje slovo. Početak možda nekog novog, boljeg i ljepšeg razdoblja u mom životu. Trčanje kao konstanta. Neprekinuti niz tjedana. Bolje se osjećati, biti dobrog zdravlja. Svima nam je to imperativ (u redu, ima izuzetaka). Biti pun energije i samopouzdanja. Ovo zvuči kao recept za nekog superjunaka nadljudskih sposobnosti kao što su na primjer super snaga i super brzina. Mogućnost letenja. Ha, ha, ha…

Dean Klarić

Omega škola trčanja pokrenula je mini nagradnjaču tijekom srpnja, a polaznici su trebali pripremiti priču o trčanju. Ovo je jedna od dvije pobjedničke priče, nagrađena Saucony tenisicama.

Tri, dva jedan… krenuli smo! Zapravo i nismo. Gužva je i stojim još stisnut između desetak nabrijanih trkača u raznobojnim timskim majicama, pa niti ne vidim ostale. Odnosno, ne znam da li se itko pokrenuo. Ljudi oko mene su jedino što i vidim. Nagurali su se svi jedan na drugoga kao u prepunom busu. Jedina je razlika što njihova lica nisu tako mrzovoljna i pospana kao onih što ujutro idu na posao. No, ako se protegnem na prste, pogled mi se prostire na sve strane, preko nebrojene količine glava što sve gledaju naprijed prema startnoj liniji. Ali, ni one se ne miču. Još. Trčkaram u mjestu iz fore. Kao krenuo sam.

Evo, razmaknuli su se ovi ispred mene, mogu krenuti. Utrka je počela.

Dan nije prevruć. Vjetrić lagano pirka i ugodno je za trčanje. Gledam ima li tko poznat pa da uhvatimo ritam zajedno. Da ne budem sam. No, svima s kojima sam čekao start, već vidim leđa. Brži su. Neka. Ja i tako ne vjerujem da ću istrčati utrku u komadu. Ali probat ću. Yoda kaže: „Učini. Ili nemoj. Nema probanja“. Ali nismo svi Jediji. Ja ću probati, pa kud puklo da puklo.

Trčim polako, ali ne presporo. Koliko bržih me prestiže, toliko otprilike i ja prelazim sporijih. Malo je gužva, pa pazim da se ne sapletem o nečije noge. Usporim, pa kao u F1 prestižem kad se otvori prolaz. Onda opet usporim na neki svoj ritam. Trčim pored ljudi koji se smiju i pričaju sa svojom ekipom. Nije loše. Imam svoj ritam i zadovoljan sam. Ne znam da li je prebrzo za početak, ali nadam se da sam pogodio pravi ritam za 5 km. Naime, toliko treba istrčati. Nikad nisam toliko istrčao u komadu. Ne znam kojim tempom trče početnici poput mene. A svi ovi koji su potegnuli od samog starta, profesionalci su ako se mene pita.

Prolazimo pored Hipodroma. Sunce počinje pržiti po tjemenu gdje mi je kosa već postala rijetko lijepa. Nepregledna kolona ljudi rasteže se sve više, pa oni brži nestaju iz vidokruga. Ne vidim više ekipu s kojom sam čekao start. Nema veze. Činili su mi se spremniji i prije utrke. Naći ćemo se na cilju, nadam se. Ako preživim.

Koliko smo prošli? Negdje bi trebao biti znak… Evo ga: 1 km. Tek jedan!?

I dalje trčim sam između sada prorijeđene gomile šarenih majica i pokušavam kontrolirati disanje. Udah: dva, tri, četiri… Izdah: dva, tri, četiri… Pa opet. Usput gledam majice raznih timova i firmi. Neke su baš fora. One kričavih boja su najbolje. Zašto mi nismo dobili neke kričave? Ajde, nisu loše ni ove crne. Iako, da su neke druge boje, možda ne bih sada osjećao toliku vrućinu na leđima. Sunce baš prži. I gdje je onaj vjetrić nestao?

Malo sam se već uspuhao. No dobro. Još uvijek uspijevam udisati na nos, pa izdisati na usta u ritmu od po četiri koraka. Kolona se još malo prorijedila. Prestižem one koji hodaju.

Sve teže dišem, ali još ne usporavam. Barem mislim da ne usporavam. Počinjem disati po tri koraka udah, pa tri izdah. Još uvijek pokušavam koristiti nos. Uskoro dolazi onaj zavoj kod Bundeka, a tamo me čekaju moji. Ma, izdržat ću tim tempom barem do njih. Ipak, dijete mora vidjeti tatu kako trči, a ne kako hoda. Ipak je ovo B2B Run, a ne B2B Walk?!

Sve teže dišem i ruke mi postaju teške. Dosta trkača već hoda, posustali su, ali nisu klonuli duhom. Gledam ih dok ih prestižem. Neki su crveni u licu i teže dišu, dok su neki svježiji, ali ipak hodaju. Još uvijek se smiju dok komentiraju nešto sa svojom ekipom.

Još jedan znak: 2 km. Dobro je. Skoro pola smo prošli.

Navijači pored imaju transparente i uzvikuju razna imena uz povike: Ajmo, bravo, samo tako i možeš ti to.

Gdje je taj zavoj više?! Sad već i ja polako razmišljam o hodanju. Sve više razmišljam o hodanju. Ali još trčim, barem mislim da trčim, s obzirom na to koliko sam usporio. Još uvijek pazim da ide udah na nos, izdah na usta…

Evo zavoja, spuštamo se. Sad smo napokon u sjeni drveća. A i lakše je spuštati se, pa malo dolazim do daha. Još sam ih par prestigao. Mimoilazim se s onima koji su već prošli okretište. Neki izgledaju ful svježe. Ostalima je već lagani grč zamijenio osmijeh na licu. Ali oni trče uzbrdo, a ja nizbrdo. Ha, meni je lakše. A, onda mi sine da ću uskoro i ja uzbrdo. Kvragu! Gdje je više taj okret!?

Evo i juniora! Mama je pored njega. Mali snima mobitelom i maše mi. Mahnem i ja njima i nastavim dalje. Kadli on krene trčati uz mene. Smijem mu se i mašem kameri, dok si mislim kako sam sigurno crven u licu kao pavijanova zadnjica u vrijeme parenja, a osmijeh mi je vjerojatno kiseliji od limuna. Limun? Sad bi mi baš dobro legla jedna ledena limunada. Oblizujem suhe usne. Znoj mi se cijedi preko očiju i brišem ga rukom, odnosno maramom koju sam omotao oko ruke. Nevjerojatno je koliko znoja imam na čelu, a jezik mi je suh kao bakalar, ostavljen na onim drvenim sušilicama, tamo negdje na dalekom Sjeveru.

Zadovoljan sam, jer sam uspio doći do svojih bez hodanja. No, nisam se nadao da će biti toliko teško već i to. Nismo još ni pola prošli, a počinje lagani raspad sistema. Usporavam. Dolazim do stolova s plastičnim čašama u kojima je voda. Uzimam jednu i pokušavam je ispiti u trku. Ne ide. Moram još malo usporiti. Hodam i halapljivo ispijam tih dva deci. Zapravo deci i pol, obzirom da sam skoro pola prolio.

Pokušavam nastaviti trčati, ali ne ide. Još ću malo prehodati, pa onda nastavljam. U tom trenutku dotrči mali do mene bodreći me: „Ajmo tata, možeš ti to“. Pratio me je, bandit mali! Nasmiješim mu se s mukom, pa krenem opet trčati.

Okrenuli smo se i vraćamo se opet pored onih stolova. Napokon je prošlo tih pola utrke! Sad se mimoilazim s onima koji još nisu došli do okretišta. Tek sada vidim da je u utrci i dalje gomila ljudi i to IZA mene. Neki hodaju, neki trče. Malo mi je lakše, nisam zadnji. Opet prolazim pored svojih i mašemo si. Kladim se da će doma biti: „Tata, pa ti si stvarno trčao!“. Osmijeh mi se razvukao preko lica.

Došla je i ona uzbrdica. Dišem dva koraka udah, dva izdah. Sve na usta, jedva. Ali uspio sam.

Opet smo na ravnom. Probat ću povećati udah na tri koraka. Može. Ajde malo ću tako. Negdje je bila oznaka za 3 km, ali mi je promakla. Oči mi se i dalje pune znojem koji grize.

Vratili smo se u krug Velesajma. Pluća će mi se razletjeti. Moram malo stati. Hodam. Prestiže me hrpa ljudi. Nemaju više osmijeh na usnama. Crvena su im i znojna lica. Ali nisu prestali trčati. Trebao sam i ja sporije krenuti. Noge počinju boljeti. Još ću malo prohodati.

Uspio sam doći do daha i duboko udahnuo. Idem opet, no sporije. Ali, ipak trčim.

Prošli smo kroz neki paviljon, odzvanjaju koraci u trku, još glasnije se čuje moje disanje. A kako li tek bubnja srce u ušima.

Netko je glasno primijetio da smo prošli oznaku na 4 km. Ja je opet nisam vidio. Gledam samo naprijed i pokušavam kontrolirati disanje. Ne ide mi baš. Navijači sve glasniji. Sa obje strane su transparenti na kojima su poruke bodrenja mamama i tatama. Neki imaju i zviždaljke. Glasni su, ali meni se čini da je moje disanje glasnije od svih njih. Imam osjećaj da me čuju kako dišem svi u krugu od sto metara. Udah, tri koraka, pa izdah i tri koraka. Darth Vader je beba za ovo moje disanje…

Još par zavoja, pa je kraj. Nadam se….

Prošli smo tih par zavoja. Koliko još?! Čini mi se da je buka ispred sve glasnija. U daljini se nazire veća grupa ljudi. Vjerojatno je tu ciljna ravnina, pa se skupilo navijača oko nje. Opet sam malo usporio. Hodam kratko i dolazim do daha. Skupljam snagu za finiš. Protrčat ću kroz tu ciljnu ravninu, pa makar pao odmah iza nje.

Pluća otkidaju. Noge teške kao olovo. Ruke ne znam da li bih pustio da vise ili ih podigao sa stisnutim šakama. Ako ih spustim, imam osjećaj da će se produljiti do zemlje i vući se. Netko će mi još i stati na njih. Podižem ih, stišćem šake i skupljam zadnje atome snage, kako bih krenuo u finiš. Nije to pravi finiš s ubrzanjem, više nekako produljeno posrtanje od par stotinjaka metara.

I napokon! Ciljna ravnina. Vidim je, tu je! Još samo malo, govorim u sebi. Izdrži, uspio si do ovdje dogurati, nemoj sad odustati! Navijanje je sve glasnije. Nemam pojma da li i moje ime itko izvikuje bodreći me u ovih par metara do cilja. Ne prepoznajem nikoga. Ne razumijem uopće što viču. Nemam pojma niti koliko je ljudi oko mene. Samo ciljna ravnina i ja. Približavamo se jedno drugome kao u nekoj usporenoj sceni iz filma. Još par koraka. Još samo malo. Dišem na usta udah i izdah na jedan korak. Bubnja mi u glavi. Još par metara…

Dižem ruke iznad glave i prolazim kroz cilj kao da sam prvi! I jesam prvi, što se mene tiče. Prvi puta sam prošao kroz cilj nekog maratona. Maraton, polumaraton, četvrtinka, desetinka, stotinka… Pojma nemam kako se zove ovo što sam istrčao. Ali sam istrčao. Nisam odustao.

Netko mi je u ruku dodao nekakav privjesak dok polako usporavam. Spuštam pogled. To je medalja za prolazak kroz cilj. Opet mi se osmijeh navukao na lice. Barem mislim da je. Možda prije neki iskrivljeni grč. Ali imam dokaz da sam uspio!

Hodam. Pokušavam doći do daha. Oko sebe ne vidim nikoga, iako se probijam kroz gomilu ljudi. Stao sam. Ne znam da li bih povraćao odmah ili da odem do pokretnih WC-a koji su postavljeni negdje u blizini.

Miris pečenog mesa razliježe se zrakom. Ne pomaže baš. Još više mi se diže želudac. Saginjem se i naslanjam rukama na koljena nastojeći smiriti mučninu. Uspravljam se i pokušavam napuniti pluća zrakom. Lagano mi se vrti. Podižem pogled i okrećem se oko sebe. Previše je ljudi u blizini. Čini mi se da svi potroše zrak prije nego što on stigne do mene. Još uvijek ne prepoznajem nikoga. Polako mi se sluh vraća. Žamor oko mene prelazi u smislene rečenice. Čini mi se kao da sam ja jedini na rubu života, a svi su ostali OK. Nema veze. U ruci mi je medalja za prolazak kroz cilj.

Možda sam trebao odskakutati ono zagrijavanje na početku uz muziku… Možda sam prije ove utrke trebao koji puta više otrčati dulju dionicu. Trčao sam oko kvarta par puta, ali uz hodanje i nisam gledao koliko brzo niti koji mi je ritam. Oko kvarta znam da ima cca 4 km. Pola trčanje, pola hodanje. Činilo mi se da sam dovoljno fit za tih 5 km. A i nije to puno, mišljah tada. Sad si mislim kako sam prestar za ova sr…

Dolazim do daha. Lakše mi je i nije mi više muka. Uzeo sam neki sok na stolu s hranom i pićem. Pivu ću kasnije. Samo da malo dođem do sebe. Dohvatio sam i neko meso, te polako vraćam snagu. Sad mogu i pivu uzeti. No, nema više niti jedne. Nigdje. Zakasnio sam, naravno.

Vidim u daljini poznatu ekipu i krećem prema njima. Sad sam se dovoljno oporavio da mogu i pričati. Izgledam napola živ, ali zadovoljan. Smijemo se i komentiramo kako se tko osjeća. Neki su još s pivom u ruci i nekim mesom na tanjuru. Ja sam svoj tanjur već počistio i sad je sve OK.

Istrčao sam svoju prvu pravu utrku. I preživio!

Nakon toga ekipa i ja sjeli smo na piće i naravno provjerili odmah rezultate na Internetu. Upao sam u prvu polovinu! Od cca 3.000 prijavljenih bio sam iznad 1.500. mjesta. Nije loše za nekoga sa skoro pola stoljeća na leđima i bez prave pripreme.

Definitivno se prijavljujem ponovno sljedeće godine!

No, možda bih se ipak trebao malo bolje pripremiti, jer ovaj put planiram pobijediti. Samog sebe, naravno. Vidimo se!

Saša Kaurić

Omega škola trčanja pokrenula je mini nagradnjaču tijekom srpnja, a polaznici su trebali pripremiti priču o trčanju. Ovo je jedna od dvije pobjedničke priče, nagrađena Saucony tenisicama.

Kad čovjek dođe u određene godine života, uvijek pomisli da je došlo vrijeme kada više nema nekog prostora za velika životna iznenađenja. Kada pređe tridesetu, razmišlja o tome kako je dobro što se skrasio u nekoj dobroj firmi, ima dobrog supružnika, djeca rastu, sasvim su pristojno ispala kad se sjetimo kakvi smo mi bili. Prošla su vremena noćnih izlazaka i pijanstava i život nam lagano ulazi u kolotečinu zvanu ‘smirio sam se’. U četrdesetima smo presretni što su nam djeca u fazi da više ne moramo non-stop letjeti za njima, polako postaju svoji ljudi. Mi smo u fazi da nas više nije briga imamo li koji kolut špeka oko struka više, da li se ona bora na čelu produbila ili je još plitka, hoćemo li petkom zaleć’ i pogledati dobar film ili otići do kumova na roštilj. Ukratko, nema tu sad više nekih leptirića u trbuhu. Opsjele nas one famozne srednje godine. Što si napravio u životu, napravio si i to je to. Čekaš onaj divan status zvan mirovina, kako bi odselio iz ove užurbane gradske vreve, okopavao dva kvadrata vrta, hranio kokoši i pričao s pticama danju i zvijezdama kad padne mrak. I onda, jedan sunčan i vjetrovit dan,  kao tajfun u vaš život uđe ona. Da baš ona. I baš tada kada mislite da je vaš život postao napokon kvalitetan i smiren, utrči ona! Ta prokleta kriza srednjih godina.

Preko noći shvatite da vi niste roba za izležavanje, brojanje zvijezda, a bogami vam se još ni kokoši ne hrane. Osjećate se još sasvim dobro i smatrate da vam taj kolut špeka oko struka i ne sjeda nešto, da bi ipak trebali ispeglati tih tri reda sisa dok sjedite, kako bi uopće doživjeli ono hranjenje piceka, prije nego vam kolesterol i trigliceridi počnu jesti i sive moždane stanice. Počnete osjećati potrebu da se ipak još ponekad pokoji pripadnik suprotnog spola okrene za vama i pomisli kako ste sasvim pristala osoba za svoje godine. Tada pokušate reducirati prehranu i pješačiti do posla. Pa nakon mjesec dana shvatite da to skidanje naslaga baš i ne ide tako brzo kao nekada, pa odlučite ubrzati tečaj mršavljenja. Mahnito krenete googlati pojmove poput ‘brza dijeta’, ‘kako smršaviti 10 kila u 3 dana’, ‘izgledati dobro u četrdesetoj’, ‘brza dijeta bez gladi’, ‘kako smršaviti, a ne biti gladan’ i slične izbezumljene upite prema toj nemilosrdnoj tražilici koja ne želi izbaciti ništa vama odgovarajuće i prikladno. U tom izbezumljenom traženju po bespućima interneta, u desnom ćošku ekrana mog kompjutera bljesne notifikacija. Omega škola trčanja: ‘Dragi trkači, budući (polu) maratonci i olimpijski prvaci na dugim stazama…’.

Hm, začeška me, pa otvorim mail. O da, zvuči dobro. Tri puta tjedno, sat vremena trčanja. Da, to je ono što mi treba. Firma plaća školicu, poznata ekipa, kolege s posla, odraz u ogledalu očajno frustrirajući, razlozi genijalno motivirajući. I tako odlučih na ovaj mail odgovoriti sa Yes! Yap! I Need it!

Prvi trening živa laganica. Lagano razgibavanje. Minuta trčanja, minuta hoda, minuta trčanja, minuta hoda. Malo ubrzavanja, malo laganini. I prođe sat za čas. Pih, prava sitnica. Drugi dan odlučim kupiti dobre tenisice i na mobitel instalirati Runkeeper. Dvije minute trčanja, minuta hoda, dvije minute trčanja, minuta hoda. Malo ubrzavanja, malo laganini i eto, već je prošao i drugi dan. Treći dan shvatih da me noge nekako čudno bole, ali energija i dalje na maksimali. I tako, sa svakim sljedećim treningom, rute su postajale duže i brže, a moje noge sve trapavije i teže. Kada smo krenuli sa šest minuta trčanja bez prekida, pomislih da je ovo najviše što mogu i ako će se ovo tako nastavljati, ja sam na putu kojim ću morati odustati. Ne, ja to ne mogu. Pa šest minuta u komadu nisam trčala ni kada me ganjao susjedov napaljeni pas s livade u kvartu do najbliže zgrade sa stubištem. Stigla sam prije njega do stubišta, a vrijeme mi je bilo 30 sekundi na 100 metara. Tih 500 metara sam trčala 2 i pol minute. Srećom, pas je poprilično star, pa je ta činjenica nadvladala napaljenost.

Tu večer sam nakrcana ibuprofenom i nalickana ICE gelom, ležala s nogama u zraku, blejala u statistiku na Runkeeperu i pitala se kako sam uspjela pretrčati skoro 4 km, a skinuti samo 300 kalorija. Ili prokleti Runkeeper laže ili je lakše skupiti 20 tisuća kuna i platiti isisavanje svih tih, teškom mukom vlastitih zubiju i mišića lica, nakupljenog sala. I tada se sjetim da su mi rekli da će biti takvih dana. Dana kada ti ništa ne ide od noge. I pomislim: ‘Pa zaboga ženo! Preživjela si nekoliko potresa, sedam godina podstanarstva, seljakanja, razvod braka, tešku ortopedsku malformaciju djeteta i njegove dvije godine u invalidskim kolicima, prometnu nezgodu i šest mjeseci rehabilitacije, 25 postupaka izvantjelesne oplodnje, četiri poroda, pa i ono najgore što čovjek može preživjeti, smrt vlastitog djeteta. Zaista ćeš si  stvarno dozvoliti da ovo ne možeš? Ne dušo, to nisi ti!

I tada je došao onaj klik. Stavila sam laptop na drugi kolut špeka između bokova i glave i uguglala: Utrke 2017. Otvorila Notepad i upisala: B2B Run i Terry Fox – To ćeš istrčati, makar ti bilo zadnje! I sejvala!

Kada sam par treninga kasnije otrčala svojih prvih 10 minuta u komadu, znala sam da je prijetnja samoj sebi bila pun pogodak. Idući puta sam istrčala 12 minuta u komadu i idući 15. Nakon svakog treninga sam trljala noge ledom zamotanim u muževu čarapu i klela sve svece, a posebice nordijskog snažnog i tvrdoglavog boga Thora i njegovog jarca, čija sam vjerojatno reinkarnacija u ovom životu. Ili sam samo bila obični magarac, tko će ga znati. Kada sam se neki dan osjetila izazvana pozivom na trku od 5 km, pomislim – Ma, mogu ja to! I znate što? Otrčala sam ja tih svojih prvih pet. Niste valjda sumnjali u mene? Doduše, bilo je nekoliko teških trenutaka, kada sam pomislila odustati. No nešto me tjeralo naprijed. Zadnjih 300 metara više nisam vidjela ništa. Samo tamu. I pomislim: Ne, ne možeš sada klonuti.  Ne možeš se sada srušiti. Ne dušo, to nisi ti!

U daljini odjednom ugledam trenera i hrpu kolega kako veselo mašu. Začujem kako me bodre. Ogromna svjetlost ispuni dan i ja dobijem snagu nevjerojatnog Hulka. Pretpostavljam da sam bila i slične boje. Udahnem, izvučem iz onog zadnjeg pretinca svoje svijesti buket božanske snage i pretrčim ciljnu liniju dok trener uzvikuje: 6,03!

Pogledam u nebo i zahvalim se svojem anđelu iznad duge što me naučila da je život bolan. Da iz boli raste karakter. Da iz karaktera niču rezultati, a iz njih vlastite pobjede. Neke životne bitke sam gubila, no ovu sam ovaj puta dobila. I naravno. Ja možda malo lutam na početku. Nisam previše vješta sa stvarima koje mi nisu urođene. No kada naumim, ja bezumno tvrdoglavim, inatim se i borim. I tada ih prihvatim. I znam da vjerojatno nikada neću podići neki pehar u zrak, no sigurna sam da ću svaki puta, ako treba i na koljenima prijeći tu liniju na cilju. Jer to sam naprosto ja. Obična mazga tvrdoglava.

Tihana Kunštek

E, sad lijepo to kaže Albert, ali svi znamo da stalno kretanje u životu nije baš lako i teško je biti discipliniran u tome. Je li to u praksi ostvarivo? Posložiti sve kockice (bijela, crvena, bijela, crvena…) i da sve štima, treba puno prelazaka prepreka i izazova koji nam život slaže, a ne pitajući nas ništa. Kaže se da nas svaki izazov obogaćuje, jer iz svake situacije rastemo i učimo. No, iz iskustva znamo da kada sredimo jedan ‘problem’, stiže novi… ali to nas ne bi trebalo obeshrabriti, jer uvijek treba ići dalje i kad ne ide sve kako smo zamislili.

No, za promjenu u životu, treba nešto novo, donijeti odluku, jer možemo mijenjati samo sebe, druge ne. Pa, na tom tragu… prihvaćanje rekreativnog trčanja kao priprema za utrku, činilo se vrlo jednostavno. Zašto ne? Nije to nikakav problem i sportska aktivnost. Svi znamo trčati, pa tu nema neke posebne mudrosti, samo malo forme. Mislim si, godine stižu, što više sjedim i manje se krećem, sve više gubim ravnotežu, o kojoj Albert govori.
Cilj je definiran. Odluka je donesena, samo ju treba realizirati.

Tri puta tjedno… javlja i šalje savjete ‘nadzorni odbor upravnog odbora Omega škole’… uf, uf… nadam da ću se stići organizirati. Piše ekipa: uobičajeno razgibavanje, vježbe snage i korektivne vježbe, 10-tak minuta laganog trkačkog zagrijavanja, skip, pa onda za kraj istezanje… hmm… pišu treba izdržati trčanje pod 30 i više stupnjeva Celzijusa… ili s čestim grmljavinskim pljuskovima i ništa bez vode, vode, vode, vode…., redovito piti vodu i hidratizirati se.

No, ime Omega? Zašto naziv po zadnjem slovu u grčkog alfabeta, a ne prvo… kao početak i motivirajuće? Ne znam, ali ne razmišljam više o tome, već samo znam da moram na vrijeme s posla u zadane dane kako bi stigla na vrijeme na trening. U glavi mi je ne propustiti treniranje da se ne obeshrabrim.

Uredno ‘uprava’ šalje e-mail posjednik s porukama, idejama, savjetima… sve za motivaciju i boljki kako ih riješiti.
Ne očajavam, ne čini se strašno, jer iako su stigle pedesete (samo brojka, ništa više), granica je samo u glavi, nema bojazni za trkačku kondiciju. Sve pet, ali vrućina i sparina nemilosrdno ometaju trening (+milijun u zraku kažu iz uprave).

Izvukla sam opremu, bicikl i pravac Maksimir. Adidas tenisice su zadovoljavajuće. Nisu specijalne trkačke, ali će poslužiti. Uredno ih vežem, bez velikog napora. Vožnja biciklom pred trening dodatno je motivirajuća, svjež zrak, vjetar u kosi… lakše će se disati. Fizički, psihički i duhovno. Lijep je taj osjećaj uz laganu vožnju i okretanje pedala. Usput se olfo zaustavim kao mali odmor kod stabala višanja, trešanja uz samu cestu i pojedem malo, čisto iz same želje, a ne jela. Sezona u punom jeku. Susjeda nije bilo na vidiku.

Treninzi su bili ok. Maksimir krcat trkačima i samo iskaču iz staze. Ima i poznatih faca… Počelo je dobro i obećavajuće. Tempo trčanja prvotno nije bio prenaporan, s obzirom da smo početnička grupa. No, što je odmicalo, shvatila sam da bi bila u formi potrebno je dosta truda i učenja za cilj koji je postavljen od trenera (a dionica koju treba pretrčati postajala je očekivano težom). Nema veze, neka boli u trbušnim mišićima. Zadovoljna sam. Još doma uz breg s bicom, ima da se kile dodatno tope… (uf… odala sam se da je to možda cilj, a trčanje usput).

Društvo super, većinom mladost, ali pokoji ‘u godinama’. Ne da se… grabi, trči, znoji se, iako se gubi dah i tempo opada, no nema veze kakva je forma… idemo, malo stanke pa opet!

E sad, iako su obveze ‘namjerno’ iskakale baš na dan treninga, stigli i godišnji (spojanci u lipnju) nisam se dala pokolebati. Kažu doma: Zar ti to misliš fakat ozbiljno? Da, važno odgovaram!

Unatoč tomu nisam mislila da će povremena rekreacija zaista biti privremena. Ha, jedna prepreka na putu prema kući, kriva procjena i hop, tras s bica. Ode noga, lakat zgreban u krvi… noga modre boje. Euforija je nestala… opet sam na početku. Teže mi je bilo kako ću objasniti svoju životnu lekciju doma, nego trpjeti bol. Susjeda opet nije bilo na vidiku (sva sreća).

Ali pozitiva je tu. I pad je let kažu (iliti kretanje). Zvoni mi u glavi kao ohrabrenje, kao poticaj da ustanem i nastavim dalje. Vidjet ću kasnije je li je pad zaista i let ili je pad ipak samo pad. Narušena ravnoteža samo je pokazatelj da život teče svojim tijekom, a na meni je tražiti nov način da ju ponovo uspostavim. Utrka se bliži… nema odustajanja. Opet ispočetka, ali pješke…

I, zahvaljujući Einsteinu, podsjetnik da je jedini način da održavam ravnotežu – da se krećem (kako god to bilo).
‘Razmišljam samo o jednom danu. Jučer je prošlo. Sutra nije došlo’, Majka Tereza.

Darinka Šiško

Ove godine sam se prijavila na cener, u mojem gradu. Znala sam da će biti divan jer se trči po dijelu karlovačke zvijezde, većim dijelom pod krošnjama drveća. Prijavila sam se na cenera da povećam kilometražu i budem redovna u svom jutarnjem buđenju i održavanju kondicije. No, nisam baš bila. A nisam se niti maknula sa svoja 4 km.

Kako sam uporna, nisam željela odustati. Rekla sam si idem pa makar hodala! Ne odustajem do kraja! Postavila sam si cilj: istrčati cener.

Suprug je došao po mene s četvero djece. Odlazimo tati. Najmlađa kćer kuri. Nalazim se s Lili s foruma i dobivam broj i divnu ljubičastu trkaću majicu na bratele, ko da sam ju sama birala, moja najdraža boja. Provodimo vrijeme u ugodnoj ćakuli, odlazim se presvući, šetuckamo, iščekujem 20 h… Elitni trkači su od 19:15-20 h. Gledamo ih i navijamo, plješćemo.

U cilj, naravno ulaze prvi Kenijac i Kenijka, pa naši rekorderi i pobjednici, rekorderke i pobjednice…

20 sati je, utrka kreće, rijeka ljudi u gradu na četiri rijeke do prvog zavoja se prorjeđuje. Držim svoj tempo i pitam se hoću li uspjeti. Pred kraj prvog kruga škicam na mob i vidim da trčim 5:45. Moj tempo je inače 6.

Drugi krug mi je nekako najteži. Tješim se da je divno kaj je ujutro padala kiša, kaj je svježe, nema sparine, imamo idealno vrijeme. Sunce polako pada… al opet, ovo je moja količina kilometara, 5 znam da mogu, ali kak bum dalje. Pred kraj 2. kruga približavam se Kupi, gledam nježnoplavo nebo prošarano žućkastim oblačcima, škicam na mob i vidim da sam došla do 5:50. Još sam uvijek debelo ispod 6. Ne mrem belivit.

Treći krug mi postaje lakši, više se ne pitam hoću li moći. Sigurna sam da hoću. Kod košarkaškog stoji mala crna našminkana navijačica, najglasnija i najvatrenija! Bodrenje stvarno pomaže! Trčim kraj ŠMRC-a, pa Dragojle, približavam se Korani. Tamo je još jedna vatrena navijačica. Viče: Ajmo Karlovac! Nešto prije Šumarske škole bodri me Kristinka… Trčim prema Domu umirovljenika. Osjećam miris konjičkog. U blizini je. Primičem se kraju trećeg kruga koji mi je ujedno i najlakši. Imam dobar tempo. Došal je mužić s dvoje veće djece. Zasjala sam! Moji glavni navijači su tu! Bili su od 1. kruga, al tek sam ih sad vidjela.

Četvrti krug sam uvjerena da ću izdržati. Malo je ljudi oko mene. Pitam se jesam li zadnja, jesu li ostali odustali, al ne osvrćem se, idem prema ostvarenju cilja – istrčati u zadanom vremenu, u 90 min.

Ide mi, pa ja to mogu! Radićeva, Košarkaški, Dragojla, Korana, Dom umirovljenika. Pretječem jednu crnu i tapšam po leđima: Ajmo crna! Viče mi: Genijalna si! Ugledam križ katoličke crkve na nebu obasjanom bojama zalaska sunca. Osjećam miris lipe u zraku. Oduševljena sam. Istrčat ću! Pijem posljednja 2 gutljaja vode i bodrim svoju organizatoricu trke mog prvog petaka. Ona hoda. Na moj povik kreće trčati. Ja pokušavam trčati zadnjih 500-tinjak m koliko me noge nose, koliko je snage ostalo u njima.

Primičem se kupskom mostu i promatram narančasto nebo. Sretna sam! Uspjet ću! Dajem sve od sebe. Utrčavam u cilj! Ljudi moji! Je li to moguće? Istrčala sam svoj prvi cener u životu za 61 min.

A kaj bi bilo da redovno trčim cenera? Morat ću početi! Možda sam stvorena za znatno više?

Palmina Ružić