Prošle godine utrka nije održana radi epidemije korona virusa, a ove godine dobila je sve potrebne dozvole nadležnih epidemioloških službi, dakako uz uvjet da se poštuju mjere opreza koje su propisali slovenska Vlada i njezini stručnjaci. Najvažniji uvjet za sudionike utrke je negativan PCR test ne stariji od 10 dana, potvrda o cijepljenju ili liječničko uvjerenje da je trkač prebolio koronu unazad šest mjeseci.

‘Potaknuti pozitivnom energijom trkača, brojnim upitima što je s utrkom i naravno, uz vrlo pozitivan stav stanovnika Kranja o utrci, odlučili smo 22. kolovoza organizirati četvrto izdanje ultramaratona Slo12 Run. Očekujemo dolazak dosta stranaca, pa će uz domaće ultramaratonce na startu biti oko 150 ljudi‘, kazao nam je direktor utrke, Klemen Boštar i dodao da sudionici mogu birati između dvije opcije – utrke na 12 sati i utrke na 6 sati.

Inače, prva dva izdaja utrke održana su u Trboju, a od 2019. godine trči se u Kranju. Već tada na startu je bilo dosta odličnih hrvatskih ultraša, među ostalima, na duljoj dionici Marin Mandekić bio je četvrti, a Ingrid Nikolesić druga u ženskoj konkurenciji (ukupno deveta). Tada je u Kranju trčao i Pavao Vlahek, najbolji ultramaratonac među liječnicima i najpoznatiji liječnik među ultramaratoncima (usput i direktor Svjetskog prvenstva na 100 kilometara na kojem je 2018. naša Nikolina Šustić postala svjetska prvakinja). U 12 sati trčanja ulicama Kranja nedostajalo mu je samo dva kilometra do pretrčanih okruglih 100.

‘Ultramaratonska utrka na 12 i 6 sati u slovenskom Kranju je jedna od poslastica koju svaki ultraš treba probati. U fenomenalnoj organizaciji Klemena Boštara i ekipe, trčanje strogim centrom i starom jezgrom Kranja je neponovljivi događaj. Trči se kružna staza od nešto više od jednog kilometra, a stanovnici Kranja cijeli dan dolaze u kafiće i restorane te navijaju. Okrepe na utrci se ne bi postidjeli ni najbolji slavonski svatovi jer osim standardnog slatkog i izotoničnih napitaka, ima na izbor pregršt sireva, kosane masti, itd. Ako vas ni to ne zadovoljava uvijek je uz stazu koja slastičarnica ili restoran‘, kazao nam je dr. Vlahek koji će i ove godine trčati u Kranju.

Prijave za Slo12 Run su već otvorene na službenoj web stranici utrka, a na njoj se mogu pronaći sve ostale važne informacije. Trkači koji razmišljaju o odlasku u Kranj svakako bi trebali pažljivo pročitati dio vezan uz epidemiološke mjere, jer o ispunjavanju tih uvjeta ovisi njihovo pojavljivanje na startu trke.

Neven Miladin
Foto Slo12 Run

Ono što se mora odmah napomenuti da je ovo prvenstvo plod rada puno osoba koji su dali manji ili veći doprinos u svemu, ali bez njih jednostavno ne bi išlo. To nije rad samo nekoliko osoba i svaki pa i najmanji doprinos je bio važan. Igrom slučaja medijski sam spominjan kao direktor utrke, a kako je rekao tehnički direktor madridskog maratona, inače tehnički delegat ove utrke, direktor utrke je onaj za kojeg nitko ne zna, a ako pođe nešto krivo, on je taj kojem sijeku glavu. Glava je još uvijek na ramenima, no nije da mi nisu pokušali navući narančasto odijelo i staviti me na Youtube preko nekoliko puta.

Ne znam od čega bi počeo, bilo je tu svačeg zanimljivog pa sam odlučio podijeliti nekoliko segmenata i detalja koji su mali dio onoga što se događalo.

Iz sobe na start

Klikni za sadržaj u novom broju magazina Trčanje

Kada smo birali stazu utrke imali smo jednu ideju, tehnički delegat drugu, netko treći treću, a i samo okruženje je takvo da se nije imalo puno prostora za mijenjanje. Staze svjetskih prvenstava su obično potpuno ravne i kružne. Krugovi su bili do sada od 5 km do 10 km, a ova je bila 7.5. km i to ‘simo-tamo’ po istoj cesti koja je podijeljena na pola jer smo toliko imali ravne (što se visinskog profila) ceste. Naime po valovitoj stazi skupilo se oko 800 metara uspona na 100 km, što nije nešto na što su cestovni ultraši navikli.

Staza s okretom tražila je drukčiju trkačku taktiku jer u svakom trenutku nakon okreta vidite gdje su vaši protivnici, za razliku od potpunog kruga gdje mogu odmaknuti iza 2-3 zavoja, biti minutu ispred, a vi ih ne vidite te odustajete za jurnjavom ili mislite da su blizu, a zapravo nisu.

Staza s valovima zahtijeva drukčiji pristup držanju tempa i angažiranje raznih mišićnih skupina, drukčiju pripremu nego za ravnu stazu. Unatoč objavljenom profilu staze, snimke krugova na Youtube mjesecima unaprijed, mnogi su bili iznenađeni kada su trčali stazu nekoliko dana prije trke.

Osobitost je bila da su start i cilj bili ispred ulaza u hotel gdje je većina trkača bila smještena te su se doslovno iz sobe spuštali na start. Na većini prvenstava to nije slučaj već smo se vozili barem desetak kilometara od smještaja do staze, a i Torinu na Svjetskom na 24 h čak 56 kilometara od smještaja do mjesta utrke (otvaranja, zatvaranja prvenstva).

Staza ide kroz naselje gdje su kuće i zatvoriti stazu na 13 sati bez prometa je veliki problem. Zato je već godinu, dvije na utrci CRO100 pučanstvo bilo u procesu navikavanja. Ove godine se neposredno prije utrke išlo od kuće do kuće, 7 dana prije je obavijest išla na lokalnom radiju svakodnevno i više puta na dan, a i na nedjeljnoj misi je župnik pročitao proglas. Na samoj stazi je bilo jako osiguranje u vidu volontera, osobito na kritičnim točkama i pristupnim cestama stazi. Jer sezona je berbi grožđa i dovoljna je jedna čašica viška te brzina više na traktoru da se netko odluči izaći na stazu i preorati vodeću grupu Japanaca i Južnoafrikanaca. Međutim, ovo je Međimurje, kraj pristojnih, vrijednih i radišnih ljudi koji su taj ispit prošli s peticom. Kao i u svemu. U tišini.

Zatvoriti neku cestu u potpunosti zahtijeva niz dozvola. Prvo ovlaštena tvrtka mora izraditi elaborat, točnije građevinski projekt kojim se zatvara promet i rade putovi obilaska te naknadno dozvole izdaje nadležna uprava za ceste i na kraju nadležna policijska uprava. Sve se to i ne mora, međutim u slučaju da nešto pođe krivo, institucije koje rade svoj posao ne pitaju razloge zašto nešto nije učinjeno, nego samo konstatiraju greške.

Pomama za napolitankama

Razgovarajući s organizatorima raznih prvenstava u drugim sportovima nisu se mogli načuditi koji su zahtjevi pred organizatorom IAU (International Association of Ultrarunners) utrka. Naime, ako se odlučite organizirati jednu od utrka pod paskom IAU, potpisujete ugovor. U ugovoru stoji da ste dužni osigurati dosta toga, a prvenstveno je to Travel Grant, tj. putni troškovi. Dakle, dio natjecatelja koji dolazi na prvenstvo ima pokriven dio putnih troškova, ovisno o udaljenosti puta i rezultatu. Da ne filozofiramo puno, 27.500 eura (dvadesetisedam tisuća pet stotina eura). U kešu, i prije nego prvenstvo počne. Uplaćuje se na račun IAU-a, a oni prosljeđuju nacionalnim savezima.

Nadalje, organizator je dužan osigurati svakoj reprezentaciji puni pansion za cijelo vrijeme boravka za 2 atletičarke i 2 atletičara iz svake reprezentacije te puni smještaj za dužnosnike iz IAU. Možete misliti kako su sponzori voljni iskeširati lovu. Vrećice, majice, flyeri, napitci, sve može. Ali kune se svi drže grčevitije nego Kate Winslett jadnog Leonarda di Caprija u Atlantskom oceanu. Kriza je. U tu cijelu priču je uskočio LifeClass Terme Sveti Martin koji je podnio najveći teret troškova. Za njih kriza ne postoji.

Zbog dobrohotnosti LifeClass Termi Sveti Martin ekipe na čelu s direktorom Branimirom Blajićem, utrka Svjetskog prvenstva se odigrala u Svetom Martinu na Muri. Osnovni razlog je bio što Blajić iza sebe ima finishersku medalju s triatlon Ironman distance, otrčao je nekoliko maratona, a u posljednje vrijeme se bavi ultra biciklizmom. Zato i ne postavlja puno pitanja kada preko noći treba nabaviti 3.500 tisuće litara flaširane vode. Jer razumije. Razumije da se Japanci boje da u vodi iz pipe koja se servira na okrepi može biti doping. A onda je strah uhvatio i sve ostale. Ali nikog nije strah hvatao da bi u napolitankama moglo biti dopinga. Svi su ih mažnjavali kao da im je zadnje.

Matematičarka organizirala okrijepe

Utrci je prethodio kandidacijski proces koji je završen više od godinu dana prije samog datuma, a uključivao je puno papirologije, posjeta i inspekcija čelnika IAU. Koordinator projekta je bila tajnica IAU, Hilary Walker, koja je svake godine prisustvovala utrci CRO100 te imala savjetodavnu ulogu.

Prijave za utrku kreću 3 mjeseca prije same utrke s tzv. PEF obrascem (Preliminary Entry Form) gdje nacionalni savezi prijavljuju potencijalne kandidate i on ima krajnji rok 2 mjeseca prije utrke. Nakon toga je FEF (Final Entry Form) gdje se nacionalni savezi šalju konačan popis svojih natjecatelja. Ti rokovi su nezgodni za organizatora jer imate mjesec dana da organizirate smještaj, prijevoz s aerodroma, startne brojeve. Ne moram govoriti da su neki savezi kasnili još dodatnih 10 dana s prijavama. A neki predsjednici saveza su se javili 3 dana prije da dolaze i da trebaju smještaj. Na svim utrkama Svjetskog prvenstva do sada smještajem i prijevozom se bavio organizator i zbog samih stalnih promjena to je najstresniji dio priče. Mi smo odlučili sve to povjeriti profesionalcima, Btravel agenciji koja je to odradila vrhunski.

Nadalje, posebnost ovakve utrke su okrjepne stanice. Na ovoj utrci su postojale 2 okrepne stanice. Jedna u startno-ciljnom prostoru, druga na okretu. One su dostupne svim trkačima na utrci, ali članovi nacionalnih timova imaju još svoje stolove gdje imaju svoju okrjepu. Stolovi i taj prostor trebaju biti zaštićeni od vremenskih nepogoda pa smo u tu svrhu montirali šator duljine 100 metara, dobrohotnošću Ministarstva obrane koje je organiziralo kompletno postavljane, rastavljenje i prijevoz. Okrjepne stanice je logistički, u maniri vojskovođe, vodila Jelena Krčadinac, minuciozna matematičarka koja je u detalj izračunala svu potrebnu hranu i piće, pa čak i broj potrebnih listića toaletnog papira s posebnom projekcijom i za slučaj masovnog trovanja hranom.

Samu bazičnu organizaciju su osim LifeClass Termi, iznijeli AK Sljeme i mnogobrojni volonteri, mahom trkači te entuzijasti iz Međimurske županije. Spominjanje svakog ponaosob bi izašlo iz okvira ovog teksta.

CRO100 u Sloveniji?

Na dan utrke bi se zapravo mašina trebala uključiti, lijepo podmazana odvrtjeti do kraja i to je to. To naravno nikad nije tako i u hodu treba rješavati nove nastale probleme. Najveći problem se javio 6 dana prije trke kad sam u noći dobio mail od glavne koordinatorice projekta od strane IAU, već spomenute Hilary Walker, da ne dolazi na utrku. Naime, kako se ona natječe u veteranskim kategorijama triatlona, bila je na Svjetskom prvenstvu u poluironmanu u Južnoafričkoj Republici vikend prije Svjetskog prvenstva na 100 km. Tamo se na biciklističkoj dionici katapultirala preko volana bicikla, zadobila potres mozga, prijelom ključne kosti i lakta. Bila je operirana. Hilary je bila važan faktor u organizaciji i da je netko zamijeni 6 dana prije utrke je praktički bilo nemoguće. Morali smo bez nje.

Dva dana prije utrke stigli su i predstavnici IAU od kojih je svatko imao savjetodavnu ulogu u vezi protokola otvaranja i zatvaranja utrke, tehničkog provedba utrke, a i održavao se Kongres IAU gdje je birano novo vodstvo te je na čelo zasjeo Nadeem Khan, doktor fizike iz SAD, veliki prijatelj Hrvatske i naše ultramaratonske reprezentacije.

Neke reprezentacije iz daljih zemalja su stigle već u utorak, pa se tako već u srijedu moglo vidjeti kako Južnoafrikanci, Australci i Japanci joggiraju po Svetom Martinu i okolnim mjestima.

Ceremonija otvaranja je bila u petak, nakon čega je slijedila utrka u subotu. O njoj i rezultatima te uspjesima naših je već sve napisano. Samo bi trebalo još jednom napomenuti koliko je veliki uspjeh naše reprezentacije kroz prizmu natjecatelja iz drugih zemalja. Japanska vrsta se birala na Lake Saroma utrci na 100 km na kojoj je nastupilo 2.000 natjecatelja, a Južnoafričku vrstu su mahom predstavljali Top 10 natjecatelji s legendarnog Comrades Marathona, ultre od 92 km na kojoj nastupa 20.000 ljudi svake godine.

Medijska praćenost utrke bila je pokazatelj trendova koji su aktualni. Trku je došao pratiti i uživo izvještavati Bryon Powell, vlasnik poznatog portala irunfar.com, jednog od najvećih za praćenje ultra trčanja. U Sveti Martinu je ostao 5 dana i to nakon što je nekoliko dana ranije izvještavao i radio intervjue s pobjednicima velike UTMB utrke u Chamonixu. Najveći hrvatski portal 3sporta je popratio utrku velikom fotogalerijom i videouratkom, magazin Trčanje tekstovima prije i poslije utrke. Svi relevantni medijski faktori ovog sporta.

Nepozvani su došli i snimatelji s irun4ultra.org portala, snimali utrku i za 2 dana napravili kratku reportažu (Iste takve rade s Barkleys Maratona, UTMB-a, Western Statesa). Trka i rezultati su odlično bili uživo praćeni iz cijelog svijeta gdje su najviše klikali Japanci i Španjolci. S druge strane, snimiti prilog je došla samo jedna lokalna televizija, domaće novine su šturo izvijestile o tome da imamo prvenstvo i svjetsku prvakinju te treći ženski tim na svijetu. A PR agencija je odaslala i pozive i obavijesti. Neki naši ‘ugledni’ novinari su izvijestili da se održalo prvenstvo u Sloveniji. No ciljana domaća i svjetska publika ovog prvenstva je znala i pratila.

Nakon završetka utrke slijedila je ceremonija dodjele medalja i zatvaranja, nakon čega se je nastavilo s druženjem. ‘Druženje’ se pretvorilo u jedan veliki party gdje ste mogli vidjeti one iste umorne natjecatelje koji su padali u cilju kako plešu i skaču kao da, eto, nisu trčali 100 km samo par sati prije.

Na kraju, kod svake utrke pred svakim organizatorom stoji velika odgovornost. Odgovornost za svakog natjecatelja, za njegov trud, vrijeme i cijeli unutarnji svijet koji je uključio da bi došao na neku utrku. I ako nešto pođe krivo, ne radi se samo o utrci, radi se o svom tom vremenu, uloženom trudu i osobnim žrtvama.

Pavao Vlahek
Foto Goran Pozek

Početak SP-a je vrlo blizu, kako napreduju posljednje pripreme za dolazak najboljih dugoprugaša svijeta u Hrvatsku?

Pripreme su u punom jeku, lagano u završnoj fazi. Naravno uvijek iskaču novi momenti, koje organizacijski tim uspješno rješava.

Staza je odavno poznata, na njoj su se održale dvije utrke Cro100, no ipak, ima li kakvih značajnijih promjena u odnosu na prethodne godine?

Staza je promijenjena u smislu produženja kruga koji sad iznosi 7,5 kilometara i prolaziti će se 13 puta. Na početku će se trčati manji krug od 2,5 kilometra te onda 13 puta po 7,5 kilometara. Staza je službeno izmjerena od strane IAAF-ove licencirane mjeriteljice i na njoj se priznaju nacionalni, kontinentalni i svjetski rekordi. Postojati će 2 okrepe, jedna u startno-ciljnoj ravnini i jedna na okretu. Cijela staza će biti u potpunosti zatvorena za promet svih 13 sati utrke. Kako se radi o cesti na kojoj se trči u dva smjera, tako će sredinom ceste biti prepreke koje će onemogućavati kraćenje staze.

Koliko prijava i reprezentacija očekujete, a koliko će biti otvoreno mjesta za nastup rekreativaca, dakle onih trkača koji nisu u sastavu reprezentacija?

Prema preliminarnim prijavama koje su završile 1. srpnja prijavilo se 38 nacionalnih timova i 300 elitnih natjecatelja. Uz natjecatelje dolazi i oko 150 osoba kao potpora, a na Open utrku se dosad prijavilo 70 natjecatelja. Open utrka je limitirana na 100 osoba. Također, natjecanje se rezultatski vrednuje i za Svjetsko veteransko prvenstvo, svi oni koji sudjeluju na utrci , a stariji su od 35 godina.

Od onog što znamo unaprijed nastupiti će top 5 muških i ženskih natjecatelja s najjačeg svjetskog ultramaratona u Južnoafričkoj Republici, Comrades ultramaratona na kojem je nastupilo 20 tisuća trkača. Dolazi nam novi svjetski rekorder Nao Kazami, koji je prije mjesec dana srušio 20 godina star svjetski rekord u trčanju na 100 kilometara. Sad je to vrijeme 6 sati i 9 minuta (brzina cca ispod 3:40 /km).

Dolazi nas pratiti najveći svjetski portal za ultramaratone irunfar.com, a ovdje će se održati i izborni kongres krovne organizacije za ultramaratone, International Association of Ultrarunners.

U kojoj mjeri ste zadovoljni smještajem i zabavnim potencijalima resorta u Sv. Martinu na Muri?

Naravno da će natjecateljima biti na raspolaganju zabavni sadržaji resorta LifeClass Termi, ali ovdje je riječ o natjecateljima visokog kalibra, čija je koncentriranost i sistematičnost na visokoj razini te su fokusirani samo na utrku za koju su se spremali godinama. Vjerojatno će se nakon utrke prepustiti užicima Hrama života (Temple of Life-moto LifeCLass Termi Sveti Martin).

Kad očekujete prve dolaske reprezentacija i što očekujete od hrvatske reprezentacije?

Prve reprezentacije dolaze već u utorak i srijedu, 4. i 5. rujna, i riječ je o reprezentacijama iz Australije, Japana i drugih udaljenijih zemalja kojima je potrebno nekoliko dan prilagodbe. Hrvatska reprezentacija će imati adut u vidu ženske i muške reprezentacija od kojih se na domaćem terenu, s pravom, očekuje puno tj. maksimum.

Neven Miladin

Koautor knjige Abeceda trčanja s Ladislavom Havašem, član Medicinske komisije Hrvatskog atletskog saveza, član ekipe zadužene za razne škole trčanja, Atletski klub Sljeme, reprezentaciju ultramaratonaca, predavač na Sveučilištu Sjever… mnoštvo je uloga koje ima dr. Pavao Vlahek. No, prije svega, on je sportaš i doktor

Kako od gotovo potpunog početnika doći do Iromana doznali smo prije nekoliko brojeva Trčanja kad smo opisali storiju Borisa Sesara. On vjerojatno ne bi tako smjerno prešao put da uz njega nije bio dr. Pavao Vlahek, omiljeni doktor među trkačima, i omiljeni trkač među doktorima. No, on ima i mnoštvo drugih životnih uloga, a većina ih je vezana uz sport, rekreaciju i zdrav život.

Koautor ste knjige o trčanju. Što knjiga sadrži i o čemu je vaš dio?

Knjiga Abeceda trčanja je svojevrsna mini enciklopedija trčanja, tj. mali sažetak o trkačkim teorijama, iskustvima svjetskih znanstvenika i trenera koji su se zadnjih nekoliko desetaka godina bavili temom trčanja na ozbiljan i sustavan način. Mi to nismo izmislili, samo smo saželi i prenijeli. Kolega Havaš je, uostalom, na tu temu i doktorirao pred komisijom profesora Kineziološkog Fakulteta i Fakulteta elektrotehnike i računarstva jer je napravio algoritam za eventualne buduće softvere za pripreme i praćenje trkača. Na temelju toga su napravljeni i neki osnovni programi za pripreme za utrke. Naravno, te programe smo više puta isprobali na nama samima.

Moj dio knjige je o medicinskim stanjima  povezanima s trčanjem. Objašnjavanje toga što se događa u tijelu tijekom trčanja, treninga i kakve su eventualne negativne posljedice te kako ih spriječiti ili liječiti. Dio se temelji i na mojim osobnim iskustvima dugogodišnjeg savjetovanja  i liječenja trkačkih tegoba.

Ozljede su prilično česte u trčanju. Kako ih smanjiti na najmanju moguću mjeru?

Ozljede ili bolna stanja su relativno česte kod trkača. Uzroka ima više, no najveći uzrok je preveliko i prebrzo povećavanje opterećenja u vidu broja kilometara ili intenziteta tzv. “too much, too soon” princip tj. previše i prebrzo dizanje opterećenja. Drugi razlog je što mi trkači mislimo da je samo dovoljno trčati, no dodatne vježbe snage su potrebne radi prevencije slabljenja mišića koji u pravocrtnom trčanju nisu toliko angažirani, a pridonose stabilnosti zglobova. Osim vježbi snage, moguće je uključiti i neke druge sportove kao što su plivanje ili biciklizam. Često trkačima koji vuku dugo neku ozljedu preporučujem da počnu s triatlonom. To je korisno jer će trenirati i neke druge mišiće, a zbog treniranja plivanja, biciklizma i trčanja neće stići toliko trčati pa će se eliminirati i onaj glavni uzrok ozljeđivanja, a to je pretjerivanje u trčanju.

Da bi se smanjile ozljede, treba biti pametan i strpljiv u treningu, pažljiv u odabiru utrka. Utrkivanje svakog vikenda može trajati jedno vrijeme, ali će definitivno uzrokovati ozljedu. Jer tijelo nakon utrke treba odmor. Primjerice, nakon maratona osjećamo bolne noge nekoliko dana, a onda nam se čini da je sve u redu i da možemo krenuti dalje, međutim pravi odmor u vidu smanjenog opterećenja u treningu bi trebao trajati i do tri tjedna. Dakako, ako se želi opet trenirati i trčati na visokom nivou.

Je li i vas neka ozljeda potaknula da se “specijalizirate” za trkače? Kako je, zapravo, krenula ta Vaša usmjerenost?

Što se moje usmjerenosti prema liječenju trkača  tiče, motivacija dolazi iznutra tj. činjenice da sam i ja trkač. Počeo sam trčati negdje 2000. godine jer sam na prvih par godina Medicinskog fakulteta dobio dvadesetak kilograma viška sjedeći, kao i svi studenti medicine, dan i noć za knjigom. Jednog ljeta sam počeo trčkarati po jedan kilometar svaki dan i to mi se činilo kao veliki uspjeh. Do jeseni sam lagano povećavao kilometražu i došao do nekih šest kilometara. Tada sam izgubio oko 15 kg i bio sam zadovoljan, ali trčanje je ostalo. Pa sam se prijavio u listopadu na utrku od 14 kilometara u sklopu Zagrebačkog maratona. Start je bio ispred, a cilj unutar atletske staze Dinamovog stadiona. Padala je jaka kiša cijelo vrijeme, no sjećam se velikog zadovoljstva kada sam trčao posljednji krug, a spiker je izgovarao moje ime. Na tribinama, naravno, nije bilo nikoga. Dobio sam Snickers čokoladicu u cilju.

Već sljedeće godine sam istrčao polumaraton i maraton, pa još jedan maraton, pa 61 km Čazme. Onda sam se ozlijedio i na vlastitoj koži naučio što znači “too much, too soon” princip. Tada sam nekako upoznao Dragana Jankovića i počeo se družiti s tom ekipom. Janko mi je posudio bicikl, otišao sam naučiti plivati i probao triatlon. Negdje 2005. sam završio i prvi triatlon Ironman distance. S obzirom na to da se ne opterećujem brojkama po tipu završenih utrka niti vodim evidenciju – ne znam točno koliko sam čega do sada završio. Sjećam se onih krajnjih granica. Najviše pretrčano imam 109 km na 12-satnom ultramaratonu, nastup na triatlonu dvostruke Ironman distance (7,6 km plivanja, 360 km biciklizma, 84 km trčanja) za 24 sata i 19 minuta, maraton za 3:08 i polumaraton za 1:24. I sjećam se često ljudi koje sam nagovorio da se počnu baviti sportom pa su onda dogurali do maratona, Ironmana i slično te onih kojima sam uspio pomoći.

Koliko često i na kojim trkama nastupate?

Nastupim godišnje na jednom do dva maratona, jednom triatlonu Ironman distance i pokušavam svake godine probati neku novu utrku ili udaljenost, pa čak i neki drugi sport. Prije nekoliko mjeseci sam se odlučio natjerati na vježbe snage tako da sam počeo rekreativno trenirati kickbox. To me je mentalno osvježilo, volim ići na te treninge koji su zahtjevni, a na njima moram i više misliti zbog kombinacija, koordinacije te moram paziti da ne zadobijem koju modricu što ne bi bilo dobro za posao. Ali, tu je iskusni trener da to spriječi.

Vi ste prilično poznat trkački doktor, “svojina” ste mnogih klubova. Kako usklađujete sve obaveze i to u više gradova i mjesta?

S obzirom na to da duže vrijeme radim s trkačima i njihovim tegobama, vrlo sam tražen. Ja volim taj svoj segment posla pa ga čak ni ne smatram poslom. Dogodilo se, dakako, u jednom razdoblju da sam u tom segmentu i sam sebe “pretrenirao” po načelu “too much” i jednostavno mi se ogadilo sve što se tiče trčanja, pa sam i sam prestao s trčanjem. Kad god bih se pojavio negdje, ekipa je počela dizati nogavice hlača i pokazivati neku boljku na nogama. Pa sam počeo trčati po noći i po šumi da me netko slučajno ne sretne i pita nešto. No, na vrijeme (ili ne), povukao sam ručnu kočnicu i sad mnogo mirnije plovim uz pomno planiranje aktivnosti vezanih uz posao i hobi, a koji se preklapaju. I dalje sam dostupan cijelo vrijeme uživo, preko društvenih mreža, telefona, a kad mi je dosta, jednostavno isključim sve to. Promijenio sam i mjesto rada (sada radim u Poliklinici Medikol) pa sad uvijek mogu nekog naručiti na pregled ili u Čakovcu cijelo vrijeme ili u Zagrebu dva puta mjesečno, u srijedu. A za savjet na trkama, treninzima ili uživo, uvijek. Da smanjim to opterećenje odlučio sam se ubrzati, pa tko me uhvati – uhvati. Predajem još i u Varaždinu na Sveučilištu Sjever, na smjeru Sestrinstvo.

Osim klupskih obaveza, pripremate i pojedince i timove na natjecanjima. O kome je riječ?

Aktivno sudjelujem od početka u Adidas školi trčanja, AK Sljemenu, ultramaratonskoj reprezentaciji koju pratim na najvećim natjecanjima, član sam medicinske komisije Hrvatskog atletskog saveza, a povremeno kojeg poznanika ili prijatelja pripremim za neki polumaraton, maraton, triatlon. Uvijek uzmem apsolutne početnike jer tu imam najviše iskustva, znam kako ih motivirati da se pokrenu i nešto naprave i u tome uživam. Kada to naprave i žele nešto više, prepuštam ih drugim trenerima ili grupama.

Koje su vam bile najzahtjevnije pripreme? Pamtite li neke posebne trenutke?

Što se tiče priprema za neku svoju utrku, pokušavam da to bude zabavno, interesantno jer se, uostalom, time bavim kao ispušnim ventilom, a ne dodatnim poslom. U treningu pokušavam simulirati uvjete koji će biti na utrci. Pa sam tako za dvostruki Ironman bicikl vozio u krug od 6 kilometara na jednoj zabačenoj cesti i to noću jer je biciklistički dio bio po noći. Jednom sam odvozio 180 km u tom krugu, a jednom sam vozio od 22 sata navečer do 5 ujutro. To je bilo dobro i psihički i fizički kao priprema.  Općenito sam shvatio o sebi da dobro izdržavam monotone staze, ili duge i ravne ili kružne. Volim i trenažere svih vrsta. Biciklističke, trake za trčanje, kratke bazene.

Imate li neki skriveni adut, tajnu recepturu za bolji uspjeh na utrkama?

Skrivene adute nemam jer ono malo što znam, pokušavam prenijeti drugima. Problem je što često drugi ne slušaju te savjete, barem što se prevencije i liječenja tiče, traže brza rješenja kojih, nažalost, nema. Ali ima ljudi koji će ponuditi i naplatiti brza rješenja. Ja nisam takav i često zato trkač s tegobom ode od mene nekom drugom, trećem i kada vidi da je potrošio i vrijeme i novac, onda se vrati i počne raditi ono što je mogao započeti već puno prije. Naravno, i ja griješim, ali se ne sramim toga priznati. Kada nešto ne znam ili nisam siguran, trkača usmjerim onome za kojeg mislim da bi mogao naći rješenje. Ponavljam, brzih rješenja i napretka nema. Samo rad.

Što vam je u fokusu ove godine?

Što se tiče planova za sezonu 2017., već sam uspio s promjenom radnog mjesta što mi je najveći uspjeh. Ići ću na dva triatlona Ironman distance i jesenski maraton koji će biti definitivno zagrebački, jer bez obzira na sve nedostatke koji mu se pronalaze, to je domaća trka koju treba podupirati. Volim je, jer je ravna u svim pogledima, time i brza uz puno poznanika na stazi i uz nju. To mi je bio prvi maraton, tu sam istrčao maraton gurajući svog sina u dječjim kolicima, tu je puno trkača početnika započelo svoj trkački put. Od ostalog za 2017.,  plan svakog trkača i osobe je da bude zdrav. Sve ostalo će već nekako.

Bojan Mušćet