Olimpijske igre u Tokiju trebale su biti održane prošle godine, no iz razumljivih razloga odgođene su za 2021. U vrijeme originalnog termina spoznaje o korona virusu bile su vrlo slabe, a prva cjepiva tek su bila u najavi. Tristo šezdeset i nešto dana kasnije u glavnom gradu Japana zaista je održan najveći i po mnogima najvažniji sportski događaja otkad je ljudi i svijeta, no u uvjetima nedostojnim najboljih sportaša svijeta. Uostalom, Igre predviđene za 2020. godinu održane su u 2021., ali pod logotipom prethodne godine. Zašto? Vjerojatno zato da se ne poremeti statistički olimpijski četverogodišnji slijed. Drugim riječima, da se neki klinac za 20 godina ne zbuni kad shvati da je između Olimpijskih igara u Rio de Janeiru i Tokija prošlo pet godina, a između Tokija i Pariza samo tri godine.

Tokio je unatoč dramatiziranju Japanaca ugostio svjetske olimpijce te u uvjetima polulockdowna organizirao sve zamišljeno. Je li sve to baš tako trebalo biti riješeno ili nije, ne znamo, više nije ni važno, ali svjedočanstva naših sportaša nisu baš blistava. Na stranu medalje i odlični rezultati, pričamo o najvećem sportskom tulumu na svijetu, zabavi, druženju i upoznavanju najboljih od najboljih. To je isto toliko važno kao i natjecanje na sportskom borilištu. A to je izostalo. Šteta!

Hrvatsku atletiku u Zemlji izlazećeg sunca predstavljalo je 10-tak sportaš(ic)a, među njima i naše dvije izvrsne trkačice – Bojana Bjeljac i Matea Parlov Koštro. Obje su, naravno, trčale maraton i tako se pridružile trima damama koje su Hrvatsku predstavljale u Londonu 2012. i Riju 2016. godine. Bile su to Lisa Nemec (danas Stublić) u Engleskoj te Marija Vrajić Trošić i Matea Matošević u Brazilu. Na žalost, muških predstavnika na maratonu dosad nismo imali.

Bojana i Matea, dakle, bile su u Tokiju, obje sa svojim trenerima, doživjele Olimpijske igre iz jedne sasvim drugačije perspektive, te se nakon odlične utrke vratile u Hrvatsku i s nama podijelile iskustva i doživljaje.

‘Završiti maraton na Olimpijskim igrama i s ponosom reći ja sam olimpijka, to je ono s čim se ponosim. Utrka je bila jako teška i ekstremno naporna. Već nakon polovine utrke sam se počela osjećati slabo i jako loše. Vručina i ja baš i nismo najbolji prijatelji. Na sve sam bila spremna osim na vrućinu. Tijelo možemo istrenirati i pripremiti na najbolji mogući način osim na to da radi kako treba kad je vruće i k tome s visokom koncentracijom vlage. Većina djevojaka trčala je sporije od svojih osobnih rekorda, od 8 do 10 minuta slabije, ja čak 12 minuta. Bila je to sigurno najteža utrka u mom životu’, kazala nam je Bojana i dodala riječ, dvije o atmosferi u olimpijskom selu.

‘Atmosfera je bila specifična i posebna. Boravili smo u hotelu u Saporu koji smo smjeli napuštati samo kad smo išli na trening, a i on je bio izoliran, u krugu od 900 metara gdje smo mogli trčati. Svaki dan su nas testirali na covid i nije bilo druženja između reprezentacija. Provela sam dva dana u Olimpijskom selu. Biti među najboljim sportašima na svijetu, to je bilo zaista predivno iskustvo. Tokijom nisam prošetala, mogla sam ga vidjeti samo kad nas je autobus vozio na aerodrom. Bile su to jako neobične Olimpijske igre, bez publike, gledatelja i navijača’.

Slično je promišljala i Matea kojoj su trebala dva, tri dana prilagodbe nakon što je iz Zagreba stigla u Tokio.

‘Jako sam zadovoljna utrkom i plasmanom. Od trenutka kad sam u Valenciji ispunila normu za Olimpijske igre spremala sam se upravo za olimpijski maraton i mislim da sam svoju zemlju predstavila dostojanstveno. Utrka je bila jako teška zbog visoke temperature i vlage. Koristila sam svaku okrepnu stanicu kako bi se rashladila i maksimalno si pomogla u takvim uvjetima. Po treninzima vrijedim brže od trenutnog osobnog rekorda, ali sam znala da vremenski uvjeti neće biti povoljni za rušenje osobnih rekorda, tako da sam zadovoljna što nisam puno odstupila od PB-a. Plasmanom sam više nego zadovoljna. Mislim da je 21. mjesto u tako jakoj konkurenciji odlično’, naglasila je Matea i onda se osvrnula na organizaciju natjecanja:

‘Iskreno, zbog restrikcija Olimpijske igre me nisu pretjerano oduševile. Većinu vremena sam provela u hotelu i nisam nažalost uspjela vidjeti Japan. Japanci su jako ljubazni i uslužni i htjeli su udovoljiti svakom našem zahtjevu. Konkretno, jednom sam konobara zamolila za malo mlijeka za kavu i doslovno je otrčao u kuhinju po mlijeko. Nadam se da će za tri godine u Parizu natjecanje biti u pravom olimpijskom duhu’.

Obje naše olimpijke vratile su se sretno u Zagreb, ne zadržavajući se previše u Japanu. Slijedi im malo odmora, a onda povratak natjecanjima i jurnjava za novim rekordima i pobjedama. Uostalom, ni Pariz više nije tako daleko. Samo tri godine…

Neven Miladin
Foto HOO

Maraton u Sapporu umjesto u Tokiju

Kako bi se izbjegle ljetne vrućine u glavnom japanskom gradu, Međunarodni olimpijski odbor odlučio je pomaknuti maratonske i hodačke utrke iz Tokija u sjeverniji Sapporo. No, u Sapporu je na kraju izmjerena temperatura od 35 stupnjeva Celzijusa, ista kao i u Tokiju. Zbog toga je odlučeno da se start označi točno u 6 sati po lokalnom vremenu, međutim unatoč pomicanju početka utrke nedugo nakon svitanja, na startu je izmjereno nevjerojatnih 25 stupnjeva i 84 posto vlage, a dva sata kasnije, u osam sati, već je bilo 29 stupnjeva sa 69 posto vlage.

Na startu se pojavilo 88 djevojaka među kojima i dvije hrvatske predstavnice, Matea Parlov Koštro i Bojana Bjeljac. Staza je bila kružna i trčala su se tri kruga, jedan od 22 i dva od 10 kilometara.

Bjeljac je s rezultatom 2:27:42 iz Valencije 2019. imala 47. prijavljeni rezultat, a Matea Parlov-Koštro s 2:28:52, također iz Valencije, ali ostvaren godinu dana kasnije, 72. rezultat među 88 djevojaka. Dodajmo kako je olimpijska norma bila je 2:29:30.

Bjeljac je bolje krenula i do polovice staze je bila ispred Parlov Koštro, a obje su bile između 40. i 50. pozicije. No, Matea je u drugom dijelu utrke bila sjajna. U jednom trenutku probila se do 18. mjesta, a na koncu je završila maraton na 21. mjestu s rezultatom 2:33.18, dok je Bjeljac zauzela 53. mjesto s vremenom 2:39.32.

Zlato je osvojila Kenijka Peres Jepchirchir s rezultatom 2:27.20, 16 sekundi ispred sunarodnjakinje Brigid Kosgei, dok je treća bila Amerikanka Molly Seidel s 26 sekundi zaostatka.

Hrvatske maratonke na Olimpijskim igrama

Što god bila istina, za ovu priču nije važna. Ovo je priča o maratonu kao sportskoj disciplini koja se temelji na mitu o Filipidovom pothvatu i o jednoj olimpijskoj utrci koja se s pravom može nazvati najčudnijom ikad. Dakle, maraton je bio jedna od disciplina na prvim modernim Olimpijskim igrama održanima u Ateni 1986. godine i od tada je obavezni dio danas najvećeg sportskog natjecanja na svijetu. Ta prva olimpijska utrka, dakako, ima svoju priču, no nama je zanimljivija ona koja je održana 20. kolovoza 1904. u St. Louisu.

Loša karma

U ta davna vremena puno toga nije bilo uobičajeno kao danas. Mjerenje i priprema staze, sudionici, organizacija, gotovo sve što čega se možete sjetiti kad razmišljate o modernom maratonu tad je bilo posve drugačije. Recimo, duljina staze se mijenjala iz utrke u utrku, ali ne samo jer je bilo teško točno izmjeriti točnu udaljenost od starta do cilja. U St. Louisu se maratonska utrka trčala na stazi od točno 39,99 metara, sudjelovala su 32 atletičara iz četiri države, a za samo prvu trojicu zna se točno vrijeme prolaska ciljem. Sve ostalo je manje-više izgubljeno u vremenu i prostoru. No ono što nije zaboravljeno odnosi se na niz crtica radi kojih se maraton iz 1904. smatra najkontroverznijim ikad. I vjerujte, nikad više se takav skup ljudi neće sresti na istom mjestu i trčati jednu tako loše pripremljenu i organiziranu utrku. To je jednostavno nemoguće ponoviti!

Loša karma utrke započela je odlukom organizatora da maraton ne starta ujutro, kako je bilo predviđeno, nego rano popodne, kad temperature u tom lijepom gradu na Mississippiju dostižu više od 33 stupnja Celzijusa. K tomu, baš tog dana vlaga u zraku je bila veća od 90 posto, pa je osjećaj trčanja na jakom suncu bio kao da grabite kilometre na nevjerojatnih 57 stupnjeva Celzijusa. Pazite, to je službeni podatak Svjetske meteorološke organizacije (WMO), a ne nečije subjektivno mišljenje ili laička procjena.

Naravno, okrjepnih stanica tada nije bilo na svakih nekoliko kilometara, svatko se snalazio kako je znao i umio, pa su tako strašni uvjeti bili razlogom za odustajanje jednog dijela sudionika olimpijskog maratona već nakon 10-tak kilometara. Naime, James E. Sullivan je namjerno na stazu postavio samo jedno mjesto za osvježenje, unatoč savjetima da ih radi velike vrućine postavi više. Razlog? Vrlo prozaičan – želio je što više dehidriranih trkača, da im je što teže završiti utrku. Drugi razlog velikog broja odustajanja bila je prašina koja se dizala nakon svakog trkača i raznih prometala na cesti (ne mislite valjda da se radi olimpijskog maratona zatvarala cesta). Količina prašine je bila tolika da mnogi nisu mogli disati i padali su kao pokošeni radi umora i nedostatka zraka. Radi ta dva razloga olimpijski maraton u St. Louisu je i dan danas statistički najgori kad je u pitanju odnos startera i finišera, a tad je postavljen neslavni rekord najslabijeg vremena na olimpijskim maratonima – 3:28:45.

Strihnin i brendi

Sudionici utrke su, pak, priča za sebe. Organizacijski su postignuti suludi uvjeti za natjecanje, a za totalni kaos zaslužni su upravo maratonci. Prvi je ciljem prošao Amerikanac Frederick Lorz, tadašnja atletska zvijezda u SAD-u, no vrlo brzo nakon njegove pobjede gledatelji su prijavili da je Lorz varao. Čovjek je snažno krenuo u utrku, no nakon 14,5 kilometara više nije imao snage nastaviti. Tad mu je u pomoć priskočio trener i odvezao ga autom idućih 17,5 kilometara. Ostatak staze je istrčao i pobjednički ušao u cilj s vremenom 3:13:00. Inače, Lorz je bio poznat kao odličan postavljač keramičkih pločica, a trenirao je isključivo noću i ostvarivao lijepe uspjehe na lokalnim trkačkim natjecanjima. Radi varanja na Olimpijskim igrama suspendiran je doživotno, no nakon javne isprike sve mu je oprošteno, pa je već iduće godine slavio na Bostonskom maratonu (2:38:25). Nedugo potom opet je suspendiran radi novih nevolja koje je izazvao svojim ponašanjem, pa je opet pomilovan. Čudnjikavi Lorz umro je s 29 godina od upale pluća, ostavivši iza sebe neutješnu suprugu i troje male djece.

S obzirom na Lorzovu diskvalifikaciju, pobjednikom je proglašen Thomas Hicks koji je skoro umro na stazi. Amerikanac je, u želji da nadoknadi izgubljenu energiju, popio tekućinu u kojoj je bio strihnin (pomiješan s brendijem), prilično opaki otrov koji se u to vrijeme naveliko koristio za ubijanje štetočina poput miševa i štakora. Zašto je to učinio, nikad nitko nije saznao, no opća pretpostavka je da je smatrao da mu mala količina strihnina neće nauditi, nego mu dati snagu za nastavak utrke. Najluđe u cijeloj priči je činjenica da je tada strihnin bio dopušten u sportu. Tek nakon olimpijskog maratona u St. Louisu stavljen je na popis zabranjenih supstanci. Hicks se u jednom trenutku čak onesvijestio na stazi, no pomogli su mu navijači i uz njihovu pomoć je nastavio utrku hodajući. Do cilja je halucinirao, a kroz ciljnu crtu je prošao obješen o ramena dvojice pomoćnika, s nogama u zraku. Suci su proglasili da je sve po pravilima zato što je nogama radio pokrete kao da trči. Sa stadiona je odvezen u nesvjestici, a nije preminuo samo radi brze akcije liječnika. Nakon maratona u St. Louisu više nikad nije trčao.

Nakon jedva preživjelog Hicksa ciljem je prošao Albert Corey, Francuz koji je nastupao za Chicago Athletic Association i radi toga su mu organizatori uz ime stavili američku zastavicu, a ne njegove prave domovine. I dan danas ta nepravda, radi koje je i sam uputio protest organizatorima, nije ispravljena. Na istim Olimpijskim igrama održana je i ekipna utrka na 4 milje, a tamo je nastupio u američkoj momčadi, ali pod francuskom zastavom. S obzirom na to da su dečki osvojili drugo mjesto, organizatori su pored imena članova momčadi stavili potpis ‘mixed team’. Usput, Corey je u SAD stigao bez ikakvih dokumenata. Ne, nije ih izgubio na prekooceanskom putovanju, nego ih je jednostavno zaboravio kad je krenuo iz francuskog Mersaulta.

Treće mjesto na utrci osvojio je Arthur Lee Newton. Spomenuta trojka koja se uspinjala na pobjedničko postolje jedina ima službene rezultate. Svi ostali koji su završili olimpijski maraton nemaju službeno vrijeme. Pitate se zašto? Cijeli svijet se isto pita, no odgovora nema.

Čopor agresivnih pasa

Lude priče o sudionicima maratona u St. Louisu nastavljamo četvrtoplasiranim Andarínom Carvajalom. Riječ je o kubanskom poštaru čija životna priča zaista zaslužuje holivudski spektakl. Dakle, Andarín je krenuo na Olimpijske igre i za jedno od mjesta odmora odabrao New Orleans. Tamo je prokockao sve što je imao, uključujući i odjeću, pa je do St. Louisa nastavio autostopom i u odjeći koju je imao na sebi. Nemojte zaboraviti boju puti Kubanaca, pa je taj rasistički razlog bio glavni uzrok što je veći dio puta morao pješačiti. U St. Louis je stigao gotovo bosonog, s potrganom odjećom, zarastao u gustu bradu, pa su organizatori mislili da je riječ o skitnici koja se prijevarom želi dočepati hrane, vode i nastupa na Olimpijskim igrama. Srećom, uspio je dokazati tko je i što je, pa je ipak bio na startnoj crti. Tijekom utrke je pričao s navijačima, čak se u jednom trenutku popeo na stablo jabuke, no plodovi su bili truli od vrućine, pa je imao problema s probavom. Na kraju je, nakon kratkog odmora uz stazu, ipak stigao do cilja kao četvrti.

Carvajal je bio na popisu putnika i za tzv. Olimpijski maraton u Ateni 1906. godine (nema izravne veze s Olimpijskim igrama, nego s Olimpom, planinom u Grčkoj na kojoj su, prema grčkoj mitologiji, živjeli bogovi), imao je plaćen put i smještaj, no netragom je nestao u Italiji. Nakon nekog vremena je proglašen mrtvim, ali se odjednom pojavio u Havani živ i zdrav. Doputovao je španjolskim parobrodom, a gdje je bio i što je radio, to nitko ni dan danas ne zna sa sigurnošću. Uglavnom kubanski poštar je nakon te epizode postao profesionalac i počeo postizati značajne uspjehe u dvobojima s nekima od najboljih američkih dugoprugaša tog vremena.

Len Taunyane bio je jedan od dvojice prvih crnih Afrikanaca koji su trčali olimpijski maraton (drugi je bio Jan Mashiani koji je završio na 12. mjestu). Svoju sposobnost i izdržljivost dokazao je kao trkač-kurir u Drugom burskom ratu, a premda je stigao iz Južnoafričke Republike u St. Louisu je uz njegovo ime stajala britanska zastava. Organizatori su to opravdali činjenicom da je Taunyane zakasnio s prijavom. Istini za volju, on i Mashiani u St. Louis uopće nisu stigli kao sudionici Olimpijskih igara, nego kao studenti, no spletom okolnosti ipak su se našli na startu. Zgodna je crtica da ga je službeni spiker prekrstio u Len Tau jer nije mogao izgovoriti njegovo prezime. Brojni gledatelji, među njima i američki stručnjaci, smatrali su nedugo nakon starta da je Len jedan od favorita utrke, ali na kraju je završio kao deveti. Trčao je bos, a dio dragocjenog vremena izgubio je u bijegu od čopora agresivnih pasa koji su ga lovili na stazi gotovo kilometar i pol. Nakon Olimpijskih igara Len je doslovce nestao. Nitko ne zna je li se vratio u domovinu ili je ostao u SAD-u. Radi toga je u olimpijskim almanasima kao godina njegove smrti upisana 1904.

Umiranje na stazi

Čovjek koji je ostvario najveći osobni uspjeh nakon olimpijskog maratona bio je John Furla. U St. Louisu je završio na trinaestom mjestu, a uoči Olimpijskih igara bio je prodavač voća na jednom štandu na velikom međunarodnom sajmu koji je prethodio Igrama. U samo nekoliko narednih godina posao s voćem toliko mu se razvio da je njegova tvrtka postala najveća u St. Louisu. Umro je 1938. godine prilično bogat.

Najveću sreću da je uopće ostao živ imao je domaći maratonac William Rosenbir Garcia koji je doživio kolaps nakon 30. kilometra. Udisanje prašine izazvalo je unutrašnje krvarenje i nakon što je pao na stazi neko vrijeme nitko ga od velikog oblaka prašine uopće nije vidio. U posljednji trenutak spazio ga je jedan navijač koji je šetao uz stazu i pozvao liječnike. Tanka linija koja je Garciju razdvajala od života i smrti u tim se trenucima mjerila u minutama.

Respiratornih problema imalo je još nekoliko trkača, no oni su ipak izbjegli teške posljednice. Gotovo svi su odustali od utrke, no u narednim godinama pojavljivali su se na najvećim svjetskim utrkama, pa i Olimpijskim igrama.

Olimpijski maraton u St. Louisu bio je i ostao najbizarniji u povijesti. Zahvaljujući spletu okolnosti, nesposobnosti i suludim odlukama organizatora te sudionicima utrke koji su dobrim dijelom bili skupina čudnih ljudi okupljenih na jednom mjestu, maratonska trka na trećim modernim Olimpijskim igrama postala je tema brojnih nagađanja i oglednik kako ne treba pristupati organizaciji bilo kojeg sportskog natjecanja.

U godinama i desetljećima koja su slijedila olimpijski maratoni organizirani su sve bolje i kvalitetnije, pa se slična priča više nikad nije ponovila. Samo je sreća zaslužna što se 1904. godine nije dogodila tragedija i nitko od sudionika maratona nije poginuo.

Neven Miladin

Ciljna lista Olimpijskog maratona u St. Louisu: