Pa ipak, i takva filozofija povremeno iznjedri poneki rezultat na kojem bi pozavidjeli i okorjeli trkači s desetljetnim iskustvom. Primjerice, Davor Soltan je s trčanjem krenuo u Omegi 2021. godine i u roku tri godine ne samo da je ispunio svoj san i istrčao maraton (Ljubljana i Split), nego je u travnju ove godine stigao do prvog mjesta na ultramaratonu u Slavonskom Brodu istrčavši nešto više od 55 kilometara u šest sati. Drugim riječima, od nula do 55 za tri godine.

‘Pomalo sam zbunjen, pomiješani su osjećaji zbunjenosti, ponosa i sreće. Ovo je bila velika stvar za mene, istrčati prvu ultru, takvu dužinu. Na stazi sam vodio veliku borbu sam sa sobom i na kraju je završiti takvu utrku moja velika pobjeda. Rekao je jedan moj mudri prijatelj da čovjek nikad nije spreman za ultre, ali je uvijek pravo vrijeme za njih. Samo prijaviš i onda peglaš, ultre se ne trče radi trčanja’, kazao je tek nekoliko sati nakon podizanja pobjedničkog pokala Davor i dodao:

‘Hvala treneru Darku Krogu na trudu i vjeri u mene i hvala mojoj Omega školi trčanja na ogromnom supportu. Uvijek, ali baš uvijek ekipa iz Omege stala je uz mene i bodrila me. Hvala i mojem Ultramaraton klubu Mazator, jer sam odnedavno i ja Mazator. Velika je čast ući u klub s tako dobrim trkačima kakve okupljaju u klubu’.

Davor nipošto nije prvi trkač iz Omege koji se popeo na pobjedničko postolje. Nije prvi, ali je njegov uspjeh ipak uvjerljivo najveći. No prije njega Milada Rabihić stigla je 2023. do pobjede u starosnoj kategoriji Novska Runa, Iva Kilim je bila treća na 10-kilometarskoj stazi Zagrebačkog proljetnog cenera, a Manuela Blažević treća na stazi od 5 kilometara na isto utrci, samo koju godinu kasnije.

Nekome će se možda ti uspjesi činiti nevažnima jer nisu ostvareni u tko zna kako jakoj i brojnoj konkurenciji ili nisu stigli na utrkama koje su ujedno i domaća trkačka prvenstva, no ako niste trkač, pokušajte ostvariti sličan rezultat bilo gdje i bilo kada, a ako se već smatrate pomalo iskusnim trkačem onda vjerujemo da ni ne treba posebno naglašavati kako je teško istrčati 55 kilometara ili što znači trčati prosječni pace 4:40 na 10 kilometara.

Pa ipak, u Omegi smatraju još većim postignućem istrčanih prvih 5 kilometara nakon napornih i dugotrajnih treninga po kiši, vjetru, snijegu ili vrućini, s dosta kilograma viška. Ta filozofija osigurala je da je u školi trčanja (i tzv. Running Teamu koji se skuplja pri zajedničkim odlascima na utrke) danas više od 200 redovitih polaznika, da 15-tak trenera na četiri lokacije u Zagrebu ne treba posebno motivirati polaznike da treniraju i napreduju. Na kraju, u Omegi je druženje važnije od rezultata; komentiranje istrčanog polumaratona na finom ručku u Mostaru, tradicionalni roštilj velike jarunske grupe nakon istrčane staze na 9zarez99 u Svetoj Nedelji, proslave rođendana po gradskim pivnicama, Božićni domjenak, zajedničko veselje na Wings for Life utrci u Zadru i još puno toga uz obaveznu kulminaciju na Zagrebačkom proljetnom ceneru na kojem se skupi 100-tinjak Omegaša.

Trčanje je puno više od običnog ritmičnog pomicanja nogu prema naprijed i mahanja ručicama u ritmu kretanja. Trčanje je rekreacija, zabava, društvo, gušt… Zadovoljstvo na kraju treninga ili utrke, smijeh na druženju i zabava nakon svega važniji su rezultati od onih izraženih u brojevima. Eto, zato je Omega škola trčanja, premda jedna od najmlađih škola trčanja u Hrvatskoj, u samo nekoliko godina postojanja postala druga po brojnosti polaznika. Bolju preporuku od toga teško je pronaći.

Dakle, svaki, ali baš svaki trkač se u svom rekreativnom životu susretne sa savjetom da je bolje prestati trčati nego postati invalid za godinu, dvije ili deset, a (mlade) žene su ‘blagoslovljene’ i savjetima da ni slučajno ne krenu s trčanjem jer ili neće moći zatrudnjeti ili ako su već trudne, da cijela priča sigurno neće dobro završiti.

Nema veze što milijuni ljudi svakodnevno trče i u konačnici nikad ne završe sa štakama radi ‘ubijenih’ koljena i što trudnice, neke čak i bez povećanog medicinskog nadzora, sretno završe trudnoću. Ne! Takvih je, valjda, malo.

Treninzi i 12 utrka

Naš doprinos upravo takvoj raspravi je priča mlade Zagrepčanke koju bismo mogli smatrati ozbiljnijom rekreativkom i koja je iznijela trudnoću, rodila prelijepog sinčića, a veći dio trudnoće trčala, pa u nekim situacijama čak i iznenađujuće kvalitetno. Klara Houška spremno se odazvala molbi da razbijemo mit koji u nekim raspravama prerasta u histeriju. Trčanje u trudnoći.

‘Trčanje u trudnoći je prije svega timski rad koji jednostavno neće funkcionirati ako nema potrebne volje, izdržljivosti i upornosti kako od strane mame, tako i od strane bebe. Nećemo se lagati, prvih par mjeseci ni nemaš trbuh, pa ti ništa barem fizički ne stoji na putu da trčiš. Naravno, tu su konstantan umor i jutarnje mučnine s kojima se većina budućih mama susreće, ali mene je to srećom zaobišlo. Vjerojatno zato što do četvrtog mjeseca trudnoće nisam ni znala da sam trudna’, započela je svoju priču Klara, dodajući da je u trudnoći ukupno istrčala više od tisuću kilometara, dio na treninzima, a dio sudjelujući na 12 utrka.

‘Ljudi se u pravilu čude kad im kažem da tako dugo nisam znala za trudnoću, no iskreno, bilo mi je lakše dati takav odgovor nego im objašnjavati o sindromu trijas sportašica, zdravstvenom stanju koji pogađa puno žena, a o njemu se jako malo priča. Ukratko; previše potrošene energije i premalo unesene energije rezultiraju anoreksijom, osteoporozom i u konačnici izostankom menstruacije. Kako sam već godinama prolazila kroz takve simptome, ovo ‘drugo’ stanje mi nije bilo ništa čudno. Prvi trimestar sam relativno bezbolno protrčala. Slušajući pitanja kako nisam znala da sam trudna do četvrtog mjeseca nerijetko sam se osjećala kao jedina budala na svijetu jer koja normalna žena ne bi shvatila da je trudna tako dugo’.

Potvrđeni rezultati testa

Uglavnom, prvi trimestar je protrčala relativno bezbolno, odradila nekoliko trkačkih i biciklističkih utrka i spremala se aktivno zatvoriti sezonu prije dolaska ljeta i prije nego što krene u susret novoj budućnosti koju si je isplanirala. Odlazak izvan granica Hrvatske, daleko od roditeljskog doma i svega što poznaješ, može biti itekako stresan i težak…

‘U kolovozu je konačno došao dan da spakiram kofere, pozdravim se s ekipom i otvorim novo poglavlje života u Tilburgu. Dva dana prije selidbe u Nizozemsku dobila sam kompliment od jedne bliske osobe kako mi je trbuh narastao, što me, priznajem, malo i posramilo jer sam to pripisala onoj ljetnoj neumjerenosti u jelu i piću, no za svaki slučaj napravila sam test za trudnoću. Imala sam što vidjeti – ne samo da je bio pozitivan, nego više nije mogao ni izbrojati tjedne koliko sam dugo trudna’.

Stigao je dan selidbe, bio je to onaj isti dan kad joj je i liječnica potvrdila rezultate testa.

‘Doktorica mi je potvrdila rezultate testa i na ultrazvuku pokazala kako me noge mladog trkača već opasno udaraju u trbuhu’, prisjeća se svog šoka Klara dodajući da je ipak jedno od prvih pitanja koje je postavila svojoj liječnici bilo – smije li trčati? I koliko, naravno: ‘Doktorica se samo nasmijala i rekla da trčim koliko god mi odgovara i ne stvara nelagodu uz napomenu da baš ne trčim  maraton. Poslušala sam savjet i započela pripreme za svoj drugi polumaraton’.

Odmorna i nasmijana na cilju

Kad je konačno došlo vrijeme polumaratona, Klara je već debelo zakoračila u šesti mjesec trudnoće. Tijekom priprema za utrku nekoliko puta je otrčala 20 kilometara, pa je bila sigurna da polumaratonsku duljinu ima u nogama.

‘Vjerovala sam sebi i znala koliko beba i ja možemo. Tako sam odlučila ipak otići na utrku, pa da vidimo. Ako ne ide – uvijek možeš odustati. Prvih pet kilometara sam otrčala s lakoćom, a nakon toga sam izmjenjivala hodanje i trčanje. Obećala sam bratu da ću mu se javiti svakih pet kilometara, slala mu slike, dok je on čekao na cilju. On mi je bio najveća podrška ikad. Nakon 15. kilometra mi se više nije ni dalo trčati, samoj sebi sam bila spora i sve mi je to predugo trajalo. Do tog trenutka sam već treći puta morala na WC. Čak i nisam bila pretjerano umorna, jednostavno mi je postalo dosadno tim tempom vucarati se prema cilju. U svakom slučaju, utrčala sam u cilj laganim tempom, ali zato odmorna i nasmijana kao da sam trčala do dućana i natrag’.

Nakon završenog polumaratona zaključila je ipak treba napraviti pauzu od utrka.

‘Odlučila sam lagano stati na loptu i zatvoriti sezonu trčanja na nekoliko mjeseci. Naravno, tu je bilo par treninga od otprilike pet, šest kilometara, ali sve mi je postalo naporno i vidjela sam da to više nema smisla. Vratila sam se u Zagreb i odradila još nekoliko treninga sa svojom Omegom u Maksimiru, ovog puta sa najsporijom grupom. Brže nije ni išlo. Zadnje treninge sam prebacila na ravnu i sigurnu podlogu na atletskoj stazi Svetice, obavezno uz pratnju majke koja me bezuvjetno podržavala i trčala sa mnom cijelo vrijeme. Simptomi umora su u to vrijeme već opasno nastupili, a da ne pričam o tome da ti na tempu 5:30 puls skoči u nebesa i nakon tri kilometra donji dio trbuha presijeca. Nisam doktor, ali mislim da je to bio znak da prestanem’.

U 8. mjesecu trudnoće je konačno stala sa svakim oblikom trčanja i prebacila se na duge šetnje, utege i kućni bicikl. Od tada svaki je dan odradila 10-tak kilometara šetnje i jedan kućni trening od 45 minuta. Tako je bilo do poroda…

Podrška trkačke ekipe

‘Porod je uz stručnost osoblja bolnice Podobnik prošao odlično i mali Dan je rođen 15. veljače kao velika i zdrava beba. Užasavala me pomisao da bismo mogli završiti na carskom rezu, znajući da je oporavak puno dulji I bolniji nego kod poroda prirodnim putem. Na kraju smo ipak, tada na moju žalost, morali na carski. Kako je porod prošao, brzina I bezbolnost istog me potpuno razuvjerila i sada vidim da je to bila najbolja opcija za nas’.

Deset dana nakon poroda, kad je nastajao ovaj tekst, Klara je već bila sposobna odrađivati većinu stvari koje je inače radila, potpuno bezbolno. Ožiljak je dakako tu I trebat će mu vremena da zacijeli, pa će i trčanje pričekati još koji tjedan. Trudnički trbuh je također skoro u potpunosti nestao.

‘Beba dakako zahtijeva jako veliki dio tvojeg dana, tako da će povratak treninzima prije svega biti ovisan o tome koliko ću vremena biti u stanju odvojiti za trening. Teško je procijeniti kada ću se točno vratiti treninzima, ali s obzirom na to što je Dan prolazio zadnjih mjeseci, očekujem da će mi se i on ubrzo pridružiti u trčanju’.

Za kraj, Klara se prisjetila nepodijeljene podrške ekipe s kojom je trenirala, ali i osuda određenih ljudi koji očito nisu shvaćali i prihvaćali da buduće mame znaju što rade i da to rade u dogovoru s liječnicima.

‘Rekreativno trčim od jeseni 2022. godine, znači imala sam oko pola godine trkačkog staža prije trudnoće. Od trenutka kad sam obznanila trudnoću svojim Maksimircima, stvarno su mi pružali neizmjernu podršku dokle god sam trenirala s njima. Kako u Omegi imamo više grupa različitih brzina, nije mi bilo teško pratiti treninge, jer bih se prema potrebi prebacivala u bržu ili sporiju grupu. Ovisno o tome kako bih se taj dan osjećala. S drugih strana sam dobivala dosta negativnih komentara na svoje trčanje. Okolina ti tijekom cijelih priprema daje razloge da ne trčiš, sumnja i odgovara te od te utrke. Čak i prolaznici na treninzima jako osuđuju, čast iznimkama. Izgubit ćeš dijete, neodgovorna si i sebična, požalit ćeš, samo su neki od komentara koje sam čula. S jedne strane potpuno razumljivo i opravdano – zadnje što želiš je naštetiti djetetu, ali meni je jednostavno neko unutarnje ja govorilo da nastavim dokle ide i slušam svoje tijelo. Vjerovala sam sebi i znala koliko beba i ja možemo. Uostalom, to su potvrdili i pozitivni nalazi ginekologa’.

Neven Miladin

Kratki ‘dnevnik’ trčanja u trudnoći

Uobičajena podjela trajanja trudnoće je na tri tromjesečja ili tri trimestra. Kad je u pitanju Klara, sva tri trimestra bila su intenzivna, svaki na svoj način. Evo njezinog kratkog ‘dnevnika’ trčanja u trudnoći.

Prvi trimestar:

Moja trudnoća je započela mojim prvim polumaratonom. To je prošlo easy. Beba je tu bila svega nekoliko dana stara tako da nisam niti osjetila da je išta drugačije od normalnog – koliko sam se spremala, toliko sam i otrčala (21,1 kilometar, 2 sata, pet minuta trčanja).

Drugi trimestar:

Kako je vrijeme prolazilo, a ljetne temperature su postajale sve okrutnije, treninzi su bili i znatno teži. Ona brza grupa s kojom sam trčala mi se činila sve nedostižnijom. Brzo sam se umarala i nikako nisam mogla doći do daha. Dok ostatak tvoje ekipe bez po muke trčkara uzbrdo po Maksimiru, meni je jezik bio do poda i već treći put tražila priliku da iza nekog grma odjurim na WC.

Naša tradicionalna piva nakon treninga mi je počela teško padati. Više mi ni ona nije bila fina.

Uobičajeni plan treninga gdje tijekom tjedna izmjenjuješ uzbrdice, intervale i radiš na nekakvoj brzini možeš zaboraviti. Tijelo ti jednostavno ne dopušta nikakav napredak. Umjesto toga trčiš koliko ide i pokušavaš održati nekakav kontinuitet i distance koje si imala prije. Trudnoća nije vrijeme za obaranje rekorda.

U mom slučaju su treninzi izgledali ovako: Tijekom tjedna 2x kratki trening 7-10 kilometara, vikendom dužina od 15-tak kilometara (ovisno koliko ide). Prosječni tempo je za barem sekundu sporiji nego inače, ali uvijek laganini (6:00 – 7:30 min/km).

Treći trimestar:

Trčanje je postalo prenaporno, više se nisam osjećala ugodno na treningu. Da bi ostala u kakvoj-takvoj formi odlučila sam svaki dan prošetati 10-tak kilometara i uz to vježbati doma s bućicama i na kućnom biciklu 45 minuta. Uspjela sam održati taj tempo do dana odlaska u bolnicu na porod.

Uoči proljeća otišla sam poslovno do Istre. Soba s pogledom na more, ali i na šetnicu uz obalu. Budila sam se prilično rano, a kad god sam pogledala kroz prozor sobe samo da vidim more, vidjela bih i trkača na stazi. Prvi put se nisam zapitala zašto trče, nego pomislila kako bih i ja jednom mogla postati takva osoba, trkačica. Bilo je pokušaja i prije, bilo mi je teško pa je svaki pokušaj propao. Nikada nisam imala plan, pa bih se zaletjela i požalila. Istrčati bez plana neku iole veću udaljenost, koja je naravno već u startu bila puno prevelika, značilo je da se tjedan dana ne bi mogla pomaknuti. Uz to, bila sam uvjerena da se veza čovjeka i trčanja najviše iskazuje u brzini kretanja, a ne izdržljivosti. Zato sam i mislila da ne znam disati.

Pun pogodak!

Kako god, ipak sam odlučila upisati školu trčanja. Naravno, većina ljudi me prvo pitala treba li mi stvarno škola da bih (na)učila trčati (logika je da trčimo od malena i ne trebamo dodatno to učiti). Zanimljivo, to su me pitali prijatelji i poznanici koji ne samo da ne trče, nego kompletan sport prakticiraju isključivo sjedeći na kauču. Ti isti su me i dalje pitali hoću li stvarno plaćati da me netko nauči trčati.

Ne obazirajući se previše na takve, istražila sam što se nudi na internetu i na kraju se odlučila za Omega školu trčanja. Pun pogodak! Dobra energija, stručni treneri, zanimljivo, energija grupe – sve me to ohrabrilo i bilo važno kod prvog dolaska. Na prvom treningu i dalje nisam vjerovala da je moguće istrčati i prohodati čak ni kilometar, a da se ne gušim, da me noge ostave.

Škola kao svaka prava škola ima sustav i plan. Imate priliku i onda kada morate preskočiti trening nadoknaditi „domaćom zadaćom“. Sve je bilo dobro, išlo je polako i sigurno, ali moje misli i planovi nakon prvog, drugog dolaska pa i desetog i dalje su se svodili na hoću li ja to sve moći. Sve mi je izgledalo kao preveliki „zalogaj“. Cilj kojeg sam si zadala ponekad mi je bio nestvaran. Mislila sam da ću na kraju ipak odustati.

Ipak, uspjela sam. Nedavno sam istrčala svojih prvih pet kilometra u komadu. Ono što je bilo zanimljivo kod tog prvog petaka je činjenica da sam na trening došla kao da treniram oduvijek. Iako je od starta škole prošlo manje od tri mjeseca, ta dužina mi nije djelovala teškom. I ta promjena u mojoj glavi me najviše razveselila.

Sad kreću utrke

Svaki trening dobro slušam trenere, ali i ekipu. Njihova pozitiva je toliko zarazna, pa čak i onda kad pljušti kiša i puše vjetar ravno u lice. U jednom trenutku sam se sjetila rečenice moje profesorice tjelesnog iz davnih školskih dana: Tamo gdje prođe tvoj um, proći će i tvoje tijelo. Sve mi je bilo jasno. Moj um ne samo da je već istrčao taj prvi, najteži kilometar, već i onih 10 koje sam planirala istrčati na Zagrebačkom maratonu. Moja prva utrka trebala je biti Garmin 10k. I bila je! Kako je to bilo motivirajuće…

Sjetila sam se svih svojih projekata, ideja od kojih sam odustala. I bilo mi je jasno da u tim situacijama moj um nije bio spreman ni motiviran.

I za kraj, trčanje mi je postalo puno više od same rekreacije. Trčanje su aktivnost, novi ljudi – sad već prijatelji, podrška, smijeh, antistres terapija, poticaj da iščekujem novi trening, nove priče moje ekipe. A najvažnije, što me posebno veseli, sad kreću i utrke. Oni koji se prepuštaju kauču i stolici na poslu trebali bi znati da trčanje nije ni muka, ni napor, da brzo prođe onaj osjećaj da je super teško i da ne ide dalje. Pobjeđujemo sami sebe, sve je u glavi…

Ana Ivančić
Foto Slaven Babić

S obzirom da je Proljetni cener primarno namijenjen rekreativnim trkačima, početnicima i onima malo iskusnijima, tako je procjena da bi nordijski hodači, dio kojih se nakon nekog vremena odvaži i na trčanje, trebali biti sastavni dio jednog lijepog trkačkog eventa. Za prvu godinu odlučeno je da se osigura 100 mjesta za ‘nordijce’ .

Istodobno, novost na utrci će biti dolazak Crvenih nosova. Riječ je o udruzi koja uz pomoć umjetnosti profesionalnog klauniranja, humora i smijeha nastoji vratiti ljudima u teškim i kriznim situacijama i okolnostima osjećaj radosti, sreće i optimizma. Pogotovo je hvale vrijedna njihov rad s bolesnom djecom. Klaunovidoktori dosad su bili zastupljeni na Proljetnom ceneru preko jednog od voditelja – Tomislava Ćurkovića znanog i kao Primarijus Dibidus čija je klaunovska supermoć da mislima razdvaja slojeve napolitanki. Dosad je njegova dio posla na Proljetnom ceneru bio vođenje dječjih utrka, puštanje (dobre) glazbe i objava dobitnika nagradnjače.

Dolazak Crvenih nosova dogovoren je nakon što su dosadašnji partneri utrke, FB Humanitarci, prestali s radom. Ideja od prve godine je da utrka bude i humanitarnog karaktera, pa svi trkači koji žele nastupiti na Proljetnom ceneru imaju priliku tijekom prijave uplatiti koji euro za humanitarne potrebe. Do jučer su ta činili za FB Humanitarce, od naredne godine novac će biti uplaćen Crvenim nosovima.

Epidemija korona virusa utjecala je na sve utrke, pa tako i na Proljetni cener. Srećom, partneri koji prate utrku koja se tradicionalno održava početkom ožujka na Savskom nasipu ostali su dosljedni svojoj misiji, pa ne samo da promoviraju svoje proizvode nego itekako i sudjeluju u organizaciji eventa te se rado odazivaju na punjenje ‘vreće s darovima’  za nagradnjaču. Garmin, PiP/Farmakol, Naturel Wealth Mizuno, Cetina, Zagrebačka pivovara sa svojim Hidrama i Žujama, Naturel, a od prošle godine i Školska knjiga, PSK i Tvornica zdrave hrane itekako su zaslužni da je Proljetni cener danas cijenjena utrka koja okuplja više od 700 odraslih i djece svake godine.

U svakom zlu nešto je dobroga, pa je epidemija korona virusa trkačku zajednicu usmjerila prema virtualnim utrkama, a one se i danas, daleko od vremena zabrana okupljanja, pokazuju kao zanimljiv koncept. Naime, postoje ljudi koji nemaju mogućnosti doći na neku utrku daleko od grada svog stanovanja, a virtualkom ipak si omogućuju trčati na omiljenoj trci. Neki su motivirani dobrim startnim paketom, neki idejom da makar i udaljeni od prijatelja zajedno trče na istoj utrci, a tu su i oni koji ne propuštaju ‘zaraditi’  svog medvjeda, super medalju koja je postala simbol Proljetnog cenera. U 2024. godini, kako je već i najavljeno, medalja će biti dizajnirana tako da će medo biti prerušen u tajnog agenta Jamesa Bonda. Poveznica je u njegovom operativnom broju 007 i sedmom izdanju utrke.

Na kraju svakako naglasimo da nas 16. ožujka na Nasipu očekuje novo veselo izdanje Proljetnog cenera. Nadamo se lijepom i sunčanom vremenu, s dvoznamenkastim brojem Celzijevaca, a ako nas sreća ne posluži onda barem da nema jakog (hladnog) vjetra i kiše. Nagrade za nagradnjaču su već spremne, medalje, majice, ruksaci i ostale ‘sitnice’  su u izradi, sad tek preostaje biti strpljiv i dočekati ožujak. Dva i pol mjeseca će brzo proći…

Neven Miladin

Kako (još) donirati Crvenim nosovima

Osim uplatom određenog iznosa tijekom prijave na Proljetni cener, udruzi Crveni nosovi možete novčano pomoći i uplatom izravno na njihov žiro račun. Na web stranicama Crvenih nosova vrlo je jasno objašnjeno kako i zašto uplatiti novac te kome je namijenjen.

‘Donesite radost djeci, starijima i ljudima u teškim životnim situacijama kad im je to najpotrebnije. Vaše donacije donose im smijeh i veselje diljem Hrvatske. Klaunovidoktori svakodnevno zamjenjuju bol i težinu trenutka s osjećajem sreće i optimizma. To je čarolija crvenog nosa, a vaše donacije temelj su našeg djelovanja. Hvala Vam što ste naš i njihov oslonac’, stoji u uvodu stranice posvećene donacijama.

Otišla sam s prijateljicom na trčanje da budemo fit za nadolazeće provođenje vremena na sunčanoj plaži uz more. Trčale smo ujutro na atletskoj stazi i nije mi se to uopće sviđalo. U jednom trenutku, prijateljica je stala, a ja sam nastavila. Tako sam trčala neko vrijeme dok me neki glas sa strane nije prekinuo. „Koliko ti još misliš trčati? Trčiš već 20 minuta, ja bih išla doma“. Odgovorila sam da bih još malo i nastavila. Kako opisati osjećaj koji sam tada osjećala dok sam trčala? Savršena usklađenost pokreta nogu i disanja, imala sam osjećaj da mogu trčati vječno. Nisam bila umorna, nisam bila žedna, nisam bila gladna, samo sam trčala. To je bio moj prvi susret s trčanjem. I od tada se više nisam bavila tim, osim na satima tjelesnog i u tome sam bila jako loša.

Dvadeset godina poslije trčanje me napokon uspjelo dozvati i krenula sam. Naravno, bila sam očajna, nisam mogla istrčati ni 200 metara. Mrzila sam svaki aspekt tog sporta, ali me nešto tjeralo da idem s treninga na trening. Dvoje manje djece, psihički zahtjevan posao, obitelj, sve se skupljalo i trčanje mi je postala terapija, moj ispušni ventil. Žudjela sam za onim osjećajem kojeg sam osjetila onog jutra na trčanju – stanje bez ikakvog umora i bez ijedne jedine misli u glavi osim lijeva, desna, lijeva, desna, lijeva, desna…

Krenuli su se nizati kilometri. Bili su to spori kilometri, ali su bili moji. Jednog prohladnog ponedjeljka trčali smo dužinu, do Markovog polja i natrag. Ruta prema tamo je išla super, noge lagane, izvrsna ekipa oko mene. Kada smo krenuli natrag, presjeklo me nešto – vratio mi se onaj osjećaj. Vratila sam se u djetinjstvo i opet sam osjetila da bih mogla trčati vječno. Koji savršen osjećaj! Svijet oko vas ne postoji, postoji samo taj trenutak u kojem trčite i postojite. Ne postoje brige, ne postoje problemi, ne postoji ništa osim vas. Nakon toga su se počele događati promjene u mom životu. Nastala je ljubav prema trčanju koju sam oduvijek gajila i zatomila. Nastala je nova osoba i život mi je postao lakši.

Trčanje mi je pomoglo u svim segmentima života. Počela sam biti tolerantnija, otpornija, trčati kilometar po kilometar, i na cesti i u životu. Jedna od najboljih odluka u životu mi je bila ta kad sam se odlučila javiti Sanji i pitati za termine treninga. A trkačka ekipa? To je ekipa iz snova. Toliko pozitive, toliko potpore, toliko dobrote, mjesto gdje se zbilja može rasti. Jednom kad se navučete na trčanje i osjećaj da vi to zbilja možete, znajte da ćete u sljedećem trenutku davati zadnje novce na još jedan par novih tenisica. Dobro došli u Omegino pleme!

Mirela Pakšec

Tako je bilo i s mojim dolaskom u Zagreb. Poslije svega par mjeseci zavladala je pandemija izazvana korona virusom, a potom i serija katastrofalnih zemljotresa što je, vjerujem, utjecalo na sve i svakog od nas. Otuđenost, dislociranost, zatvaranje granica, limitiranje mogućnosti putovanja, dodatno su pojačavali anksioznost i osjećaj nepripadanja s jedne strane, ali i potrebu okretanja sebi, upoznavanja sebe i otkrivanja novih interesa i hobija s druge strane.

Svakodnevne aktivnosti s mojom šnaucerkom Gretom i redovni treninzi činili su se sasvim dovoljnim aktivnostima za ispuniti dan i poboljšati raspoloženje. Nikad nisam bila tip koji je volio trčanje. Nikad nisam (za)voljela ni one, činilo mi se, beskonačno duge kondicijske i kardio treninge. Stoga, valjda, nikad nisam ni razumjela osobe koje srećem ujutro oko 7 sati na putu od kuće do posla, kako trče. Šetnja sa psom u bilo koje vrijeme i bilo kojim uvjetima nije nikakav problem. Ne postavlja se pitanje, nije stvar volje i želje, to je potreba psa i to sam prihvatila i zavoljela. Ali zašto bi itko samovoljno rano ustajao i izlazio iz kuće kako bi trčao? A tek još to radio zimi, po kiši, vjetru, susnježici! Da stavimo sve to u širi kontekst, dolazim iz zemlje u kojoj se svake godine organizira natjecanje u izležavanju – dakle, ljudi danima leže, a ove godine postavljaju nove rekorde jer je riječ o tjednima ležanja.

Ne možeš odmah izaći iz grupe

Trčanje, shvatili ste, nije nikako bila moja zona interesa, sve do jednog kolovoškog dana. Kako je to vrijeme godišnjih odmora, uglavnom manje posla, a više vremena za razmjenu mišljenja s kolegama o svemu i svačemu. Dvije kolegice su se odlučile za nove rujanske poduhvate – fitnes i seminar o EU fondovima. Pomislila sam – OK, lijepo, a što bih mogla ja? Škole stranih jezika sam već prošla, s Gretom završila više školica socijalizacije i trikova, redovito treniram godinama, u EU nećemo uskoro… I tako, razmišljajući, sve češće mi se po glavi vrzmala ideja o trčanju. Počela sam istraživati, naišla na dosta raznih škola trčanja, i pronašla Omega školu trčanja.

Čitala sam i razmišljala – pa termini trčanja su u principu odgovarajući, lokacija poznata, članarina prihvatljiva… Poslala sam mejl, čisto informativno i ubrzo dobila telefonski poziv. U razgovoru sa Sanjom pokušala sam i dalje pronaći nešto što mi ne odgovara ne bih li odustala. Pa kako…., pa što u slučaju da….., pa moj je posao takav da…., pa mogu li psa voditi sa sobom? Na sva sam pitanja dobila smislene, pozitivne odgovore i jednostavno nisam više imala nijedan razlog da kažem ne. Par minuta po završetku razgovora već sam postala član Viber grupe i dobila jasne upute gdje i kad da dođem na prvi trening. Treneri i članovi su odmah poslali podršku i poruke dobrodošlice. Znači, to je to, gotovo, odluka je donijeta, a u glavi glas, pa ne možeš sad odmah izaći iz grupe, vidjet će svi. Trčanje i službeno može krenuti.

Sjećam se, bila je subota. Prvo okupljanje na Savskom nasipu, kod Boćarskog doma. Pomislila sam, subota ujutro, 9 sati, a ja moram trčati s nepoznatim ljudima, u nepoznatom pravcu, neku nepoznatu kilometražu… ‘Ajde OK, proći će i to, izdržat ću. Krenuli smo i sat vremena je proletjelo za tren – malo hodanja, malo trčanja, puno razgovora i smijeha … Imalo je sve to skupa smisla i svidjelo mi se. Štoviše, bila sam oduševljena i ekipom i osjećajem nakon trčanja. Ta količina pozitivne energije je u značajnoj mjeri utjecala na moju odluku da nastavim s trčanjem. Tih par ljudi, tog subotnjeg jutra, dali su mi dovoljno jake razloge da ostanem s njima, da trčim s njima. Ta druženja su postala više od trčanja.

Ostajem s njima i uz njih…

Naredni treninzi bivali su zanimljiviji i jedva sam ih iščekivala. Lakše su se prelazili kilometri koje sam prethodno samo prehodala, ekipa se družila odlično i na treningu, a naročito van njega, smijeha i šale nije nedostajalo ni u jednom trenutku. Krenule su prijave na razne trke – Advent Run, Zagrebački proljetni cener, Wings for Life, Grawe noćni maraton. Ozbiljno se pristupilo kupovanju adekvatne opreme za trčanje (nikada u životu nisam imala više tenisica i sportske opreme) i online istraživanju o trčanju. Više ni one vremenske (ne)pogode nisu predstavljale problem – trčalo se na temperaturama od 0 do 35 stupnjeva Celzijusa. I satnice su se prilagođavale pa se trčalo i u 7 sati. Ej, subotom, u 7 sati! Nekad nezamislivo, sada neupitno. I sve to prija, godi, tjera te na više, dalje, brže… Nema odustajanja, nema izgovora, nema prepreka. Kako tada, tako i danas. Trčanje je postepeno postalo moja strast. Trčim i sa svojom veselom Omega ekipom, i sa svojim psom, a i sama.

Premda uskoro napuštam ovu predivnu zemlju jer se moj mandat prve savjetnice u ambasadi Crne Gore privodi kraju, ne napuštam trčanje, a ne napuštam ni svoju Omega ekipu – svoje Ptice trkačice i sad već prijatelje. Ostajem s njima i uz njih i to u onoj istoj onoj Viber grupi iz koje sam nekad htjela izaći. Ta motivacija i ta podrška ne nalazi se lako, a znači iznimno puno. I znam da će mi nedostajati, ali trčat ćemo zajedno, za početak odvojeno, možda opet, uskoro, i na našem Nasipu. I ako tek za par dana putujem nazad u svoju zemlju, već sam se prijavila za prvu utrku sredinom studenoga u Podgorici. Mislim da to govori samo za sebe i bit će mi više nego drago da baš tog dana obučem svoju Omega majicu. Jer jednom Omega – uvijek Omega…

Zadar već čitavo desetljeće svake prve svibanjske nedjelje okuplja tisuće trkača velikog srca, ujedinjenih u zajedničkom cilju – učiniti ozljede leđne moždine izlječivima. Tako će biti i na jubilarnom desetom izdanju Wings for Life World Runa, a 7. svibnja pozitivna energija ponovno će preplaviti ovaj dalmatinski grad.

Na startu u Zadru uvijek ima individualnih natjecatelja, ali i pregršt simpatičnih timova, spremnih udružiti snage kako bi zajedno postigli sjajan rezultat te se usput dobro i zabavili.

Među takve družine spada i Omega škola trčanja, koja će po prvi put organizirati svoj Wings for Life World Run tim, kako bi uživala u zadarskom spektaklu.

Radi se o udruzi koja je osnovana 2017. godine, a kroz nju je dosad prošlo više od tisuću trkača i trkačica. Trenutno Omega broji oko 170 stalnih polaznika koji treniraju na području Zagreba, uglavnom rekreativaca željnih uživati u grupnim treninzima koji su ipak puno zabavniji od solo džoginga.

‘Cilj naših članova koji će trčati u Zadru ili putem aplikacije prvenstveno je sudjelovati u nečemu izrazito pozitivnom, a tek onda slijedi razmišljanje o kilometraži’, naglašava Neven Miladin, voditelj Omega Running Teama, a inače i urednik magazina Trčanje.

Neven i njegov tim zajedno su prošli brojna trkačka događanja pa i organizirali vlastite utrke. No, Wings for Life World Run smatraju posebnim i jedva čekaju start 7. svibnja točno u 13 sati na Liburnskoj obali.

Članovi Omega Running Teama neće biti isključivo polaznici škole trčanja, nego i njihovi prijatelji, bračni partneri, susjedi, kao i kolege s posla. Smatraju da je timski duh najvažniji preduvjet za dobar trkački provod, a dio članova može se pohvaliti da su već bježali presretačkom automobilu u Zadru i jako im se svidio ovaj jedinstveni format utrke.

‘Wings for Life World Run u Zadru je bila moja prva utrka i s njom je krenula cijela moja trkačka priča. Logika je bila — nema službenog finiša, nema službenog vremenskog ograničenja, trčim koliko mogu i neću biti zadnja. Uspjela sam na toj utrci otrčati sve do Sukošana, što je tada za mene bila nepojmljiva kilometraža. Osjećaj nakon završene utrke je bio toliko dobar da je zakotrljao kamenčić svih mojih idućih prijava na utrke, kojih se sada već skupilo dosta. I zato je Wings for Life World Run za mene poseban događaj kojem ću se uvijek rado vraćati’, kaže Tonka Delić, članica Omege.

Iako se radi o udruzi rekreativnih trkača, Omega Running Team u Zadru će imati i nekoliko ambicioznih članova.

‘Zašto idem na Wings for Life World Run? Zato što mi je velika želja istrčati tu utrku, a i humanitarno je. Idem prvi put i nadam se super vikendu u Zadru, druženju, zezanciji i svakako da ću istrčati polumaraton prije nego me ulovi catcher car’, najavljuje Davor Soltan.

A želja pomoći što bržem pronalasku lijeka posebno je izražena među onim članovima Omege kojima su drage osobe pogođene ovim tipom ozljeda.

‘Imam par osoba u životu s ozljedama leđne moždine. Jedan je prijatelj pao s bicikla na Sljemenu, a jedan je slučajno nastradao ispred kafića, tako da se zaista nadam da će se jednog dana pronaći lijek. Meni je uvijek bila želja trčati ovu utrku, upravo zbog podrške njima. Ne znam hoću li uspjeti trčati ove godine zbog pomanjkanja vremena, ali sam donirala novac i uvijek ću podržavati ovakve akcije’, kaže Ivančica Kirin Tustonja, polaznica Omege.

U svakom slučaju, Wings for Life World Run dobio je još jednu simpatičnu družinu čiji ćemo nastup u Zadru s velikim zanimanjem pratiti, a njihovom timu se možeš pridružiti OVDJE!

Originalni članak možete pročitati na portalu Red Bulla.

Omega škola trčanja stiže u Varaždin! Od početka 2022. godine u Baroknoj prijestolnici Hrvatske ljubitelji trčanja i oni koji će to tek postati imat će priliku trenirati tri puta tjedno po gradskim parkovima i ulicama, a povremeno će biti organizirani i trkački izleti u obližnju Vinicu gdje će se provoditi tehnički zahtjevniji treninzi. Važno je naglasiti i da je Omega jedina škola trčanja koja ima mogućnost pristupa treninzima ako polaznik ima Multisport karticu

Nakon nešto malo manje od pet godina postojanja Omega škola trčanja izlazi iz okvira Zagreba i prigradskih naselja hrvatske metropole i po prvi put otvara početne i napredne grupe u Varaždinu. Pod vodstvom Ana Marije Galeković, koja je svojedobno bila trenerica Omega na Maksimiru i to uz legendu domaćeg trčanja Dragu Paripovića, Varaždinci će početkom 2022. godine dobiti priliku pokrenuti se uz stručan nadzor, upoznati parkove i ulice svoga grada iz jedne posve drukčije perspektive, a već sad se može najaviti i da će se polaznike trkački treninzi barem nekoliko puta godišnje odvesti i do predivne Vinice.

Barokna prijestolnica Hrvatske, kako mnogi tepaju Varaždinu, ima jako puno toga ponuditi rekreativcima. Polazišna točka treninga bit će varaždinska Arena od koje se treninzi mogu odrađivati u svom smjerovima. Tako će se, primjerice, do središta grada trčati tri kilometra, isto koliko i u smjeru Dravske šume, kupališta, do Kinološkog društva bit će tek kilometar dulja staza, a u vrijeme kad će polaznici dostići ozbiljnije duljine, trčat će se i po 10-tak kilometara do Hidroelektrane.

Dakako, sve te rute početnici će savladavati tek nakon dobro osmišljenih startnih treninga čija je svrha upravo jačanje forme i prilagodba naporima koje donosi trčanje. Brzina je pritom manje važna, u fokusu treninga bit će snaga, što pravilniji korak, disanje i slične tehničke ‘sitnice’.

Treninzi, utrke, druženja

‘Varaždin ima jako puno toga ponuditi ljubiteljima trčanja. Gradski parkovi i ulice svojevrsni su vremeplov iz kojeg svi možemo puno toga naučiti o svome gradu, pa i cijeloj regiji. Vjerujem da će posebno zanimljivi biti povremeni izleti u Vinicu, u kojoj ćemo moći vrlo kvalitetno raditi neke tehnički zahtjevnije treninge. I u tom mjestu se imaš to vidjeti, a pogotovo naučiti. Od predivnog arboretuma koji kao park uz dvorac Opeka postoji još od 17. stoljeća, do tamošnjih kurija, dvoraca, obeliska, kapelica i zdenaca. Želja nam je treninge osmisliti što zanimljivijima, da naši polaznici uživaju u trčanju i druženju, zajedničkim odlascima na utrke te da ustraju u odluci da rekreativnim trčanjem učine nešto jako dobro za svoje zdravlje’, kazala je u najavi otvaranja Omega škole trčanja u Varaždinu glavna trenerica Ana Marija.

Varaždin je po mnogočemu itekako trkački (i sportski) grad. Varaždinska Novogodišnja utrka jedna je od prvih utrka u svijetu koja starta točno u ponoć, na prijelazu iz stare u novu godinu (dugo je bila i jedna takva utrka), i s tradicijom duljom od četiri desetljeća. godine smatra se najstarijom utrkom u Hrvatskoj. Istodobno, Varaždinski polumaraton prava je svetkovina trčanja na koju stiži profesionalci i rekreativci iz cijele Hrvatske, pa i okolnih država, a održava se već 27 godina.

‘Naš primarni cilj je polaznicima škole trčanja osigurati onaj rekreativni optimum forme i snage da uživaju u treninzima od 5 do 10 kilometara. Dakako, ako netko želi i povećati kilometražu i pripremiti se, recimo, za polumaraton, naš trenerski tim će sa zadovoljstvom pomoći, pa ako treba i istrčati taj polumaraton sa svojim trkačem. S druge strane, zagrebački dio Omege već četiri godine na Savskom nasipu organizira Zagrebački proljetni cener koji je za sve polaznike škole trčanja posve besplatan. Utrka je zapravo prilika da se upoznaju ljudi s raznih lokacija, da se družimo i zabavljamo, a opet i uživamo u laganom ritmu trke koja ima i humanitarni karakter. Nama trenerima upravo Proljetni cener pruža odličan uvid u napredak svakog našeg trkača’, naglasila je Ana Marija Galeković i dodala:

‘Polaznici zagrebačkih lokacija Omege svaki mjesec imaju i svoje male trening utrke u duljini od 5 kilometara. Nešto slično ćemo pripremati i mi u Varaždinu. Riječ je o zatvorenim mini utrkama namijenjenima isključivo polaznicima Škole trčanja, tijekom kojih se bilježe rezultati s osnovnim ciljem uvida u trenutnu formu i izrade individualnih planova treninga. Svakako se nadam da ćemo i kao Omega Running Team vrlo brzo sudjelovati na kraćoj stazi Varaždinskog polumaratona, a naredne godine, s prijelaza iz 2022. u 2023. godinu trčati Novogodišnju utrku, praćeni vatrometom i šampanjskim čestitkama naših sugrađana’.

Tko, što, kako i kada?

Ako to trenutna društvena situacija dopusti, prvenstveno definirana epidemijom korona virusa, prvi treninzi u Omegi Varaždin trebali bi startati već početkom iduće godine.

‘Suprotno nekim promišljanjima, treninzi trčanja ne poznaju odgodu radi ružnog vremena. Trči se i po kiši i snijegu, tek u slučaju velikog nevremena može doći do odgode. Treneri su tu da polaznike upoznaju s opremom, kako se zaštiti od kiše i hladnoće ili pak sunca kad su u pitanju ljetni treninzi. Startat ćemo tri puta tjedno, u kasnim popodnevnim ili ranim večernjim satima, a treninzi će trajati oko sat vremena. Sastojat će se od tri obavezna dijela; zagrijavanja, trkačkog treninga i rastezanja. Sve konkretne informacije naši polaznici dobivat će putem tjednog newslettera i posebno otvorenih grupa na društvenim mrežama, a i treneri su uvijek na raspolaganju za bilo kakvu informaciju’, zaključila je Ana Marija.

Prijave za Omega školu trčanja u Zagrebu i Varaždinu nalaze se na vidljivom linku na web stranici magazina Trčanje te Facebook i Instagram stranicama Omege. Tamo se nalaze i kontakt emailovi i telefoni za sva dodatna pitanja budućih članova Omega. Ako pak tražite direktni link na obrazac za upis u Omega školu trčanja, tad kliknite na OVAJ LINK.

————————————–

Multisport kartica

Omega škola trčanja jedina je škola trčanja u Hrvatskoj koja ima mogućnost pristupa treninzima ako polaznik ima Multisport karticu. Riječ je o međunarodnom projektu Benefit Systema koji hrvatskim poslodavcima nudi rješenja za učinkovito motiviranje zaposlenika, promicanje zdravog načina života, tjelesne aktivnosti te osobnog rasta i razvoja. Pojednostavljeno rečeno, tvrtke kroz Multisport karticu omogućavaju svojim zaposlenicima željnima rekreacije treninge u više od 400 sportskih objekata u Republici Hrvatskoj.

Omega škola trčanja nudi mogućnost korištenja Multisport kartice na svim svojim lokacijama na kojima se održavaju treninzi. U Zagrebu to su Jarun, Maksimir, Savski nasip i Sesvete, a od 2022. godine moći će se ‘peglati’ i u Varaždinu.

Osim što će te napojiti, ova rijeka nahranit će ti dušu. Jednostavno je predivna, a to smo se imali prilike uvjeriti kada smo dan nakon utrke iznajmili kajake i zaplovili mirnim vodama ličke ljepotice.

U Liku nas je otišlo deset iz Omega Running Teama. Naravno, prvo kavica u omiljenom kafiću, nešto kratko za zagrijavanje i vozi Miško put Otočca. Sama utrka i šušur oko nje bili su za poželjeti, baš kao i vrijeme te subote. Ličani su izrazito domaćinski raspoloženi, bodrili su nas i pljeskali nam duž svakog kilometra, njima je ovo bio spektakl, baš kao i nama. Nudili su nam svoju poznatu rakiju, a velikodušno su je prihvaćali oni od nas koji nisu ganjali rezultat već trčali na promile. To je draž još nerazvikanih utrka. Svi su uzbuđeni jer se nešto događa i svi uživaju u njima.

No, da ne mislite da smo se samo došli zezati! Bilo je i onih koji su ostvarili zapažene rezultate. Naša Ksenija bila je prva u kategoriji i osvojila plaketu i ručak u jednoj od trenutno najpopularnijih hrvatskih pizzerija koja se nalazi upravo u Lici. Zove se Ruspante i toplo ti ju preporučamo. Nakon utrke družili smo se u gradskom parku u Otočcu, ogranizator se iskazao ićem i pićem, a potom smo se uputili u mjesto Sinac gdje smo iznajmili kuću. Osjećao sam se u njoj kao u BB showu! Ipak je tu bilo različitih karaktera na jednom mjestu, druženje koje neprestano traje dva dana…

Hladnu ličku noć zagrijao je kamin i odlično društvo te pokoja kapljica. E sad, kada biste svi imali trenera kakvog imamo mi, trčali bi kao zečevi. Leo se nakon burne noći potrudio ustati prije svih i ispeći nam palačinke za doručak. Cijela kuća mirisala je tako slatko da smo se vrlo brzo ustali iz kreveta i sjatili u kuhinju. Cijeli dan pokazat će se lijepim baš kao i njegov početak.

Na redu je bio izlet na Gacku. Unajmili smo prozirne kajake i krenula je vodena avantura, sat i pol uživancije u suncu, zelenilu i prekrasnoj rijeci koja je bogata florom i faunom. Ako niste znali, zahvaljujući prirodnom bogatstvu i obilju hrane, pastrve iz Gacke rastu pet puta brže nego u drugim rijekama i mamac su za ribiče iz cijelog svijeta.

Nakon kajakarenja, obišli smo Majerovo vrilo, jedan od tri velika izvora Gacke na kojem još uvijek možete čuti zvuk mlina i kupiti domaće brašno samljeveno upravo u ovim mlinicama te prošetali netaknutom prirodom.

U Zagreb smo se vratili odlučni da dogodine otiđemo u Liku u još većem broju.

Ivan Tustonja, Marijana Markelić

Pisat ću o trail utrkama za rekreativce kampanjce – kategoriju u koje se i sama ubrajam. Za takve poput nas su i izmišljene kraće dionice na trailovima jer bi nas s duljih vraćao HGSS, a poanta je stići na cilj samostalno, na dvije noge i bez uganutih gležnjeva ili polomljenih kostiju. Osim toga, zaista nema smisla smetati po stazi trkačima u dobroj kondiciji, iza koji stoje ozbiljne pripreme. Planiraš li svoj prvi trail sada je pravo vrijeme za to. Kasno ljeto i jesen stvoreni su za trčanje po prirodi koja se u ovo doba pokazuje u svoj svojoj raskoši. Baš zato se upravo sada i održava najviše utrka ovog tipa. Uključi se u fejsu u trkačke grupe ili zaprati neku od stranica kako bi bio/bila pravovremeno informirana o utrkama, izaberi onu koja ti se čini najprivlačnijom i naravno, sa sobom povedi društvo. Puno je zabavnije ići s prijateljima na utrke. Prijavljena utrka motivirat će te za treninge, što je sjajna stvar. A kad smo kod priprema, trenera Leonarda Plevnika iz Omega škole trčanja pitala sam na kojim bi vježbama trebao biti naglasak kada se, mi početnici, pripremamo za trail.

‘Uz određeni kontinuitet u trčanju, u treninge bi trebalo uključiti i brda. Ništa pretjerano ni previsoko, ali da se tijelo navikne. Trčanjem po brdima i neravnom terenu jača se kompletna muskulatura od kuka prema malom nožnom palcu. Jačanjem kvadricepsa, gluteusa i lože osiguravamo koljeno i preveniramo ozljede i istegnuća mišića. Tetivi Ahilove pete treba vremena i treninga kako bi postala jača jer je to mišić koji trpi svu težinu tijela i zbog neravnog terena može doći do oštećenja koštano zglobnog sustava. Za početnike sve se radi u laganom tempu u kombinaciji s trčanjem i hodanjem’, objašnjava Leo te dodaje da možemo vježbati i dok obavljamo uobičajene aktivnosti. ‘U svakodnevnom životu vježbati možemo dok hodamo po stepenicama. Bilo da idemo prema gore ili prema dolje, treba se uvijek dočekati na jastučiće stopala’, otkriva nam trener.

Na trailovima je hodanje sasvim prihvatljivo, štoviše samo najjači mogu istrčati uspone, stoga ne forsiraj se, nego slušaj tijelo i drži tempo koji ti odgovara. I ovdje vrijedi načelo: “Požuri polako”. Bitno je stići na cilj. O tome u kojem roku razmišljat ćeš kad iz kampanjca, početnika i rekreativca evoluiraš u ozbiljnog trkača.

Također, ne zaboravi na ruke, aktiviraj ih i dobit ćeš na brzini, ali i uštedjeti energiju. Ako planinariš sa štapovima, ponesi ih na utrku. Također, vodi računa o opremi. Za trail ti trebaju tenisice drugačije od onih za cestovne utrke, s izraženim gripom koji će držati teren. U njima nećeš proklizavati i mogućnost ozljeda svest ćeš na minimum.

Organizator uvijek osigura nekoliko okrjepnih postaja na kojima se možeš hidrirati ili pojesti komad voća koje će ti povratiti snagu. Staza je u većini slučajeva besprijekorno markirana tako da se ne možeš izgubiti, no uvijek je dobro sa sobom nositi napunjeni mobitel i bocu vode te energetsku pločicu.

U cilju će te dočekati pljesak, navijanje onih koji su prije tebe stigli, stavit će ti medalju oko vrata i tada kreće onaj hedonistički dio – klopa, cuga, druženje, nerijetko i bend koji svira do kasno u noć. Oko tebe sjajno raspoloženi ljudi (dopamin s utrke čini svoje). Treba li išta više za nezaboravni provod? Upravo tako bilo je na mom posljednjem trailu u Novskoj, a prije toga na onom u Rastokama. U listopadu planiram trčati po Pagu i Rabu.

Ono što mi se najviše sviđa kod ove vrste utrka je mogućnost da na neposredan način doživim prirodu i otkrijem mjesta kraj kojih inače samo projurim automobilom.

Primjerice, dosad mi je Novska bila tek skretanje za Novsku, odnosno prometni znak na autocesti, a sada znam da ima prekrasnu šumu kroz koju sam trčala, jezero, lijepe okućnice i drage ljude. Blizu je i Lonjsko polje koje smo dan nakon utrke posjetili. Isto je s Rastokama. Više od svega veselilo me što ću trčati uz nadrealno lijepe rijeke Koranu i Slunjčicu, zaći duboko u šumu, dok sam se dosad slapovima u Rastokama divila s terase ugostiteljskog objekta, ispijajući espresso na putu za Dalmaciju.

U trailovima sam spojila sve ono što volim – prirodu, društvo i trčanje.

Marijana Markelić