Olimpijske igre u Tokiju trebale su biti održane prošle godine, no iz razumljivih razloga odgođene su za 2021. U vrijeme originalnog termina spoznaje o korona virusu bile su vrlo slabe, a prva cjepiva tek su bila u najavi. Tristo šezdeset i nešto dana kasnije u glavnom gradu Japana zaista je održan najveći i po mnogima najvažniji sportski događaja otkad je ljudi i svijeta, no u uvjetima nedostojnim najboljih sportaša svijeta. Uostalom, Igre predviđene za 2020. godinu održane su u 2021., ali pod logotipom prethodne godine. Zašto? Vjerojatno zato da se ne poremeti statistički olimpijski četverogodišnji slijed. Drugim riječima, da se neki klinac za 20 godina ne zbuni kad shvati da je između Olimpijskih igara u Rio de Janeiru i Tokija prošlo pet godina, a između Tokija i Pariza samo tri godine.

Tokio je unatoč dramatiziranju Japanaca ugostio svjetske olimpijce te u uvjetima polulockdowna organizirao sve zamišljeno. Je li sve to baš tako trebalo biti riješeno ili nije, ne znamo, više nije ni važno, ali svjedočanstva naših sportaša nisu baš blistava. Na stranu medalje i odlični rezultati, pričamo o najvećem sportskom tulumu na svijetu, zabavi, druženju i upoznavanju najboljih od najboljih. To je isto toliko važno kao i natjecanje na sportskom borilištu. A to je izostalo. Šteta!

Hrvatsku atletiku u Zemlji izlazećeg sunca predstavljalo je 10-tak sportaš(ic)a, među njima i naše dvije izvrsne trkačice – Bojana Bjeljac i Matea Parlov Koštro. Obje su, naravno, trčale maraton i tako se pridružile trima damama koje su Hrvatsku predstavljale u Londonu 2012. i Riju 2016. godine. Bile su to Lisa Nemec (danas Stublić) u Engleskoj te Marija Vrajić Trošić i Matea Matošević u Brazilu. Na žalost, muških predstavnika na maratonu dosad nismo imali.

Bojana i Matea, dakle, bile su u Tokiju, obje sa svojim trenerima, doživjele Olimpijske igre iz jedne sasvim drugačije perspektive, te se nakon odlične utrke vratile u Hrvatsku i s nama podijelile iskustva i doživljaje.

‘Završiti maraton na Olimpijskim igrama i s ponosom reći ja sam olimpijka, to je ono s čim se ponosim. Utrka je bila jako teška i ekstremno naporna. Već nakon polovine utrke sam se počela osjećati slabo i jako loše. Vručina i ja baš i nismo najbolji prijatelji. Na sve sam bila spremna osim na vrućinu. Tijelo možemo istrenirati i pripremiti na najbolji mogući način osim na to da radi kako treba kad je vruće i k tome s visokom koncentracijom vlage. Većina djevojaka trčala je sporije od svojih osobnih rekorda, od 8 do 10 minuta slabije, ja čak 12 minuta. Bila je to sigurno najteža utrka u mom životu’, kazala nam je Bojana i dodala riječ, dvije o atmosferi u olimpijskom selu.

‘Atmosfera je bila specifična i posebna. Boravili smo u hotelu u Saporu koji smo smjeli napuštati samo kad smo išli na trening, a i on je bio izoliran, u krugu od 900 metara gdje smo mogli trčati. Svaki dan su nas testirali na covid i nije bilo druženja između reprezentacija. Provela sam dva dana u Olimpijskom selu. Biti među najboljim sportašima na svijetu, to je bilo zaista predivno iskustvo. Tokijom nisam prošetala, mogla sam ga vidjeti samo kad nas je autobus vozio na aerodrom. Bile su to jako neobične Olimpijske igre, bez publike, gledatelja i navijača’.

Slično je promišljala i Matea kojoj su trebala dva, tri dana prilagodbe nakon što je iz Zagreba stigla u Tokio.

‘Jako sam zadovoljna utrkom i plasmanom. Od trenutka kad sam u Valenciji ispunila normu za Olimpijske igre spremala sam se upravo za olimpijski maraton i mislim da sam svoju zemlju predstavila dostojanstveno. Utrka je bila jako teška zbog visoke temperature i vlage. Koristila sam svaku okrepnu stanicu kako bi se rashladila i maksimalno si pomogla u takvim uvjetima. Po treninzima vrijedim brže od trenutnog osobnog rekorda, ali sam znala da vremenski uvjeti neće biti povoljni za rušenje osobnih rekorda, tako da sam zadovoljna što nisam puno odstupila od PB-a. Plasmanom sam više nego zadovoljna. Mislim da je 21. mjesto u tako jakoj konkurenciji odlično’, naglasila je Matea i onda se osvrnula na organizaciju natjecanja:

‘Iskreno, zbog restrikcija Olimpijske igre me nisu pretjerano oduševile. Većinu vremena sam provela u hotelu i nisam nažalost uspjela vidjeti Japan. Japanci su jako ljubazni i uslužni i htjeli su udovoljiti svakom našem zahtjevu. Konkretno, jednom sam konobara zamolila za malo mlijeka za kavu i doslovno je otrčao u kuhinju po mlijeko. Nadam se da će za tri godine u Parizu natjecanje biti u pravom olimpijskom duhu’.

Obje naše olimpijke vratile su se sretno u Zagreb, ne zadržavajući se previše u Japanu. Slijedi im malo odmora, a onda povratak natjecanjima i jurnjava za novim rekordima i pobjedama. Uostalom, ni Pariz više nije tako daleko. Samo tri godine…

Neven Miladin
Foto HOO

Maraton u Sapporu umjesto u Tokiju

Kako bi se izbjegle ljetne vrućine u glavnom japanskom gradu, Međunarodni olimpijski odbor odlučio je pomaknuti maratonske i hodačke utrke iz Tokija u sjeverniji Sapporo. No, u Sapporu je na kraju izmjerena temperatura od 35 stupnjeva Celzijusa, ista kao i u Tokiju. Zbog toga je odlučeno da se start označi točno u 6 sati po lokalnom vremenu, međutim unatoč pomicanju početka utrke nedugo nakon svitanja, na startu je izmjereno nevjerojatnih 25 stupnjeva i 84 posto vlage, a dva sata kasnije, u osam sati, već je bilo 29 stupnjeva sa 69 posto vlage.

Na startu se pojavilo 88 djevojaka među kojima i dvije hrvatske predstavnice, Matea Parlov Koštro i Bojana Bjeljac. Staza je bila kružna i trčala su se tri kruga, jedan od 22 i dva od 10 kilometara.

Bjeljac je s rezultatom 2:27:42 iz Valencije 2019. imala 47. prijavljeni rezultat, a Matea Parlov-Koštro s 2:28:52, također iz Valencije, ali ostvaren godinu dana kasnije, 72. rezultat među 88 djevojaka. Dodajmo kako je olimpijska norma bila je 2:29:30.

Bjeljac je bolje krenula i do polovice staze je bila ispred Parlov Koštro, a obje su bile između 40. i 50. pozicije. No, Matea je u drugom dijelu utrke bila sjajna. U jednom trenutku probila se do 18. mjesta, a na koncu je završila maraton na 21. mjestu s rezultatom 2:33.18, dok je Bjeljac zauzela 53. mjesto s vremenom 2:39.32.

Zlato je osvojila Kenijka Peres Jepchirchir s rezultatom 2:27.20, 16 sekundi ispred sunarodnjakinje Brigid Kosgei, dok je treća bila Amerikanka Molly Seidel s 26 sekundi zaostatka.

Hrvatske maratonke na Olimpijskim igrama

Klikni za sadržaj u novom broju magazina Trčanje

Kroz povijest svjedočili smo brojnim velikim dopinškim aferama u gotovo svim sportovima (čak i u šahu). U jednom trenutku činilo se da ne postoji čisti profesionalni biciklist, NBA košarkaši odbijali su odlazak na Olimpijske igre ako im se ne zajamči da neće biti pozvani na doping kontrolu, nogometaši su odbijali dati urin, a i svijet atletike zapljusnuo je val otkrića prevaranata. Marion Jones i Ben Johnson vjerojatno su dvoje najpoznatijih dopingiranih atletičara u povijesti, no tako nešto tvrdit će samo oni koji ne prate atletiku baš tako redovito. Nažalost, lista je jako dugačka, sadrži bivše olimpijske pobjednike i svjetske prvake, a neki od njih čak su uhvaćeni i dvaput. Pa ipak, najpoznatiji doping skandal svih vremena odnosi se na finalnu utrku na 100 metara na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. godine. Stariji će se sjetiti, mladi neka pozorno čitaju, o kakvim je superstarovima bila riječ.

Ono što je danas Usain Bolt, to je 1980-tih godina bio Carl Lewis. Možda čak i više od Bolta! Lewis je bio apsolutni vladar kratkih pruga, velika zvijezda kojoj se atletski svijet klanjao kao Božanstvu, a ne samo da je bio super uspješan u sprintu, nego je jednako dobar bio i u skoku u dalj. Čudesni Amerikanac mogao je birati kojeg sponzora želi, gdje se želi natjecati, kad trenirati, s kime spavati… Ukratko, malo tko u povijesti sporta može se uspoređivati s aurom popularnosti i uspjeha Carla Lewisa.

Šamaranje šampiona

Kad se početkom osamdesetih na sceni pojavio Ben Johnson, nitko nije mogao predvidjeti da će se za godinu, dvije stvoriti jedan od najvećih rivaliteta u svijetu sporta. Veći od onog Reala i Barcelone, LA Lakersa i Boston Celticsa, Karpova i Kasparova, Celtica i Rangersa ili Red Soxa i Yankeesa. Možda su samo Mohammad Ali i Joe Frazer imali tu karizmu da ugroze rivalitet Lewisa i Johnsona.

Johnson je bio klinac s Jamajke koji se s 14 godina doselio u Kanadu i njegovi prvi međunarodni rezultati nisu bili niti blizu Lewisovim. Osvajao je pokoju medalju u štafetama, no daleko od toga da ga je itko smatrao izglednim nasljednikom Kralja atletike. A onda je stigao miting u Zürichu 1985. i trenutak kad je Johnson dobio Lewisa. Nakon osam uzastopnih i uvjerljivih poraza Ben Johnson je stigao do prvog trijumfa i očito mu se svidio osjećaj, jer šamaranje velikog Carla slijedilo je iz duela u duel. Lewis je gubio i utrke i živce, Johnson je dobivao na popularnosti. A obojici su se punili džepovi!

Groznica rivaliteta dosezala je neslućene granice. Uspjesi ostalih atletičara bile su drugorazredne vijesti, posve nevažne u odnosu na mali atletski rat koji su vodili Ben Johnson i Carl Lewis. Čekalo se olimpijsko finale 1988. u Seulu, a njemu je prethodio sraz na Svjetskom prvenstvu u Rimu godinu dana ranije. Kanađanin je tada slavio i to s novim svjetskim rekordom, a Lewis je stao pred kamere i optužio mlade atletičare da do uspjeha stižu koristeći stimulanse. Nije izrijekom optužio Johnsona, no svima je bilo jasno na koga cilja.

U tom trenutku Lewisovo objašnjenje poraza smatralo se gubitničkim cinizmom, barem su tako vjerovali milijuni Johnsonovih navijača. Ljudi koji su radili u atletici već tada su znali da ima puno istine u onome što Lewis govori.

Nakon Rima mladi kanadski sprinter postao je ultimativna zvijezda, no početkom 1988. se ozlijedio i u jednom trenutku u pitanje je došao njegov nastup u Seulu. Ipak, uspio se oporaviti i šest tjedana prije početka Olimpijskih igara sudjelovao je u utrci u Zürichu. Lewis ga je s lakoćom pobijedio, prvi put u 4 godine. Ipak, taj poraz nikoga nije previše uzbudio. Bila je riječ o „običnom“ atletskom mitingu, posve nevažnom u odnosu na ono što je slijedilo u Koreji. Samo je Lewis likovao: Nikad više neću izgubiti od Bena Johnsona. Realno, niti nije!

Dopinška katastrofa

Olimpijsko finale na 100 metara smatralo se najvećim sportskim dvobojem desetljeća, neki atletski kroničari su  ga smatrali dvobojem koji se viđa samo jednom u životu. I zaista, od zagrijavanja do završetka utrka je opravdala svoj status. Johnson je izletio sa startnog bloka poput torpeda, nezaustavljivo je grabio stazom i već na sredini utrke bilo je jasno da mu nitko neće biti ni blizu. Lewis je prošao ciljem kao drugi, u bolnom grču poraza gledao je vrijeme suparnika – 9,79 sekundi. Svijet je oduševljeno pljeskao novom svjetskom rekordu, velikoj pobjedi nad definitivno detroniziranim Kraljem atletike, mediji su slavili novog najbržeg čovjeka na planeti.

No cijeli show oko Bena Johnsona i njegove pobjede trajao je samo 40-tak sati. Nakon toga stigla je strašna vijest – u urinu mu je pronađen nedozvoljeni stanozolol. Olimpijske igre gotovo su stale, legenda kaže da su se čelnici Međunarodnog olimpijskog odbora dobrano trudili da se neka natjecanja uopće održe. Više nikoga nije zanimao sport, samo doping Bena Johnsona.

Kanada je u tom trenutku bila u statusu općeg šoka. Samo koji mjesec ranije najveći hokejaš svih vremena Wayne Gretzky otišao je iz Edmontona u mrske LA Kingse, a sad je Ben Johnson dotukao naciju svojom prevarom. I dan danas Kanađani ne zaboravljaju to vrijeme.

Klupko prevare počelo se odmotavati nedugo nakon što se Johnson vratio u Kanadu. Priznao je da od 1981. godine uzima nedopuštena sredstva, opravdavajući se da to rade svi. Ako se pitate kako to da Johnson nije u tih sedam godina bio uhvaćen, znajte da je ekipa koja je pripremala kanadskog sprintera dobro pazila na tzv. čišćenje, tj. vrijeme potrebno da nedopuštena kemijska sredstva posve iščeznu iz urina. Problem sa Seulom i dopinškim skandalom vezan je uz odluku Bena Johnsona da trči u Zürichu gdje mu je prijetila doping kontrola, pa je injekcije sa stimulansima uzeo nakon te trke. Stvar je u tome da mu uoči Seula nije ostalo dovoljno vremena za čišćenje.

Sramota i poniženje Bena Johnsona otvorili su Pandorinu kutiju. U medije je procurila informacija kako je najmanje 20 atletskih medalja s prethodnih Olimpijskih igara (1994. u Los Angelesu) osvojeno uz pomoć nedopuštenih sredstava, a doping je uzeo tolikog maha u atletici da se pretpostavlja kako je 80 posto uspješnih atletičara tog vremena uzimalo neku vrstu stimulansa. Pazite, 80 posto! Zna se i za postojanje devet pozitivnih epruveta s imenima američkih sportaša koje su zatim misteriozno nestale iz hotelskog sefa. Postoji i službeno potvrđeni podatak da su od osmorice finalista slavne utrke na 100 metara u Seulu čak šestorica bila pozitivna na neku vrstu dopinga. Šest od osam! Dvojica čistih bili su Calvin Smith i Robson da Silva. Carl Lewis? Petnaest godina nakon Seoula ljudi iz američkog atletskog poola priznali su da je Lewisu na olimpijskim kvalifikacijama za Seoul otkrivena nedozvoljena količina efedrina, ali mu je Američki Olimpijski Odbor odlučio progledati kroz prste. Zlatna medalja iz Seula nikad mu nije oduzeta!

30 godina kasnije

U svijetu sporta većim skandalom od dopinga Bena Johnsona smatra se samo slučaj Lancea Armstronga. Johnson je na kraju stoički otrpio sve uvrede, izdržao kaznu i – možda ne znate – vratio se atletici. Godine 1991. nastupio je na utrci na 50 metara na kanadskom atletskom mitingu u Hamiltonu (bio je drugi), a zatim sudjelovao na kanadskim kvalifikacijama za Olimpijske igre u Barceloni 1992. I tu je bio uspješan, ostvarivši drugo najbolje vrijeme, odmah iza velikog Brune Surina. U Barceloni ipak nije uspio osigurati finale jer je napravio veliku pogrešku na startu svoje polufinalne utrke.

Na kraju, Bena Johnsona i danas ljubitelji sporta smatraju jednim od najvećih prevaranata u povijesti atletike, zanemarujući pritom da je velika većina njegovih suparnika također bila dopingirana. Njegovi štovatelji rado ističu da je danas Johnson zdrav čovjek kojeg možete često vidjeti u javnosti, dok njegov najveći suparnik, slavni Carl Lewis, pati od mnogobrojnih zdravstvenih problema navodno uzrokovanih dugogodišnjom neprekidnom uporabom dopinških sredstava poput hormona rasta i anaboličkih steroida.

Neven Miladin

Misteriozni čovjek na doping kontroli

U jeku pokušaja da se obrani od snažnih i nerijetko uvredljivih napada novinara i javnosti, koji mu nikako nisu mogli oprostiti prevaru, Ben Johnson je dio krivice za pad na dopinškoj kontroli pokušao prebaciti na tad još misterioznu osobu koja mu je navodno podmetnula stanozolol u pivo. Štoviše, tvrdio je da je riječ o čovjeku kojem ne zna ime, no da je siguran kako je riječ o prijatelju Carla Lewisa. S obzirom na količinu laži kojima je do tog trenutka pokušavao opravdati svoj doping, nitko nije vjerovao Johnsonu, a onda se otkrilo da je Andre Jackson zaista bio u Johnsonovoj blizini na doping kontroli, a tamo mu nikako nije bilo mjesto. Onda se otkrilo i da je ta osoba zaista jako dobar prijatelj s Carlom Lewisom, štoviše, da mu je i kolega iz kluba u Santa Monici. I u tom trenutku više nitko nije znao što misliti o svemu.

Dokaza o Benovoj tvrdnji nije bilo, naravno Andre Jackson je mudro šutio, Carl Lewis je likovao i uživao u trenutku kad je opet on i samo on bio centar atletskog svijeta, pa je sve ostalo na četverogodišnjoj kazni Benu Johnsonu. Kako sada stvari stoje, nikad se neće saznati što se zaista dogodilo na doping kontroli u Seulu, no Ben Johnson je ionako raskrinkan kao atletičar koji je koristio doping, pa mu istinitost priče o podmetnutom dopingu u Seulu ne bi bila neka važnija olakotna okolnost.

Domaći i strani velikani uhvaćeni u dopingu

Ben Johnson i Marion Jones samo su dvoje od nekoliko desetina atletskih velikana koji su uhvaćeni u dopingu. Linford Christie, Dennis Mitchell, Asafa Powell, Tyson Gay, Desai Williams, Mo Green, Ray Stewart, Dwain Chambers, Tim Montgomery, Kelli White, Justin Gatlin, Carl Lewis, Veronica Campbell-Brown i Merlene Ottey dio su sramotno dugačke liste atletičara za koje je dokazano da su koristili doping. Većina ih je kažnjena, no manji dio je iz tko zna kojih razloga pošteđen sramote i kazne.

S druge strane, postoji niz vrhunskih atletičara i atletičarki, pogotovo iz 1980-tih i 1990-tih, na koje pada opravdana sumnja ili se preko svjedočenja liječnika zna da su koristili doping, no nikad im nije izravno dokazano uzimanje zabranjenih supstanci. Vjerojatno najpoznatija od njih je istočnonjemačka ljepotica Katrin Krabbe koja navodno radi dopinga nikad nije htjela sudjelovati na Olimpijskim igrama.

Vrlo kontroverznim smatra se i smrt velike Florence Griffith Joyner koja je umrla u postelji od srčanog udara sa samo 39. godina. Premda nikad nije dokazano, općenito se vjeruje da je srčani udar bio posljedica višegodišnjeg korištenja dopinga.

Naravno, nisu samo sprinteri ti koji su koristili doping. Lista dugoprugaša jednako je duga kao i lista svih drugih disciplina. Na službenoj listi dopingiranih atletičara koju u dogovoru s WADA-om (Svjetska antidopinška agencija) objavljuje MOO, nalazi se 40-tak maratonaca, više od 130 ljudi pored čijih je imena je upisano Long distance running (dugoprugaško trčanje) i još toliko ljudi koju su uhvaćeni na Middle distance running stazama (srednje duge pruge).

Među njima nekoliko je imena vezanih uz regiju u kojoj živimo. Najpoznatiji atletičari s ovih prostora čija su imena povezana uz doping su Olivera Jeftić koja je radi efedrina izbačena s Njujorškog maratona na kojem je osvojila 3. mjesto (ali nije suspendirana na dulje vrijeme jer je dokazala da je bila pozitivna na doping kontroli radi uzimanja lijeka protiv prehlade), Lisa Nemec koja je dobila 4 godine suspenzije radi navodnog korištenja EPO-a, a Jolanda Čeplak i Helena Javornik radi iste supstance 2 godine zabrane natjecanja, dok je Domen Hafner, aktualni slovenski rekorder u polumaratonu, ove godine dobio suspenziju na 4 godine radi uzimanja darbepoetina.